Blagopokojni je papa Ivan Pavao II. jasno izjavio kako u Crkvi kojoj je (bio) na čelu nema mjesta zlostavljačima djece, pa bili oni i nositelji svećeničkog reda. I to je provodio; pokazalo se to najznakovitije u činjenici da je nekoliko stotina svećenika na tlu Sjedinjenih Američkih Država bilo primorano napustiti službu. Kardinal i nadbiskup Bostona Bernard Law morao je podnijeti ostavku na mjesto ordinarija Bostonske nadbiskupije jer nije primjerenim crkvenim sankcijama kažnjavao svećenike umiješane u pedofilske skandale. Mnoštvo je takvih svećenika, sada van službe, završilo na sudovima, a sama je spomenuta Nadbiskupija doživjela bankrot jer nije imala dovoljno novčanih sredstava za podmirivanje svih naknada žrtvama zlostavljanja i parničkih troškova. Neki suđenja još su u tijeku.
Rimski je papa, sada u osobi Benedikta XVI., dovoljno daleko od Crkve u SAD-u da bi temeljitije provodio nadzor nad radom klera. To je bio i ostao zadatak mjesnih biskupa i redovničkih poglavara. Da su savjesnije provodili zadaću koja im je primanjem biskupskog ređenja povjerena, do tako velikog broja pedofilskih skandala u koji su umiješani svećenici ne bi ni bilo došlo. Jasno da ni jedan čovjek, pa ni biskup, naravno, nije u mogućnosti nadzirati nečiji život, pa ni život svećenika. Ali može i mora voditi računa o povjerenoj mu pastvi, koliko je to god moguće u zadanim okolnostima. Apostol Pavao nije uzalud pozivao da se braću u vjeri i kori, i moli i opominje u zgodno i nezgodno vrijeme. Vjerujemo da je svatko nevin dok se ne dokaže suprotno. Nevino je sigurno optužen barem dio američkih svećenika. Ali, ako je samo i jedan počinio to za što ga se optužuje, to je veliki udarac na dostojanstvo ljudske osobe i zlostavljanog i zlostavljača, i veliki udarac Crkvi u cjelini. Jer Crkva je jaka onoliko koliko je jaka njena najslabija karika. Tako je i sa njenim ostvarivanjem Kristovog naloga da po svemu svijetu naviješta Kraljevstvo Božje. Nadamo se da je Crkva u SAD – u naučila lekciju.
Na našim stranama toliko brojnih skandala vezanih uz Crkvu nema. Bogu hvala da je tako. Ali to ne znači da problema nema, i da skandali koji su vezani uz potencijalna (ne)djela njenih članova, klerika i laika, ne krvare na tijelu Kristove Zaručnice jednako bolno kao i zločini američkih svećenika i laika. Ništa mi nismo ni bolji ni svetiji od Amerikanaca. Kod nas mediji jednostavno drugačije razmišljaju i kod nas javnost još uvijek nije toliko gladna skandala i zavirivanja u tuđe živote. Ali je na najboljem putu da takvom postane.
Stoga i slučaj sa svećenikom Čučekom, i onaj sa fratrom iz Runovića u Imotskoj krajini, kao i najnoviji skandal sa navodnim zlostavljanjima u Caritasovom domu za nezbrinutu djecu jasno upozoravaju; problema ima i potreban je najveći mogući angažman svih članova Crkve kako bi se tome moglo stati na kraj! Za zločin opravdanja nema. Toga moraju biti svjesni i pojedinci, i institucije.
U ovom kršćanskom promicanju kreposti pravednosti valja imati na umu neke kriterije koji omogućuju da se problemima pristupi ispravno, stoga valja jasno istaknuti neke postavke:
Zločin je zločin, ma tko ga počinio. Ovdje društveni ili crkveni položaj nikog ne opravdavaju niti mu/joj daju alibi, jer u očima smo Božjim svi jednakog dostojanstva.
Prikrivati zločin, negirati ga, omalovažavati ili tražiti «opravdanja» je čisto licemjerje i u Nebo vapijući grijeh.
Pozvani smo biti kršćani i ukazati na propuste i krivce, bez generaliziranja i nametanja nekog kompleksa opće krivnje, bez mržnje ili želje za «izravnavanjem računa» iz prošlosti.
Temeljni postulat na kojemu se mora graditi ovaj angažman jest ljubav u kršćanskoj poniznosti. Bez toga bi se čišćenje kukolja iz pšenice pretvorilo u bezglavu hajku koja bi rodila samo nova i još veća zla.
Stoga je upravo tragična činjenica kako dio domaćih medija tretira ovaj, i probleme slične naravi. Neki ta pitanja zaobilaze, drugi opet (oni rijetki) nastoje objektivno prosuditi situaciju, treći donose takve vijesti kao da govore o vremenskoj prognozi, dok dio medija, na žalost, likuje zbog i najmanje mogućnosti da se bilo koga tko ima ikakve veze sa Crkvom shvaćenom kao institucijom, optuži za bilo koji oblik nezakonite radnje; još «bolje» ukoliko bi bila riječ o navodnim zločinima nad ljudima, po mogućnosti nad djecom. U tom kontekstu ova četvrta skupina medija bezglavo stane jurišati na bilo što što ima veze s Crkvom; napadaju se sve crkvene institucije, sve do same institucije pape rimskoga. Odmah se povlače sulude paralele s inkvizicijom, s grijesima i zabludama Crkve u prošlosti, odmah propusti Crkve drastično rastu, poluistine postaju nesumnjive «istine», a laži «provjereni» podaci. Ludima vezanima uz crkvene institucije zalazi se u privatni život, broje se krvna zrnca, nastoji se obezvrijediti i sve ono što su dobrim napravili. Žrtve skandala, s kojim je priča i počela bivaju bačene u drugi, pa i treći plan. Ako ih se i kontaktira, onda se njima vješto manipulira.
U takvim slučajevima se tako jasno očituje novinarsko neznanje o tome što je vjera, kršćanstvo, što je Crkva, što prirodni moralni zakon, što Objava. Namjesto toga u prvi plan izbiju emotivne želje i ideje što bi kako i sam papa trebao napraviti, što i kako učiniti da se problemi riješe, što su «prave» kršćanske vrednote… Ukratko, namjesto konstruktivne kritike crkvenih prilika iz takvih pera dobijemo hrpu nebuloza upakiranih u «europske vrijednosti», koje, zapravo, u ovim slučajevima nisu ništa drugo nego odraz duboko ukorijenjene mržnje prema vrednotama koje promiče kršćanstvo u katoličkoj inačici.
Tako žrtve skandala postaju i žrtve medijskih smicalica, sredstva obračuna «progresivnih» i «konzervativnih» elemenata u društvu. Za poniznost i istinu rijetko tko mari, o ljubavi nema ni govora. To je bitka bez pobjednika u kojoj biva poraženo svako ljudsko dostojanstvo, ponajprije onih najmanjih među nama.
Post je objavljen 04.05.2005. u 21:19 sati.