Arhangel
31.10.2007., srijeda
Tajna života
Vrijeme je blagdanâ Svih svetih i Dušnog dana. Posebni su to trenuci u godini u kojoj su naše misli i pažnja usmjereni, barem nakratko, onkraj pojavnog, tamo daleko negdje, iza obzorja ove naše stvarnosti, vremena i prostora. Vrijeme je to kad intenzivnije nego inače u misli dozivamo sjećanja na drage ljude koje okom više ne zamjećujemo u svojoj sredini. Svi sveti i Dušni dan vrijeme su našeg emocionalnog i vjerničkog susreta s našim dragima koji su prešli Rijeku Života. Trenutak je to u kojem se posvećujemo našim pokojnima.Iskazivanje posebnog poštovanja prema grobovima preminulih dio je svjetske baštine. To je doseg ljudskog roda koji nadilazi vremenske, kulturne, rasne, nacionalne, vjerske, mjesne i sve druge razlike. I naša je uljudba, kršćanska, kako se volimo hvaliti, obilježena ovom tekovinom čovječanstva. Svake godine u ove dane kršćani više-manje svake crkve i crkvene zajednice posjećuju posljednja počivališta svojih najmilijih. Negdje se pale svijeće i donosi cvijeće, drugdje se opet na groblja donose hrana i piće koje su preminuli za ovozemnog života posebno voljeli, negdje se na grobljima pjeva, drugdje tuguje... U ove nas dane naši preminuli okupljaju. Okupljaju se obitelji, rodbina i prijatelji, pohode se groblja, nosi se cvijeće... To je doseg naše kulture i izraz naše uljudbe. Svi sveti dan je u koji kršćani misle na sve preminule za koje vjeruju da su u krilu Božjemu, na mjestu života i radosti koju može pružiti samo Božja blizina. Te pokojnike kršćani drže za svete i u taj broj, koji je samo Bogu znan, ulaze znani i neznani sveci i svetice, svi koji su za života živjeli trudeći se ljubiti i činiti dobro. Na Dušni dan kršćani se spominju onih pokojnika čije duše još uvijek nisu našle mir u Božjoj blizini, nego zbog grijeha počinjenih za ovozemaljskog života moraju prolaziti katarzu u kojoj će iz svojih srca odstraniti i posljednje tragove zloće i grijeha. Misterij života očituje se na poseban način u dva momenta našega vijeka: u rođenju i u smrti. Ni u kojem drugom trenutku čovjekov život ne biva toliko veličanstven, koliko i zagonetan i ni u jednom drugom trenutku čovjek se ne osjeća tako malen pred tom tajnom života, tako neznatan pred tim djelom Stvoritelja. Život je u svojoj cjelini, a na osobit način na svojem početku i na prijelazu u Vječnost, nama ljudima misterij koji smo pozvani proživljavati i kontemplirati, nikad mu ne shvaćajući početka niti kraja. To ja tako dragocjen dar i upravo jer je dar kojemu nismo vlasnici pred njime osjećamo strahopoštovanje, čuđenje i divljenje nazirući u njegovom uzroku i cilju Boga koji jedini može stvoriti tako divan dar, dar života. Kad životu dođe kraj ostajemo nijemi. Dar nam je oduzet. U našim dušama ostaje praznina. Smrtni smo jer uz nematerijanu dušu posjedujemo materijalno tijelo, jer jesmo i tijelo, jer jesmo i zemlja koja ima svoj rok trajanja. Zato nas ovo zemaljsko plaši i budi u nama tjeskobu, strah zbog nestajanja. Tu nastupa vjera. Tu nastupa povjerenje u Boga koji je stvorio ne da propadne, nego da traje. Bog ništa ne stvara da nestane jer Bog ne čini pa se onda kaje. Bog stvara da postoji zauvijek jer Bog nije poput nas ljudi. Bog je uvijek «da» i njegovo «da» uvijek traje. Zato njegov čin stvaranja čovjeka, svakog čovjeka, ne prestaje tjelesnom smrću. Zato su duše pokojnika u njegovoj ruci jer Bog nikada ne ruši ono što je stvorio. Zato naši pokojnici žive tamo gdje je i nama jednom doći. To je tajna života, njegova čar. To je tajna u koju treba vjerovati jer Bog nije lažljivac. Sjetimo se toga kad ovih dana budemo palili svijeće i molili za svoje preminule. «Duše su pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća; i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru. Ako su u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Iskušao ih je kao zlato u talioniku i primio ih kao žrtvu paljenicu... Koji se u njega uzdaju spoznat će istinu, i koji su vjerni, bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe». (Iz Knjige Mudrosti 3, 1 - 8) Pokoj vječni daruj im Gospodine, I svjetlost vječna svijetlila njima! |
30.10.2007., utorak
Budi muško i izjasni se
