Počelo je jedno od meni najljepših dijelova godine…. Bablje ljeto. Vrijeme kada se paučina razvlači po svakom djeliću i kutku svega što nas okružuje. Pogled na grane spojene tim jedinstveno ispletenim «nožnim radom» kada je sunce lagano na zalazu, a šuma i ostalo listopadno drveće kada gotovo neprimjetno mijenja svoju boju. Nema ničeg ljepšeg od mirisa upravo ispiljenih drva koje se priprema za ogrjev…. Možda miris grožđa koje svojom slatkoćom privlači raznorazne kukce koji su spremni isisati sav njegov sok do «gole kože»… ili miris šume koja nam uz jedva primjetnu količinu vlage i zagrijana jesenjim suncem, pruža svoje plodove… a tek miris pečenih kestena…. mislim da je on definitivno neusporediv s bilo čim. Sjećam se, bilo je to prošle godine. U rano poslijepodne, frend, Boni i ja smo otišli u šumu brati kestene. Kad smo se vratili već je bilo predvečerje, noć se budila, a mi smo zakurili vatricu, grijali se, pekli ono što smo nabrali i pili mošt. Ahhhhh koji gušt… kad se samo sjetim. Vatra definitivno ima neko posebno svojstvo pročišćavanja energije. Pamtim događaje u vatru kada smo svih koji bi bili oko nje bili obnovljeni, oči bi nam se sjajile (ali ne od alkohola), svi bi bili dobro raspoloženi…ludnica. Kad bih barem mogla ponoviti neke od tih dana ili barem ako ne u cijelosti, a onda barem dijelom doživjeti nešto tako izuzetno.
Post je objavljen 19.09.2006. u 22:07 sati.