Arhangel

31.05.2005., utorak

Poruka Jedaia

Možda nisam In pa nisam odmah bio pohitao na pretpremijeru, ali budući da sam običan smrtnik uredno pričekah prikazivanje u redovitom terminu planetarno popularnih Ratova zvijezda – Osveta Sitha; odoh, odgledah ( s osobitim užitkom) i uživah; jednu večer protekli tjedan. Tom djelu sedme umjetnosti moglo bi se štošta prigovoriti ukoliko bismo htjeli biti sitničavi; ali, sve u svemu, mirne duše Osvetu Sitha možemo proglasiti svojevrsnim remek – djelom, gledajući taj film u kontekstu serijala o dinastiji Skywalker i borbi njenih protagonista za, odnosno protiv zlog galaktičkog Imperija i naboranog mu Cara na čelu. Ovo je, zapravo, saga o vječnoj borbi dobra i zla, smještena u daleku, daleku budućnost.
Redatelj je ovim filmom uspio u suvislu cjelinu povezati priču iz prethodna dva s pričom trilogije koja filmu slijedi, a koja je snimljena prije dvadesetak i više godina. U kontekstu zamršene priče, mnoštva likova, odnosa i događaja jasno je da su se određeni scenaristički, redateljski i glumački propusti mogli i morali dogoditi; a budući da se tako i zbilo, zbog svega navedenog možemo ih smatrati minornima.
Najveća vrijednost ovog serijala i posebno njegovog najnovijeg dijela, izuzev one filmske, jest priča koju serijal i film nosi te zaključak koji se iz nje može izvući. Film je pošteđen svake patetike, moraliziranja, laskanja, romantike i uljepšavanja. To odnose među likovima, iako u dalekom futurističkom ambijentu, čini stvarnima; društvo je to u kojemu se isprepliću ljubav, mržnja, prevrat, prijevara, osveta, prijetvornost, častohleplje, doličnost, nesigurnost, odanost, svojeglavost, zavist, nestalnost; tolike karakteristike nas ljudi.
Film daje dobar primjer snošljivosti između različitih rasa, vrsta, podvrsta, kultura, mentaliteta, stupnjeva razvoja, uvjerenja. To se osobito ogleda u primjeru vijeća vitezova Jedija, koje se sastoji od ljudi i niza svemirskih varijacija na temu humanoida.
Posebno zanimljiv i poučan je dio fabule o Anakinu Skywalkeru. Taj mladi vitez Jedai, opčinjen Moći koja mu je dana rođenjem i ponesen vještinama koje je stekao kroz godine vježbe i učenja, krši pravilo prema kojem sav dar koji ima i svo znanje koje je stekao imaju biti upotrijebljeni samo u svrhu dobra. Bodren zlim senatorom, koji je zapravo prevratnik i budući zli Car, Anakin prezire spomenuto pravilo i okreće se zlu; u nadi kako će time postići neko dobro (spasiti vlastitu ženu od smrti). U svemu tome biva gorko razočaran. Njegov odgovor ne biva pokajanje, već sama mržnja. Upravo se on pretvara u zloglasnog Darh Vadera, lika pod crnom pocakljenom kacigom!
Priča kroz borbu Jedai vitezova daje poruku o beskompromisnoj borbi za dobro, za pravednost i mir, o borbi koja, unatoč prividnim neuspjesima daje nadu da će svako samoodricanje i samožrtvovanje konačno biti ispravno vrednovano i utkano u konačnu pobjedu dobra nad zlim. To je poruka nade koja ne gasne ni u najvećim iskušenjima, ni u vremenu koje je obilježeno mrakom, mržnjom i razaranjem. Upravo je to najveća vrijednost ovoga filma.
- 22:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.05.2005., četvrtak

