astrain

utorak, 17.10.2006.

po jutru se dan poznaje

Još prije dva tjedna gledala sam u nebo i molila Boga da mi pomogne... da mi prosvjetli put kojim mi je ići.Dok sam kao učiteljica zamalo definitivno odustala od prosvjete, djece, prosvjetarske plaće (?) i inih pogodnosti koje taj posao sa sobom nosi, prije tjedan dana put je postajao sve svjetliji i svjetliji. Danas me blještavilo gotovo zasljepilo.
U sedam sati ujutro sunce se lagano počelo pokazivati na istoku, ja sam sa pedalom gasa pod nogom putovala na svoj dugo očekivani posao. U meni potpuni mir, nimalo straha tek pokoja trunka pozitivne treme. Želja koja je u meni dugo vremena sazrijevala počela se ostvarivati, korak po korak. Za taj posao jesam kvalificiranija od ostalih, ali ima i boljih od mene. Išla sam se uhvatiti u koštac s onim što se nudi...jer je ipak u zadnje vrijeme najbitnije samo da se radi. Nisam niti odradila satnicu do kraja kada sam telefonom primila ponudu za posao u kojem jesam jedna od boljih. Našla sam se u neobranom grožđu. Ostati na poslu na kojem nikada neću dobiti mjesto na neodređeno vrijeme ili otići na zamjenu u trajanju od mjesec dana s mogućnošću stalnog zaposlenja kroz neizvjesno vrijeme??
Dva sata neizvjesnosti, donošenje odluke koja može biti i jest dvosjekli mač. Zasljepljena iznenadnim događajima, stavljajući na vagu ZA i PROTIV odluka je pala. Zamjena na mjesec dana... radit ću ono što mi je struka pa kud puklo, jer tko ne riskira taj ne profitira.
Razmišljajući malo o događajima u svom životu, vraćajući se samo par godina unazad, stvarno sa sigurnošću mogu tvrditi i tvrdim da se čovjeku želje ispunjavaju.Čekala sam, načekala sam se, ponekad sam gotovo izgubila sebe, ali sam na kraju uvijek dobila što sam tražila. Željela sam posao pa makar morala zaboraviti sve što sam do sad naučila i krenuti ispočetka. Prvi posao koji mi se ponudio bio je vrlo blizu toga. Pa ipak nisam odustajala od želje za onim što bi mi bilo milije i opet mi se ostvarilo. Teško je ... zato što sam velike odluke i promjene doživjela u samo jednom danu, ali da ne mogu onaj netko me ne bi stavio na takvu kušnju.
Nadam se da će mi se rizik isplatiti.

utorak, 10.10.2006.

MOST PREKO VJEČNOSTI

„Kako znamo da smo sreli srodnu dušu?“ ponovila je pitanje, smireno, kao da je takve stvari stalno činila. „Nisam znala, kad sam upoznala svoju. Dogodilo se to u dizalu. „Idete gore?“ upitala sam ga. „Da“, odgovorio je. Niti jedno od nas nije znalo što će nam te riječi značiti sada.
Četiri godine kasnije bolje smo se upoznali i iznenada smo postali najbolji prijatelji. Što sam ga bolje upoznavala, to sam mu se više divila, to sam sve više bila uvjerena da je predivna osoba!
To je ključ. Tražite ljubavnu vezu koja s vremenom postaje sve bolja, u kojoj poštovanje i divljenje rastu, te povjerenje koje osnažuje svaka oluja.
Otkrila sam da s ovim čovjekom mogu ostvariti intimu ispunjenu slatkim elektricitetom i predivnim nabojima i da s njim mogu pronaći svoju sreću. Do tada sam mislila da su to moji hirovi, da je to nešto što samo ja tražim, moje osobne oznake srodne duše. Sada mislim da su kod svih ljudi iste, ali da se, dok ih očajnički pokušavamo pronaći, zadovoljavamo s manjim. Kako se usuđujemo tražiti više kad su mlitavi ljubavnik i osrednja sreća ono najbolje što smo u stanju pronaći?
Istovremeno znamo da će se osrednjost pretvoriti u led; sreća će prerasti u bezimenu tugu, pregršt pitanja: Je li to ljubav mog života, Je li to sve što mogu dobiti, jesam li zato ovdje? Duboko u našim srcima znamo da mora postojati više i zato žudimo za osobom koju nikada nismo sreli.
Toliko se često polovica para pokušava uzdići, poletjeti, dok druga strana vuče prema dolje. Jedna strana korača naprijed, a druga za svaki korak naprijed osigurava ona dva unatrag. Najbolje je da sama pronađem svoju sreću, mislila sam, volim svoje prijatelje i svoju mačku, bolje mi je da čekam srodnu dušu koja nikad neće doći, nego da prihvatim dosadni kompromis.
Srodna je duša osoba koja ima ključanice u koje idu naši ključevi, i ključeve koji odgovaraju našim lokotima. Kad se osjećamo dovoljno sigurno da ih otvorimo, naše najistinskije ja izlazi van i možemo u potpunosti i iskreno biti ono što jesmo; možemo dozvoliti da nas vole zbog onoga što jesmo, a ne zbog onoga kako se pokušavamo predstaviti. Obje strane otkrivaju svoje najbolje ja. Bez obzira na sve što može krenuti po zlu oko nas, s tom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naša je srodna duša osoba koja s nama dijeli najskrivenije želje, stremljenja, naš osjećaj za put koji nas vodi ka cilju. Kad smo dva balona, zajedno se možemo kretati samo prema gore, ako vam se to dogodi, najvjerovatnije ste pronašli svoju srodnu dušu. Životna ljubav je osoba koja nam konačno omogućava da živimo punim životom.“

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv