Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

četvrtak, 31.08.2006.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Kanadski tenk Sherman V

Ovaj Sherman V na Athumanunhovoj sličici pripadao je kanadskoj 1. oklopnoj brigadi koja se hrabro borila diljem Italije tijekom 1943. godine što je zorno po oznakama koje nosi ovaj tenk. Tako je slovom D prikazana brojčana oznaka, a slovom L prikazana je slikovna oznaka s prepoznatljivim bojama upravo te postrojbe. Brojkom 1 označena je maskirna (kontinentalna) boja tih tenkova, a oznakom K Athumanunh je označio oznaku koju su tijekom bitaka razvili kanadski tenkisti kako bi se njihovi tenkovi isticali i time iz daljine razlikovali od sličnih savezničkih tenkova. (Potpuno je normalno da se nekom jednostavnom oznakom ističe ponos pripadnosti određenoj nižoj postrojbi, jer tijekom bitaka među vojnicima se pojavljuju snažne povezanosti, nikada raskidivo prijateljstvo i neizmjerno međusobno povjerenje o kojima pričaju baš te jednostavne oznake – po Athumanunhu).

srijeda, 30.08.2006.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Kanadski Cruiser Ram II

Na ovoj sličici Athumanunha vidi se kanadski tenk Cruiser Ram II sa pripadajućim oznakama razmještenim na Athumanunhu svojstven način. Dakle, L je oznaka lijevo, D je oznaka desno, a brojkama 1, 2 i 3 označene su maskirne boje u jednoj od varijanti pustinjske kamuflaže. Obratite pozornost, kanadski tenkovi označavani su potpuno suprotno od britanskih, a to znači slikovna oznaka lijevo brojčana oznaka desno. No, u slijedećim sličicama iz Athumanunhovog niza bit će to puno zornije, a time i jasnije.

utorak, 29.08.2006.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Britanski M3 Stuart I – tenk irskih kraljevskih husara

Ovaj britanski tenk M3 Stuart I na Athumanunhovoj sličici pripadao je B Squadronu 7. oklopne divizije Kraljevskih irskih husara (King's Royal Irish Hussars). Brojkama 1, 2 i 3 Athumanunh je označio maskirne boje u jednoj od varijanti pustinjskih kamuflaža 2. Svjetskog rata.

ponedjeljak, 28.08.2006.

Black Watch – 3. bojna škotske kraljevske pukovnije

Black Watch je zapravo tkanina naziva 'tartan' od koje se izrađuju kiltovi, a kako je Black Watch tartan vrsta tkanine, s posebnim uzorkom, od koje su izrađeni kiltovi pripadnika 3. bojne škotske kraljevske pukovnije onda i cijela ta bojna nosi naziv 'Black Watch, 3rd Battalion The Royal Regiment of Scotland', a upravo uzorak te tkanine (tartana) Athumanunh je prikazao na svojoj sličici i označio crvenom brojkom 1. Evo, želja je ispunjena pošto sam tako i obećao, ali budite strpljivi i obzirni, sada idu tenkovi u Athumanunhovom slijedu i sada dajte želje o njima, a o ostalim ćemo poslije, jer ionako je već došlo do zabuna o čemu to zapravo 'melje' Athumanunh.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Sličica B samo je nadopuna sličice A, a oznaka koja se vidi jasno govori da je taj prevožnjak iz niže ustrojbene cjeline (bojne) i to iz 1. gardijske grenadirske bojne (1st Bn Grenadier Guards). Slovom P Athumanunh je označio naoružanje kojim se mogao naoružati ovaj prevožnjak.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Britanski univerzalni oklopni prevožnjak (Universal Carrier)

Ovaj univerzalni oklopni prevožnjak prikazan na Athumanunhovoj sličici iz sastava je britanske Gardijske oklopne divizije i hrabro je pratio i pružao potporu britanskim tenkovima i njihovim posadama u cijeloj lepezi zadaća (dostava streljiva, goriva, maziva, pričuvnih i inih doknadnih dijelova, evakuacija ranjenih i poginulih, služio je zapovjedništvima za izvide i motrenje, a ponekad se i naoružan borio s protivničkim pješacima ili lovcima tenkova koji su vrebali tenkove iz zasjeda). Po oznakama koje se vide na sličici A sasvim je sigurno da je taj prvožnjak baš iz te postrojbe.

nedjelja, 27.08.2006.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Britanski Achilles Mk.II C

