Vrijeme je kad odbrojavamo posljednje dane i sate tekuće godine, 2008. Rijetko će se ovih dana naći netko tko se barem u jednom trenutku neće osvrnuti na godinu koja je za njim/njom te dati ocjenu proteklih 365 dana, iako će rezimiranje proteklog biti zasjenjeno očekivanjima, nadama i željama za godinu koja je pred nama.
Što je bilo, bilo je; u prošlosti i od prošlosti se živjeti ne može; što je prošlost nego tek sjećanje na odsječke vremena koje je nepovratno potrošeno i otišlo u ropotarnicu povijesti. Upravo je sjećanje to koje dijeli povijest od prošlosti, ali je tim dvama pojmovima zajedničko to što su oba označena potrošenošću, onim što je prošlo.
Stoga, posebno u ove dane, za prošlošću ne vrijedi žaliti jer mi smo ljudi sadašnjosti i sadašnjost je vrijeme koje nam je dano; ne ono jučer, a još ne ono što će biti sutra. Jer nama nije dano ništa ni u jučer ni u sutra; nama je činiti danas, danas je ono što nas obilježava. Nikada nećemo živjeti u onome jučer ili sutra; nama je uvijek danas i tako je čovjeku od postanka do kraja dana. Zato se od prošlosti u prošlosti ne može živjeti i bacanje je vremena i umaranje misli beskrajno razmatranje o prošlosti koja se vratiti i promijeniti ne može. Zato nam je sa prošlosti se pomiriti i živjeti u ovom sada, ovdje, danas. Jedino je u tome šansa da će naši dani biti ispunjeni smislom.
Zato mojim dragim prijateljima koji čitaju ove stranice, ali i svim ljudima dobre volje želim u novoj 2009. godini obilje svega onog što će za njih biti najplodonosnije. Ne usuđujem se pretpostavljati što bi to bilo, jer i za samog sebe ne mogu reći što je za mene najbolje, budući da nije mudro željeti sebi sve i svašta što nam na um padne.
Stoga, dragi prijatelji, u novoj godini želim vam da živite u svojoj sadašnjosti i u njoj nađete svoju sreću i smisao vaših dana;