astrain

ponedjeljak, 28.08.2006.

"Staza", Vlatka Rastovac

Sjećam se kao da je jučer bilo… stajali smo i razgovarali pokraj bare u obližnjem selu, bilo je ljeto i totalno vruće, zadnji dan nekog lokalnog zbivanja – nije ni bitno. Uglavnom, pojavljuje se obitelj, tata i mama s djetetom u rukama. Tata, simpatičan novinar, meni jako prirastao srcu jer mi u najtežim trenucima na ondašnjem poslu ma koliko zaposlen bio nikada nije okrenuo leđa. To su stvari koje se pamte. Mama, je s curicom u rukama samo klimnula glavom i sjela na travu pokraj bare (nama okrenuta leđima)….dijete je počivalo na njenom trbuhu i od njega se nije čulo niti riječi. Vidjelo se da su povezane. Promatrala sam ih s leđa kao jednu, a ne kao dvije osobe.
Četiri godine poslije (2006.) nastala je «Staza». Knjigica koja u ležernom tonu i svakodnevnom slengu opisuje putovanje u Indiju i samoga sebe. Svi mi koji smo imalo postali svjesni sebe , puta kojim se svijet kreće i puta određenog samo za nas, lako ćemo u njoj pronaći elemente vlastite preobrazbe. Počeci rečenica koji ujedno služe i kao podnaslovi u meni otvaraju spoznaju da razlike koje i postoje ipak stvaraju cjelinu. Sloboda pisanja i detalji odvode nas na put na koji sami nikada nećemo otići. Okruženi knjigama takozvanog «new agea» primorani smo daleko od nečega čemu pripadamo shvatiti naš bitak u univerzumu. Vlatka - Hvala ti što si to podijelila s nama i pružila nam jedno iskustvo više... za to stvarno treba imati muda, dokazali ste da ih imate!

subota, 26.08.2006.

izlazak

Nakon dugo, dugo vremena izašla sam van s curkama.Čak i nije bilo planirano, ali takvi su izlasci uvijek do sada bili najbolji. No, nekako sam se zasitila tih pokazivanja i pogotovo barenja, jer sam ja ipak «žena» u vezi…. i s vezom i bezveze. Kada smo došli u taj lokani PUB, mjesto koje jedino možda po izgledu nalikuje pravom Pub-u, prvo sam bila zgrožena lošom atmosferom. Ono malo ljudi što je bilo bili su uglavnom očajnici na šanku koji svoju preveliku tugu (ili sreću) utapaju u neizmjernim količinama alkohola. Mislim da se razumijemo, nema mi ljepšeg nego doći u poznat kafić i zauzeti rezervirano mjesto na šanku ispred konobara koji je uvijek raspoložen. Takvih je mjesta sve manje i manje… barem u mojem malom mjestašcu. Ali ipak sam gledajući sve te ljude pokušavala doznati koji je njihov motiv i razlog neprestanog plaženja po toj ravnoj dasci i pokazivanja nekog svog velikog frajerstva. Šetajući lagano do stana i prevrčući film tipova koji su nemilice uletavali, bila sam zgrožena spikama kojima su pokušavali ostaviti dobar dojam . Dečki vjerujete mi, ponekad je najbolje ne reći niti riječ. Ovako sam ostala u svojim mislima, govoreći sebi kako nisu oni jadni krivi. Nakon određenog vremena ostali smo zatečeni spoznajom da je večeras Karaoke Party…. Prvih dva sata nitko ni da bi zucnuo, a onda kad je redbull-votka ili pokoja pivica uzela maha dobro da se za mikrofon nisu otimali i tukli se za njega… pa onda slijedi obrada pjesama koje kad na radiju čujem odmah prešaltam. Al hoćeš nećeš ostaneš makar zbog društva i sad mi uši zuje od nekontroliranog urlikanja svih i svakoga. Sad se opet pitam ne dolazi li zasićenje s godinama ili smo mi stvarno mala sredina u kojoj bi nakon goooooodiiiiiiinaaaaaa izlazaka dosadilo to mjesto i Bogu i Vragu??? Vrijeme je za neke nove klince….