Jedan je drugoligaški nogometni klub iz Lijepe Naše ovih dana osvanuo na naslovnicama svih novinskih izdanja, a razlog njegove popularnosti nisu bili, kako bi se pretpostavilo na prvi pogled, nogometni uspjesi. Riječ je o sasvim malom klubu iz krševite dalmatinske Zagore, iz kraja u kojem se od pamtivijeka teško živjelo i borilo za opstanak na toj tvrdoj grudi.Teška povijest, kao i uvjeti života, učinili su čovjeka iz Zagore ratnikom tvrde šije koji se uvijek priklanja ideji domoljublja označenog beskompromisnom borbom za slobodu naroda i domovine. To je čovjeka iz Zagore, iz Imotske i drugih krajina u zaleđu priobalja, učinilo sinonimom za hrvatstvo i za rodoljublje. Nebrojeni mladići iz tih krajeva položili su svoje živote na žrtveniku domovine Hrvatske u Domovinskom i ostalim ratovima koji su svoj krvavi pir igrali na ovim prostorima. Istinsko domoljublje bilo je i ostalo karakteristika svakog normalnog Hrvata ne samo dalmatinske zagore, nego i cijele Hrvatske. Napomenimo samo: istinsko domoljublje ne poznaje isključivost! U kontekstu domoljublja i nogometa treba promatrati i slučaj nogometnog kluba koji smo spomenuli. Taj je klub dospio na novinske naslovnice jer je na dresovima igrača imao istaknuto znakovlje koje je oponašalo znakovlje ustaškog pokreta iz vremena Drugog svjetskog rata. Vodstvo kluba svoj je postupak pokušalo opravdati tvrdnjom svoje obveze prema sponzoru, građevinskoj tvrtki «gUj» čiji je vlasnik Gojko Jukić. (Bi li vodstvo kluba bilo jednako vjerno sponzoru da je u logotipu sponzora bila npr. crvena zvijezda petokraka?!). Na novinarski upit zbog čega je u nazivu tvrtke slovo «u» tako istaknuto i u njega stavljen štit s grbom crveno-bijelih polja koji započinje s prvim lijevim poljem bijele boje, kao što je to bilo na grbu Nezavisne Države Hrvatske, Gojko Jukić se pokušao opravdati tvrdnjom da je na mjestu grba trebao stajali logo tvrtke u obliku građevinske dizalice, ali to, navodno, nije bilo moguće grafički riješiti! Istaknuto slovo «u» u imenu tvrtke («gUj») protumačio je kao skraćenicu imena tvrtke, i to, zamislite, na njemačkom jeziku:»gojko Und jure». Zbog čega se tamo našlo upravo stršeće «u» gospodin Jukić nije objasnio. Ako samo površno analiziramo čitav slučaj u oči nam upada notorna činjenica da gospodin Gojko Jukić sve čitatelje novina koje su donijele njegovo tumačenje spornog znakovlja na dresovima nogometnog kluba čiji je sponzor, očito smatra teško retardiranim pukom čiji je intelekt na razini prosječne ovce. Jukićevo krajnje licemjerje, farizejstvo, hipokrizija i ljigavost u tumačenju koje je dao, kako i stav vodstva kluba o tobožnjem poštivanju sponzora, podsjeća na sada već davnu tragikomediju Ante Đapića koji je svoj fašistički pozdrav uzdignutom desnicom novinarima protumačio kao pokazivanje koliko su u Slavoniji visoki mladi kukuruzi! Čovjeku zdrava razuma, među koje se autor ovih redaka skromno ubraja, zaista nije prihvatljiva ta enormna količina prijetvornosti i dvoličnosti kojom nas lokalni moćnici poput Jukića obasipaju. Pa zar među simpatizerima, recimo to jasno i glasno, ustaša, nema nikog tko bi imao hrabrosti ( i još nečega!) reći: «Da, ja sam ustaša i time se ponosim!» ili «Ustaša sam i nosim ustaški znak na dresu!» Naravno, u korumpiranoj zemljici poput naše zakoni služe za to da se krše i da budu samo mrtvo slovo na papiru. Tako je i sa zakonom o zabrani isticanja fašističkih obilježja. Na raznim koncertima i seoskim dernecima bez problema možete kupiti bilo koji fašistički, tj. ustaški znak, koji vas tamo čeka pomno izložen na štandu. Policiji koja uredno pazi na promet i red na takvim okupljanjima neće pasti na pamet oduzimati ta obilježja ili privoditi one koji ih prodaju, nose ili promoviraju. To je, htjeli mi ili ne, naša stvarnost. Jednako tako, naša je stvarnost i to da u demokratskim zemljama kršćanske uljudbe nema mjesta znakovlju ili idejama koje promiču totalitarizam bilo koje vrste, od kukastog križa do zvijezde petokrake. Pa ako se toliki u nas vole kititi znakovljem koje podsjeća na vremena u koja je bilo opasno po život ne biti plemenite arijevske krvi (što mi Hrvati nismo, već smo «robovska», tj. slavenska, «niža» rasa), zašto, za Ime Božje, to javno i ne kažu?! Zar je teško reći:»Ja sam ustaša!» Zašto takvi ne budu junaci koji će stajati iza svojih stavova? Nego se skrivaju iza logotipa građevinskih tvrtki dajući nam objašnjenja koja vrijeđaju zdrav razum?! Zar nisu partizani i komunisti veće face kad po Kumrovcu slobodno šetaju s crvenim zvijezdama petokrakama na čelu?! Ili Skinsi po Njemačkoj koji šetaju po trgovima ili se zabavljaju u klubovima okićenima crvenom zastavom s kukastim križem?! Zašto naši pobornici ideja fašizma nisu transparentni kao njihovi crveni ideološki neprijatelji, ili njihovi crni istomišljenici diljem Europe?! Nemaju ideja ili možda nemaju m...a?! Arhangel se ne stidi reći da je pobornik zdravog domoljublja, dušom i srcem. Jedanko su mu strani svi totalitarizmi, i desni i lijevi, iz jednostavnog razloga što svaki totalitarizam zatire čovjeka i ruši njegovo dostojanstvo. I predsjednik Tuđman pozivao je na pomirenje svih Hrvata, djece partizana i ustaša. I crni i crveni totalitarizam nikome, pa ni Hrvatima nisu donijeli ništa dobra, nahuškali su brata na brata, Hrvata na Hrvata. Zato Arhangel svaki totalitarizam istinski prezire. Kao što istinski žali one koji iza logotipa neke tvrtke kurvinski skrivaju svoje ideološko opredjeljenje. Ma kakvo god ono bilo. Budi muško, izjasni se! |
23.10.2007., utorak
Al Gore ne može!
