astrain

utorak, 19.09.2006.

POZNO LJETO

Počelo je jedno od meni najljepših dijelova godine…. Bablje ljeto. Vrijeme kada se paučina razvlači po svakom djeliću i kutku svega što nas okružuje. Pogled na grane spojene tim jedinstveno ispletenim «nožnim radom» kada je sunce lagano na zalazu, a šuma i ostalo listopadno drveće kada gotovo neprimjetno mijenja svoju boju. Nema ničeg ljepšeg od mirisa upravo ispiljenih drva koje se priprema za ogrjev…. Možda miris grožđa koje svojom slatkoćom privlači raznorazne kukce koji su spremni isisati sav njegov sok do «gole kože»… ili miris šume koja nam uz jedva primjetnu količinu vlage i zagrijana jesenjim suncem, pruža svoje plodove… a tek miris pečenih kestena…. mislim da je on definitivno neusporediv s bilo čim. Sjećam se, bilo je to prošle godine. U rano poslijepodne, frend, Boni i ja smo otišli u šumu brati kestene. Kad smo se vratili već je bilo predvečerje, noć se budila, a mi smo zakurili vatricu, grijali se, pekli ono što smo nabrali i pili mošt. Ahhhhh koji gušt… kad se samo sjetim. Vatra definitivno ima neko posebno svojstvo pročišćavanja energije. Pamtim događaje u vatru kada smo svih koji bi bili oko nje bili obnovljeni, oči bi nam se sjajile (ali ne od alkohola), svi bi bili dobro raspoloženi…ludnica. Kad bih barem mogla ponoviti neke od tih dana ili barem ako ne u cijelosti, a onda barem dijelom doživjeti nešto tako izuzetno.

ponedjeljak, 18.09.2006.

Par malih priča iz knjige koja mijenja život

DAN MILLMAN: "Put mirnog ratnika"
Starac i njegov sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja koji je vukao plug. Jednog dana konj je pobjegao.
"Užasno", suosjećali su susjedi."Kakva nesreća."
"Tko zna da li je to sreća ili nesreća", odgovarao bi starac.
Tjedan dana kasnije konj se vratio s planine, a s njim je došlo i pet divljih kobila.
"Kakva sreća!", rekli su susjedi.
"Sreća?Nesreća?Tko zna?" odgovarao je starac.
Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
"Kako je to užasno!Kakva nesreća!" rekli sus susjedi.
"Sreća?Nesreća?"
Zatim je došao rat i vojska je odvela sve mladiće. Starčev sin im nije bio od koristi pa su ga poštedjeli.
"Sreća?Nesreća?"

U malom ribarskom selu u Japanu živjela je mlada, neudana žena koja je rodila dijete. Njezini su se roditelji zbog toga osjećali osramoćeni i zahtijevali su od nje da im otkrije tko je otac djeteta. Ona je to odbila. Ribar koji ju je volio rekao je da će se vratiti iz svijeta i oženiti je. Njezini roditelji su bili uporni. U očajanju ona je imenovala Hakuina, svećenika koji je živio u brdima. Roditelji su bijesni odveli unučicu do njegovih vratiju, predali mu je rekavši: "Ovo dijete je tvoje; ti se brini za njega!"
"A tako?" rekao je Hakuin uzimajući dijete u naručje i mašući roditeljima u znak oproštaja.
Prošla je godina, a pravi otac se vratio i oženio djevojku. Svi su zajedno otišli Hakuinu moleći ga da im vrati dijete. "Moramo imati svoje dijete", rekli su.
"A tako?" rekao je Hakuin vraćajući im dijete.

"Ne mogu podnijeti bol i tugu", rekla je žena svojoj sestri.
"Sestro, da li si žalila za sinom prije nego je rođen?"
"Ne, naravno da nisam."
"Onda nema potrebe žaliti ni sada. On se vratio na isto mjesto, u svoj pravi dom; na mjesto na kojem je bio prije nego se rodio."

...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv