Arhangel
01.10.2007., ponedjeljak
Maćeha pravda
Bilo je to godine 1993. Hrvatska je upravo do toga trenutka uživala status žrtve strašnoga rata koji se obrušio na mladu nezavisnu državu koja se tek bila izborila za svoje međunarodno priznanje. Bila je to prijelomna godina u kojoj je tragični sukob Hrvata s bosanskim Muslimanima označio kraj tretiranja Hrvata kao žrtve u ratu koji je bijesnio diljem Bosne i Hercegovine.Upravo te je godine međunarodna zajednica utemeljila Sud za ratne zločine koji su se dogodili na teritoriju bivše Jugoslavije koja se u tim godinama raspadala u krvi. Sjedište suda bijaše u gradu Haagu u Nizozemskoj. Hrvatska je, dakako, takav Sud jednodušno pozdravila i podržala u nadi da će pred lice pravde izići oni koji su palili i klali po Vukovaru, Ovčari, Nadinu, Škabrnji, koji su danomice granatirali Zadar, Šibenik, Osijek, Karlovac... Bila je to godina nade u vremenu kad je Hrvatska embargom na uvoz oružja bila od strane te iste međunarodne zajednice praktički bila izručena nemilosti tzv. JNA i četničkih postrojbi koje su žarile i palile okupiranim područjima Bosne i Hrvatske.Godina je 2007. Od prije spomenute 1993. proteklo je 14 dugih godina. Period je to koji nam je donio toliko toga, kako na osobnom, tako i na obiteljskom, državnom i nacionalnom planu. Na ovom zadnjem spomenutom, moramo priznati, ne pamtimo puno događaja i trenutaka koih se valja sjećati. Među te svakako spadaju nezaboravni dani oslobađanja Hrvatske u «Bljesku» i «Oluji», osvajanje trećeg mjesta na SP u nogometu u Francuskoj sada već davne 1998. i sl. Među mnoštvom događaja koji su bili mučni toliko je tame i zla da ih ne treba ni spominjati. Već nam je i sama tekuća godina donijela nekoliko velikih tragedija kojih se dovoljno sjetiti da nas zaboli u dubini srca uz misao: Ne ponovilo se! Svakako je jedna od tema koje su nam zadale tolike traume i pitanje prije spomenutog suda u Haagu. Od naših velikih očekivanja iz 1993. godine nije se ostvarilo baš ništa. Istina, onaj balkanski notorni krvnik Slobodan Milošević koji je tamo bio završio (što je Zoran Đinđić ipak platio glavom) «pobjegao je pod ploču» (kako se Kikaš izrazio za smrt Škilje iz Zagvozda u nezaboravnim "Prosjacima i sinovima"), tako da od presude koja mu je trebala biti izrečena nije bilo ništa. Sudbina se na taj način surovo poigrala sa svima nama. Iskustvo s Haagom pokazalo je da je Miloševićeva smrt bila dobar potez sudbine jer bi taj zločinac, sudeći po suđenjima drugim okrivljenima iz njegovih kola smrti, najvjerojatnije bio osuđen na kaznicu poput onih na koje bivaju osuđeni pljačkaši kioska u nekom lokalnom gradiću središnjeg Uzbekistana. Tako su, primjerice, za napad i razaranje konavala i Dubrovnika osuđena svega dvoica generala bivše JNA, i to jedan na sedam, a drugi na osam godina zatvora! Bilo bi smiješno, da nije tragično. Da su opljačkali banku bili bi dobili veće kazne. Ova ironija upravo je plod presuda koje su uzrok našem razočaranju sudom u Haagu. Pregorko je iskustvo pokazalo da od ideala pravde i pravednosti s kojim smo dočekali osnivanje ovog suda nije ostalo baš ništa. Sud u Haagu pokazao se potpuno nesposobnim provesti pravdu koja se od njega očekivala. I ne samo to, ta se nakarada od Suda pokazala potpuno ovisnom o politici. Dok je jedan Saddam Husein svega dva mjeseca nakon pada njegovog režima u Iraku uhvaćen, osuđen i brutalno smaknut, dotle se bosanski krvnici Radovan Karadžić i Ratko Mladić šetaju po Bosni, Srbiji i Crnoj Gori jer znaju da ih međunarodna zajednica ne želi uhvatiti zbog vlastite uloge u ratovima na tlu bivše Jugoslavije. I sama je donedavna glasnogovornica Haaškog suda Florence Hartmann u prije nekoliko mjeseci objavljenoj knjizi ustvrdila da je međunarodna zajednica koncem 1990-ih namjerno propustila uhićenje dvojice srebreničkih krvnika! Ako tako nešto tvrdi donedavna glasnogovornica suda u Haagu, što li tek znaju i kakvu li tek ulogu igraju tužitelji i suci toga suda?! Doista, među nama, malim, običnim građanima Hrvatske vjerojatno nema nikog tko ne bi želio izvesti krivce za sva zla koja su nas u ratu zadesila pred lice pravde. Sva je prilika da je tako i s drugim, normalnim, malim građanima drugih zemalja koje su bile zahvaćene ratom. No, s druge strane ne postoji politička volja međunarodne zajednice da se prave krivce za rat i zločine koji su se u njemu dogodili privede i sudski procesuira. Haaški sud postao je ništa drugo nego sredstvo političkog pritiska na pojedine zemlje, dok drugima «gleda kroz prste» kad je riječ o istim zahtjevima. To je «pravda» koja je pristrana, a to već pravda nije nego interes. Haaški sud «progledao je kroz prste» koljačima s Ovčare Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću. Budući da su Ovčara i Vukovar posebno bolne rane Hrvatskog naroda jasna je stvar da su smiješno malene kazne koje je spomenuta trojka dobila (dvadeset, odnosno pet godina zatvora) izazvale revolt sveukupne javnosti. Za nekoliko stotina pobijenih civila i ranjenika odvedenih iz vukovarske bolnice dva su zločinca dobili manje kazne nego da su orobili seosku trgovinu mješovite robe za vrijeme čega se prodavačica s kase onesvijestila i slomila mali nožni prst pri padu! Iz haaške presude proizilazi da su Šljivančanin i Mrkšić za svakog ubijenog dobili po nekoliko dana, a ko ne i sati zatvora! Eto koliko međunarodnoj «pravdi» vrijede ljudski životi! Ne treba padati u apatiju. Jednako tako, ni nagle i nepromišljene odluke neće donijeti nikakvog ploda. Mali je čovjek opet izvukao deblji kraj. |