Klimatske (ne)prilike koje su proteklog vikenda pogodile naše krajeve kao i ovaj dio Europe pretvorile su sredinu listopada i njegov jesenski ugođaj u pravi zimski ambijent kakav nam je poznat iz sredine siječnja. Prometnice su bile zatvorene zbog vjetra i poledice, planine prekrivene snijegom, a ljudi umotani u zimske kapute i s toplim zimskim kapama na glavama. A sredina je listopada kad bi zadnji odjeci babljeg ljeta još trebali biti prisutni u zraku i kad se u toplim jesenskim danima, barem u priobalju, beru masline, mandarine, limuni i sve ono što majka priroda priredi u ovom dobu godine. I kako drugačije ocijeniti ovaj nered s vremenskim nepogodama nego kao plod promjene klime?!Prošlo je malo vremena od kad je komisija za to zadužena objavila vijest da je američki političar i nekadašnji podpredsjednik SAD-a Al Gore dobio Nobelovu nagradu za zasluge u borbi za očuvanje okoliša. U toj činjenici nema ništa čudno ako se uzme u obzir da su odluke o dobitnicima Nobelove nagrade za mir prečesto bilo vrlo diskutabilne. Tu je nagradu dobio čak i Yasser Arafat koji je, prije nego je postao predsjednik Palestinske države u nastajanju, bio organizator terorističke organizacije koja je zaslužna za ubojstva nebrojenih vojnika i civila! Al Gore je tijekom tekuće godine sudjelovao u organizaciji niza koncerata koji su istovremeno održani u velikim gradovima svijeta. Cilj koncerata bio je poticanje ekološke svijesti i sakupljanje sredstava za očuvanje prirodnog okoliša. Jedanko tako je ovaj političar poticao na racionalnu potrošnju sirovina u domaćinstvima kao i na recikliranje kućanskog otpada. Čak mu je i Oprah izišla ususret posvetivši njegovoj kampanji svoju tv emisiju. Kad se sve navedeno zbroji postavlja se pitanje u čemu bi Goreova nagrada bila sporna? Ako malo zagrebemo ispod površine čitavog slučaja uočavamo da je Al Gore puno više političar koji podupire američke gospodarske interese nego li svjetske ekološke projekte. Njegov politički angažman je svijetu i prirodnom okolišu donio više štete nego što sve njegove kampanje o očuvanju okoliša i koncerti koje je u prilog tome pomagao organizirati mogu ispraviti glede prirode. U tome leži licemjerje i američke politike i Al Gorea, kao i komisije za dodjelu Nobelove nagrade za mir koja se jjoš jednom pokazala slugom politike. Al Gore je bio podpredsjednik SAD-a u vrijeme kada je ta zemlja, koja u atmosferu ispušta 40 % svih štetnih plinova na svijetu, odbila potpisati Protokol iz Kyota kojim se zemlje potpisnice obvezuju smanjiti udio emisije tih plinova za 30 % kako bi se u određenom vremenskom razdoblju atmosfera mogla obnoviti. Jednako tako, Al Gore je suvlasnik tvrtki u kemijskoj industriji na sjeveru SAD-a za koje se zna da zagađuju vodu i zrak jer je emisija plinova i otpadnih tvari daleko jeftinija bez nego s filterima. Mislim da nije potrebno spominjati veze Al Gorea i Dicka Chaynija, takođe bivšeg podpredsjenika SAD-a, s američkom vojnom industrijom koja sije smrt diljem Srednjeg istoka omogućujući američkim koncernima nemilu pljačku iračke nafte. Promislimo kako se tek to odražava na osjetljivi ekosustav! Kad bismo htjeli ići dalje u prošlost, samo desetljeće ili dva, našli bismo pregršt ekoloških grijeha politike SAD-a smetenih pod tepih moći kojom ova zemlja upravlja svjetskom političkom scenom zbog čega joj nitko ništa ne smije predbaciti. U ovom svjetlu promatrana Nobelova nagrada za mir koja će biti dodijeljena Al Goreu može biti nazvana Nobelovom NAKARADOM. U vremenu kad je ova nagrada zamišljena i osnovana u mislima njenih začetnika bila je ideja pravde i slobode koje su preduvjeti pravog mira. U trenutku u kojemu SAD sije smrt u Iraku i zvecka oružjem pred licem Sirije i Irana koji je potencijalna nuklearna sila, dodjela bivšem podpredsjedniku SAD-a Al Goreu, bez obzira što ne pripada Bushevim Republikancima, čini se grotesknom, izvitoperenom nagradom koja može biti dar i priznanje za sve zasluge, osim za mir. Znajući da brige za okoliš nema bez pravog mira i pravde, biva nam jasno da ovogodišnja nagrada za mir odlazi na adresu koja s mirom i ekologijom ima, ako uopće, vrlo malo veze. U tom smislu promatrana, čini se da je primanje Nobelove nagrade za mir koju je 1979. dobila bl. Majka Tereza, bila iznimka koja potvrđuje pravilo. Zbog toga je dragocjeno što papa Ivan Pavao II nikada nije dobio nagradu o kojoj govorimo. Hvala Providnosti. |
