utorak, 27.02.2007.
Danas sam razmišljala o tome da počnem vjerovati u anđele.
Da ponovno pokušam nečime ispuniti prazninu.
Više ne trpim samoću. Okrutna je poput ogledala.
Ti ćeš prenoćiti u Bezdan-gradu. Tvrdiš da si otporan na njegove vradžbine.
Da te neće zadržati ni crne ptice, ni crna kiša, ni crna piva.
Barem ne dulje od jedne noći.
Neću ti reći za anđele. Ni oni te ne mogu dodirnuti.
Vratit ćeš se sa starom tugom ili novom pričom.
Stvari će iskliznuti iz svog ležišta.
A zatim se vratiti na staro.
***
Ja sam Asteria. Još jedno od mojih imena, koje će potrajati koliko budu trajali ovi zapisi.
Nekada sam maštala o zvijezdama.
Dok prosipam sol kroz prste pomalo se prisjećam osjećaja koje je u meni budilo nebo.
Život polako izjeda i tebe i mene.
Nitko od nas dvoje nije postao pilot, još manje astronaut.
Unatoč globalnom zatopljenju, svijet je sve hladniji.
Njegovo trenje još uvijek nije potrošilo našu ljubav.
Iako većinu vremena ne razmišljamo o njoj.
***
Pokazao si mi Bezdan-grad i rekao da nije moguće izbrojati sve mrtvace koji pod njim leže.
Očarali su me šišmiši na stanici i vrane u parkovima. Mjesečina keltskih kostiju.
Rijeka kojom su nekoć brodovi plovili do Rusije.
Otkrio si mi sva svoja imena.
Tamo su te obožavali kao boga i progonili kao demona.
Otišao si da bi živio kao čovjek.
Takvog sam te i pronašla.
***
Živimo strašno obično.
Rijetko sablažnjujemo susjede i prijatelje.
***