Na slijedećoj Athumanunhovoj sličici prikazan je tenk Achilles Mk.II C iz sastava 1. britanske oklopne gardijske bojne (koja je iz sastava britanske oklopne gardijske divizije – po Athumanunhu) na kojem (ili s kojim) su se hrabro borile njegove posade na području Francuske tijekom srpnja 1944. godine. Male oznake koje se vide iznad tenka, označene slovima L i D jasno govore da je to upravo ta postrojba o kojoj piše Athumanunh. Oznaka označena slovom L nalazila se na lijevoj strani tenka, a oznaka označena slovom D na desnoj strani tenka. Da se neki ne zabune crvenim krugovima Athumanunh je okružio mjesta na koje treba gledati kada se radi o identifikacijama britanskih tenkova tijekom 2. Svjetskog rata. (Nema nikakve tajne i nema nikakvih dezinformacija kada Athumanunh imenuje postrojbu kojoj pripada tenk. Dovoljno je imati katalog s oznakama oklopnih postrojbi koje su bile ustrojene tijekom 2. Svjetskog rata i potrebito je znati na koja mjesta treba gledati kako bi se uočile te vrlo lako uočljive i prepoznatljive oznake.) Brojkom 1 označena je maskirna (kopnena prikrivna) boja tih tenkova.

subota, 26.08.2006.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Američki M3 Lee

Evo ga M3 Lee o kojim nešto ispisa J. Ovaj tenk na Athumanunhovoj sličici pripadao je 2. tenkovskom vodu, tenkovske satnije E, 2. tenkovske bojne, 13. oklopne pukovnije 1. američke oklopne divizije koja se hrabro tukla kod Souk el Araba u Tunisu tijekom studenog 1942. godine.

petak, 25.08.2006.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Britanski Sherman II M4A1

Na Athumanunhovoj sličici prikazan je tenk M4A1 iz sastava 1. britanske oklopne divizije. Male oznake koje se vide iznad tenka, označene slovima L i D jasno govore da je to upravo ta postrojba o kojoj piše Athumanunh. Oznaka označena slovom L nalazila se na lijevoj strani tenka, a oznaka označena slovom D na desnoj strani tenka, dok je oznaka označena slovom K bila na kupoli tenka. Brojkom 1 označene su maskirne (pustinjske prikrivne) boje tih tenkova koji su se sa svojim posadama hrabro upustili u ofenzivu kod El Alameina tijekom studenog 1942. godine.

srijeda, 23.08.2006.

Tenkovi 2. Svjetskog rata

Britanski M3A3 – Pustinjskih štakora

Na Athumanunhovoj sličici prikazan je tenk M3A3 iz sastava 7. oklopne divizije Kraljevskih Irskih husara (Pustinjski štakori). Male oznake koje se vide iznad tenka, označene brojevima 1 i 2 jasno govore da je to upravo ta postrojba o kojoj piše Athumanunh, a brojkom 3 označena je maskirna (kontinentalna prikrivna) boja tih tenkova.

ponedjeljak, 21.08.2006.

