Sjećam se kao da je jučer bilo… stajali smo i razgovarali pokraj bare u obližnjem selu, bilo je ljeto i totalno vruće, zadnji dan nekog lokalnog zbivanja – nije ni bitno. Uglavnom, pojavljuje se obitelj, tata i mama s djetetom u rukama. Tata, simpatičan novinar, meni jako prirastao srcu jer mi u najtežim trenucima na ondašnjem poslu ma koliko zaposlen bio nikada nije okrenuo leđa. To su stvari koje se pamte. Mama, je s curicom u rukama samo klimnula glavom i sjela na travu pokraj bare (nama okrenuta leđima)….dijete je počivalo na njenom trbuhu i od njega se nije čulo niti riječi. Vidjelo se da su povezane. Promatrala sam ih s leđa kao jednu, a ne kao dvije osobe.
Četiri godine poslije (2006.) nastala je «Staza». Knjigica koja u ležernom tonu i svakodnevnom slengu opisuje putovanje u Indiju i samoga sebe. Svi mi koji smo imalo postali svjesni sebe , puta kojim se svijet kreće i puta određenog samo za nas, lako ćemo u njoj pronaći elemente vlastite preobrazbe. Počeci rečenica koji ujedno služe i kao podnaslovi u meni otvaraju spoznaju da razlike koje i postoje ipak stvaraju cjelinu. Sloboda pisanja i detalji odvode nas na put na koji sami nikada nećemo otići. Okruženi knjigama takozvanog «new agea» primorani smo daleko od nečega čemu pripadamo shvatiti naš bitak u univerzumu. Vlatka - Hvala ti što si to podijelila s nama i pružila nam jedno iskustvo više... za to stvarno treba imati muda, dokazali ste da ih imate!
Post je objavljen 28.08.2006. u 16:12 sati.