19.10.2007., petak
Cenzura i sloboda govora
Dana 18. listopada tekuće godine Gospodnje (2007.) demokratski je razvoj u Hrvatskoj doživio težak udarac. Toga su dana pripadnici jedne od državnih službi sigurnosti (POA) uhitili, a zatim pretresli osobno računalo u uredu novinara Nove tv Željka Peratovića. Razlog uhićenja i pretresa bila je optužba da je navedeni novinar na osobnom blogu objavio državnu tajnu. Čitav slučaj i ponašanje državnih službi neumoljivo podsjeća na vrijeme do 1990. godine kada su vlastito mišljenje i sloboda govora bili smatrani opasnom djelatnošću zbog čega se gubila sloboda, građanska prava, a nerijetko i život. Zar smo u XXI. stoljeću, u vremenu demokracije, došli do tih granica na kojima su jedan ili dva posta na nekom privatnom internetskom blogu prijetnja sigurnosti države?!Ako je nešto mjerilo razvoja društva i države u odnosu na demokratske vrijednosti onda je to sloboda govora. Ta se sloboda očituje ponajprije u slobodi novinarske profesije. Jednako tako, ta se sloboda očituje i u slobodi svakog pojedinca da javno izrazi svoje mišljenje o bilo čemu, a jedni je uvjet da tim mišljenjem ne vrijeđa bilo čije osjećaje ili ugrožava bilo čija prava. U tom smislu je internet, medij XXI. stoljeća, vrlo zahvalan prostor u kojemu gotovo svaki korisnik može izreći ono što misli. Blog je domena koja je najpraktičnije rješenje za bilo kojega korisnika internetskih usluga. Blog je zadnjih godina zasigurno postao internetski fenomen koji je omogućio velikom broju korisnika da iznesu svoje stavove o praktički bilo kojem vidu kako osobnog tako i društvenog života. Broj blogera diljem svijeta danas vjerojatno prelazi milijune. U maloj Hrvatskoj je do danas otvoreno oko pola milijuna blogova. Na taj je način Internet postao sredstvo koje je osiguralo da se glas malog čovjeka «čuje» na bilo kojem dijelu ove šarene planete nazvane Zemljom. Blog je trebao biti sredstvo ostvarivanja slobode govora svakog korisnika interneta. O važnosti interneta kao medija u službi demokracije možda ponajbolje govori činjenica da je u zemljama u kojima još vladaju totalitarizmi ili diktature bilo koje vrste internet strogo zabranjen ili je ograničen nekolicini privilegiranih. Na neki se ironičan način 18. listopada uhićenjem novinara Željka Peratovića zbog dvaju postova na blogu, koji tamo već mjesecima stoje, Hrvatska svrstala u red zemalja u kojima je sloboda govora pitanje riskiranja osobne sigurnosti i slobode. Možda će netko reći da je uhićenje jednog novinara i njegovo zadržavanje u pritvoru dan ili dva slučaj koji ništa ne znači na razini čitavog društva, ali zar uhićenje zbog privatnog bloga ne predstavlja presedan u zemlji koja želi razvijati demokraciju?! Zar je blog prijatnja državi?! Nisu li sada svi blogeri potencijalni plijen sigurnosnosnih službi?!Je li i arhangel.blog.hr opasan za sigurnost države?! I svih 400 000 blogova koji se nalaze na blog.hr domeni?! Tko je sljedeća žrtva sigurnosnih službi? Do kuda sigurnosne službe namjeravaju ići?! Umjesto da se pozabave pitanjima kriminala svake vrste, zločinaca u bijegu ili krijumčarenju ljudi i dobara kojima naše društvo i zemlja obiluju, ovdje, u bespućima Balkana, htjeli mi to ili ne. |
16.10.2007., utorak
Toše, do susreta u Vječnosti!