Zlo koje ne spava

Prije dvadesetak dana civilizirani je svijet proslavio obljetnicu pobjede u Drugom svjetskom ratu, pobjede nad totalitarizmom utjelovljenim u nacizmu, fašizmu i militarizmu. Ta je pobjeda značila kraj sustava koji je jednog čovjeka i rasu proglasio vrednijom od drugog čovjeka i rase; i u skladu s tom doktrinom se i ponašao. Rezultat takve strahovlade bili su deseci milijuna tragično izgubljenih života i zvjerstva počinjena u ime nacije i rase koja u živom svijetu ni jedan stvor, izuzev čovjeka, nije u stanju napraviti. Čovječanstvo je tako na najgori mogući način naučilo lekciju koju je odavno trebalo znati; zlo treba prokazati, dići glas, da plamen toga zla ne zahvati u živote i ljudske sudbine.
Međutim, kao da smo iz naznačenog iskustva malo toga naučili. Povijest nas je zato ponovno kaznila; strahote komunističkog totalitarizma na svoj su se način bile okomile na našeg malog čovjeka, a zlo nacionalizma i mržnje u devedesetima je rasplamsalo plamen rata na ovim prostorima koji je ponovno progutao tolike sudbine, koji je ponovno donio toliko zla, stradanja i patnje.
Prošlo je gotovo deset godina od kraja tog krvavog balkanskog pira. Tko zna koji je to po redu bio. Nadajmo se; posljednji. Rado bismo vjerovali i nadali se da je kotač zla zauvijek na ovim prostorima zaustavljen na kraju XX-og stoljeća, i da je došlo novo vrijeme kada će i nama konačno doći bolji dani.
U ovakvim nadanjima uvijek nas zlo nekim događajem podsjeti da je ono uvijek tu, prisutno, da žeravica pakla vječno tinja u našoj sredini, u srcima Djece Tame koji su spremni u bilo kojem trenutku raspiriti oganj koji će Djecu Svjetlosti gurnuti u novi plamen. Ti su događaji opomena koja podsjeća da je ljudsko srce najpokvarljivija roba pod kapom nebeskom, i da je čovjek uvijek i neprestano potreban obraćenja kako bi umakao zamkama zla koje ga nastoji okrenuti sebi.
Tako u našem društvu ima pojava koje ukazuju da nije baš svima drago da je hrvatsko-srpski rat završio, koje jasno pokazuju kako nije svima drago da se više ne čuje pucnjava oružja, grmljavina topova, eksplozije granata, naricanje žena i majki, pucketanje kuća koje gore, jauk sa svježih grobova… To najbolje oslikavaju nedavni događaji; ubojstvo starca u Karinu kod Zadra i eksplozije u Hrvatskom Podunavlju. Jedan je starac, osamdesetdvogodišnjak srpske etničke pripadnosti, preklan nožem. Tko je to učinio mora da se jako ponosnim osjeća; to je učinio na pustome mjestu starom djedu koji je išao po kruh i mlijeko u obližnju trgovinu. Koje li junačine! Naravno da je počinitelj pobjegao! Ta tako rade svi koji u umu toga zlotvora spadaju pod pojam "domoljuba", "junaka" i "Hrvata". Jednako je i s bombašima iz Podunavlja; redom su se svi skrili u mišje rupe; jer valjda tako oni shvaćaju domoljublje; ubij nevinog pa se skrij! Po mogućnosti prekolji starca koji se ne može braniti! Ili ženu koja čeka red ispred trgovine! Tako si veći Hrvat! Takvi pojedinci sigurno nisu bili na prvim linijama bojišnice u Domovinskom ratu; takvi će spremno reći kako su se oni:»Borili na druge načine!» Jer to je njihov vid domoljublja; dok su pošteni momci ginuli, takvi su preprodavali mukotrpno nabavljano oružje za obranu Domovine, prodavali naftu neprijatelju kako bi ovaj imao čime pokrenuti tenkove koji su potom rušili hrvatske gradove i sela; upravo su takvi «domoljubi» pljačkali u oslobodilačkim operacijama oslobođena sela i palili kuće! Jasno je da momci koji su bili u prvim linijama i oslobađali zemlju istovremeno na leđima nisu mogli nositi hladnjake, televizore ili tvorničke strojeve.
Ovo me tako tragično podsjeća na jednog velikog «domoljuba i Hrvatinu» kojeg sam slučajno upoznao; taj se hvalio kako je u ratu negdje u Bosni ubio staricu i bacio ju u bunar! Opravdavao se time da je starica imala u ruci pušku, «Kalašnjikov». U svim ratovima u kojima se pobijeni civili poslije se pojavila priča o «babi s Kalašnjikovom» ili o «babi s kuburom»! Jer je valjda nekako trebalo naći opravdanje za zločin i pljačku, pa bilo ono tako besmisleno, baš kao i priča o starici koja uokolo hoda s puškom u rukama! Uostalom, kako će takvi opravdati činjenicu da su u sred vojne operacije bili u selu, među starcima, a ne na bojišnici? Ah, da! Trebalo je opljačkati običan narod; babe koje se nisu skrile već su hodale uokolo s puškama u rukama! Ma dajte...
Sada se neki takvi ne mire s činjenicom da je vrijeme mira, da nema sela koja bi mogli pljačkati, da nema baba ("s puškama") koje bi mogli ubijati i tako utažiti svoju žeđ za ubijanjem. Pa uokolo kolju starce i bacaju bombe. Naravno da ništa drugo i ne znaju; jer su u ratu za slobodu nikada nisu ni borili!
Vlast se, vidi čuda, pravi blesava; Premijer cinički pere ruke od svega i kao papagaj govori da se neće miješati u poslove pravosuđa! E pa problem je daleko veći od toga da ga treba rješavati pravosuđe (za koje znamo koliko je nesposobno!). Jer je spomenuto ubojstvo i podmetanje eksploziva samo simptom puno zloćudnije bolesti, bolesti mržnje koja čuči u našem društvu i samo čeka povoljnu priliku da eskalira! A sada je, izgleda prilika, sada kada politički neuspjesi oko pristupa Europskoj Uniji aktualne vlasti otvaraju prostor za ksenofobiju i izolacionizam, koji je idealan za bilo koju vrstu totalitarizma. A totalitarizam kojim se hrane oni koji samo znaju klati starce poražen je u Drugom svjetskom ratu; to je nacizam s predznakom U! S druge strane, aktualna vlast dobro zna da svoj izborni uspjeh u priličnoj mjeri temelji na prešutnom odobravanju zloslutne ustaške nostalgije, kojom se hrani dio njenih glasača. Kako ne bi izgubila ključan dio svoje glasačke populacije, osobito one u iseljeništvu, aktualna vlast će se i dalje praviti kao da preklani srpski starac iz Karina nije njena stvar. Zato će nastaviti prešutno tolerirati nostalgiju za sustavom koji je ljude dijelio po tome s koliko se prstiju križaju, koliko krvnih zrnca imaju… Takvo je okružje i dalo krila karinskom Koljaču, i podunavskom bombašu! Bivša vlast, a sada oporba, tu je sotonsku nostalgiju tolerirala jer se jednostavno bojala da u mogućem puču vlast ne izgubi!
I taj će se ciklus mržnje nastaviti dok i u zadnjem kutku Lijepe Naše ne odzvoni poruka; zlo je zlo, ma u ime koga i ma tko ga počinio! Zlo treba imenovati, ljudi moji; nacizam-ustaštvo, fašizam, komunizam, militarizam, nacionalizam (razlikovati domoljublje od nacionalizma!), fundamentalizam, divlji kapitalizam, anarhizam, krajnji liberalizam… Jer zlo je zlo; i ni u ime koje ideje ili nacije ne može biti počinjeno, već samo radi nečijeg egoizma, želje za moći ili za posjedovanjem, u ime zla i mržnje. Zato su ubojice i zločinci licemjeri koje valja prokazati, licemjeri koji zločin skrivaju iza patriotizma, slobodarstva ili fantomske prijetnje koja je tako ironično očitovana u primjeru «babe s kuburom»!
Istina je sveta, nepromjenjiva! Ona vrijedi neovisno o čovjekovoj koristi! Ona je prisutnost Boga među ljudima; ona je slika Božja u dostojanstvu svake ljudske osobe! Zato istina beskrajno vrijedi, ona jedina daje smisao postojanju. I ljubavi. Nema ljubavi bez istine. Ni domoljublja bez istine.
- 21:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

