Arhangel
30.12.2008., utorak
Na dobro Vam došlo
|
Vrijeme je kad odbrojavamo posljednje dane i sate tekuće godine, 2008. Rijetko će se ovih dana naći netko tko se barem u jednom trenutku neće osvrnuti na godinu koja je za njim/njom te dati ocjenu proteklih 365 dana, iako će rezimiranje proteklog biti zasjenjeno očekivanjima, nadama i željama za godinu koja je pred nama. Što je bilo, bilo je; u prošlosti i od prošlosti se živjeti ne može; što je prošlost nego tek sjećanje na odsječke vremena koje je nepovratno potrošeno i otišlo u ropotarnicu povijesti. Upravo je sjećanje to koje dijeli povijest od prošlosti, ali je tim dvama pojmovima zajedničko to što su oba označena potrošenošću, onim što je prošlo. Stoga, posebno u ove dane, za prošlošću ne vrijedi žaliti jer mi smo ljudi sadašnjosti i sadašnjost je vrijeme koje nam je dano; ne ono jučer, a još ne ono što će biti sutra. Jer nama nije dano ništa ni u jučer ni u sutra; nama je činiti danas, danas je ono što nas obilježava. Nikada nećemo živjeti u onome jučer ili sutra; nama je uvijek danas i tako je čovjeku od postanka do kraja dana. Zato se od prošlosti u prošlosti ne može živjeti i bacanje je vremena i umaranje misli beskrajno razmatranje o prošlosti koja se vratiti i promijeniti ne može. Zato nam je sa prošlosti se pomiriti i živjeti u ovom sada, ovdje, danas. Jedino je u tome šansa da će naši dani biti ispunjeni smislom. Zato mojim dragim prijateljima koji čitaju ove stranice, ali i svim ljudima dobre volje želim u novoj 2009. godini obilje svega onog što će za njih biti najplodonosnije. Ne usuđujem se pretpostavljati što bi to bilo, jer i za samog sebe ne mogu reći što je za mene najbolje, budući da nije mudro željeti sebi sve i svašta što nam na um padne. Stoga, dragi prijatelji, u novoj godini želim vam da živite u svojoj sadašnjosti i u njoj nađete svoju sreću i smisao vaših dana; NA DOBRO VAM DOŠLO MLADO LJETO! Arhangel |
24.12.2008., srijeda
Milost s visina
|
«Aleluja! Javljam vam blagovijest, veliku radost: Danas vam se rodio Spasitelj – Krist Gospodin!» Dragi prijatelji! I ove godine Bog nam je udijelio milost radovati se o svetkovini Božića – rođenja Kristova. Proteklo je oko dvije tisuće godina od kada je Marija, žena iz Nazareta galilejskoga, bila radi popisa pučanstva prisiljena putovati u Bet Lehem u Judeji, gdje joj se navršilo vrijeme da rodi. Sin kojega je rodila u štali među sijenom, životinjama i uz pomoć Josipa i nekolicine pastirica je, mi kršćani vjerujemo, Bog sâm. Cijela ova priča, istina, ima prizvuk bajkovitosti. Sada nije važno je li to bilo upravo 25. prosinca (pouzdano nije!), je li bila riječ o štali ili spilji, jesu li tamo bili baš vol i magarac, jesu li se Isusu došli pokloniti magi ili kraljevi… Ono što je važno i ključno u svemu tome jest činjenica da se u Božjem utjelovljenju očitovala Njegova neizmjerna dobrota. Tko srcem vjeruje da je novorođenče iz Bet Lehema od prije 2000. godina pravi Bog i pravi čovjek, taj ne može ostati nezadivljen tim misterijem Božje ljubavi. I danas, tolika stoljeća nakon betlehemskog događaja o svetkovini Božića razmišljamo o Bogu i o čovjeku. Ne samo da mislimo na rođenje u Bet Lehemu, već neprestano ulazimo u zajedništvo s onim istim Malim Bogom – Božićem koji i danas, kao i kroz svu vječnost, grli svijet svojom ljubavlju koju je pokazao svojim rođenjem od Žene, uvijek živ da se za nas zauzima. Zato Božić nije tek sjećanje na prošli događaj; Božić je ostvarenje Božje ljubavi koja uvijek traje. Tko vjeruje i ljubi