srijeda, 25.07.2007.
kurvarica za neznalice
Mrak se razmnožava poput kolonije bakterija u hranjivoj otopini i ne ostavlja mjesto ni za što drugo.
Misli obojene sipinim crnilom slijevaju mi se niz obraze. Ništa, honey, razmrljala mi se maskara.
Počelo je zajebano i postajalo sve zajebanije. Ali početci su precijenjeni. Pokušavam se sjetiti kako je završilo.
Prema receptima za sretan život nikada nisam uspjela skuhati nešto jestivo. Iza zgrčenih kapaka naslijepo sam hvatala sastojke sa polica, bijesno miješajući metafore. Nekim čudom sve je sjelo na mjesto.
ALI KAKO?
Zaboga, morat ću o tome dobro razmisliti. Red bi bilo da za sobom ostavim barem jedan recept za čajne kolačiće.
utorak, 03.07.2007.
Blues duše osamljene u vremenu
Djevojčica
Kontinuitet smislenog sna razletio se poput slagalice čiji su se dijelovi istog trenutka izobličili i spajanje učinili nemogućim. Pokušala je duboko udahnuti. Parazit nastanjen negdje u njezinim prsima polako je proširio svoje pipke u hipokampus. Još uvijek se naivno nadala da će ga plitki rezovi na rukama uspjeti izbaciti na površinu, ili barem izgladnjeti. Pitala se gdje se nalazi ta drevna galerija iz koje može izvući novo lice, lice koje će njezinu dušu držati na sigurnom od laserskih pogleda izvanzemaljaca koji su izvikivali svoje dobre namjere.
- Kažete da ste došli u miru, no vaš mir je smrt. Ne idem s vama.
Žena
Hormonalna oluja je prošla i za sobom ostavila varljivo smirenje. Nešto ju je podsjetilo na mladost, na obećanje neonske raskoši, na svijet koji je prolazio pored nje. Uspješno je igrala igru i ispred nje ponosno je svjetlila hrpica žetona. Komadići nečije duše. Njezine, možda? Izgledam li još uvijek dovoljno mlado da me netko poželi spoznati? Trebam li smršavjeti? Krenuti na putovanje bez plana? Spavati pod mostom? Postala sam neotporna na sitne neudobnosti, neispavanost me redovito zaljula. Svjetlost je postala blaža, prigušenija. Trebam te, djevojčice, gdje si? Podsjeti me na dubinu misli, na oštrinu percepcije, na onaj hipersenzitivni mjerač neobičnosti svijeta kojeg je zagušio loj svakodnevice. Javi se.
Susret
Je li moguće da se dodirnemo kroz kišu nula i jedinica? Dodir dva svijeta, udaljena svjetlosnim godinama, procjepom međuzvjezdane praznine. Podsjećanje i predviđanje spojeno u jedno. Vrijeme razoreno, slagalica sastavljena u trećoj dimenziji. Možeš li izaći iz svog očaja i zaviriti u tuđe oči na dnu kojih se još uvijek krije iskra želje za... nečime? Nepomirljive razlike? Možda. San o pobjedi nad vremenom ipak ostaje. Srest ćemo se na mjestu gdje nema mraka. Da, kreteni su zaista upalili svjetlo.
Riječi me mrze
nekada smo se lijepo slagale
a onda sam gadno zasrala
pretvorilia sam ih u kartice
kartice u novčiće
puna mi je kasica
ja sam prasica
a riječi me mrze
s dobrim razlogom
pokušavam im se ponovno ulizati
pišem u polutajnosti
sve je polovično
i strašno obično
blog je smog
skini mi se s mog
proračuna
volite me, volite me zbog onog što sam možda još uvijek u stanju napraviti, prepraviti, popraviti
južina, prokleta južina
vjetar donosi miris gnoja
grlo mi je razderano od vrištanja
vrata su polupana
tableta počinje djelovati
polako
napunit ću kadu
i sanjati vrijeme
kad su postojala
godišnja doba
