Slab odaziv birača na prošlonedjeljne lokalne izbore u Hrvatskoj nije nipošto znak »europske prakse», kako se medijima odmah pohvalio aktualni nam Premijer, već prije jasna naznaka koliko je naš prosječni čovjek sit političkih obećanja koja se nemilice slijevaju s predizbornih skupova, plakata, reklama i izjava, a od takvih obećanja, naravno, poslije izbora nikada ništa ne bude! Nešto je trulo u državi Danskoj! Izbori su u našim prilikama postali groteska na koju smo svi počeli odmahivati rukom, kao da je to nešto što ne utječe na naše življenje, kao da je to scenarij filma koji se ima snimiti, nešto nespojivo sa stvarnošću. I doista, domaći nam političari kroz sve ove godine serviraše toliko lažnih obećanja, ispraznih izjava, glupavih floskula, nerealnih očekivanja i jamstava za koja su i sami bili sigurni da ih i ne mogu i ne žele ispuniti, da je odavna došlo vrijeme od kada se našem prosječnom građaninu doslovno gadi nešto što je uobičajan dio svake demokracije; glasovati na izborima.
A kako i ne bi! Politika je toliko zaokupila našu sivu svakodnevicu da nema ni jednog vida ni osobnog niti društvenog života koji nije prožet politikom. O politici se raspreda u uredima, na terasama, u salonima, restoranima, dnevnim i spavaćim sobama, automobilima i drugim prometalima, kinima, kazalištima, prigodom proslava, žalosnih i radosnih događaja, u novinama, na televizijskim kanalima, radio – valovima, internetskim stranicama, kuharicama… Ponekad se čini da su još samo crtani stripovi jedini medij koji nije kontaminiran političkim sadržajima!
Plodove takvog stanja svijesti svi osjećamo. One negativne, naravno. Od te silne prožetosti privatnog i javnog života u našim prilikama zapravo imamo malo koristi. Jer se ništa ne mijenja. Jedina je prednost što znamo tko je koji političar, u kojoj je stranci, koliko se puta koji ženio, kojoj političkoj opciji pripada i slične bespotrebne gluposti. Ni za jednog od tih likova ne znamo na čemu se zasniva gospodarski program koji nudi, kako taj program misli realizirati dobije li izbore, na osnovu čega to misli realizirati, kakva mu/joj je kulturna politika, kakva obrazovna, kakva znanstvena… Kod nas su vrijednosti u političkom promišljanju potpuno izokrenute; važnije je kune li se netko u Pavelića, Broza, Tuđmana ili Europsku Uniju, nego kako misli riješiti problem nezaposlenosti. Važnije je što misli kandidat o Iračkom ratu, nego kako misli riješiti problem zaostalosti otoka i Like. Takvih nelogičnosti pun nam je politički život. Time i političko promišljanje.
Stječe se dojam, koji redovito ne vara, da kad je kod nas riječ o izborima, da je to u prvom redu pitanje o podjeli vlasti i novca koji je vlasti uvijek mio i drag. Stječe se dojam da je riječ o što boljem načinu da se sakriju grijesi prošlosti od možebitnih revizija, a gdje ćeš boljeg načina nego ostati na vlasti! A imati vlast na lokalnoj razini kod nas jednostavno znači biti lokalni šerif, paša, satrap; raditi što hoćeš i pri tome nikom ne podnositi račune, voziti skupi «općinski» auto, posjećivati domjenke, priređivati domjenke, ići na «službene putove» i tome slično. Čast iznimkama, ali rijetki su lokalni političari koji su u svojoj sredini poštovani ili omiljeni. Prije su to lokalni budže koji su ovom ili onom uslugom neke zadužili, druge ucijenili, s trećima imaju poslovne veze, s četvrtima su rodbina, s petima koaliraju, a najvećim dijelom birača manipuliraju. Takvi redovito pred izbore asfaltiraju jedan seoski put i otvore dva dizala, sve uz medijsku pompu. I što malom čovjeku preostaje nego da ili za takve glasuje, ili apstinira od izbora.
Poznata je stvar da u našim malim sredinama sposobni nikada nisu imali prilike pokazati što znaju, niti su obrazovani ikada imali mogućnost svoje znanje staviti u službu regije. Stoga nije čudo da nam mladi obrazovani kadar i svaki iole uspješni pojedinac odlazi preko granice u potrazi za samoostvarenjem. To je savršena prilika da se u takvim malim sredinama nesposobni za bilo što, izuzev muljanja, izdignu do razine svoje nesposobnosti. Zato nije čudo da ih je kao gljiva poslije kiše u svakom zakutku Lijepe Naše. Oni upravljaju gradovima i općinama preko grbače poreznih obveznika; voze se u skupim autima i drže prodike kome god stignu. Pravilo je sljedeće; sto je općina siromašnija i manja, to je općinski automobil luksuzniji i općina zaduženija. Jer uvijek ima raje koja će vraćati kredite.
I sada ti budi hrabar pa iziđi na izbore. I budi pametan pa glasuj. I to prema svojoj savjesti. Ma bi ja; samo ne znam za koga; da li za lokalnog tajkuna koji je razvalio nekad moćnu državnu tvrtku i na ulicu poslao desetke radnika, ili lokalnog budžu, koji se obogatio preprodajući oružje tijekom rata!? Ili lokalnog «obiteljskog čovjeka», koji, onako usput, povremeno siluje crnopute košarkašice koje igraju u mjesnom klubu!? I sve to u jednoj maloj zemlji, na brdovitom Balkanu...
Post je objavljen 17.05.2005. u 22:34 sati.