Boga i svakog brata čovjeka, njemu je Božić svaki dan! Dragi prijatelji! Božić je vrijeme nade. Sva bol koju je donijelo vrijeme koje je iza nas u Božićnom jutru biva zacijeljena jer sve dobro koje učinismo, sva ljubav kojom ljubimo i bivamo ljubljeni, svi nama dragi ljudi koji su pred nama otišli – sve u Malom Bogu – Božiću ostaje vječno čekajući i nas da im se jednom pridružimo. U Bogu je radost Božićnog jutra vječna! Zato je Božić na zgusnut način očitovanje i sadržaj ispunjen vjerom, nadom i ljubavlju. Predragi blog prijatelji! Vama i svima vašima, svima, svima baš koje su srcu nosite, svima koji su ljubavi, nade i utjehe potrebni, svima koji su nade, utjehe i ljubavi puni, svima neka je SRETAN BOŽIĆ! Od svega srca vam želi i od Malog Boga – Božića moli vaš Arhangel. |
10.12.2008., srijeda
Franjo
Dana 10. prosinca navršilo se punih devet godina od smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Možda je razdoblje od devet godina premalo vremena i povijesne distance da se objektivno okarakterizira nečiji lik i djelo, no, nije li od smrti nekih povijesnih osoba prošlo puno više nego li od Tuđmanove smrti, pa se opet oko ocjene njihovih postignuća i promašaja u našem društvu itekako lome koplja i sučeljavaju različita mišljenja?! Kada nas je novinar Saša Kopljar u ove dane prije gotovo čitavog desetljeća iz studija državne televizije (HRT) preko malih ekrana, onako suznih očiju i upadljivo crnog odijala i kravate, izvješćivao o smrti tadašnjeg Predsjednika, možda nismo ni bili svjesni da je to bio kraj jednog razdoblja u povijesti domovine Hrvatske i društvenog razvoja u našoj domovini. Zlobnici će možda reći da je 10. prosinca 1999. nalikovao na dan objave smrti Josipa Broza Tita gotovo dva desetljeća ranije i da se Saša Kopljar jako dobro snašao u ulozi Miroslava Lilića iz 1980., ali vijest o smrti državnika čije je političko djelovanje imalo toliko utjecaja na živote milijuna i ne može imati drugačiji izgled i prizvuk. Kad se 1990. godine ponovno pojavio na političkoj i medijskoj sceni, lik Franje Tuđmana nama, tadašnjoj djeci, nije ništa značio. Ipak, kroz odrastanje, osobito u vrijeme rata, Tuđmanova pojava postala je dio naše stvarnosti. Sve su vijesti i mediji na ovaj ili onaj način uvijek govorile o ratu i o Predsjedniku. U mnogim kućama i uredima sivu grafiku na bijeloj podlozi ozbiljnog Titovog lika zamijenio je nasmiješeni Franjin lik – fotografija prosijedog čovjeka s debelim naočalama na nosu i lentom u bojama hrvatske trobojnice preko ramena. Vremenom smo pomalo shvaćali da je vrijeme prijeratnih svečanosti i nacionalnog zanosa prošlo, da je jednako tako prošlo, Bogu hvala, i vrijeme rata, i da nam je ostala sumorna stvarnost u kojoj su naši roditelji uglavnom bili ostali bez posla. Mediji su postali puni prepucavanja o zločinima u ratu, sudu u nekom gradu čudnog imena (Haagu) te aferama među domaćim političarima među kojima se isticao jedan s dva prezimena, a bez imena (Ivić Pašalić). U trenutku kad je komunistički sustav bio pred kolapsom i groteskna versaillesko - jaltska tvorevina nazvana Jugoslavijom na umoru, bio je povijesni trenutak u kojemu je trebalo brzo djelovati. Čovjek koji je taj i takav trenutak prvi prepoznao i odlučio djelovati bio je upravo Franjo Tuđman. Premda će neki reći kako se i netko drugi u tom trenutku mogao naći na njegovom mjestu, ipak je Tuđman bio taj koji je prvi prepoznao trenutak. To je zasluga koja je ovom čovjeku neosporna. Okupljanje hrvatske nacije oko ideje hrvatske države, uspostava