Arhangel
03.10.2007., srijeda
Anđeli Čuvari
Sveti Anđeli Čuvari. Na prvi pogled čini nam se da je ovo pojam rezerviran za malu djecu koja se plaše noćnog mraka pred spavanje pa ih je na neki način potrebno utješiti i umiriti pričom o nebeskom Zaštitniku koji ih čuva i koji je sigurno moćniji od svih čudovišta koja vrebaju iz obližnjeg ormara. Dok smo bili djeca uvjeravali su nas kako su to bića upravo dječjeg lica, odjevena u bijele halje i s bijelim krilima na leđima. Nekako su ih tako i prikazivali zidni kalendari. Misao na tako moćnog i tako slatkog Zaštitnika na nas je djecu djelovala očaravajuće.Prošle su godine. Sada kad smo odrasli Anđeli Čuvari nam rijetko kada padaju na pamet. Sami hodamo svijetom uvjereni da je stvarnost samo ono što iskusimo vlastitim osjetilima i da smo sami krojači svoje sigurnosti. Za anđelima posegnemo samo onda kada pred spavanje treba umiriti vlastitu djecu. Nekad se čini da oni više znaju o Pokemonima ili Teletubbisima nego li o anđelima. Za anđele kao da u suvremenom svijetu nema mjesta. Govoriti o anđelima odraslim ljudima danas, pa i onima koji se izjašnjavaju kršćanima, nerijetko dovodi do neugodnih situacija. Ljudi vas smatraju ludim, djetinjastim ili potpuno zaostalim i neobrazovanim, nerijetko fanatikom. Za suvremeni su svijet anđeli predmet bajke ili likovi iz slikovnice, možda ponajbolje suvenir u liku keramičkog anđelčića koji istovremeno služi i kao svijećnjak. Prikladan je to dar od božićnih do sljedećih božićnih blagdana. Suvremeni je svijet iz svoje sredine izbacio sadržaje svetog i mističnog. Sredina u kojoj živimo postaje hladna intelektualizirana i robotizirana mašinerija u koju se valja uklopiti i po čijim shemama valja igrati ukoliko se želi opstati. Govor o mističnom, o svetom, u koji pripada i govor o anđelima, nešto je što od suvremenog svijeta odudara poput cvijeta iznenada izniklog usred pustinje. S druge strane, za svetim i mističnim, za svime što nadilazi pojavnost ovoga svijeta čovijek oduvijek čezne. U dnu njegova bića upisana je ova čežnja za otajstvenim, za oku nedohvatljivim za kojim mu srce i te kako hlepti, kako reče naš veliki S. S. Kranjčević. Stoga ne čudi prava poplava filmskih i televizijskih uradaka, jednako kao i beletrističkih naslova koji tematiziraju ovu temu mističnog. Najprije «Gospodar Prestenova», a potom prava pomama za «Harry Potterom» pokazuju neutaživu glad suvremenog čovjeka za mističnim. Iskazujući dužno poštovanje i filmu i pisanoj riječi, ne možemo ne ustvrditi da su sadržaji koje naznačeni žanrovi nude zapravo lažan i industrijalizirani pokušaj izrade nadomjestka za mistično i sveto koje čovjekova duša čezne, a koje smo na tako okrutan i perfidan način izbacili iz svoje sredine. Čovjek je religiozno biće. On čezne za višim stvarnostima od ovih koje vidi i u koje je uronjen svaki dan. Odgovor koji bi ga zadovoljio ne mogu mu dati filmovi o vilenjacima ili o dječacima koji su regrutirani u čarobnjačku školu u kojoj namjesto nogometa igraju hokej leteći na metli. Takva «zamjena» sadržaja za kojima čovjek čezne nije ništa drugo nego industrijski proizvod koji bi nas trebao zadovoljiti na rok ne dulji od jednog dana. Jer industrija zabave i sutra mora na nečem zaraditi. Trend filmova i literature koji tematiziraju ove teme zahvatio je i druga područja života izuzev zabave i edukacije kojoj su film i knjiga prvotno namijenjeni. Tko se dogodilo da se na popisu stanovništa u Engleskoj na desetke tisuća ljudi izjasnilo kao Jediji (ratničko-mistički red iz «Ratova zvijezda»). Diljem svijeta djeca osnivaju čarobnjačka društva po uzoru na «Harry Pottera», a mnogi se nerijetko ne smatraju ljudima nego vilenjacima, elfovima iz «Gospodara Prstenova». Kako u takvom kontekstu progovoriti o anđelima i ne biti uzet za «ridikula», ne biti smatran jednim od fanatika kao što su oni koji su uvjereni u svoje vilenjačko porijeklo?! Koje argumente upotrijebiti? Ima li ih uopće kad je o anđelima riječ?! Iskustvo pokazuje da je svaki dugački govor o ovim temama zamarajući i da je svako «filozofiranje» kontraproduktivno. Od puno riječi boli glava. Uočljivo napadan stav i pokušaji uvjeravanja od uvjeravatelja čine predmet ismijavanja. Možda je najučinkovitiji stav vlastito življenje koje odražava osobna uvjerenja, život koji je svjedočanstvo vlastitog osvjedočenja. Možda je ovo malo teško staviti u riječi jer je to stvarnost koja, kako smo ranije rekli, čovjeka daleko nadvisuje. U tom kontekstu vlastitog iskustva, nesumnjivo mističnog, valja tražiti prostor u kojemu su naši Anđeli Čuvari oni koji s nama stupaju u nama dostupan kontakt. To je prostor u kojemu žive male bebe, djeca koja se smiju i «komuniciraju» sa svojim anđelima i prije nego progovore ljudskim jezikom, kako narod vjeruje. Uostalom, zar djeca, kao najnevinija, nisu istovremeno i najdostojnija vidjeti i same anđele?! A mala djeca ne lažu. Oni ne poznaju tu kategoriju tako dragu nama odraslima. Dragi prijatelji, neka vas prate vaši sveti Anđeli Čuvari! Siguran sam da su tu, negdje oko vas... |