ponedjeljak, 21.08.2006.

sumorni ponedjeljak

U najboljoj želji da ovih dana nešto napišem, ne napisah ništa. Skužila sam kako me već u ovim godinama (nisam baš tako stara) ždere promjena vremena, sve živo me počne boljeti, spavam kao da nikad nisam spavala, u glavi se događa kuršlus i postajem totalno neuračunljiva. Nešto poput PMSa …. Samo u malo drugačijem obliku. Osjećam se kao neki babac, još da se poklopi i pun mjesec s promjenom vremena pretvorila bi se vukodlaka. Zamisli vukodlaka s psihičkim problemima hehehehehe. E a pravi pokazatelji promjene su upravo vozači… kao muhe bez glave pretječu, uletavaju, vijugaju, psuju…. Kako moja mama zna reći «kao da ih je netko lupio lopatom po glavi» ili «vozi kao da ga je šlagiralo». Uglavnom, ta brza izmjena toplo – hladno –toplo me malo ošamutila, pa sam bauljala iz dana u dan kao zombi. Sad sam se regenerirala.
Žao mi je što još u osmom mjesecu nisam uspjela otići na Hvar. Malo sam se zatekla u nezavidnom položaju što se para tiče, ali i to će proći J. Ne znam ni kako će to sljedeće godine izgledati, kumujem u svatovima, a to ponovno iziskuje određeni trošak…. I to baš za vrijeme godišnjeg odmora. Ali to je još daleko… Samo se nadam da će biti prilike… nedostaje mi to mjesto, nedostaju mi ljudi. I plažica, i onaj neizbježan osjećaj smirenosti i opuštenosti.
Jučer sam malo razmišljala o tom Svemiru u kojemu se nalazimo. Fotka J me natjerala na to. Kad gledaš sve te galaksije ne možeš se ne pitati o životu u njima. Bilo bi zanimljivo sresti nekog «little alian», možda bi bio potpuno drugačiji od onih fotografija i filmova u kojima su vanzemaljci velikih glava, izbuljenih očiju i anoreksičnog tijela. Ako se oslanjamo na pretpostavke da je čovjek stvoren na sliku i priliku Boga kao višeg bića i one koja govori o dolasku života na Zemlju iz Svemira, mislim da bi ta bića trebala biti malo sofisticiranijeg izgleda. A u krajnjoj liniji i mi moramo negdje preseliti kada Zemlju dovedemo do samouništenja. Možda se vratimo tamo otkud smo i došli. Zavidna je čovjekova inteligencija i savršena uređenost tijela i uma u usporedbi s ostalim bićima na Zemlji, ali je zavidna i količina neiskorištenog potencijala kojeg čovjek ima i gluposti na koje troši onaj iskorišteni dio...

četvrtak, 17.08.2006.

Space

«Živimo na najmanjem planetu u blizini vrlo prosječne zvijezde smještene na rubu jedne od stotina tisuća milijuna galaksija.» Stephen Hawking

Kako bi onda mogli biti sami u Svemiru!???

17.08.2006. u 23:02 • 3 Komentara • Print • #

utorak, 08.08.2006.