Pomorske bitke 2. Svjetskog rata

Bitka kod otočja Valla Lavella – Druga bitka 6.na 7. listopad 1943. godine

Krajem srpnja 1943. američka vojska odlučila je zaobići snažno utvrđen otok Kolombangara i iskrcati pomorski desant na otok Vella koji je branilo svega 250 japanskih vojnika. Desantni odred sastavljen od 7 razarača, 15 desantnih brodova i 4600 vojnika isplovio je pod zaštitom 12 razarača i 2 brza patrolna broda 14. kolovoza 1943. godine s otočja Gudalcanala. Američki desant uspješno se iskrcao i japanski vojnici nakon kraćih okršaja potisnuti su u sjeverozapadni dio otoka Valle. Kod gradića Horaniu japanski vojnici su se utvrdili i tu se odlučili braniti. Poradi toga kao pojačanje poslano im je 17. kolovoza 15 desantnih brodova koji su prevozili još dvije pješačke satnije, te jedan vod mornaričkog pješaštva (ukupno oko 400 vojnika – po Athumanunhu). Zaštitu su im pružali 4 japanska razarača. Američka vojska otkrila je japanski konvoj koji je prevozio pojačanje na otok Valla, pa su u presretanje poslana 4 američka razarača. Sutradan u 0029 američki razarači radarom su otkrili japansko brodovlje, ali i japanski razarači otkrivaju američke i u 0045 japanski razarači otvaraju topničku paljbu po američkim nadolazećim razaračima na daljini od 11 000 metara. Američki razarači prihvaćaju bitku i nastaju topnički dvoboji razarača. Američki razarači teže su oštetili dva japanska razarača, ali i oni imaju oštećenja, pa moraju smanjiti brzine plovidbe. Naum japanskih razarača bio je da odvuku američke razarače od konvoja, ali američki razarači nisu nasjeli na varku, već su se ustremili na japanski desantni konvoj. U napadu američki razarači potopili su jedan desantni, 2 torpedna i 2 patrolna japanska čamca, ali su japanski desantni čamci ipak uspjeli iskrcati 390 vojnika na otok Valla i tako ojačati obranu Horanie. Snažno uporište na otoku Valle omogućilo je Japancima da uspješno evakuiraju svoje postrojbe s otoka Kolombangara, ali tijekom pokušaja da se evakuiraju postrojbe s Valla zapodjenut će se nova pomorska bitka (druga po Athumanunhu) kod otoka Valla. Američki izvidnički zrakoplovi izvijestili su o pripremama japanskih vojnika za evakuaciju s Valla, pa su poslana 6 američkih razarača da tu evakuaciju osujete. Američki razarači podijelili su se u dvije skupine (po tri razarača u svakoj) i odlučili su napasti japanski konvoj s dva smjera. U 2331 prva skupina američkih razarača otkrila je japansko brodovlje na svojim radarima i odlučuje natjerati japanske brodove na drugu skupinu razarača. Japanski razarači upuštaju se u boj s američkim razaračima s naumom da odvuku iste što dalje od prijevoznih brodova i zapodjenu bojeve pod za njih što povoljnijim uvjetima. Nadmudrivanje traje skoro čitavog dana, pa tek u 2255 s daljine od 6400 metara američka prva skupina razarača otvara topničku paljbu i lansira 14 torpeda na japanske razarače. Samo minutu nakon toga japanski razarači odgovaraju s 8 torpeda lansiranih prema američkim razaračima prve skupine. U tom dvoboju obije strane gube po jedan razarač, a jedan američki razarač sudario se s drugim u žaru bitke i pretrpio oštećenje. Dok su ostali američki razarači pružali pomoć posadi oštećenog razarača japanski prijevozni brodovi uspjeli su se do 0305 izvući i nestati s radara američkih razarača s postrojbama koje su do tada uspješno branile uporište u Horanii.

nedjelja, 20.08.2006.

Pomorske bitke 2. Svjetskog rata

Bitka kod otočja Valla Lavella – Prva bitka 6.na 7. kolovoz 1943. godine

Zaljev Vella i morsko područje u središnjem dijelu Solomonskih otoka između otoka Vella Lavella, Kolombangara i Giza tijekom II. Svjetskog rata postalo je poprište dviju pomorskih bitaka, odnosno tu su se odigrala dva pomorska boja između japanskih i američkih razarača. Japanska vojska uporno je branila i stalno slala svježa pojačanja na Solomonska otočja odlučno se suprotstavljajući sve jačoj američkoj ofenzivi. Kako je američko zrakoplovstvo imalo potpunu prevlast u zraku, japankom zapovjedništvu ostalo je samo da upućuje pojačanja i ostali ratni doknadni materijal postrojbama uglavnom noću i to brzim razaračima. (Vojna povijest te japanske brze opskrbe još bržim razaračima zapamtila je i pod nazivom 'Tokio Express' – po Athumanunhu) Takav jedan 'express' krenuo je noću 6. kolovoza sastavljen od četiri japanska brz razarača. Dok su na tri razarača bili ukrcani 900 japanskih vojnika pješaka i 50 tona raznog pričuvnog i doknadnog ratnog materijala, četvrti razarač plovio je u sastavu kao zaštita i potpora prvim trima. Njih je otkrila skupina američkih razarača ustrojenih u 12. i 15. divizijun razarača. Američki zapovjednici na razaračima dobili su od nadređenog zapovjedništva zapovijed da slobodno djeluju sukladno svom nahođenju i odlukama, ali da pod svaku cijenu zaustave te opskrbe japanskim vojnicima koji su se ukopali i čvrsto utvrdili na otoku Kolombangara. U 2333 u smjeru 351 stupanj na daljini od 18 000 metara američki zapovjedni razarač otkrio je japanske razarače na svom radaru. Razarači 15. divizijuna izvršili su manevar obuhvata japanskih razarača i nakon tri minute prema njima lansirali torpeda. Bilo je to u 2336, dok je u 2341 otvorena snažna topnička paljba s razarača 12. divizijuna. Udaljenosti s kojih su počeli napadi bile su manje od 6000 metara. Japanski razarači bili su potpuno iznenađeni i zbunjeni. Tri japanska razarača odmah su potopljena s ukupno 1500 vojnika i mornara, te s cjelokupnim ratnim materijalom namijenjenom postrojbama na otoku Kolombangara. Četvrti japanski razarač IJMS Shigure, koji je i plovio sa zadaćom osiguranja, lansirao je 8 torpeda tek u 2345, ali oni nisu pogodili američke razarače, jer američke posade bile su bolje uvježbane i imale su radare što japanske posade na razaračima nisu imale. Prikrivajući se dimnom zavjesom IJMS Shigure izvukao se neoštećen iz pomorskog boja.