22.05.2005., nedjelja

Opstanak

Ni državna nam dalekovidnica (HRT) nije ostala imuna na pravu poplavu reality show projekata koji već neko vrijeme bivaju uvoženi, prepakirani i nuđeni na domaćem medijskom tržištu. Na tom tragu je i hrvatsko izdanje Survivera, odnosno Opstanka, kako glasi hrvatska verzija imena svjetski popularne predstave u kojoj su ljudi spremni pred kamerama postati izvitoperene zvijeri i izgubiti posljednje ostatke ljudskog dostojanstva, sve kako bi se domogli (u domaćem izdanju Opstanka), svote od 700 000 kuna. Kad se malo bolje razmisli, za prilike prosječnog hrvatskog građanina to je lijep novac, ali, ustvari, to je crkavica naspram milijuna koji naši dični tajkuni potroše na jednoj kockarskoj večeri. Naravno, ponuđeni novac pripasti će samo jednom natjecatelju, i to onom koji se pokaže najizdržljivijim, nalukavijim, i, što je najvažnije, najbeskrupuloznijim! Samo da im se ne dogodi kao pobjednicima prošle godine održanog Multi talents showa, čiji pobjednici nisu dobili ni novac, niti obećane im poslovne angažmane! Osim toga, tko se danas još sjeća onog napornog Rafe, bezličnog Šuke, onog malog narkića Tironija, većine ekipe iz Big brother kuće…
Početak projekta Opstanak medijski je prošao prilično nezapaženije i s daleko manje medijske pompe nego što bi se to očekivalo. Jednako je bilo i s audicijom, kao i s dolaskom izabranih natjecatelja na otok Mljet, koji je izabran za mjesto odigravanja projekta. Za voditelja je izabran prilično anoniman lik, za kojeg bi jedino mogle znati najupornije pučkoškolke koje redovito prate Briljanteen, emisiju za mlade minornog utjecaja. Bilo je jednostavna nevjerojatno, ali istinito, da se kao kadidat na audiciji pojavio i Zdravko Lamot, dobro nam poznati Big brother šminker, koji nas je zatupljivao s malih ekrana proteklu jesen, sve do onog blaženog dana kada je predzadnji izletio s tog projekta ne zaradivši ni kune. To mu očito nije bila dovoljno dobra promocija, kao ni ona ostvarena sudjelovanjem u katastrofi od jedne domaće sapunice, pa se taj lik valjda ponadao da nije medijska zvijezda padalica za mjesec do dva, te se pokušao uvaliti i u ovaj projekt. Hvala Bogu da nas je poštedio daljnjeg gledanja toga lika.
Audicija je bila školski primjer ponižavanja kandidata i krajnje licemjeran primjer što društveni položaj, a vjerojatno i onaj u krevetu, može čovjeku donijeti. Nepristojni Davor Gobac, frustrirana Danijela Trbović (sada bez dodatka Vlajki!), neki anonimus i mladi i nadobudni voditelj ponižavali su ljude pred kamerama; priglupim pitanjima, provociranjima, zastrašivanjima i traženjem da se čini ono što svaku normalnu osobu, osobito ženu, ponižava u javnosti; skinuti majicu da se vide gole grudi i sl. Na kraju kratkog razgovora slijedilo bi oštro i bez obrazloženja izrečeno izvješće:»Nisi prošao!» Nekolicini izabranih je rečeno suprotno. Velika većina kandidata je, naravno, odbijena, bez objašnjenja. Zapravo se nije znao niti kriterij izbora. Osim onih koji su izabrani; čast iznimkama, ali je sve ukazivalo na to da su takvi unaprijed znali da će proći. Na osnovu čega, valjda je samo takvima i ekipi u žiriju bilo jasno. Pitam se što trebaš moći ili znati, koje kriterije zadovoljiti da bi prošao? Valjda samo postojati? Biti zdrav? Normalan? Viši od 1,75? Plavih očiju? Crnih? S obje noge? Bez jedne? Znakovito je da su među natjecatelje izabrane dvije poznate manekenke i jedan maneken. Na osnovu njihova ponašanja u prvih par epizoda serijala dovoljno je samo malo zaključivanja da bi se ustanovilo i zašto! Zna se da sudjelovanje u ovakvom projektu one željne pažnje dovodi na naslovnice i duplerice tiskovina, a biti na tim naslovnicama tako godi ljudskoj taštini. Nevjerojatan je bio i izbor propale porno glumice, koja je samohrana majka malog djeteta. Voditeljima projekta nije to ništa značilo, pa su toj glupači ( a ne majki!) omogućili sudjelovanje u projektu. Hvala Providnosti da je žena izbačena iz natjecanja već na prvom glasovanju i da se mogla vratiti djetetu.
Na koncu je projekt krenuo. Jadničak od voditelja ni u čemu nije smio biti originalan; odjenuli su ga u odjeću identičnoj onoj kakvu nosi voditelj američkog Suvivera, a najiritantnije su naštrebane rečenice tipa:»N., pleme je odlučilo!», uz umjetno uozbiljenu voditeljevu facu.
Ekipa se snalazi i nastoji preveslati jedan drugoga. Prevarili bi i nož u leđa zabili vlastitoj materi, samo da se domognu love. Manekenke i maneken tamo su da bi bili lijepi. Ionako ništa ne znaju raditi, niti to žele naučiti. Jedna su razboljela i neprestano kukala za cigaretama i čokoladom (osjetljive li dušice!), druga je krenula u akciju hvatanja prilike za ljudsku lovinu koja će joj grijati postelju u divljini mljetske obale. Koketuša. Želi li se tko istaknuti, u bilo čemu, drugi ga automatski smatraju konkurencijom; jer mogao bi bili prijetnja skrivenim planovima kako do love, planovima koje svaki dan natjecatelji snivaju u svojim glavama. Pa ga na sljedećem glasovanju izbace.
Što reći!? Nakon poplave reality showa u domaćim elektronskim medijima zadesila nas još jedna licemjerna i ljigava emisija u kojoj imamo prilike vidjeti ono najgore u ljudima. Jer novac je motiv koji potiče na najnevjerojatnije poteze. Lova je tu u pitanju. Ne prevelika, ali novac je novac. Valjda ćemo preživjeti. I likove iz Opstanka pridružiti Tironiju, Rafi i ekipi. I iz svega nešto naučiti…
- 21:41 - Komentari (6) - Isprintaj - #

17.05.2005., utorak

Izbori bez pameti

Slab odaziv birača na prošlonedjeljne lokalne izbore u Hrvatskoj nije nipošto znak »europske prakse», kako se medijima odmah pohvalio aktualni nam Premijer, već prije jasna naznaka koliko je naš prosječni čovjek sit političkih obećanja koja se nemilice slijevaju s predizbornih skupova, plakata, reklama i izjava, a od takvih obećanja, naravno, poslije izbora nikada ništa ne bude! Nešto je trulo u državi Danskoj! Izbori su u našim prilikama postali groteska na koju smo svi počeli odmahivati rukom, kao da je to nešto što ne utječe na naše življenje, kao da je to scenarij filma koji se ima snimiti, nešto nespojivo sa stvarnošću. I doista, domaći nam političari kroz sve ove godine serviraše toliko lažnih obećanja, ispraznih izjava, glupavih floskula, nerealnih očekivanja i jamstava za koja su i sami bili sigurni da ih i ne mogu i ne žele ispuniti, da je odavna došlo vrijeme od kada se našem prosječnom građaninu doslovno gadi nešto što je uobičajan dio svake demokracije; glasovati na izborima.
A kako i ne bi! Politika je toliko zaokupila našu sivu svakodnevicu da nema ni jednog vida ni osobnog niti društvenog života koji nije prožet politikom. O politici se raspreda u uredima, na terasama, u salonima, restoranima, dnevnim i spavaćim sobama, automobilima i drugim prometalima, kinima, kazalištima, prigodom proslava, žalosnih i radosnih događaja, u novinama, na televizijskim kanalima, radio – valovima, internetskim stranicama, kuharicama… Ponekad se čini da su još samo crtani stripovi jedini medij koji nije kontaminiran političkim sadržajima!
Plodove takvog stanja svijesti svi osjećamo. One negativne, naravno. Od te silne prožetosti privatnog i javnog života u našim prilikama zapravo imamo malo koristi. Jer se ništa ne mijenja. Jedina je prednost što znamo tko je koji političar, u kojoj je stranci, koliko se puta koji ženio, kojoj političkoj opciji pripada i slične bespotrebne gluposti. Ni za jednog od tih likova ne znamo na čemu se zasniva gospodarski program koji nudi, kako taj program misli realizirati dobije li izbore, na osnovu čega to misli realizirati, kakva mu/joj je kulturna politika, kakva obrazovna, kakva znanstvena… Kod nas su vrijednosti u političkom promišljanju potpuno izokrenute; važnije je kune li se netko u Pavelića, Broza, Tuđmana ili Europsku Uniju, nego kako misli riješiti problem nezaposlenosti. Važnije je što misli kandidat o Iračkom ratu, nego kako misli riješiti problem zaostalosti otoka i Like. Takvih nelogičnosti pun nam je politički život. Time i političko promišljanje.
Stječe se dojam, koji redovito ne vara, da kad je kod nas riječ o izborima, da je to u prvom redu pitanje o podjeli vlasti i novca koji je vlasti uvijek mio i drag. Stječe se dojam da je riječ o što boljem načinu da se sakriju grijesi prošlosti od možebitnih revizija, a gdje ćeš boljeg načina nego ostati na vlasti! A imati vlast na lokalnoj razini kod nas jednostavno znači biti lokalni šerif, paša, satrap; raditi što hoćeš i pri tome nikom ne podnositi račune, voziti skupi «općinski» auto, posjećivati domjenke, priređivati domjenke, ići na «službene putove» i tome slično. Čast iznimkama, ali rijetki su lokalni političari koji su u svojoj sredini poštovani ili omiljeni. Prije su to lokalni budže koji su ovom ili onom uslugom neke zadužili, druge ucijenili, s trećima imaju poslovne veze, s četvrtima su rodbina, s petima koaliraju, a najvećim dijelom birača manipuliraju. Takvi redovito pred izbore asfaltiraju jedan seoski put i otvore dva dizala, sve uz medijsku pompu. I što malom čovjeku preostaje nego da ili za takve glasuje, ili apstinira od izbora.
Poznata je stvar da u našim malim sredinama sposobni nikada nisu imali prilike pokazati što znaju, niti su obrazovani ikada imali mogućnost svoje znanje staviti u službu regije. Stoga nije čudo da nam mladi obrazovani kadar i svaki iole uspješni pojedinac odlazi preko granice u potrazi za samoostvarenjem. To je savršena prilika da se u takvim malim sredinama nesposobni za bilo što, izuzev muljanja, izdignu do razine svoje nesposobnosti. Zato nije čudo da ih je kao gljiva poslije kiše u svakom zakutku Lijepe Naše. Oni upravljaju gradovima i općinama preko grbače poreznih obveznika; voze se u skupim autima i drže prodike kome god stignu. Pravilo je sljedeće; sto je općina siromašnija i manja, to je općinski automobil luksuzniji i općina zaduženija. Jer uvijek ima raje koja će vraćati kredite.
I sada ti budi hrabar pa iziđi na izbore. I budi pametan pa glasuj. I to prema svojoj savjesti. Ma bi ja; samo ne znam za koga; da li za lokalnog tajkuna koji je razvalio nekad moćnu državnu tvrtku i na ulicu poslao desetke radnika, ili lokalnog budžu, koji se obogatio preprodajući oružje tijekom rata!? Ili lokalnog «obiteljskog čovjeka», koji, onako usput, povremeno siluje crnopute košarkašice koje igraju u mjesnom klubu!? I sve to u jednoj maloj zemlji, na brdovitom Balkanu...
- 22:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

