utorak, 03.07.2007.
Blues duše osamljene u vremenu
Djevojčica
Kontinuitet smislenog sna razletio se poput slagalice čiji su se dijelovi istog trenutka izobličili i spajanje učinili nemogućim. Pokušala je duboko udahnuti. Parazit nastanjen negdje u njezinim prsima polako je proširio svoje pipke u hipokampus. Još uvijek se naivno nadala da će ga plitki rezovi na rukama uspjeti izbaciti na površinu, ili barem izgladnjeti. Pitala se gdje se nalazi ta drevna galerija iz koje može izvući novo lice, lice koje će njezinu dušu držati na sigurnom od laserskih pogleda izvanzemaljaca koji su izvikivali svoje dobre namjere.
- Kažete da ste došli u miru, no vaš mir je smrt. Ne idem s vama.
Žena
Hormonalna oluja je prošla i za sobom ostavila varljivo smirenje. Nešto ju je podsjetilo na mladost, na obećanje neonske raskoši, na svijet koji je prolazio pored nje. Uspješno je igrala igru i ispred nje ponosno je svjetlila hrpica žetona. Komadići nečije duše. Njezine, možda? Izgledam li još uvijek dovoljno mlado da me netko poželi spoznati? Trebam li smršavjeti? Krenuti na putovanje bez plana? Spavati pod mostom? Postala sam neotporna na sitne neudobnosti, neispavanost me redovito zaljula. Svjetlost je postala blaža, prigušenija. Trebam te, djevojčice, gdje si? Podsjeti me na dubinu misli, na oštrinu percepcije, na onaj hipersenzitivni mjerač neobičnosti svijeta kojeg je zagušio loj svakodnevice. Javi se.
Susret
Je li moguće da se dodirnemo kroz kišu nula i jedinica? Dodir dva svijeta, udaljena svjetlosnim godinama, procjepom međuzvjezdane praznine. Podsjećanje i predviđanje spojeno u jedno. Vrijeme razoreno, slagalica sastavljena u trećoj dimenziji. Možeš li izaći iz svog očaja i zaviriti u tuđe oči na dnu kojih se još uvijek krije iskra želje za... nečime? Nepomirljive razlike? Možda. San o pobjedi nad vremenom ipak ostaje. Srest ćemo se na mjestu gdje nema mraka. Da, kreteni su zaista upalili svjetlo.
