Klimatske (ne)prilike koje su proteklog vikenda pogodile naše krajeve kao i ovaj dio Europe pretvorile su sredinu listopada i njegov jesenski ugođaj u pravi zimski ambijent kakav nam je poznat iz sredine siječnja. Prometnice su bile zatvorene zbog vjetra i poledice, planine prekrivene snijegom, a ljudi umotani u zimske kapute i s toplim zimskim kapama na glavama. A sredina je listopada kad bi zadnji odjeci babljeg ljeta još trebali biti prisutni u zraku i kad se u toplim jesenskim danima, barem u priobalju, beru masline, mandarine, limuni i sve ono što majka priroda priredi u ovom dobu godine. I kako drugačije ocijeniti ovaj nered s vremenskim nepogodama nego kao plod promjene klime?!
Prošlo je malo vremena od kad je komisija za to zadužena objavila vijest da je američki političar i nekadašnji podpredsjednik SAD-a Al Gore dobio Nobelovu nagradu za zasluge u borbi za očuvanje okoliša. U toj činjenici nema ništa čudno ako se uzme u obzir da su odluke o dobitnicima Nobelove nagrade za mir prečesto bilo vrlo diskutabilne. Tu je nagradu dobio čak i Yasser Arafat koji je, prije nego je postao predsjednik Palestinske države u nastajanju, bio organizator terorističke organizacije koja je zaslužna za ubojstva nebrojenih vojnika i civila!
Al Gore je tijekom tekuće godine sudjelovao u organizaciji niza koncerata koji su istovremeno održani u velikim gradovima svijeta. Cilj koncerata bio je poticanje ekološke svijesti i sakupljanje sredstava za očuvanje prirodnog okoliša. Jedanko tako je ovaj političar poticao na racionalnu potrošnju sirovina u domaćinstvima kao i na recikliranje kućanskog otpada. Čak mu je i Oprah izišla ususret posvetivši njegovoj kampanji svoju tv emisiju.
Kad se sve navedeno zbroji postavlja se pitanje u čemu bi Goreova nagrada bila sporna? Ako malo zagrebemo ispod površine čitavog slučaja uočavamo da je Al Gore puno više političar koji podupire američke gospodarske interese nego li svjetske ekološke projekte. Njegov politički angažman je svijetu i prirodnom okolišu donio više štete nego što sve njegove kampanje o očuvanju okoliša i koncerti koje je u prilog tome pomagao organizirati mogu ispraviti glede prirode. U tome leži licemjerje i američke politike i Al Gorea, kao i komisije za dodjelu Nobelove nagrade za mir koja se jjoš jednom pokazala slugom politike.
Al Gore je bio podpredsjednik SAD-a u vrijeme kada je ta zemlja, koja u atmosferu ispušta 40 % svih štetnih plinova na svijetu, odbila potpisati Protokol iz Kyota kojim se zemlje potpisnice obvezuju smanjiti udio emisije tih plinova za 30 % kako bi se u određenom vremenskom razdoblju atmosfera mogla obnoviti. Jednako tako, Al Gore je suvlasnik tvrtki u kemijskoj industriji na sjeveru SAD-a za koje se zna da zagađuju vodu i zrak jer je emisija plinova i otpadnih tvari daleko jeftinija bez nego s filterima. Mislim da nije potrebno spominjati veze Al Gorea i Dicka Chaynija, takođe bivšeg podpredsjenika SAD-a, s američkom vojnom industrijom koja sije smrt diljem Srednjeg istoka omogućujući američkim koncernima nemilu pljačku iračke nafte. Promislimo kako se tek to odražava na osjetljivi ekosustav! Kad bismo htjeli ići dalje u prošlost, samo desetljeće ili dva, našli bismo pregršt ekoloških grijeha politike SAD-a smetenih pod tepih moći kojom ova zemlja upravlja svjetskom političkom scenom zbog čega joj nitko ništa ne smije predbaciti.
U ovom svjetlu promatrana Nobelova nagrada za mir koja će biti dodijeljena Al Goreu može biti nazvana Nobelovom NAKARADOM. U vremenu kad je ova nagrada zamišljena i osnovana u mislima njenih začetnika bila je ideja pravde i slobode koje su preduvjeti pravog mira. U trenutku u kojemu SAD sije smrt u Iraku i zvecka oružjem pred licem Sirije i Irana koji je potencijalna nuklearna sila, dodjela bivšem podpredsjedniku SAD-a Al Goreu, bez obzira što ne pripada Bushevim Republikancima, čini se grotesknom, izvitoperenom nagradom koja može biti dar i priznanje za sve zasluge, osim za mir. Znajući da brige za okoliš nema bez pravog mira i pravde, biva nam jasno da ovogodišnja nagrada za mir odlazi na adresu koja s mirom i ekologijom ima, ako uopće, vrlo malo veze.
U tom smislu promatrana, čini se da je primanje Nobelove nagrade za mir koju je 1979. dobila bl. Majka Tereza, bila iznimka koja potvrđuje pravilo. Zbog toga je dragocjeno što papa Ivan Pavao II nikada nije dobio nagradu o kojoj govorimo. Hvala Providnosti.
Post je objavljen 23.10.2007. u 13:41 sati.