14.05.2005., subota

KRIK

Prije nekoliko dana započelo je sudsko ročište kojim obitelji žrtava srebreničke tragedije tuže Nizozemsku Vladu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine jer vojnici te države nisu ništa učinili, iako su bili dužni, i po zakonu i po moralnim načelima, zaštititi civilno stanovništvo Srebrenice od masakra koji su izvršili koljači srpske vojske iz Bosne. Tako nas je jedna vijest, među gomilom gluposti koje nam serviraju mediji, nakratko podsjetila na vapaj koji nikada utihnuti neće; na krik nevinih koji su prije jednog desetljeća poklani pred televizijskim kamerama čitavog svijeta. Svijeta, upravo tog istog svijeta koji za te jadne ljude nije učinio ama baš ništa, osudivši ih time na sigurnu smrt.
Vrijeme je godine kada se širom Europe i svijeta obilježava 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata, te najveće klaonice u povijesti Adamova roda. Za divno čudo, ta je obljetnica obilježena i na našim stranama, u predvorju balkanskim bespuća. Skromno, dijelom ignorantski od strane medija, ali je ipak obilježena sjećanjem na kraj rata u Europi koji je zapečatio desetke i desetke milijuna ljudskih sudbina u vremenu koje i nije tako daleko od ovog našeg. Kamo sreće da je sve završilo 1945! Bio je to, na našu žalost, tek početak jedne nove diktature koja je nemilosrdno gazila nove i nove ljudske živote. Ciklus mržnje, zla i razaranja nastavio se i dalje; jedna je tiranija zamijenila drugu, jedna ideologija drugu. I sve su se slamale preko ramena malog, običnog čovjeka kojeg, naravno, nitko ništa pitao nije. A politički ideolozi su mu sve predbacivali; jedni Jasenovac, drugi Bleiburg. A taj je mali čovjek stradao jednako patnički i na jednom i na drugom stratištu, jer je taj mali čovjek jednako utjelovljen i u Hrvatu iz Širokoga Brijega i u Srbinu s Korduna. Čovjek je čovjek, i svakog rana jednako boli, u svakom crvena krv teče. Svaki umire.
Kad je sav taj krvavi pir završio, devedesetih nam je došla nova nada; da će mali čovjek s ovih naših strana konačno biti slobodan! A onda se kolo mržnje ponovno pokrenulo, i u svom nesmiljenom jurišu ponovno nemilice gazilo život maloga čovjeka. Na kraju jednog milenija, na kraju najkrvavijeg stoljeća u povijesti, kada su se svi ponadali da je i u ljudskom umu i srcu došlo jedno novo vrijeme, u srcu se Europe krv ponovno prolila.
Najizrazitije se to očitovalo u ratu u Bosni. Osobito u Srebrenici, malom gradiću u brdima istočne Bosne. Taj su grad, podsjetimo se, Ujedinjeni Narodi, bili proglasili «sigurnosnom zonom». Koje li ironije! Ta ista, potpuno nesposobna svjetska organizacija, nije ni prstom maknula kako bi zaustavila Mladićeve koljače da pobiju više od osam tisuća muslimanskih muškaraca, od dječaka do staraca! UN, SAD, NATO, EU! Sve su to i svjedoci, ali i veliki krivci za svaku tragičnu sudbinu Srebreničana! Svi ti nesposobni, beskrupulozni i bezosjećajni političari, koji samo sjede u svojim foteljama, ništa ne rade i bogate se na krvi nevinih, ništa nisu učinili da spase i jedan jedini život u Bosni! Ništa nisu učinili! A mogli su! O, da, itekako su mogli! A nisu! Da je kojim slučajem u Srebrenici bilo nalazišta nafte, itekako bi NATO zrakoplovi već davno bili intervenirali po četničkim položajima po Bosni, i taj tragični rat ne bi bio potrajao toliko krvavih godina!
Čitava se ta tragedija događala pred TV kamerama, koje su sliku prenosile u cijeli svijet. Baš kao nekoliko godina prije toga u Vukovaru. I taj se silni i moćni svijet samo cinički zgražao, ali ništa učinio nije. Ništa. Ne, nisu i ne mogu se pravdati da nisu znali što će se dogoditi uđu li Mladićeve postrojbe u Srebrenicu! Znali su, dobro su znali da svojom pasivnošću ostavljaju Srebreničane kao ovce na klanje. I nisu ništa učinili. Srebreničani su vapili i molili za pomoć; i moralna i zakonska dužnost UN-ovih postrojbi u Bosni bila je pomoći im! A nisu učinili ništa! Ništa! Jer u Bosni nema nafte. Ni zlata. Ni dijamanata. Niti ičeg što bi svjetskim silama bilo od interesa. Zato su Srebreničani poklani. Svi. Do zadnjega.
Zadnjih dana srpski političari iz Bosne licemjerno mašu brojevima od 700 000 pobijenih u Jasenovcu. Jasenovačke žrtve, iako ih toliko koliko su ovi iznijeli nije bilo, zaslužuju da im se do zemlje poklonimo, ali taj je broj i pojam Jasenovca samo sredstvo u promicanju mržnje od strane bosanskog srpskog vodstva! Manipulirati žrtvama u Nebo je vapijući grijeh! Jasenovac ovdje služi i zataškavanju srebreničke tragedije. Koliko samo mora prepreden i bezdušan biti onaj tko potenciranjem Jasenovca želi negirati Srebrenicu! Kako se taj može zvati čovjekom!? A kamo li kršćaninom!?
Tužba obitelji žrtava Srebrenice može biti samo blago ublažavanje rana, koje tim ljudima nikada neće zacijeliti. Pitanje je i hoće li dobiti spor. Dobro znaju u Haaškom sudu tko je NATO i nizozemska Vlada, a tko seljaci iz bosanskih brda. Naravno, svi smo pred zakonom jednaki, a opet, uvijek je među nama bilo "jednakijih". Tužba Srebreničana imati će svoj pravi smisao upravo u poticanju našeg sjećanja da nikada ne zaboravi što se u tom bosanskom gradiću, u srcu Europe, samo prije nekoliko godina, dogodilo. Slike iz toga ljeta nikada ne smiju izblijediti; krik očajnih žena kada ugledaju srpske vojnike, guranje u autobuse koji znače spas, odvajanje muškaraca (koje će potom strijeljati), umiranje ranjenih, djeca koja panično kriče u rukama izbezumljenih majki, starice koje se očajnički pokušavaju ukrcati u prepuni kamion, zatim… pobijeni po šumama, kosturi u tenisicama, razbacane stvari, dozivanje odbjeglih da se vrate Srbima (u sigurnu smrt)… Nikada neću zaboraviti sliku; iza bodljikave žice u skladištu Potočari, među tisućama očajnih civila jedan je dječak; zuri u kameru i na rukama miluje zeca, bijelog, uplašenog, drhtavog…
Ma što god bjelosvjetski mediji rekli, uvijek ću pronositi istinu o Srebrenici; dokle god me bude, biti će i sjećanja na žrtve bezumlja. I na dječaka s bijelim zecom u rukama. Istina je najjače oružje. Znam da u današnje vrijeme to zvuči naivno, čak i suludo, ali samo istina u sebi nosi smisao postojanja.