|
Dana 16. listopada (utorak) jutarnje vijesti zatekle su nas informacijom da je u teškoj prometnoj nesreći koja se u ranim jutarnjim satima dogodila na autocesti Zagreb - Lipovac, kod petlje za Novu Gradišku, poginuo mladi Makedonski pjevač Toše Proeski (Prilep, Makedonija 1981.). Proeski je bio suvozač u Tuaregu koji se zabio u prikolicu teretnog kamiona koji je vozio ispred. Tako je na tragičan način završio život i karijera jednog mladog i perspektivnog pjevača. Njegova tragična pogibija podsjeća na smrt nezaboravnog Tomislava Ivčića, pjevača koji je također poginuo u prometnoj nesreći sada već davne 1993., kao i na pogibiju velikog sportaša i čovjeka Dražena Petrovića na autocesti u Njemačkoj iste godine. Toše Proeski bijaše mladić koji je puno obećavao. Svojim je nastupima i pjevačkim kvalitetama odstupao od većine estradnih zvijezdica koje su se pojavile na našoj glazbenoj sceni. Karijeru započetu u rodnoj Makedoniji nastavio je u Hrvatskoj prije nekoliko godina. Postao je omiljen i među publikom i među kritikom. Njegova je karijera bila u strelovitom usponu. Za Tošom Proeskim ne tuguje samo njegova obitelj i uvijek nam dragi Makedonski narod. Za Tošom tuguju svi koji vole život i ljepotu umjetničkog izražaja. Hrvatske su ceste uzele još jedan život. Do kada će ova crna serija trajati neka se konačno zapita naša Vlada i svi koji upravljaju prometom! Dragi Toše, neka tvoja dobra duša uživa u naručju Oca Nebeskoga i s anđelima pjeva vječnu pjesmu radosti... "U raj poveli te anđeli, na dolasku tvome primili te mučenici! I odveli te u sveti grad, nebeski Jeruzalem. Zbor anđeoski te primio i ti s Lazarom, nekoć ubogim, pokoj vječni imao!" |
12.10.2007., petak
Radovati se dobru drugoga
Radovati se tuđoj radosti. Koji li je i koliki to zadatak. Poziv velik, težak i rijetko ostvariv. Jesmo li još uvijek sposobni radovati se tuđem dobru, uspjehu, postignuću drugoga, brata pored sebe?! Usta su nam obično prepuna samohvale, dakako, na račun naše tobožnje ljubavi prema ljudima. Što su nam adresati naše ljubavi dalji, to su nam «draži». Tvrdimo kako ljubimo i suosjećamo sa žrtvama gladi i ratova u crnoj Africi, kako tugujemo zbog žrtava tsunamija u Indoneziji, kako se solidariziramo s obiteljima poginulih u Iraku. Često ističemo kako su nam super daleke kulture i njihovi nositelji, kako su nam dragi mali Bušmani iz pustinje Kalahari, siromasi iz predgrađa Calcute, starci napušteni u nekom oronulom domu središnje Rusije, djeca stradala u pokolju u Beslanu, mornari potopljeni na «Kursku», ljudi stradali u napadu na New York... Svi su nam dragi - pod uvjetom da su što dalje od nas. Istovremeno, dok se "busamo u prsa" svojom tobožnjom ljubavlju prema ljudima i kitimo nekom svojom tzv. širinom duha i humanošću, prema onima oko nas, prema svojim bližnjima se odnosimo kao prema najgorim neprijateljima. Nerijetko im od života pravimo pakao. Što su nam drugi bliži, to je stupanj naše tolerancije prema njima manji. Koliki se među nama mogu pohvaliti dobrim odnosima sa svim svojim ukućanima, dobrim odnosima sa svojom rodbinom, a napose dobrim odnosima sa svojim susjedima?! Nerijetki su slučajevi nasilja i netolerancije svake vrste upravo na ovim relacijama. U njima se upravo ostvaruje suprotan stav od onog koji tako rado o sebi proklamiramo; u njima čovjek čovjeku postaje vuk, najopakija zvijer koja čeka priliku onog drugog rastrgati. Mi i naši bližnji. Mi i ljudi oko nas. Kao da je samo njihovo postojanje prijetnja našem opstanku, a da ne spominjemo njihove, nedajbože, uspjehe! Kako je to čudno i istovremeno strašno! Ponekad se čini da nam se je lakše solidarizirati se s tuđom patnjom nego li se radovati tuđemu uspjehu. Kao da je dobro drugoga meni automatski neka iracionalna, potencijalna prijetnja koja mi onemogućuje uživati u radosti mojega brata čovjeka. Zbog toga me njegovi uspjesi ne čine radosnim, sposobnim dijeliti njegovu sreću, nego mi, dapače, predstavljaju kamen u cipeli koji mi stvara nelagodu, nervozu i bol u duši, stvara u meni jal jer se zapravo u takvom kontekstu uspjeha drugog osjećam manje vrijednim, ranjivim i bezuspješnim. Zašto se u uspjehu drugoga ne radujem svim