petak, 18.08.2006.

Punski ratovi

Bitka na rijeci Trebbia – 218. godina p. K.

Tijekom Drugog punskog rata na rijeci Trebbia sudarile su se rimska i kartažanska vojska. Poduzimajući pohod na Italiju, kartažanski vojskovođa Hanibal Barka, prešao je preko Alpa s 28 000 pješaka i 6000 konjanika, te kod ticina razbio rimsku vojsku konzula (Publiusa Corneliusa Scipia) Scipiona – po Athumanunhu. Nastavivši svoj pohod dolinom rijeke Po Hanibal je stigao na obalu rijeke Trebbie gdje ga je čekala poražena rimska vojska konzula Scipiona i novopristigla rimska vojska konzula (Tiberius Sempronius Longus) Longa – po Athumanunhu. Obije rimske vojske brojale su oko 40 000 vojnika, a zapovjedništvu nad obim je preuzeo konzul Long, pošto je konzul Scipion bio ranjen u prethodnoj bitci. U namjeri da s Kartažanima što prije zapodjene bitku konzul Long zapovjedio je da se forsira rijeka Trebbia i napadnu se Kartažani iz pokreta. No, čim je glavnina rimske vojske prešla rijeku Hanibal je izdao zapovijed za napad. U žestokom sudaru Kartažani su prinudili rimsko konjaništvo i lako pješaštvo na povlačenje, ali je rimsko teško pješaštvo počelo postizati uspjehe. No, tada se iznenada iza leđa teških rimskih pješaka pojavio do tada prikriven odred Kartažana od oko 2000 pješaka koji su žestoko udarili u bok teškim rimskim pješacima. Tim odredom od 2000 vojnika zapovijedao je Hanibalov brat Mago. Okružena i zbijena na vrlo mali prostor rimska vojska nije mogla izvesti nikakav manevar, pa je trpjela strašne gubitke. Samo 10 000 rimskih vojnika uspjelo se probiti prema gradu Placencia, a Hanibal je nakon toga nesmetano nastavio svoj pohod prema Trazimenskom jezeru gdje će doći do nove bitke koju je već prije opisao Athumanunh.

četvrtak, 17.08.2006.