- 19:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.05.2005., subota

ZLIKAVCI

Već neko vrijeme na programu državne televizije imamo priliku pratiti domaću verziju planetarno popularnog animiranog filma South Park, u našem izdanju nazvanu Zlikavci. Crtić je to, kao i strani mu blizanac, za odrasle, koji rado gledaju i mladi i djeca. Svaka epizoda progovara na sebi svojstven način o određenoj aktualnoj temi u društvu, donoseći na kraju, najčešće na usta nekog od likova, poruku, ideju. U skladu sa željom da se kroz ovu vrstu filma donese određena poruka, crtež i dizajn i likova, kao i scene vrlo su pojednostavljeni i uopćeni, a nerijetko se autori koriste i fotomontažom kako bi dodatno aktualizirali temu koju svaka epizoda obrađuje.
Likovi u serijama ( i u South Parku i u Zlikavcima) su djeca nižeg osnovnoškolskog uzrasta, njih nekoliko, te par likova odraslih, među kojima posebno i istaknuto mjesto zauzimaju likovi koji predstavljaju roditelje, odgojitelje ili učitelje/nastavnike. Zanimljivo je da su u takvom tipu crtića uvijek nalazi kao neizostavan lik i netko od predstavnika vjerskih zajednica; redovito je to katolički svećenik. U domaćoj verziji (Zlikavci) to je vjeroučitelj. Velik dio prostora unutar svake epizode posvećen je dijalogu između djece same i djece i odraslih, kojim se razobličuju stavovi o aktualnim temama. Znakovita su i imena likova, njihove karakteristike, kako izvanjske tako i psihološke, kulturalni kontekst u kojem žive i svjetonazor koji zastupaju. Posebno je zanimljivo da je razina govora djece svakodnevni govor ulice, tako da bez okolišanja djeca, pa i likovi odraslih, vrlo vulgarnim rječnikom opisuju svijet i događaje oko sebe. Teme su različite, od osobnog života i života obitelji, škole, odrastanja do društvenih događanja. Ono što sve teme povezuje jest činjenica da su sve uzete iz aktualne svakodnevnice; ispričane su, naravno, na vrlo originalan, duhovit i na način koji upućuje na jasan zaključak.
South Park je animirani crtić američke proizvodnje, i u zadnjih je nekoliko godina postao rado gledan diljem svijeta. U svojemu nastupu je vrlo kritičan; na njegovu udaru našla se i američka politika, i rat u Iraku, i osobe i svijeta zabave i filma, pitanja međunarodne politike, pobačaja, homoseksualnosti, religija, školstva, obitelji, odrastanja, spolnosti i sl. Omiljena tema, o kojoj je govorilo niz epizoda South Parka, bila je Katolička crkva i papinstvo. Znakovito je da ni jedna epizoda nije ostala bez poruke; bilo da je ona izrečena putem izjave nekog od likova, bilo da je izrečena putem raspleta događaja koji su se u epizodi odigravali. Te su poruke bile jasne i nedvosmislene. Primjerice; u jednoj epizodi u stradalom kamionu djeca pronađu ljudske fetuse i njihovom preprodajom i manipulacijom njima zarade novac i učine mnogo dobra. U drugoj epizodi katolički svećenik od samog pape dobije zadatak koji izgleda nemoguć; kada ga izvrši uviđa da je krajnji rezultat prijevara. U jednoj od epizoda, opet, djeca traže pomoć protiv diva koji uništava grad; pomoć nalaze u kući u susjedstvu u kojoj žive Isus Krist, Muhamed, Buda i super heroj iz stripova. Oni zajedničkim snagama pobjeđuju diva, a lokalni učitelj progovara djeci kako ni jednu religiju nije dobro apsolutizirati, već od svake uzeti po nešto!
U Zlikavcima, sličnom crtiću domaće proizvodnje, omiljena tema je upravo Katolička crkva. Jedina tema kojoj se posvećuje više prostora su kršćanske vrednote. Na usta likova djece, na prvi pogled bezazlene i naivne, ove se vrijednosti iz epizode u epizodu izruguju i omalovažavaju. U liku vjeroučitelja, kojem nije bez razloga dano ime Vjeran Božić, prikazano je svo licemjerje koje može obilježavati i neku osobu i neku instituciju. Upravo je to lik kojim se Crkva i kršćanske institucije prikazuju kao nešto zastarjelo, otrcano i konzervativno-balkansko, kao nešto što je odavna izgubilo utrku sa suvremenim svijetom i ne preostaje mu ništa drugo nego se prilagoditi ili biti prezren i izrugivan, sve dok ne nestane. Koliko se "vrednuju" tuđa uvjerenja pokazuje najzornije lik dječaka koji na majici nosi lik Bogorodice ispod koje piše "ŽENA IZ MOJIH SNOVA"! Svaki komentar na ovo je suvišan.
Sada se postavlja pitanje je li ovdje, u ova dva izdanja crtića za odrasle, zapravo riječ o umjetničkoj slobodi, slobodi izražavanja, slobodi mišljenja, konstruktivnoj kritici, prokazivanju negativnih pojava u društvu, preispitivanju religije, kritizerstvu ili pak o nasilnom nametanju obrazaca mišljenja djeci, mladima i odraslima kroz medij kao što je animirani film? Može li se reći da se ovim filmovima promiče ideja odgoja za kritičko vrednovanje i promišljanje svijeta i društva u toleranciji, u ljubavi, ili se nastoje obezvrijediti vrednote vjere koja je formirala i naš vrijednosni sustav, mentalitet i kulturu, sve pod krinkom neke «samosvijesti» i želje da se raskrinkaju društvene anomalije!? Tko može, ili smije, u ime umjetničkog izraza i slobode, kroz film formirati mišljenje djece i mladih u smjeru relativiziranja vrednota koje su stup reda stvari u društvu, na kojima počiva etički zdravo ponašanje??? Je li umjetnička sloboda, je li sloboda mišljenja kroz animirani film poručivati kako se uporabom živih začetih ljudi (fetusa), tj. njihovih matičnih stanica, može postići neko dobro, i da je takav postupak opravdan!? Ili prokazujući mane pojedinca ili grupe potpuno obezvređivati čitav sustav koji taj pojedinac ili grupa predstavljaju!? Zar je to umjetnost? Zar je u tome sloboda? Tijekom nacističke vlasti u Njemačkoj djeci su prikazivani animirani filmovi i lutkarske predstave u kojima je obezvređivano, ponižavano i izrugivano židovstvo i Židovi kao narod. I tada su autori tvrdili kako je tu riječ o «umjetničkoj slobodi i slobodi izražavanja»!
S druge strane potpisivanje kojekakvih peticija da se serijal Zlikavci skine s programa državne televizije opet ničemu korisnom ni mudrom ne vodi. Prije ili kasnije ta će serija svoje mjesto naći na nekom od privatnih TV kanala. Osim toga, takvom se akcijom Zlikavcima samo daje još veći publicitet i pravi besplatna reklama. Svi znamo koje je voće najslađe!
Dugoročno rješenje ovog problema jedino je u sustavnom odgoju za kršćanske vrednote s jedne, i u zauzetom svjedočenju za te vrednote s druge strane. To svjedočenje je svjedočenje životom, na koji su pozvani i klerici i laici, župnici i roditelji posebno. Ništa ne svjedoči djeci više od primjera svećenika i vlastitih roditelja. To svjedočenje u prvom redu poziva na ljubav, ali i na poniznost i iskrenost kada se osjete posljedice grijeha, kako pojedinca, tako i struktura. U takvom ambijentu djeci neće biti važne poruke ni Zlikavaca ni South Parka, ma koliku god reklamu imali, u takvom ambijentu isprazne peticije neće biti potrebne.

