vrijeme te sustigne kad godina prođe za tren. nekad su trajale duže, lijeno se protezale preko zelenih parkova, lebdjele nad mirisom krede, kao svjetlina u plavom. sada za sobom samo ostavljaju naslage zapečene prašine. zar je prošla još jedna? četiri? osamnaest? oni koji danas postaju punoljetni nikada nisu vidjeli moj svijet. proživjeli su svoj život na drugom mjestu jer vrijeme mijenja mjesta. mjesta ne mijenjaju vrijeme. samo leže poput kamenja čekajući vjetar i vodu da ih pretvore u šljunak, u prah, u staklo, u beton. možda zato ljudi sade stabla, možda zato imaju djecu. možda je to žrtva koja se prinosi godinama kako bi se one udostojile ostaviti za sobom neki smisao.
Post je objavljen 18.10.2008. u 17:01 sati.