Megido – 19. rujan 1918. godine

Ofenziva je započela nadnevka 19. rujana 1918. godine u 0430 sati ujutro topničkom pripravom. Nakon petnaest minuta topničke priprave napad je započela 4. konjanička divizija (10., 11. i 12. konjanička brigada) uz blisku potporu topništva i oklopnih postrojbi, te uz prethodnicu 3. australske brigade lakog konjaništva. Četvrta konjanička brigada napustila je svoj tabor u voćnjacima naranči oko Sarone i cjeli dan hodala prema prolazu Musmus. Umorna od cjelodnevne hodnje 10. brigada koja se nalazila na čelu hodne kolone promašila je prolaz Musmus za gotovo 8 km. Zapovjednik divizije general bojnik Barrow našao se sam u klancu, a njegovih postrojbi nije bilo niotkuda. Ljutit je krenuo i napokon razriješio zbrku koja je nastala nesvakidašnjom pogreškom zapovjednika 10. brigade brigadnog generala Howard-Vyesa koji je odmah suspendiran s mjesta zapovjednika. Sada je čelnu kolonu predvodila 12. brigada. Do slijedećeg jutra 20. rujna 1918. godine sve postrojbe 4. konjaničke divizije bez problema su prošle kroz klanac Musmus i bile su spremne ući u Jizreelsku dolinu. No, odjednom tu su se pojavile turske postrojbe 13. pričuvne pukovnije koje su prethodnog jutra krenule prema prolazu Musmus iz grada Nazareta u namjeri da ga brane. Opet nesvakidašnji događaj, turskoj pukovniji trebalo je gotovo osamnaest sati da stigne u punom sastavu iz obližnjeg grada Nazareta, pa je tako pojavu postrojbi 4. konjaničke divizije dočekala samo manja prethodnica turske pričuvne pukovnije. Saveznički Drugi kopljanici uspješno su savladali turske vojnike uz samo jednog poginulog vojnika, dok su oni ubili 46 i zarobili 470 turskih vojnika. Bila je to zapravo i jedina značajnija bitka u cijeloj operaciji. Dotada je 5. konjanička divizija (13., 14. i 15. konjanička brigada) uz blisku potporu topništva i oklopnih postrojbi prolazila kroz klanac Abu Shusheh. Rano ujutro 21. rujna 1918. godine postrojbe 5. konjaničke divizije iznenada su izbile pred Nazaret gdje je bio smješten turski stožer. Zapovjednik turskog stožera njemački general Liman von Sanders morao je navodno napustiti grad u pidžami, bez odore, poradi brzog napredovanja savezničkih postrojbi iz 5. konjaničke divizije. Istodobno 4. konjanička divizija izbila je pred Afulu koji je nešto prije zauzela 14. brigada 5. konjaničke divizije. Australska 3. brigada lakog konjaništva zauzela je grad Jenin istog popodneva. Tako su za nepunih 36 sati operacije savezničke postrojbe pod zapovjedništvom generala Allenbeyja opkolile cjelokupnu tursku 7. i 8. armiju te tako osigurale potpuni nadzor Palestine.

srijeda, 16.08.2006.

Bitka kod Arsufa (Apolonija) – 7. rujan 1191. godine

Nije bila namjera Athumanunhova pisati o križarskim ratovima, ali kad je već započeo i onda na samo sebi svojstven način možda i neke od Vas zbunio, red bi bio da malo pojasni i te nesretne križarske ratove. Dakle, kao što i sami znate bilo je ukupno osam križarskih ratova koje raspoznaje Athumanunh. U trećem križarskom ratu kojem je uzrok i posljedica bio strašan poraz križara kod grada Hatina koji pak je strašno uzbunio i zaplašio tadašnji Zapad natjerao je njemačkog, engleskog i francuskog kralja da zaborave dotadašnje razmirice i zajednički nešto brzo poduzmu. (Da se odmah razumijemo, Athumanunh ne želi pisati o političkim i vjerskim prilikama i željama, već o vojničkom pohodu koji je bez obzira na vjerski karakter ipak bio vojnički, jer podignuta je dotada neviđena i nezapamćena vojna sila koja je krenula na Istok.) Dakle, njemački kralj Fridrich I. Barbarosa, engleski kralj Richard I. Coeur de Lion i francuski kralj Filip II. Ogist podigli su najbrojniju vojničku silu koja je do tada ikada krenula u Svetu zemlju u križarski pohod. Naime, kroničari su zapisali da je to bila vojska od gotovo 100 000 vojnika plus još toliko pratećeg osoblja, no, Athumanunh je skeptičan i prema tomu podatku i osobnog je mišljenja da su tadašnji kroničari ipak malo pretjerali u brojkama. Dok su njemački vitezovi krenuli kopnom, engleski i francuski krenuli su morem i stigli upravo u trenutku kada je kralj Gui de Lusignan zauzeo grad Aku koji je dotada opsjedao. (Da li su novi pristigli vojnici križari pomogli u zauzimanju grada? Naravno da jesu, jer kroničari su zapisali da su se baš kod Ake iskrcali engleski i francuski vojnici. – po Athumanunhu) Dakle, nakon pada Ake francuski vojnici vratili su se natrag, a engleski su krenuli prema gradu Jeruzalemu u namjeri da ga povrate u ruke križara. Na tom putu došlo je do napada Saladinove vojske na engleske križare kod sela Arsuf nedaleko današnje Jaffe. Bilo je to nadnevka 7. rujan 1191. godine. Iznenada i niotkuda Saraceni pod vodstvom Saladina napali su engleske križare koji su se nalazili u složaju hodne kolone kao što se vidi na Athumanunhovoj sličici. Bitku su prvi prihvatili na sebe engleski strijelci i pješaci vanjske kolone što je dalo itekako potrebito vrijeme engleskom konjaništvu da se posloži i silovito krene u juriš. Bitka je završena potpunom pobjedom kralj Richarda I. Coeur de Lion nad Saladinom.

utorak, 15.08.2006.