demokracije i obrana Hrvatske protiv velikosrpske agresije za vječna će vremena ostati zasluge koje su ostvarene pod Tuđmanovim vodstvom. Zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini također je jedna od Tuđmanovih zasluga, bez obzira što mislili o njemu, jer je svima jasno kakav bi pokolj bio nastao u Bihaću i Cazinskoj krajini da „Olujom“ nije oslobođena zapadna bosanska granica. Jednostavno ne bismo bili fer niti pošteni kad bismo ovom čovjeku zanijekali neke od ovih zasluga. Je li moglo biti drugačije i bi li netko drugi na Tuđmanovom mjestu njegovu ulogu možda bolje odigrao, nikad nećemo znati jer povijest je bila takva kakva je bila. S druge strane, nakon devet godina posttuđmanovskog razdoblja mirne duše možemo reći nešto i o potezima koje u Tuđmanovoj politici ocjenjujemo promašajima. Franjo Tuđman, nekadašnji Titov general iz Drugog svjetskog rata i jedan od pobornika tadašnjeg društvenog uređenje (sve do vremena Hrvatskog proljeća), dakle čovjek koji je najveći dio života proveo pod totalitarizmima, nije imao prevelikog osjećaja za demokraciju. Možda ga nije ni mogao imati. Njemu je bilo neshvatljivo da bi se provodila politika različita od one kakvu je on sam zastupao. Jednako tako, Tuđman nije ništa znao o gospodarstvu niti o suvremenim društvenim gibanjima u svijetu. On je imao viziju Hrvatske kao regionalne velesile, što bi više odgovaralo političlim koncepcijama XIX., a ne XXI. stoljeća. Stoga nije nikakvo čudo da je pod Tuđmanom hrvstako gospodarstvo doživjelo slom (rat i privatizacija), a zbog katastrofalne politike u Bosni i Hercegovini Hrvatska se našla pod tihom međunarodnom izolacijom. Vidno teško bolestan pred kraj života, Tuđman se okružio poltronima koji su koristli njegovo zdravstveno stanje za vlastite uske političke i financijske interese, predstavljajući Predsjedniku svaku kritiku kao kritiku protiv njega osobno i protiv Hrvatske. Danas je vrijeme Franje Tuđmana iza nas. Jednako kao što baštinimo postignuća njegove politike, kao što su naša sloboda i samostalnost, na čemu smo mu vječno zahvalni, tako osjećamo i promašaje njegove politike, kao što je nestanak Hrvata iz dijelova BiH, nezaposlenost i robovanje posljedicama ekonomskih i financijkih malverzacija. Ako bismo lik i djelo Franje Tuđmana pokušali ocjeniti jednom rečenicom ili izrazom možda bismo s pravom mogli reći: bio je čovjek – pun vrlina i mana, kao i svi mi. Neka počiva u miru. |
05.12.2008., petak
Aleksej
Svi su svjetski mediji prenijeli vijest kako je oglavar ruskoga pravoslavlja Aleksej II. umro, 05. prosinca u rezidenciji u Peredelkinu kraj Moskve. Srčane smetnje već više godina otežavale su patrijarhovo zdravstveno stanje, a neki špekuliraju o tome da je patrijarh bolovao od karcinoma.Patrijarh Moskve i cijele Rusije došao je na čelo najveće svjetske pravoslavne Crkve godine 1990., i vodio njezinu obnovu nakon sedam desetljeća progona u komunističkom režimu. U unutarcrkvenim pitanjima Aleksej II. pokušavao je pomiriti reformatorske snage i izrazito konzervativne, protuekumenske i djelomično i nacionalističke struje. Ponovna izgradnja odnosa Crkve i države u nesigurnim političkim i gospodarskim prilikama kraja proteklog stoljeća bila je isprva vrlo složena, no posljednjih godina, osobito nakon izbora Vladimira Putina za predsjednika, odnosi su se znatno poboljšali. Dok je osamdesetih godina minulog stoljeća svećenstvo i monaštavo Ruske pravoslavne Crkve bilo svedeno na nekoliko tisuća, danas ova Crkva doživljava novi