Prije nekoliko dana započelo je sudsko ročište kojim obitelji žrtava srebreničke tragedije tuže Nizozemsku Vladu pred Međunarodnim sudom za ratne zločine jer vojnici te države nisu ništa učinili, iako su bili dužni, i po zakonu i po moralnim načelima, zaštititi civilno stanovništvo Srebrenice od masakra koji su izvršili koljači srpske vojske iz Bosne. Tako nas je jedna vijest, među gomilom gluposti koje nam serviraju mediji, nakratko podsjetila na vapaj koji nikada utihnuti neće; na krik nevinih koji su prije jednog desetljeća poklani pred televizijskim kamerama čitavog svijeta. Svijeta, upravo tog istog svijeta koji za te jadne ljude nije učinio ama baš ništa, osudivši ih time na sigurnu smrt.
Vrijeme je godine kada se širom Europe i svijeta obilježava 60 godina od završetka Drugog svjetskog rata, te najveće klaonice u povijesti Adamova roda. Za divno čudo, ta je obljetnica obilježena i na našim stranama, u predvorju balkanskim bespuća. Skromno, dijelom ignorantski od strane medija, ali je ipak obilježena sjećanjem na kraj rata u Europi koji je zapečatio desetke i desetke milijuna ljudskih sudbina u vremenu koje i nije tako daleko od ovog našeg. Kamo sreće da je sve završilo 1945! Bio je to, na našu žalost, tek početak jedne nove diktature koja je nemilosrdno gazila nove i nove ljudske živote. Ciklus mržnje, zla i razaranja nastavio se i dalje; jedna je tiranija zamijenila drugu, jedna ideologija drugu. I sve su se slamale preko ramena malog, običnog čovjeka kojeg, naravno, nitko ništa pitao nije. A politički ideolozi su mu sve predbacivali; jedni Jasenovac, drugi Bleiburg. A taj je mali čovjek stradao jednako patnički i na jednom i na drugom stratištu, jer je taj mali čovjek jednako utjelovljen i u Hrvatu iz Širokoga Brijega i u Srbinu s Korduna. Čovjek je čovjek, i svakog rana jednako boli, u svakom crvena krv teče. Svaki umire.
Kad je sav taj krvavi pir završio, devedesetih nam je došla nova nada; da će mali čovjek s ovih naših strana konačno biti slobodan! A onda se kolo mržnje ponovno pokrenulo, i u svom nesmiljenom jurišu ponovno nemilice gazilo život maloga čovjeka. Na kraju jednog milenija, na kraju najkrvavijeg stoljeća u povijesti, kada su se svi ponadali da je i u ljudskom umu i srcu došlo jedno novo vrijeme, u srcu se Europe krv ponovno prolila.
Najizrazitije se to očitovalo u ratu u Bosni. Osobito u Srebrenici, malom gradiću u brdima istočne Bosne. Taj su grad, podsjetimo se, Ujedinjeni Narodi, bili proglasili «sigurnosnom zonom». Koje li ironije! Ta ista, potpuno nesposobna svjetska organizacija, nije ni prstom maknula kako bi zaustavila Mladićeve koljače da pobiju više od osam tisuća muslimanskih muškaraca, od dječaka do staraca! UN, SAD, NATO, EU! Sve su to i svjedoci, ali i veliki krivci za svaku tragičnu sudbinu Srebreničana! Svi ti nesposobni, beskrupulozni i bezosjećajni političari, koji samo sjede u svojim foteljama, ništa ne rade i bogate se na krvi nevinih, ništa nisu učinili da spase i jedan jedini život u Bosni! Ništa nisu učinili! A mogli su! O, da, itekako su mogli! A nisu! Da je kojim slučajem u Srebrenici bilo nalazišta nafte, itekako bi NATO zrakoplovi već davno bili intervenirali po četničkim položajima po Bosni, i taj tragični rat ne bi bio potrajao toliko krvavih godina!
Čitava se ta tragedija događala pred TV kamerama, koje su sliku prenosile u cijeli svijet. Baš kao nekoliko godina prije toga u Vukovaru. I taj se silni i moćni svijet samo cinički zgražao, ali ništa učinio nije. Ništa. Ne, nisu i ne mogu se pravdati da nisu znali što će se dogoditi uđu li Mladićeve postrojbe u Srebrenicu! Znali su, dobro su znali da svojom pasivnošću ostavljaju Srebreničane kao ovce na klanje. I nisu ništa učinili. Srebreničani su vapili i molili za pomoć; i moralna i zakonska dužnost UN-ovih postrojbi u Bosni bila je pomoći im! A nisu učinili ništa! Ništa! Jer u Bosni nema nafte. Ni zlata. Ni dijamanata. Niti ičeg što bi svjetskim silama bilo od interesa. Zato su Srebreničani poklani. Svi. Do zadnjega.
Zadnjih dana srpski političari iz Bosne licemjerno mašu brojevima od 700 000 pobijenih u Jasenovcu. Jasenovačke žrtve, iako ih toliko koliko su ovi iznijeli nije bilo, zaslužuju da im se do zemlje poklonimo, ali taj je broj i pojam Jasenovca samo sredstvo u promicanju mržnje od strane bosanskog srpskog vodstva! Manipulirati žrtvama u Nebo je vapijući grijeh! Jasenovac ovdje služi i zataškavanju srebreničke tragedije. Koliko samo mora prepreden i bezdušan biti onaj tko potenciranjem Jasenovca želi negirati Srebrenicu! Kako se taj može zvati čovjekom!? A kamo li kršćaninom!?
Tužba obitelji žrtava Srebrenice može biti samo blago ublažavanje rana, koje tim ljudima nikada neće zacijeliti. Pitanje je i hoće li dobiti spor. Dobro znaju u Haaškom sudu tko je NATO i nizozemska Vlada, a tko seljaci iz bosanskih brda. Naravno, svi smo pred zakonom jednaki, a opet, uvijek je među nama bilo "jednakijih". Tužba Srebreničana imati će svoj pravi smisao upravo u poticanju našeg sjećanja da nikada ne zaboravi što se u tom bosanskom gradiću, u srcu Europe, samo prije nekoliko godina, dogodilo. Slike iz toga ljeta nikada ne smiju izblijediti; krik očajnih žena kada ugledaju srpske vojnike, guranje u autobuse koji znače spas, odvajanje muškaraca (koje će potom strijeljati), umiranje ranjenih, djeca koja panično kriče u rukama izbezumljenih majki, starice koje se očajnički pokušavaju ukrcati u prepuni kamion, zatim… pobijeni po šumama, kosturi u tenisicama, razbacane stvari, dozivanje odbjeglih da se vrate Srbima (u sigurnu smrt)… Nikada neću zaboraviti sliku; iza bodljikave žice u skladištu Potočari, među tisućama očajnih civila jedan je dječak; zuri u kameru i na rukama miluje zeca, bijelog, uplašenog, drhtavog…
Ma što god bjelosvjetski mediji rekli, uvijek ću pronositi istinu o Srebrenici; dokle god me bude, biti će i sjećanja na žrtve bezumlja. I na dječaka s bijelim zecom u rukama. Istina je najjače oružje. Znam da u današnje vrijeme to zvuči naivno, čak i suludo, ali samo istina u sebi nosi smisao postojanja.
Post je objavljen 14.05.2005. u 19:19 sati.