Arhangel
26.05.2005., četvrtak
Zlo koje ne spava
Prije dvadesetak dana civilizirani je svijet proslavio obljetnicu pobjede u Drugom svjetskom ratu, pobjede nad totalitarizmom utjelovljenim u nacizmu, fašizmu i militarizmu. Ta je pobjeda značila kraj sustava koji je jednog čovjeka i rasu proglasio vrednijom od drugog čovjeka i rase; i u skladu s tom doktrinom se i ponašao. Rezultat takve strahovlade bili su deseci milijuna tragično izgubljenih života i zvjerstva počinjena u ime nacije i rase koja u živom svijetu ni jedan stvor, izuzev čovjeka, nije u stanju napraviti. Čovječanstvo je tako na najgori mogući način naučilo lekciju koju je odavno trebalo znati; zlo treba prokazati, dići glas, da plamen toga zla ne zahvati u živote i ljudske sudbine.Međutim, kao da smo iz naznačenog iskustva malo toga naučili. Povijest nas je zato ponovno kaznila; strahote komunističkog totalitarizma na svoj su se način bile okomile na našeg malog čovjeka, a zlo nacionalizma i mržnje u devedesetima je rasplamsalo plamen rata na ovim prostorima koji je ponovno progutao tolike sudbine, koji je ponovno donio toliko zla, stradanja i patnje. Prošlo je gotovo deset godina od kraja tog krvavog balkanskog pira. Tko zna koji je to po redu bio. Nadajmo se; posljednji. Rado bismo vjerovali i nadali se da je kotač zla zauvijek na ovim prostorima zaustavljen na kraju XX-og stoljeća, i da je došlo novo vrijeme kada će i nama konačno doći bolji dani. U ovakvim nadanjima uvijek nas zlo nekim događajem podsjeti da je ono uvijek tu, prisutno, da žeravica pakla vječno tinja u našoj sredini, u srcima Djece Tame koji su spremni u bilo kojem trenutku raspiriti oganj koji će Djecu Svjetlosti gurnuti u novi plamen. Ti su događaji opomena koja podsjeća da je ljudsko srce najpokvarljivija roba pod kapom nebeskom, i da je čovjek uvijek i neprestano potreban obraćenja kako bi umakao zamkama zla koje ga nastoji okrenuti sebi. Tako u našem društvu ima pojava koje ukazuju da nije baš svima drago da je hrvatsko-srpski rat završio, koje jasno pokazuju kako nije svima drago da se više ne čuje pucnjava oružja, grmljavina topova, eksplozije granata, naricanje žena i majki, pucketanje kuća koje gore, jauk sa svježih grobova… To najbolje oslikavaju nedavni događaji; ubojstvo starca u Karinu kod Zadra i eksplozije u Hrvatskom Podunavlju. Jedan je starac, osamdesetdvogodišnjak srpske etničke pripadnosti, preklan nožem. Tko je to učinio mora da se jako ponosnim osjeća; to je učinio na pustome mjestu starom djedu koji je išao po kruh i mlijeko u obližnju trgovinu. Koje li junačine! Naravno da je počinitelj pobjegao! Ta tako rade svi koji u umu toga zlotvora spadaju pod pojam "domoljuba", "junaka" i "Hrvata". Jednako je i s bombašima iz Podunavlja; redom su se svi skrili u mišje rupe; jer valjda tako oni shvaćaju domoljublje; ubij nevinog pa se skrij! Po mogućnosti prekolji starca koji se ne može braniti! Ili ženu koja čeka red ispred trgovine! Tako si veći Hrvat! Takvi pojedinci sigurno nisu bili na prvim linijama bojišnice u Domovinskom ratu; takvi će spremno reći kako su se oni:»Borili na druge načine!» Jer to je njihov vid domoljublja; dok su pošteni momci ginuli, takvi su preprodavali mukotrpno nabavljano oružje za obranu Domovine, prodavali naftu neprijatelju kako bi ovaj imao čime pokrenuti tenkove koji su potom rušili hrvatske gradove i sela; upravo su takvi «domoljubi» pljačkali u oslobodilačkim operacijama oslobođena sela i palili kuće! Jasno je da momci koji su bili u prvim linijama i oslobađali zemlju istovremeno na leđima nisu mogli nositi