duhovni i ljudski procvat. Unatoč mnogim nastojanjima, nikada nije došlo do susreta patrijarha Alekseja s papama Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Ruska Crkva zamjera Katoličkoj Crkvi prozelitizam na prostorima koji tradicionalno pripadaju pravoslavlju. Aleksej Mihaijlovič Rudiger rođen je 23. veljače 1929. godine u Tallinu u Estoniji u obitelji ruskih emigranata. Potomak je plemićke loze baltičkih Nijemaca von Rüdiger, koja je u 18. stoljeću prihvatila pravoslavlje. Diplomirao je godine 1949. u Lenjingradu, zaređen je 1950. godine. Biskupom Tallina i Estonije imenovan je 1961.; nadbiskupom 1964., te u 39. godini života metropolitom Novgoroda i Lenjingrada godine 1986. Nakon smrti patrijarha Pimena I. izabran je 7. lipnja 1990. za novog patrijarha Ruske pravoslavne Crkve. Smrt patrijarha Alekseja donijet će nove izazove Ruskoj pravoslavnoj Crkvi, kao i pravoslavlju općenito. Tamošnji će biskupi imati zadatak za patrijarha najveće pravoslavne crkve na svijetu izabrati čovjeka koji će pod naletom globalizacije uspjeti objediniti struje unutar Crkve i zadržati utjecaj koji Crkva ima u ruskom društvu i politici. Jednako tako, novi će ruski patrijarh morati računati i sa zategnutim odnosima u samom pravoslavlju u kojemu je svaka Crkva autokefalna (autonomna) i u kojemu je carigradski patrijarh od prvih kršćanskih vremena smatran najčasnijim, ali on nema nikakve jurisdikcijske vlasti nad drugim pravoslavnim Crkvama. Zapravo, upravo je ruski patrijarh taj koji u pravoslavlju slovi za najutjecajnijeg među patrijarsima. Novi će ruski patrijarh morati računati i s utjecajem Katoličke Crkve na svjetskom planu gdje Rusija pokušava igrati ulogu neizostavnog čimbenika na polju globalnih pitanja. U tom smislu putevi dijaloga i suradnje morat će biti otvoreni misli li Rusija i njena Crkva na globalnom planu igrati istaknutiju ulogu. |
04.12.2008., četvrtak
Zakon bezakonja
Najnoviji neredi koje su u talijanskim Udinama izazvali tzv. „navijači“ zagrebačkog Dinama ponovno su, kao i svaki put do sada, izazvali zgražanje domaće političke, sportske i uopće medijske scene. Jednako tako, kao i svaki put do sada čekaju se packe i kazne središnje europske nogometne ogranizacije koje će biti u vidu zabrana nastupa na europskim natjecanjima te u obliku drastičnih novčanih kazni koje će morati platiti Hrvatski nogometni savez. I na koncu, čim se medijska prašina slegne, sve će biti zaboravljeno – kao i svaki put. I do kada tako?!Osamdesetih godina minulog stoljeća navijački su neredi potresali tribine nogometnih stadiona u Velikoj Britaniji. Tadašnja britanska premijerka Margaret Tacher sa svojom je vladom takvoj raboti odlučila stati na kraj nakon velikih nereda koji su rezultirali poginulima i izbacivanjem engleskog nogometa iz europskih natjecanja na pet godina. Drakonske kazne, videonadzor stadiona, identifikacija ekstremnih „navijača“ te brojna policijska i druga osiguranja uskoro sui donijeli rezultate; britanski stadioni postali su mjesta na kojima se slavi sport, a ne poprišta sukoba navijača i policije. Britanci su ne samo donijeli zakone o sprječavanju nereda, nego su ih i proveli u djelo. Domaći mediji u Hrvatskoj ponovno govore o paketu zakona koje bi naša Vlada trebala donijeti u što kraćem roku kako bi se neredu na tribinama konačno stalo na kraj. Međutim, poznajući narav našeg društva i vlasti koje zakone donose, ali ne provode, postavlja se pitanje hoće li neko slovo na vladinom papiru zaista donijeti poboljšanje sigurnosne situacije