Nastavak prethodnog posta, koji životno paše i previše
uz Meštrovu atmosferu: ćopila me gripa i vučem se stanom
kao isprana krpa, jedino što sam u stanju je piti litre
tople limunade i narančinog soka i čitati, uz minimalne
pokrete, jer sve boli kad se mičem... Što ćeš onda ljepšeg
nego u bunilo vrućice nastaviti čitati o Glembajevima, nakon
Gospode, slijede "U agoniji" i "Leda". Dakle, taman odgovarajuće
mom gnjiležnom stanju tijela i uma.
Da mi vezda na vrata pokuca gospon Klanfar, ili dr. Ivan Plemeniti
Križovec, u fraku i s cilindrom u ruci, mislim da se ne bi zbunil
nego bi rekel "ljubim ruke Presvetli, čemu imam zahvaliti..."!
Sjetite se, dakle, idući puta kad vas agonizira neka gripetina
ili viroza, i iskoristite dar Prirode za natuerlich stimmung za čitanje
Krleže!
U "Svadba Velikog Župana Klanfara" (imam izdanje Naklade Ljevak iz 2012
gdje se netko pametno sjetio staviti svu glembajevštinu u jedan svezak,
na 660 stranica, sa porodičnim stablom Glembajevih na kraju) piše naš
bard o naslovnom liku:
"Stanovao je u dnu dosadne ulice gdje su stajale same dvokatnice bez
dućana i bez drvoreda, slušao čitavu nedjelju kako netko u drugo katu
svira Griega, a onda se sav nikotiniziran s kroničnom upalom grla i
zapečenih očiju zaputio u svoju pisarnicu da sredi sutrašnji materijal,
da frče svoj trebinjac i da gleda u svoju zlatno-uokvirenu doktorsku
diplomu na kojoj deset centimetara visokim Antiqua Versalom piše da je
gospodin doktor Klanfar, sin ciglara Bartola, dignut na stepen građanskog
plemstva i da je od bezimenog plebejca postao doktorom našeg najvišeg
učevnog zavoda F.J.I., gdje su gospoda hermafroditi s piskutljivim
glasom prodavali tešku i prvorazrednu mudrost na malo (Kr. Mala Prodaja
Prava, Bogoštovlja i Mudrosti)."
Kako ga ne voljeti, ne obožavati!? Kesio sam se ko idiot čitajući takve
niske bisera! Naravno, susprežući prenagle pokrete, pri kojima sam se krivio
ko da me peku na laganoj vatrici.
"U agoniji" je brutalnija od prve drame, iako je broj leševa jednak.
U "Leda" nema leševa, osim što su, kao i u cijelom opusu, svi likovi kao iz
"Zona sumraka", životni, moralni i stvarni zombiji, što im gnjili zubi i
prenapeti živci zadaju probleme, a moraju pred istim takvim živim mrtvacima
među kojima žive, glumiti uljudbu i stich. Echt Kleinbuergelich! Zapravo,
dva zamjenska leša nekih anonimusa se pojavljuju na kraju, i nisam siguran
nije li riječ o nekom od likova iz ostalih djelca u ciklusu, morat ću pri
nekoj idućoj gripi ponoviti ta kraća djelca, u kojima je Krleža pripremio
Glembajeve.
Mene su tokom škole više privlačile drame poput "Aretej" ili npr. lik Valenta
Žganca, utjelovljen nezaboravnim Tomislavom Lipljinom na maloj sceni
Varaždinskog kazališta, to sam vidio dvadesetak puta i nikad mi nije bilo
dosadno... Hrvatski Bog Mars, to je razumljivo, to su bile više općenite
filozofske teme, bliže provincijonalnom prenačitanom pubertetliji. Glembajevi,
da bi ih se razumjelo, traže, što bi Balašević rekao "tipa s iskustvom".
Životnim, a ne kreketanja u zboru. Mora čovjek pobjeđivati i gubiti na polju slave i
vlastite gnojnice, osvajati, biti osvajan, varati i biti varan, izgubljen,
pronađen, ogađen i zgađen, da bi mu sjela ova herzlich djelca. Mora se i sam
početi polako raspadati, s otrovom u zubima i bolom u križima. Haha, baš sam
se uživio...
Kao da sam znao da će mi trebati pa sam tih kilo knjige ugurao u prtljagu,
"dobro će doći za zimu", o da, dobro je došlo! Što rekoh, preporučam, ljubim
ruke, Presvetli, sluga sam ponizni!
Post je objavljen 08.02.2015. u 18:33 sati.