Bitka kod Aka (Saint Jean d' Acre) – 4. listopada 1189. godine

Tijekom Križarskih ratova došlo je do sudara vojske sultana Egipta Saladina koji je stigao u pomoć opsjednutom gradu Aki (križari su taj grad nazivali i Saint Jean d' Acre) kojeg su 8. kolovoza 1189. opsjeli križari koje je vodio jeruzalemski kralj Gui de Lusignan. Dakle, druga je to bitka koja se odvijala na području nedaleko od drevnoga grada Megida, druga u Athumanunhovom izboru i nizu, nikako druga po redoslijedu. Nadnevka 4. listopada 1189. godine križari su u četiri kolone napali Saladinovu vojsku. Na Athumanunhovoj sličici brojkom 1 označen je tabor križara, slovom A označeni su vitezovi i pješaci koje je vodio osobno kralj Gui de Lusignan, slovom B označeni su složaji križara koje je vodio Konrad od Monferea, slovom C označeni su složaji križara koje je predvodio Ludwig od Tringie, a slovom D označeni su složaji križara Templara. Sveukupno negdje oko 4000 konjanika i do 100 000 pješaka (mada Athumanunh osobno smatra da su brojke malo pretjerane, ako ništa drugo onda barem broj pješaka). Saladinova vojska posložila se u polukrug na širini od oko 3 km s nešto uvučenim središtem složaja. Brojkom 2 na Athumanunhovoj sličici označen je tabor Saladinove vojske pristigle poradi deblokade Ake. Slovom E označeni su složaji koje su posložili kurdski i egipatski ratnici, slovom F složaji su koje čine mezopotamski ratnici, a slovom G pak su označeni složaji koje su gradili sirijski ratnici iz Saladinove vojske. Slovom H prikazan je ispad branitelja utvrđenog grada Ake. Kako su križarske napadačke kolone napadale ekscentrično i nepovezano tako su između sebe načinile velike intervale što je Saladinovim složajima omogućilo da odvojeno tuku i naposljetku odbace križarske napadačke kolone. No, križari su se uspjeli povući u tabor i obraniti se od protunapada. Zadržali su svoj tabor i nastavili opsjedati grad Aku koji je napokon 13. srpnja 1191. godine pao u ruke križarima.

ponedjeljak, 14.08.2006.

Bitka za Megido – godina 1478. pr. K.