na stadionima i oko njih?! Hoće li naša djeca moći bezbrižno otići na nogometnu utakmicu?! Primjerice, kod nas postoje jasni zakoni koji zabranjuju veličanje fašizma i tom totalitarizmu srodnih ideologija. Ipak, rijetko tko je zaista i kažnjen zbog isticanja obilježja takve vrste ili klicanja tim propalim ideologijama. Možete slobodno gradom šetati s bilo kojim nedozvoljenim znakovljem, a da ni jedan policajac neće reagirati. Tako je zakon o zabrani veličanja fašizma ostao mrtvo slovo na papiru, a naša se vlast i društvo pokazalo duboko licemjernim jer prešutno odobrava ideologije koje je sav normalni svijet odavno osudio. Da je riječ o licemjerju pokazuju i slučajevi aktualni ovih dana u kojima su privođeni ljudi koji su se na internetskim stranicama tek našalili na račun aktualnom nam Premijera. Kakve li „drskosti“! Takvo selektivno provođenje „pravde“ nije ništa drugo nego licemjerje koje ne može donijeti ništa dobrog. Slična je situacija i s zakonom o sigurnosti u prometu. Broj poginulih na našim cestama raste, bez obzira na drakonske zakone. Razlog je jednostavan; svi znaju da zbog divljanja u prometu neće biti kažnjeni bilo zbog veza koje ih štite ili plave koverte koju će dati policiji ili prekršajnom sudcu. Jednostavno rečeno, svi čine što hoće jer znaju da to – smiju, i da neće biti kažnjeni! Primjenivši ovu logiku razvoja situacije na naše „navijače“, postaje vrlo izgledno da će i zakon o sprječavanju nereda, kad i ako bude donesen, jednako kao i zakoni prethodno spominjani, ostati mrtvo slovo na papiru. Možemo se mi svi zgražati koliko i kako hoćemo, ali dok i u zadnjem građaninu ove zemlje ne sazrije svijet da je zakon tu za dobro svih nas, radi naše djece i generacija koje dolaze, za bolju i sretniju Hrvatsku i svijet, sve dok svima ne bude jasno da pitanje sigurnosti na stadionima, u prometu i društvu uopće nije pitanje zakona nego pitanje svijeti i savjesti svakog od nas, svaki, pa i najbolji zakoni, ostat će i dalje mrtvo slovo na papiru, a mi ćemo se i dalje zgražati i križati ruke slušajući vijesti o neredima, prometnim nesrećama i izgredima svake vrste. Jer njihovi protagonosti jednostavno zanju da to – smiju. |
02.12.2008., utorak
Promjena
Satelitski program Radio - Televizije Srbije (RTS) donio je u kasnijem večernjem terminu projekt emisije u kojoj su gosti razgovarali o vrlo zanimljivoj i prilično intrigantnoj temi; o promjeni spola. Zanimljivo da je državna televizijska kuća jedne balkanske zemlje poput Srbije posegnula za temom ovog tipa, što se, koliko je auktoru ovih redaka poznato, kod nas u „srednjoj“ Europi ni državna niti komercijalne televizijske kuće nisu dosjetile (ili usudile) progovoriti.Promjena spola vjerojatno je u svijesti i glavama ovdašnjih medijskih urednika i dalje tabu tema koju valja pomesti pod tepih ili kao noj zabosti glavu u pjesak, praveći se, valjda, da problema nema. Vjerojatno je riječ o prastaroj i jalovoj metodi da se o neugodnom problemu ne govori, računajući, valjda, da će ignoriranjem problem već nekako iščeznuti. Emisija RTS-a pokazala je da je pitanje transseksualnosti itekako prisutno u tamošnjem društvu. Budući da je riječ o našem susjedstvu i društvu s kojim dijelimo puno toga, za pretpostaviti je da je i kod nas u Hrvatskoj stanje uvelike slično. Međutim, mediji kod nas o tom pitanju uporno šute. Pitamo se zašto?! Čak se ni filmska industrija, izuzev nekoliko iznimki (Transamerica), nije previše bavila ovom temom. Srpska medicinska znanost i praksa u zadnjih pola stoljeća