srcem, nego ostajem rezerviran, dapače i nesretan?! Zašto njegov uspjeh nije istovremno i moj i zbog čega dopuštamo da nas izjeda jal i ljubomora koji plode tolikim zlim plodovima?! Razlog je u tome što svjetlo uspjeha naših bližnjih osvjetljava naše vlastite mane. Uspjeh je redovito plod truda. Istinski uspjeh, istinska radost. Ovdje izostavljamo «uspjehe» i «radosti» koji su plod zlodjela, prijevara, krađe i kriminala. Prava radost je ona koja dolazi iz zadovoljstva životom ispunjenim trudom, poštenjem i nadasve ljubavlju. U takvom svjetlu ne možemo ne uvidjeti vlastite mane i ograničenja. Takav uvid u vlastite osobine nije ni malo ugodan. To nas čini sklonima omalovažavati druge i njihove sposobnosti i zasluge kako bismo se sami osjećali više vrijednima. Na neki način sve druge želimo izjednačiti sa sobom samima, mjereći ih nekim našim, vlastitim mjerilima, sve kako bismo ih ukalupili u mjere koje ne ugrožavaju naš vlastiti ego. Takav se stav očituje u proglašavanju svakog tuđeg uspjeha plodom kriminala i prijevare, rješenjem koje je nametnuto, neispravno i lažno. Sve kako bismo se sami osjećali bolje. To se na poseban način uočava u odnosima prema svojim bližnjima. Nerijetko su nam svi bolji, vrijedniji i plemenitiji od vlastitih ukućana, od vlastite obitelji. Obim naših simpatija se povećava što nam je osoba simpatiziranja dalja. Jer nam njena udaljenost ne predstavlja iracionalnu prijetnju vlastitom egu. Zbog toga su nam «neprijatelji» tu, uvijek su blizu, oko nas. Svi su nam bolji od njih. Što su nam dalji, to su nam bolji. Čudna smo mi stvorenja u svemiru. Mi, ljudi. Sve što je vrijedno, zaista vrijedno, redovito smaknemo, potjeramo daleko od sebe. Jer nam sjaj dobrote koja se u vrijednome nalazi rasvjetljava naše tmine u koje smo se zatvorili otkrivajući nam istinu o vlastitim nedostacima, o vlastitom malenosti pod tim nebom iznad nas. Zbog toga nam se tako teško radovati dobru, dobru našim bližnjih. |
03.10.2007., srijeda
Anđeli Čuvari
Sveti Anđeli Čuvari. Na prvi pogled čini nam se da je ovo pojam rezerviran za malu djecu koja se plaše noćnog mraka pred spavanje pa ih je na neki način potrebno utješiti i umiriti pričom o nebeskom Zaštitniku koji ih čuva i koji je sigurno moćniji od svih čudovišta koja vrebaju iz obližnjeg ormara. Dok smo bili djeca uvjeravali su nas kako su to bića upravo dječjeg lica, odjevena u bijele halje i s bijelim krilima na leđima. Nekako su ih tako i prikazivali zidni kalendari. Misao na tako moćnog i tako slatkog Zaštitnika na nas je djecu djelovala očaravajuće.Prošle su godine. Sada kad smo odrasli Anđeli Čuvari nam rijetko kada padaju na pamet. Sami hodamo svijetom uvjereni da je stvarnost samo ono što iskusimo vlastitim osjetilima i da smo sami krojači svoje sigurnosti. Za anđelima posegnemo samo onda kada pred spavanje treba umiriti vlastitu djecu. Nekad se čini da oni više znaju o Pokemonima ili Teletubbisima nego li o anđelima. Za anđele kao da u suvremenom svijetu nema mjesta. Govoriti o anđelima odraslim ljudima danas, pa i onima koji se izjašnjavaju kršćanima, nerijetko dovodi do neugodnih situacija. Ljudi vas smatraju ludim, djetinjastim ili potpuno zaostalim i neobrazovanim, nerijetko fanatikom. Za suvremeni su svijet anđeli predmet bajke ili likovi iz slikovnice, možda ponajbolje suvenir u liku keramičkog anđelčića koji istovremeno služi i kao svijećnjak. Prikladan je to dar od božićnih do sljedećih božićnih blagdana. Suvremeni je svijet iz svoje sredine izbacio sadržaje svetog i mističnog. Sredina u kojoj živimo postaje hladna intelektualizirana i robotizirana mašinerija u koju se valja uklopiti i po čijim shemama valja igrati ukoliko se želi opstati. Govor o mističnom, o svetom, u koji pripada i govor o anđelima, nešto je što od suvremenog svijeta odudara poput cvijeta iznenada izniklog usred pustinje. S druge strane, za svetim i mističnim, za svime što nadilazi pojavnost ovoga svijeta čovijek oduvijek čezne. U dnu njegova bića upisana je ova čežnja za otajstvenim, za oku nedohvatljivim za kojim mu srce i te kako hlepti, kako reče naš veliki S. S. Kranjčević. Stoga ne čudi prava poplava filmskih i televizijskih uradaka, jednako