Moglo je to biti negdje 1478. godine pr. K. Snažna vojska koja se ustremila na drevni Megido, ovog prvog puta što odredi ga Athumanunh na samo sebi svojstven i razumljiv način, je drevna egipatska vojska. Vojska egipatskog faraona Tutmozisa III. Ah, da! Prisjetit će se Athumanunh da su u to predivno pustinjsko praskozorje konji tiho njištali i toptali nervozno osjećajući skori početak bitke. Zrak je u to pustinjsko jutro bio hladan, a pred egipatskim ratnicima bila je zapovijed njihova faraona: 'Zauzmite Megido čvrsto, čvrsto!' No, znali su oni da je to opasan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac Musmus, a nakon toga čeka ih žestoki karijer preko Jizreelske doline i teška bitka s protivnikom koji nadzire drevni grad Megido, grad koji se smjestio visoko na brijegu iznad ceste koja vodi od drevnog Egipta prema drevnom Eufratu.
Dakle, da Athumanunh konačno počne s opisom bitke. Bila je to Dvadeset i treća godina, Prvi mjesec treće sezone, dan šesnaesti po drevnom egipatskom kalendaru što već prije jednom objasni ga Athumanunh. Pobunjenička vojska koju predvode kanaanski plemići iz drevne Sirije i Palestine skupila se u Jizreelskoj dolini mogla je brojiti negdje od 10 000 do 15 000 ratnika pristiglih iz područja od drevne Mezopotamije do područja drevne sjeverne Sirije i južne Anatolije. Bili su to ratnici pješaci i ratnici na bornim kolima. Egipatska vojska skupljala se kod drevne utvrde Silea u istočnoj delti Nila. Tutmoziseva vojska mogla je brojiti negdje od 10 000 do 20 000 ratnika. Usiljenom hodnjom egipatska vojska prešla je za samo dvadeset dana razdaljinu od gotovo 240 kilometara i stigla do grada Yemma. Do grada Gaze ostalo joj je još samo 128 km, ali je tu razdaljinu prelazila još dvadeset dana. Najvjerojatnije je Tutmozis III. gušio pobunu gradova Jaffe i Gazera kako bi si osigurao pozadinu. Nakon toga egipatska vojska odmarala se nekoliko dana, a tada su faraonu Tutmozisu III. bile tri mogućnosti na izboru: 1) krenuti krivudavim sjevernim putom koji se gubio u ravnici pokraj današnjeg Mishmar Haemeka; 2) krenuti krivudavim južnim putom kroz Dothansku dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka; ili 3) krenuti ravno kroz klanac 'Aruna (Wadi 'Ara danas Nahal Iron, a nekada poznatiji pod imenom Musmus) koji izbija pred sami grad Megido. Dakle, faraon je trebao izabrati jedan od tri moguća smjera za napad svoje vojske na grad Megido. Tutmozisovi vojni savjetnici predlagali su sjeverni ili južni smjer, jer središnji direktan smjer prema drevnom Megidu bio je itekako pogodan za zasjede koje su mogli postaviti Kanaanci. Faraon Tutmozis III. na zaprepaštenje svojih savjetnika i zapovjednika izabrao je baš središnji i najopasniji smjer. Nadnevka 13. svibnja 1478. godine pr. K. egipatska vojska izvršila je hodnju do ulaza u klanac Musmus gdje se utaborila i započela pripreme za pohod na Megido. Rano ujutro 14. svibnja 1478. godine pr. K. Tutmozis III. krenuo je na čelu svoje vojske kroz klanac. Njegova vojska rastegnula se u kolonu dugu oko 22 km i trebalo joj je gotovo 12 sati da tako pređe opasan klanac. Gotovo nevjerojatno pobunjenička vojska nije očekivala prolaz egipatske vojske kroz klanac, pa se razvila za borbu na sjeveru i jugu od grada Megida. Tutmozis III. je zapovjedio odmor svojoj vojsci nakon što je prešao potok Qinu, a nakon odmora zapovjedio je bojni složaj za juriš na Megido. Lijevim krilom štitio se sa sjevera, a desnim krilom s juga, samo središte koje je jurišalo na Megido predvodio je osobno faraon. Branitelji Megida uspjeli su pobjeći, jer je egipatsko lijevo i desno krilo pljačkalo kanaanske tabore i tako zakasnilo u presudnu bitku pod zidine grada. To je omogućilo kralju Kadesha da pobjegne sa svojom pratnjom iz Megida, a Tutmozisu III. uskraćena je potpuna pobjeda. No, bogati plijen koji je zadobio ulaskom u Megidu donekle je ublažio tu nesreću faraonovu. Naime, zarobljeno je 340 kanaanskih ratnika, 83 radnika, 2 041 konj, 191 ždrijebe, 6 rasnih rasplodnih pastuha, 892 borna kola plus dvoja zlatna kola koja su pripadala kralju Kadesha i njegovom sinu, dva brončana oklopa (brončane ploćice) koja su pripadala kralju i njegovom sinu, te još 200-stotinjak kožnih oklopa kanaanskih vojnika, 502 luka i 7 srebrenih poluga, te mnogobrojni kanaanski šatori i sva oprema u njima. Tako je završena prva u povijesti zabilježena bitka i prva u Athumanunhovom nizu koja se odvijala kod Megida.

nedjelja, 06.08.2006.