"Duša stare Europe", A. P. Kezele

«Uma je na trenutak zastala, na izgled izgubljena u mislima, a zatim nastavila: «Prije ili kasnije, takva će osoba ući u proces prisjećanja. Ne mogu tvrditi da se svi oni prisjete točno svojega života ili starog imena. Vjerojatno to nije tako. Ponekad, kao u vašem slučaju, događaji iz prošlosti više – manje jasno isplivaju na površinu. Ako su oko vas ljudi koji prolaze isti proces, onda jedan drugome možete pomoći. Međutim, ima mnogo ljudi koji su usamljeni u tome. Najčešće osjećaju neku unutarnju potrebu koju ne znaju jasno protumačiti. Osjećaju se izdvojeni iz postojećega svijeta, ali ga prihvaćaju kao nužnost. Zapravo, nemaju drugog izbora nego prihvatiti pravila života u kojem su se našli. Međutim, negdje duboko u sebi oni osjećaju da bi život morao biti drugačiji. Znaju da je nekada bio drugačiji iako to ne mogu u potpunosti osvijestiti. Takvi ljudi uglavnom osjećaju da ne pripadaju ovome svijetu, ali budući da nemaju kuda otići i dalje u njemu žive čekajući da se dogodi nešto što će ih probuditi. Neki od njih imaju određena iskustva, možda u snovima kad se javljaju slike ili prizori iz života koji su nekada vodili. To su odjeci izgubljenog svijeta koji žive duboko u njima. Ali, bili svjesni toga ili ne, ti ljudi najčešće osjećaju neku neobičnu čežnju. Tu je ponekad i osjećaj gubitka i nezadovoljstva koje se također ne može jasno izraziti. Ponekad postaju buntovnici, ali to ubrzo odbacuju jer to nije njihova prava priroda. Češće traže izlaz u duhovnosti i religiji. Nažalost, i tu se ne snalaze jer sve što im se danas nudi je osvajačka duhovnost i jednako tako osvajačka religija. A oni nisu osvajači. Umrli su sa svojom kulturom, otišli sa ovoga svijeta, istjerani i odbačeni od tih istih osvajača i njihovih bogova, a sada se s vremena na vrijeme vraćaju ispitujući nije li se možda dogodila promjena u svijetu: promjena koja će im vratiti izgubljeni raj u kojem su nekada živjeli.»

08.08.2006. u 16:52 • 2 Komentara • Print • #

nedjelja, 06.08.2006.

Prvo ljetno putovanje

Kiša na polovini ljeta, kao krivi prilog na pravome jelu… podsjeća na jesen koja nam je na žalost sve bliža. Iako su vrućine bile nemoguće, pogotovo onima bez klime u stanu, kući, uredu… ljeto svejedno ne bi bilo ljeto bez dodataka iznad 34°C. Sunce, usijani asfalt, oskudno odjeveni likovi koji neosobnim stilom pozivaju na ljetne avanture jednostavno tjeraju na jadransku obalu ne bi li tamo pronašli barem malo osvježenja i mira.
Naše putovanje započelo je jednog ponedjeljka, u ne baš tako rano jutro kada je temperatura bila ravna proljetnim (cca 10°C). Vrime je bilo idealno za putovanje pa smo ga iskoristili za obilazak stare ceste prema moru. Preko Slunja i nezaobilaznog zaustavljanja na poznatim Rastokama, preko Korenice i Gospića spustili smo se u Karlobag. Prvi dojam ovogodišnjeg turizma nije bio zadivljujući. Naime, rijetko tko očekuje da će ga prvi susret s morem iznenaditi polupraznim gradovima i tu i tamo kojim automobilom na Jadranskoj magistrali. Silne najave o najboljoj sezoni do sada i gomili turista padaju u vodu kada se sami uvjerite u njihovu neistinitost. Budući je bio srpanj svi su se nadali talijanskom haranju naše obale. Kako je to sada provjerit ću kroz koji dan. No, do sada ni Vodice, ni Zadar nisu me oduševili nekim posebnim novinama kojima bi pokoji oduševljeni turist zaista bio oduševljen. Jedino čime definitivno ne oskudijevamo su tulumi i partyji na kojima doslovno vlada Sodoma i Gomora. Zašto se odmor jednostavno ne svodi na – odmor? Zašto svako ljetovanje kod 90% mladih ljudi mora završiti sexom i razočaranjem s kojim se vraćaju kući?
Pa ipak ne prevelika navala na plažice i ona prava dalmatinska mjestašca pozivaju romantične duše da im se pridruže i svojim kućama ponesu lijepe uspomene. Svako zlo za neko dobro. Bilo mi je fascinantno kada smo jedan dan iznajmili brodić u Vodicama i prevezli se na otočić preko puta za nepunih 15 minuta. Pogled na gradsku plažu na kojoj čovjek leži na čovjeku ispunio me srećom kada sam se okrenula oko sebe, a ne vidjeh žive duše. Bistro more, pijesak, ribice i blagi povjetarac koji je razbijao sveprisutnu žegu ispunili su mi srčeko jer nema ništa ljepše od bijega u prirodne ljepote.

06.08.2006. u 19:39 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.