kao i beletrističkih naslova koji tematiziraju ovu temu mističnog. Najprije «Gospodar Prestenova», a potom prava pomama za «Harry Potterom» pokazuju neutaživu glad suvremenog čovjeka za mističnim. Iskazujući dužno poštovanje i filmu i pisanoj riječi, ne možemo ne ustvrditi da su sadržaji koje naznačeni žanrovi nude zapravo lažan i industrijalizirani pokušaj izrade nadomjestka za mistično i sveto koje čovjekova duša čezne, a koje smo na tako okrutan i perfidan način izbacili iz svoje sredine. Čovjek je religiozno biće. On čezne za višim stvarnostima od ovih koje vidi i u koje je uronjen svaki dan. Odgovor koji bi ga zadovoljio ne mogu mu dati filmovi o vilenjacima ili o dječacima koji su regrutirani u čarobnjačku školu u kojoj namjesto nogometa igraju hokej leteći na metli. Takva «zamjena» sadržaja za kojima čovjek čezne nije ništa drugo nego industrijski proizvod koji bi nas trebao zadovoljiti na rok ne dulji od jednog dana. Jer industrija zabave i sutra mora na nečem zaraditi. Trend filmova i literature koji tematiziraju ove teme zahvatio je i druga područja života izuzev zabave i edukacije kojoj su film i knjiga prvotno namijenjeni. Tko se dogodilo da se na popisu stanovništa u Engleskoj na desetke tisuća ljudi izjasnilo kao Jediji (ratničko-mistički red iz «Ratova zvijezda»). Diljem svijeta djeca osnivaju čarobnjačka društva po uzoru na «Harry Pottera», a mnogi se nerijetko ne smatraju ljudima nego vilenjacima, elfovima iz «Gospodara Prstenova». Kako u takvom kontekstu progovoriti o anđelima i ne biti uzet za «ridikula», ne biti smatran jednim od fanatika kao što su oni koji su uvjereni u svoje vilenjačko porijeklo?! Koje argumente upotrijebiti? Ima li ih uopće kad je o anđelima riječ?! Iskustvo pokazuje da je svaki dugački govor o ovim temama zamarajući i da je svako «filozofiranje» kontraproduktivno. Od puno riječi boli glava. Uočljivo napadan stav i pokušaji uvjeravanja od uvjeravatelja čine predmet ismijavanja. Možda je najučinkovitiji stav vlastito življenje koje odražava osobna uvjerenja, život koji je svjedočanstvo vlastitog osvjedočenja. Možda je ovo malo teško staviti u riječi jer je to stvarnost koja, kako smo ranije rekli, čovjeka daleko nadvisuje. U tom kontekstu vlastitog iskustva, nesumnjivo mističnog, valja tražiti prostor u kojemu su naši Anđeli Čuvari oni koji s nama stupaju u nama dostupan kontakt. To je prostor u kojemu žive male bebe, djeca koja se smiju i «komuniciraju» sa svojim anđelima i prije nego progovore ljudskim jezikom, kako narod vjeruje. Uostalom, zar djeca, kao najnevinija, nisu istovremeno i najdostojnija vidjeti i same anđele?! A mala djeca ne lažu. Oni ne poznaju tu kategoriju tako dragu nama odraslima. Dragi prijatelji, neka vas prate vaši sveti Anđeli Čuvari! Siguran sam da su tu, negdje oko vas... |
01.10.2007., ponedjeljak
Maćeha pravda
Bilo je to godine 1993. Hrvatska je upravo do toga trenutka uživala status žrtve strašnoga rata koji se obrušio na mladu nezavisnu državu koja se tek bila izborila za svoje međunarodno priznanje. Bila je to prijelomna godina u kojoj je tragični sukob Hrvata s bosanskim Muslimanima označio kraj tretiranja Hrvata kao žrtve u ratu koji je bijesnio diljem Bosne i Hercegovine.Upravo te je godine međunarodna zajednica utemeljila Sud za ratne zločine koji su se dogodili na teritoriju bivše Jugoslavije koja se u tim godinama raspadala u krvi. Sjedište suda bijaše u gradu Haagu u Nizozemskoj. Hrvatska je, dakako, takav Sud jednodušno pozdravila i podržala u nadi da će pred lice pravde izići oni koji su palili i klali po Vukovaru, Ovčari, Nadinu, Škabrnji, koji su danomice granatirali Zadar, Šibenik, Osijek, Karlovac... Bila je to godina nade u vremenu kad je Hrvatska embargom na uvoz oružja bila od strane te iste međunarodne zajednice praktički bila izručena nemilosti tzv. JNA i četničkih postrojbi koje su žarile i palile okupiranim područjima Bosne i Hrvatske.Godina je 2007. Od prije spomenute 1993. proteklo je 14 dugih godina. Period je to koji nam je donio toliko toga, kako na osobnom, tako i na obiteljskom, državnom i nacionalnom planu. Na ovom zadnjem spomenutom, moramo priznati, ne pamtimo