- 22:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.05.2005., srijeda

Žrtve i medijska hajka

Blagopokojni je papa Ivan Pavao II. jasno izjavio kako u Crkvi kojoj je (bio) na čelu nema mjesta zlostavljačima djece, pa bili oni i nositelji svećeničkog reda. I to je provodio; pokazalo se to najznakovitije u činjenici da je nekoliko stotina svećenika na tlu Sjedinjenih Američkih Država bilo primorano napustiti službu. Kardinal i nadbiskup Bostona Bernard Law morao je podnijeti ostavku na mjesto ordinarija Bostonske nadbiskupije jer nije primjerenim crkvenim sankcijama kažnjavao svećenike umiješane u pedofilske skandale. Mnoštvo je takvih svećenika, sada van službe, završilo na sudovima, a sama je spomenuta Nadbiskupija doživjela bankrot jer nije imala dovoljno novčanih sredstava za podmirivanje svih naknada žrtvama zlostavljanja i parničkih troškova. Neki suđenja još su u tijeku.
Rimski je papa, sada u osobi Benedikta XVI., dovoljno daleko od Crkve u SAD-u da bi temeljitije provodio nadzor nad radom klera. To je bio i ostao zadatak mjesnih biskupa i redovničkih poglavara. Da su savjesnije provodili zadaću koja im je primanjem biskupskog ređenja povjerena, do tako velikog broja pedofilskih skandala u koji su umiješani svećenici ne bi ni bilo došlo. Jasno da ni jedan čovjek, pa ni biskup, naravno, nije u mogućnosti nadzirati nečiji život, pa ni život svećenika. Ali može i mora voditi računa o povjerenoj mu pastvi, koliko je to god moguće u zadanim okolnostima. Apostol Pavao nije uzalud pozivao da se braću u vjeri i kori, i moli i opominje u zgodno i nezgodno vrijeme. Vjerujemo da je svatko nevin dok se ne dokaže suprotno. Nevino je sigurno optužen barem dio američkih svećenika. Ali, ako je samo i jedan počinio to za što ga se optužuje, to je veliki udarac na dostojanstvo ljudske osobe i zlostavljanog i zlostavljača, i veliki udarac Crkvi u cjelini. Jer Crkva je jaka onoliko koliko je jaka njena najslabija karika. Tako je i sa njenim ostvarivanjem Kristovog naloga da po svemu svijetu naviješta Kraljevstvo Božje. Nadamo se da je Crkva u SAD – u naučila lekciju.
Na našim stranama toliko brojnih skandala vezanih uz Crkvu nema. Bogu hvala da je tako. Ali to ne znači da problema nema, i da skandali koji su vezani uz potencijalna (ne)djela njenih članova, klerika i laika, ne krvare na tijelu Kristove Zaručnice jednako bolno kao i zločini američkih svećenika i laika. Ništa mi nismo ni bolji ni svetiji od Amerikanaca. Kod nas mediji jednostavno drugačije razmišljaju i kod nas javnost još uvijek nije toliko gladna skandala i zavirivanja u tuđe živote. Ali je na najboljem putu da takvom postane.
Stoga i slučaj sa svećenikom Čučekom, i onaj sa fratrom iz Runovića u Imotskoj krajini, kao i najnoviji skandal sa navodnim zlostavljanjima u Caritasovom domu za nezbrinutu djecu jasno upozoravaju; problema ima i potreban je najveći mogući angažman svih članova Crkve kako bi se tome moglo stati na kraj! Za zločin opravdanja nema. Toga moraju biti svjesni i pojedinci, i institucije.
U ovom kršćanskom promicanju kreposti pravednosti valja imati na umu neke kriterije koji omogućuju da se problemima pristupi ispravno, stoga valja jasno istaknuti neke postavke:
Zločin je zločin, ma tko ga počinio. Ovdje društveni ili crkveni položaj nikog ne opravdavaju niti mu/joj daju alibi, jer u očima smo Božjim svi jednakog dostojanstva.
Prikrivati zločin, negirati ga, omalovažavati ili tražiti «opravdanja» je čisto licemjerje i u Nebo vapijući grijeh.
Pozvani smo biti kršćani i ukazati na propuste i krivce, bez generaliziranja i nametanja nekog kompleksa opće krivnje, bez mržnje ili želje za «izravnavanjem računa» iz prošlosti.
Temeljni postulat na kojemu se mora graditi ovaj angažman jest ljubav u kršćanskoj poniznosti. Bez toga bi se čišćenje kukolja iz pšenice pretvorilo u bezglavu hajku koja bi rodila samo nova i još veća zla.
Stoga je upravo tragična činjenica kako dio domaćih medija tretira ovaj, i probleme slične naravi. Neki ta pitanja zaobilaze, drugi opet (oni rijetki) nastoje objektivno prosuditi situaciju, treći donose takve vijesti kao da govore o vremenskoj prognozi, dok dio medija, na žalost, likuje zbog i najmanje mogućnosti da se bilo koga tko ima ikakve veze sa Crkvom shvaćenom kao institucijom, optuži za bilo koji oblik nezakonite radnje; još «bolje» ukoliko bi bila riječ o navodnim zločinima nad ljudima, po mogućnosti nad djecom. U tom kontekstu ova četvrta skupina medija bezglavo stane jurišati na bilo što što ima veze s Crkvom; napadaju se sve crkvene institucije, sve do same institucije pape rimskoga. Odmah se povlače sulude paralele s inkvizicijom, s grijesima i zabludama Crkve u prošlosti, odmah propusti Crkve drastično rastu, poluistine postaju nesumnjive «istine», a laži «provjereni» podaci. Ludima vezanima uz crkvene institucije zalazi se u privatni život, broje se krvna zrnca, nastoji se obezvrijediti i sve ono što su dobrim napravili. Žrtve skandala, s kojim je priča i počela bivaju bačene u drugi, pa i treći plan. Ako ih se i kontaktira, onda se njima vješto manipulira.
U takvim slučajevima se tako jasno očituje novinarsko neznanje o tome što je vjera, kršćanstvo, što je Crkva, što prirodni moralni zakon, što Objava. Namjesto toga u prvi plan izbiju emotivne želje i ideje što bi kako i sam papa trebao napraviti, što i kako učiniti da se problemi riješe, što su «prave» kršćanske vrednote… Ukratko, namjesto konstruktivne kritike crkvenih prilika iz takvih pera dobijemo hrpu nebuloza upakiranih u «europske vrijednosti», koje, zapravo, u ovim slučajevima nisu ništa drugo nego odraz duboko ukorijenjene mržnje prema vrednotama koje promiče kršćanstvo u katoličkoj inačici.
Tako žrtve skandala postaju i žrtve medijskih smicalica, sredstva obračuna «progresivnih» i «konzervativnih» elemenata u društvu. Za poniznost i istinu rijetko tko mari, o ljubavi nema ni govora. To je bitka bez pobjednika u kojoj biva poraženo svako ljudsko dostojanstvo, ponajprije onih najmanjih među nama.