Bitke kod Megida

Megido – mjesto gdje će se bojevati 'Kraljica svih bitaka' – Armagedonska bitka

Athumanunhu je srce opet tužno, opet stradaju nevini civili koje vojni stratezi tako 'lijepo' nazvaše 'kolateralnim žrtvama i štetom'. Na području gdje je najveće bojno polje na Svijetu još od Jošuinih dana i poraza moćne i snažne Siserine vojske, pa sve do ovih naših dana. Tu je Napoleon vodio veliku bitku na brdu nazvanom Tabor, tu je blizu drevni Megido – mjesto gdje se tek treba zapodjenuti bitka Dobra i Zla, bitka koju su već mnogi prije Athumanunha nazvali 'Kraljicom svih bitaka'. Bit će to posljednja bitka – strašna Armagedonska bitka (Apokalipsa, Sudnji dan, Kraj vremena, Armagedon, Ragnarok, Majka bitaka, Bitka Dobra i Zla …) Ovih se dana na tom području opet ratuje i gine. Nema mira za taj biblijski i napaćeni kraj koji već četiri tisuće godina stenje pod neprekidnim ratovima. Athumanunh se pita da li je uopće ikada postojalo vrijeme kada se u tom području nije vodila neka od bitaka između inih stranih i mjesnih (lokalnih) vladara i njihovih silnih vojski. Oduvijek, od pamtivjeka ljudskoga tu na tom području tuku se i bore se ine vojske inih naroda drevnih i sadašnjih: Egipćani, Kanaanci, Izraelićani, Midijanci, Amalečani, Filistejci, Hasmonejci, Grci, Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci, Mongoli, Palestinci, Francuzi, Turci, Britanci, Australci, Nijemci, Arapi, Izraelci … svi su se oni tu borili i umirali. Tu je vojevao Tutmozis III svoju bitku koja je prva zabilježena u Povijesti ratovanja i bitaka, tu je Gideon započeo svoj prvi poznati noćni pohod, tu su Mongoli izgubili prvu bitku, tu je Šaul izvojevao svoju posljednju junačku bitku, tu je Jošiju stigao usud, tu se predviđa i posljednja bitka, najstrašnija Armagedonska… Tu su svoju vojničku slavu stjecali Tutmozis III, Debora i Barak, Sisera, Gideon, Šaul i Jonatan, Šišak, Jehu, Joram, Jezebel, Jošija, Antioh, Ptolemej, Vespazijan, Saladin, Napoleon, Allenby … Tu su hrabro poginuli Labayu vladar Šekema, kanaanski general Sisera, Šaul prvi kralj Izraela, Jonatan nasljednik i sin Šaulov, Joram kralj Izraela, Jezebel žena Ahaba i kraljica majka Izraela, Ahazja kralj Judeje, Jošua kralj Judeje, mongolski general Kitbuqa … Na tom području od pamtivjeka ljudskoga bitke su spojevi borbi na otvorenom polju i gerilske taktike (Udari i bježi). Nekadašnje konje i borna kola Kanaanaca i Izraelićana danas su zamijenili najsuvremeniji tenkovi i zrakoplovi, a mačevi i lukove smijenile su moderne strojnice i ručne granate. Jasno je da se tu povijest ratovanja neprekidno opetuje, pa je tako i general Allenby opetovao taktiku koju je tu primijenio Tutmozis III gotovo tri tisuće i četiristo godina prije njega. Na kraju za to područje mudri i 'prefrigani' sir Winston Churchill jednom je prilikom kazao: 'Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije toliko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora.'
Eto, kada se Athumanunh vrati sa sedmodnevnog aktivnog odmora opisat će nekoliko tih bitaka koje se na tom području biju od prastarog Brončanog do našega Nuklearnog doba, a do tada budite dobri i pozdravljeni…

četvrtak, 03.08.2006.

Kineski zrakoplovi 2. Svjetskog rata

Kineski zrakoplovi – Leteći tigrovi P – 40

Ulaskom SAD u rat počelo se i nametati pitanje o daljnjoj sudbini postrojbe AVG Letećih tigrova. Naime, nije bilo pošteno da piloti AVG dobivaju plaću od 700 dolara mjesečno i 500 dolara za svaki oboreni japanski zrakoplov, a njihovi kolege u USAAF daleko manje od toga. No, američkim zapovjednicima bilo je kristalno jasno da bi bila čista ludost raspustiti takovu postrojbu s takovim dragocjenim borbenim iskustvom, pa je odlučeno da AVG postane 23. lovačka skupina USAAF. Piloti AVG, sada kao piloti 23. lovačke skupine i dalje su se nastavili doista hrabro tući s japanskim pilotima iznad Azije i Pacifika, a general Robert Scott o njima je u svom dnevniku ovako zapisao: 'To su odlični piloti, pravi američki pustolovi koji bi se jednako borili za kikiriki kao i za novac konfederacije sve tako dugo dok se bore pod zapovjedništvom generala Clair Lee Chennaulta u svojim omiljenim lovcima P - 40.' U samo šest mjeseci postojanja AVG Leteći tigrovi su ukupno postigli 286 zračnih pobjeda nad japanskim pilotima.

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!