uvelike su uznapredovale. Stoga nije čudo da je prva operacija promjene spola u bivšoj Jugoslaviji izvedena upravo u Beogradu. Prva operacija ovog tipa u svijetu izvedena je 1952. godine u Danskoj. Od tada je ova operacija u svijetu, premda joj prethodi dugotrajna priprema, postala redoviti sadržaj medicinskih usluga diljem svijeta u zemljama koje imaju primjeren stupanj razvoja medicinske skrbi. Zanimljivo je da zbog prikladnosti cijena ovog tipa medicinskog zahvata u Srbiju na operaciju dolaze čak i pacijenti iz Sjedinjenih Američkih Država, od kojih su neki sudjelovali u spomenutoj emisiji. Pitanje transseksualnosti prati ljudski rod od njegovog postanka. Riječ je o ljudima koji se ne osjećaju ugodno u tijelu u kojem su rođeni, takve osobe jednostavno osjećaju da pripadaju suprotnom spolu. Psihološki tretmani „razuvjeravanja“ takvih osoba redovito su imali kratkoročan uspjeh jer spomenuti osjećaj takvu vrstu ljudi prati praktički čitav život. Neke su kulture u povijesti transseksualnim osobama tolerirali potrebu življenja u skladu s načinom života spola kojem su težile, kao što je riječ o nekim narodima u Indiji ili pak nekim plemenima američkih Indijanaca. U drugim kulturama, kao što je naša, europska, svaki je pokušaj provođenja u život nastojanja biti poput drugog spola bio onemogućavan i smatran vrijednim društvenog prijezira. U svakom društvu postoji određen broj osoba s transseksualnim težnjama. Znanost još nije do kraja utvrdila somatski uzrok ovakve težnje. On je, očitio, duboko ukorijenjen u čovjekovo biće i svijet o vlastitoj spolnosti te nije uvjetovan odgojem. O postotcima takvih osoba u nekom društvu nije moguće govoriti jer je riječ o duboko intimnim temama zbog čega se do reprezentativnog uzorka ne može doći. Život osoba s transseksualnim sklonostima nije ni malo lak. Često su odbačeni u svojem društvu, a dijela onih koji su se odlučili na operativni zahvat promjene spola odrekle su se i vlastite obitelji. Teško se zapošljavaju i svoj problem moraju kriti. Operativni zahvat promjene muškog u ženski spol jednostavniji je i lakši nego zahvat promjene ženskog u muški spol jer ovaj drugi tip zahvata treba više faza i pomoć silikonskih umetaka. Čitav postupak traje godinama, da bi operativni dio uslijedio tek na kraju. Najveći dio procesa je psihološke naravi navikavanja na način života suprotnog spola. Ta je faza praćena hormonalnom terapijom kojom osoba dobiva sekundarne tjelesne osobe spola kojem teži, poput rasta ili prestanka rata brade, promjene boje glasa, prestanka mjesečnog ciklusa kod žena i sl. Operativnim postupkom ženama koje teže postati muškarci odstranjuju se prsa. U zadnjoj im se fazi uklanja maternica, rodnica, mijenja smjer mokraćovoda te im se formiraju testisi i falus. Muškarcima se u zadnjoj fazi uz pomoć silikonskih umetaka formiraju grudi, mijenja smjer mokraćovoda, uklanja falus i testisi te formira rodnica. Premda ovi postupci izgledaju čudnovati i opasni, operacije uvijek imaju uspješan ishod koji pacijentima omogućuje normalan život u spolu kojem su uvijek težili. Bez obzira na naše (ne)slaganje s transseksualnošću, to je tema koja je itekako prisutna u našoj stvarnosti. Možda takve ljude ne primjećujemo oko nas, ali ih sigurno ima i njihova imena možda nikad nećemo saznati, kao ni bol njihove duše jer žive u tijelu čiji spol ne osjećaju svojim. Koliko budemo više ljudi, toliko ćemo više olakšati život svima oko nas, na poseban način onima koji pate zbog problema koje možda teško razumijemo. |