- 21:19 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.05.2005., nedjelja

Prvomajske šale

U svim zemljama diljem svijeta proslavljen je Međunarodni praznik rada – Prvi svibanj/Maj, koji, ne slučajno, pada upravo na blagdan svetog Josipa Radnika (prema gregorijanskom kalendaru), a ove se godine upravo na taj datum slavio i Uskrs (prema julijanskom kalendaru).
Rad; djelatnost koja oplemenjuje čovjeka, koji njome oplemenjuje svijet i nastavlja divno djelo Božjeg stvaranja. Rad; Božji dar čovjeku kako bi ostvario samog sebe u činu stvaranja, kako bi svoje čovještvo oblikovao na sliku Boga Stvoritelja. Rad; neotuđivo pravo svakog ljudskog bića pod svodom nebeskim da umom i djelom izgrađuje sebe i svijet oko sebe. Rad; neotuđivo pravo čovjeka da kroz rad ostvaruje svoju slobodu i svoje mjesto u svijetu, da se potvrdi u redu stvaranja kao, uz anđele, najviše biće do Boga.
Praznik rada imao je neslavnu sudbinu na ovim našim prostorima, kao i tolike vrijednosti koje smo izvrgnuli omalovažavanju i pretvorili ih u oruđe za promicanje vrijednosti koje nisu u službi čovjeka. Ovaj je blagdan bio sve samo ne blagi dan; pamtimo ga po paradama u svrhu promicanja komunističkog totalitarizma, u svrhu nikad stečene niti postojeće besklasne države i društva (jer uvijek su među «jednakima» neki bivali «jednakiji»!), pamtimo ga po omalovažavanju kao «ostatka prošlosti» u ne tako davno prohujalim godinama… Svakako je zajednički višekratnik svim našim proslavama Praznika rada činjenica da su upravo oni koji su taj blagdan i izborili i radi kojih i u čast kojih i postoji; radnici, ovim blagdanom u ovim našim balkanskim bespućima uvijek bili iznova izigravani.
Nije nam i na kraj pameti uspoređivati se sa Castrovim beskonačnim govorima na Kubi, niti povlačiti paralele ili se uspoređivati s diktaturama u jednoj Sjevernoj Koreji ili režimu u Kini; ali, ruku na srce, radnici kod nas, u Hrvatskoj, svedeni su na brojeve u nečijem proračunu kako na njima što više zaraditi, a što manje ih platiti, ili ih uopće ne platiti, po mogućnosti.
Tako i na ovogodišnji Praznik rada radnici ostaju u nadi da će, budu li se laktali i gurali, gazeći starije i sporije, možda od ovog blagdana jedinu korist imati u porciji graha sumnjive kvalitete koji će im nuditi sindikati i političari, samo kako bi im dali svoj glas na predstojećim izborima. Političari krupnoga zuba imali su kod nas ove godine izvrsnu priliku da opravdaju svoje nepojavljivanje među radnim pukom; a opravdanje je bilo u obilježavanu desete obljetnice vojno – redarstvene akcije «Bljesak» kojom je pred konac Rata za nezavisnost oslobođena Zapadna Slavonija. Naravno, momci koji su svoje živote dali za našu slobodu itekako zaslužuju da ih se sjećamo, ne samo na velike obljetnice poput nevedene, ali sve mi se čini da su njihove žrtve ovom prilikom tako savršeno poslužile političkim glavešinama u ovoj našoj učmaloj zemljici da izbjegnu suočavanju s gladnim pukom željnim rada, poštenih poslodavaca i koliko – toliko sposobnih političara koji znaju nešto više od davanja praznih obećanja i punjenja vlastitog džepa, prodajući svima nama rog za svijeću. Zato su pred gladnu rulju lešinari koji su se hranili na kostima poginulih branitelja poslali janje za klanje; trećerangiranog pomoćnika nekog od ministara toliko minornog značenja (u političkom smislu) koji se našao pozvanim, gle čuda, radnicima koji ni za kruh nemaju, govoriti o rastu bruto plaća u Hrvatskoj. Čovjek ili nema političkog iskustva, ili zdrave pameti, ili mu je obraz deblji od potplata najstarijeg opanka kad se usudio tako nebulozne tvrdnje govoriti pred umirovljenicima i radnicima koji su tko zna kada dobili zadnji novčić krvavo zarađenih plaća i mirovina! Zato nije ni čudo da je doživio takvu lavinu zviždanja tijekom govora.
S druge su strane političari držali govore o žrtvama. Pitam se jesu li bili svjesni da jedne druge žrtve, žrtve njihove nesposobnosti, nevoljkosti i neznanja da se privrednoj krađi bez premca stane na kraj, u tome trenutku guraju ne bi li dobili porciju graha!? Premijer nam se vidljivo udebljao od kada je zasjeo na stolicu u Vladi! Misli li on na žrtve pljačke zadnjih desetljeće i pol, pljačke u kojoj nas nisu opljačkali ni Mleci, ni Turci, ni Austro-Ugari ni beogradski moćnici, već ovdašnji kriminalci koji su se slizali s lokalnim, pa i državnim vlastima, koji su ušli su sve pore vlasti; i zakonodavne, i izvršne i sudske, koji su ušli u sve pore društva, a najviše u gospodarske i medijske, sve kako bi kap po kap krvi sisali vlastitom narodu.
Došli smo da tako niskog stanja svijesti da nam je neobična tvrtka u kojoj su plaće redovite, da je pravo čudo vidjeti profitabilnu tvornicu, da je zaprepašćujuće čuti o dobro poslujućoj tvrtci koja je bezbolno prošla kroz muke privatizacije! Hej, ljudi, pa gdje mi živimo!? Takvog kriminala ne bijaše ni pod čizmom generalskih diktatura u Latinskoj Americi; u tolikoj mjeri je ovaj proces uzeo maha da nam je već u svijesti kako je nesposoban onaj tko je mogao ukrasti, a to nije učinio, ili da je glupan tko se mogao okoristiti u privatizaciji, a to nije proveo, već je privatizaciju proveo pošteno. Vrijednosti smo izvitoperili; lokalni lopovi će sada pred lokalne izbore asfaltirati par cestica i otvoriti dvije kladionice; i gladni će im narod opet pljeskati i dati svoje glasove, bez obzira što su ti isti nekad moćne tvrtke uništili i na stotine radnika doveli na prosjački štap, a na opljačkanom novcu otvorili privatne tvrtke u kojima im desetak zaposlenika crnči za tisuću i pol kuna mjesečno. Tragično, ali istinito.
I sada ti slavi Praznik rada. Nije naš obični čovjek gladan svetkovanja. Gladan je on rada; gladan je on kruha stečenog poštenim radom. Toliko samoubojstava branitelja i uništenih obitelji alkoholom i drogom ne bi ni bilo da ljudi rade i mogu računati na pristojnu plaću svakog prvog u mjesecu, plaću koja, doduše, neće omogućiti vile s bazenima, ali koja će osigurati život dostojan čovjeka.
Dok se to ne ostvari, kod nas će na Prvi maja vladati prvomajska obmana.
- 22:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>