Arhangel
10.12.2008., srijeda
Franjo
Dana 10. prosinca navršilo se punih devet godina od smrti prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Možda je razdoblje od devet godina premalo vremena i povijesne distance da se objektivno okarakterizira nečiji lik i djelo, no, nije li od smrti nekih povijesnih osoba prošlo puno više nego li od Tuđmanove smrti, pa se opet oko ocjene njihovih postignuća i promašaja u našem društvu itekako lome koplja i sučeljavaju različita mišljenja?! Kada nas je novinar Saša Kopljar u ove dane prije gotovo čitavog desetljeća iz studija državne televizije (HRT) preko malih ekrana, onako suznih očiju i upadljivo crnog odijala i kravate, izvješćivao o smrti tadašnjeg Predsjednika, možda nismo ni bili svjesni da je to bio kraj jednog razdoblja u povijesti domovine Hrvatske i društvenog razvoja u našoj domovini. Zlobnici će možda reći da je 10. prosinca 1999. nalikovao na dan objave smrti Josipa Broza Tita gotovo dva desetljeća ranije i da se Saša Kopljar jako dobro snašao u ulozi Miroslava Lilića iz 1980., ali vijest o smrti državnika čije je političko djelovanje imalo toliko utjecaja na živote milijuna i ne može imati drugačiji izgled i prizvuk. Kad se 1990. godine ponovno pojavio na političkoj i medijskoj sceni, lik Franje Tuđmana nama, tadašnjoj djeci, nije ništa značio. Ipak, kroz odrastanje, osobito u vrijeme rata, Tuđmanova pojava postala je dio naše stvarnosti. Sve su vijesti i mediji na ovaj ili onaj način uvijek govorile o ratu i o Predsjedniku. U mnogim kućama i uredima sivu grafiku na bijeloj podlozi ozbiljnog Titovog lika zamijenio je nasmiješeni Franjin lik – fotografija prosijedog čovjeka s debelim naočalama na nosu i lentom u bojama hrvatske trobojnice preko ramena. Vremenom smo pomalo shvaćali da je vrijeme prijeratnih svečanosti i nacionalnog zanosa prošlo, da je jednako tako prošlo, Bogu hvala, i vrijeme rata, i da nam je ostala sumorna stvarnost u kojoj su naši roditelji uglavnom bili ostali bez posla. Mediji su postali puni prepucavanja o zločinima u ratu, sudu u nekom gradu čudnog imena (Haagu) te aferama među domaćim političarima među kojima se isticao jedan s dva prezimena, a bez imena (Ivić Pašalić). U trenutku kad je komunistički sustav bio pred kolapsom i groteskna versaillesko - jaltska tvorevina nazvana Jugoslavijom na umoru, bio je povijesni trenutak u kojemu je trebalo brzo djelovati. Čovjek koji je taj i takav trenutak prvi prepoznao i odlučio djelovati bio je upravo Franjo Tuđman. Premda će neki reći kako se i netko drugi u tom trenutku mogao naći na njegovom mjestu, ipak je Tuđman bio taj koji je prvi prepoznao trenutak. To je zasluga koja je ovom čovjeku neosporna. Okupljanje hrvatske nacije oko ideje hrvatske države, uspostava demokracije i obrana Hrvatske protiv velikosrpske agresije za vječna će vremena ostati zasluge koje su ostvarene pod Tuđmanovim vodstvom. Zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini također je jedna od Tuđmanovih zasluga, bez obzira što mislili o njemu, jer je svima jasno kakav bi pokolj bio nastao u Bihaću i Cazinskoj krajini da „Olujom“ nije oslobođena zapadna bosanska granica. Jednostavno ne bismo bili fer niti pošteni kad bismo ovom čovjeku zanijekali neke od ovih zasluga. Je li moglo biti drugačije i bi li netko drugi na Tuđmanovom mjestu njegovu ulogu možda bolje odigrao, nikad nećemo znati jer povijest je bila takva kakva je bila. S druge strane, nakon devet godina posttuđmanovskog razdoblja mirne duše možemo reći nešto i o potezima koje u Tuđmanovoj politici ocjenjujemo promašajima. Franjo Tuđman, nekadašnji Titov general iz Drugog svjetskog rata i jedan od pobornika tadašnjeg društvenog uređenje (sve do vremena Hrvatskog proljeća), dakle čovjek koji je najveći dio života proveo pod totalitarizmima, nije imao prevelikog osjećaja za demokraciju. Možda ga nije ni mogao imati. Njemu je bilo neshvatljivo da bi se provodila politika različita od one kakvu je on sam zastupao. Jednako tako, Tuđman nije ništa znao o gospodarstvu niti o suvremenim društvenim gibanjima u svijetu. On je imao viziju Hrvatske kao regionalne velesile, što bi više odgovaralo političlim koncepcijama XIX., a ne XXI. stoljeća. Stoga nije nikakvo čudo da je pod Tuđmanom hrvstako gospodarstvo doživjelo slom (rat i privatizacija), a zbog katastrofalne politike u Bosni i Hercegovini Hrvatska se našla pod tihom međunarodnom izolacijom. Vidno teško bolestan pred kraj života, Tuđman se okružio poltronima koji su koristli njegovo zdravstveno stanje za vlastite uske političke i financijske interese, predstavljajući Predsjedniku svaku kritiku kao kritiku protiv njega osobno i protiv Hrvatske. Danas je vrijeme Franje Tuđmana iza nas. Jednako kao što baštinimo postignuća njegove politike, kao što su naša sloboda i samostalnost, na čemu smo mu vječno zahvalni, tako osjećamo i promašaje njegove politike, kao što je nestanak Hrvata iz dijelova BiH, nezaposlenost i robovanje posljedicama ekonomskih i financijkih malverzacija. Ako bismo lik i djelo Franje Tuđmana pokušali ocjeniti jednom rečenicom ili izrazom možda bismo s pravom mogli reći: bio je čovjek – pun vrlina i mana, kao i svi mi. Neka počiva u miru. |