hladnjake, televizore ili tvorničke strojeve. Ovo me tako tragično podsjeća na jednog velikog «domoljuba i Hrvatinu» kojeg sam slučajno upoznao; taj se hvalio kako je u ratu negdje u Bosni ubio staricu i bacio ju u bunar! Opravdavao se time da je starica imala u ruci pušku, «Kalašnjikov». U svim ratovima u kojima se pobijeni civili poslije se pojavila priča o «babi s Kalašnjikovom» ili o «babi s kuburom»! Jer je valjda nekako trebalo naći opravdanje za zločin i pljačku, pa bilo ono tako besmisleno, baš kao i priča o starici koja uokolo hoda s puškom u rukama! Uostalom, kako će takvi opravdati činjenicu da su u sred vojne operacije bili u selu, među starcima, a ne na bojišnici? Ah, da! Trebalo je opljačkati običan narod; babe koje se nisu skrile već su hodale uokolo s puškama u rukama! Ma dajte... Sada se neki takvi ne mire s činjenicom da je vrijeme mira, da nema sela koja bi mogli pljačkati, da nema baba ("s puškama") koje bi mogli ubijati i tako utažiti svoju žeđ za ubijanjem. Pa uokolo kolju starce i bacaju bombe. Naravno da ništa drugo i ne znaju; jer su u ratu za slobodu nikada nisu ni borili! Vlast se, vidi čuda, pravi blesava; Premijer cinički pere ruke od svega i kao papagaj govori da se neće miješati u poslove pravosuđa! E pa problem je daleko veći od toga da ga treba rješavati pravosuđe (za koje znamo koliko je nesposobno!). Jer je spomenuto ubojstvo i podmetanje eksploziva samo simptom puno zloćudnije bolesti, bolesti mržnje koja čuči u našem društvu i samo čeka povoljnu priliku da eskalira! A sada je, izgleda prilika, sada kada politički neuspjesi oko pristupa Europskoj Uniji aktualne vlasti otvaraju prostor za ksenofobiju i izolacionizam, koji je idealan za bilo koju vrstu totalitarizma. A totalitarizam kojim se hrane oni koji samo znaju klati starce poražen je u Drugom svjetskom ratu; to je nacizam s predznakom U! S druge strane, aktualna vlast dobro zna da svoj izborni uspjeh u priličnoj mjeri temelji na prešutnom odobravanju zloslutne ustaške nostalgije, kojom se hrani dio njenih glasača. Kako ne bi izgubila ključan dio svoje glasačke populacije, osobito one u iseljeništvu, aktualna vlast će se i dalje praviti kao da preklani srpski starac iz Karina nije njena stvar. Zato će nastaviti prešutno tolerirati nostalgiju za sustavom koji je ljude dijelio po tome s koliko se prstiju križaju, koliko krvnih zrnca imaju… Takvo je okružje i dalo krila karinskom Koljaču, i podunavskom bombašu! Bivša vlast, a sada oporba, tu je sotonsku nostalgiju tolerirala jer se jednostavno bojala da u mogućem puču vlast ne izgubi! I taj će se ciklus mržnje nastaviti dok i u zadnjem kutku Lijepe Naše ne odzvoni poruka; zlo je zlo, ma u ime koga i ma tko ga počinio! Zlo treba imenovati, ljudi moji; nacizam-ustaštvo, fašizam, komunizam, militarizam, nacionalizam (razlikovati domoljublje od nacionalizma!), fundamentalizam, divlji kapitalizam, anarhizam, krajnji liberalizam… Jer zlo je zlo; i ni u ime koje ideje ili nacije ne može biti počinjeno, već samo radi nečijeg egoizma, želje za moći ili za posjedovanjem, u ime zla i mržnje. Zato su ubojice i zločinci licemjeri koje valja prokazati, licemjeri koji zločin skrivaju iza patriotizma, slobodarstva ili fantomske prijetnje koja je tako ironično očitovana u primjeru «babe s kuburom»! Istina je sveta, nepromjenjiva! Ona vrijedi neovisno o čovjekovoj koristi! Ona je prisutnost Boga među ljudima; ona je slika Božja u dostojanstvu svake ljudske osobe! Zato istina beskrajno vrijedi, ona jedina daje smisao postojanju. I ljubavi. Nema ljubavi bez istine. Ni domoljublja bez istine. |