četvrtak, 12.04.2007.
Skoro pa haiku
Sučelje je palo.
Ni na jednoj od mojih 5 adresa
nema nikakvih poruka.
Moji prijatelji nisu napisali
ništa novo na svojim blogovima
Umirem od dosade.
subota, 07.04.2007.
Paralel Weldsmertz
Nemam noćne more.
U snu me ne dočekuje strah, već tuga.
Sva bol jednog paralelnog svijeta.
Radim u megakorporaciji. Pri vrhu.
Zgrada je dovoljno velika da u nju stane svemirski lift.
Moje zanimanje je mutno.
Najbliži opis bi bio - jezičac na vagi.
Kada sam u kantini rekla riječ za koju sam mislila da je pogrešna, privukla sam pogled.
Starac. Duga sijeda kosa, pjegave ruke,pokvareni zubi.
Gleda me s razumijevanjem.
Još staraca.
Okupljamo se za stolom i u tihom protestu stavljamo pribor za jelo na pravo mjesto.
Po bontonu.
Čaša ovamo, salveta onamo.
Malo govorimo.
Mi smo čuvari starih vrijednosti.
I potpuno smo bespomoćni.
Dolje, na proizvodnim razinama, red ljudi.
Čekaju razgovor za posao.
Prepoznajem davnu prijateljicu.
Pozovem je imenom.
Želi raditi na traci, kao njezina mama u Nadi Dimić.
Pokazuje mi životopis.
Plačem.
Zbog nje, zbog sebe, zbog sviju
Udara me bol paralelnog svijeta.
Vozimo se kroz Sljemenski tunel
Čitam strip.
Ja sam superjunakinja
planinska lavica.
spašavam.
ričem.
Razgovaram s čovjekom preko puta.
Kažem mu da nemam srce.
Ono bi mi bilo slaba točka.
Grad je velik.
Grad proždire.
Ja sanjam.