puno događaja i trenutaka koih se valja sjećati. Među te svakako spadaju nezaboravni dani oslobađanja Hrvatske u «Bljesku» i «Oluji», osvajanje trećeg mjesta na SP u nogometu u Francuskoj sada već davne 1998. i sl. Među mnoštvom događaja koji su bili mučni toliko je tame i zla da ih ne treba ni spominjati. Već nam je i sama tekuća godina donijela nekoliko velikih tragedija kojih se dovoljno sjetiti da nas zaboli u dubini srca uz misao: Ne ponovilo se! Svakako je jedna od tema koje su nam zadale tolike traume i pitanje prije spomenutog suda u Haagu. Od naših velikih očekivanja iz 1993. godine nije se ostvarilo baš ništa. Istina, onaj balkanski notorni krvnik Slobodan Milošević koji je tamo bio završio (što je Zoran Đinđić ipak platio glavom) «pobjegao je pod ploču» (kako se Kikaš izrazio za smrt Škilje iz Zagvozda u nezaboravnim "Prosjacima i sinovima"), tako da od presude koja mu je trebala biti izrečena nije bilo ništa. Sudbina se na taj način surovo poigrala sa svima nama. Iskustvo s Haagom pokazalo je da je Miloševićeva smrt bila dobar potez sudbine jer bi taj zločinac, sudeći po suđenjima drugim okrivljenima iz njegovih kola smrti, najvjerojatnije bio osuđen na kaznicu poput onih na koje bivaju osuđeni pljačkaši kioska u nekom lokalnom gradiću središnjeg Uzbekistana. Tako su, primjerice, za napad i razaranje konavala i Dubrovnika osuđena svega dvoica generala bivše JNA, i to jedan na sedam, a drugi na osam godina zatvora! Bilo bi smiješno, da nije tragično. Da su opljačkali banku bili bi dobili veće kazne. Ova ironija upravo je plod presuda koje su uzrok našem razočaranju sudom u Haagu. Pregorko je iskustvo pokazalo da od ideala pravde i pravednosti s kojim smo dočekali osnivanje ovog suda nije ostalo baš ništa. Sud u Haagu pokazao se potpuno nesposobnim provesti pravdu koja se od njega očekivala. I ne samo to, ta se nakarada od Suda pokazala potpuno ovisnom o politici. Dok je jedan Saddam Husein svega dva mjeseca nakon pada njegovog režima u Iraku uhvaćen, osuđen i brutalno smaknut, dotle se bosanski krvnici Radovan Karadžić i Ratko Mladić šetaju po Bosni, Srbiji i Crnoj Gori jer znaju da ih međunarodna zajednica ne želi uhvatiti zbog vlastite uloge u ratovima na tlu bivše Jugoslavije. I sama je donedavna glasnogovornica Haaškog suda Florence Hartmann u prije nekoliko mjeseci objavljenoj knjizi ustvrdila da je međunarodna zajednica koncem 1990-ih namjerno propustila uhićenje dvojice srebreničkih krvnika! Ako tako nešto tvrdi donedavna glasnogovornica suda u Haagu, što li tek znaju i kakvu li tek ulogu igraju tužitelji i suci toga suda?! Doista, među nama, malim, običnim građanima Hrvatske vjerojatno nema nikog tko ne bi želio izvesti krivce za sva zla koja su nas u ratu zadesila pred lice pravde. Sva je prilika da je tako i s drugim, normalnim, malim građanima drugih zemalja koje su bile zahvaćene ratom. No, s druge strane ne postoji politička volja međunarodne zajednice da se prave krivce za rat i zločine koji su se u njemu dogodili privede i sudski procesuira. Haaški sud postao je ništa drugo nego sredstvo političkog pritiska na pojedine zemlje, dok drugima «gleda kroz prste» kad je riječ o istim zahtjevima. To je «pravda» koja je pristrana, a to već pravda nije nego interes. Haaški sud «progledao je kroz prste» koljačima s Ovčare Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. Budući da su Ovčara i Vukovar posebno bolne rane Hrvatskog naroda jasna je stvar da su smiješno malene kazne koje je spomenuta trojka dobila (dvadeset, odnosno pet godina zatvora) izazvale revolt sveukupne javnosti. Za nekoliko stotina pobijenih civila i ranjenika odvedenih iz vukovarske bolnice dva su zločinca dobili manje kazne nego da su orobili seosku trgovinu mješovite robe za vrijeme čega se prodavačica s kase onesvijestila i slomila mali nožni prst pri padu! Iz haaške presude proizilazi da su Šljivančanin i Mrkšić za svakog ubijenog dobili po nekoliko dana, a ko ne i sati zatvora! Eto koliko međunarodnoj «pravdi» vrijede ljudski životi! Ne treba padati u apatiju. Jednako tako, ni nagle i nepromišljene odluke neće donijeti nikakvog ploda. Mali je čovjek opet izvukao deblji kraj. |