subota, 18.10.2008.
sjedila sam za mašinom šila sam...
gledam ih kako polako prelaze neprijatelju. pokušavajući si dokazati da su u toku, da su nepobjedivi, da nisu načinjeni od mesa. skynet is the future. the future is now. ostavljajući djeliće sebe na nekakvim servisima, misle da će uspjeti usaditi svoju svijest u čvršće materijale. nešto poput kupovine ulaznice za raj. tko živi u meni, živi vječno, tiho bruji mašina. vjernici joj svakodnevno prilaze, titrajući na njezinoj frekvenciji. nitko te ne sili da joj priđeš, kažu. to je zajebancija. to je druženje. tko još ima vremena za stvarna prijateljstva? treba raditi s mašinama, za mašine, odmarati se uz mašine jer one daju sve, a ne traže ništa. to je tajna vjere. vječna tajna vjere da ćeš dobiti nešto za ništa.
***
vrijeme te sustigne kad godina prođe za tren. nekad su trajale duže, lijeno se protezale preko zelenih parkova, lebdjele nad mirisom krede, kao svjetlina u plavom. sada za sobom samo ostavljaju naslage zapečene prašine. zar je prošla još jedna? četiri? osamnaest? oni koji danas postaju punoljetni nikada nisu vidjeli moj svijet. proživjeli su svoj život na drugom mjestu jer vrijeme mijenja mjesta. mjesta ne mijenjaju vrijeme. samo leže poput kamenja čekajući vjetar i vodu da ih pretvore u šljunak, u prah, u staklo, u beton. možda zato ljudi sade stabla, možda zato imaju djecu. možda je to žrtva koja se prinosi godinama kako bi se one udostojile ostaviti za sobom neki smisao.
uploaded bird
Ptica je imala svoje ime. To je sve što je od nje ostalo. Nekoliko slova koja mi otključavaju ulaz u virtualne svjetove. Letjela je prekratko. Bila je nečiji ljubimac. Prijatelj. Jednog je dana odletjela predaleko, ostavivši za sobom tjelešce na na nečijoj ruci. Povremeno, nalazim perje koje se je zavuklo u kuteve stana. I plačem. Pitam se kako nešto tako maleno može ostaviti za sobom toliku prazninu. Moje je srce plavo i pernato. Oprosti mi.
