Priče sa prljavog mjeseca

utorak, 30.01.2007.

Naša Priča

I mislim da se prašina napokon slegla, i da je naša priča dobila završetak 1. djela knjige. 2. dio započinje, i nazire se svjetlija budućnost. No da ne serem previše, ovaj post ovdje stoji kao isprika.

Kao isprika Janu i Kuffu, jer sam im dizao tlak svojim ničim izazvanim kretenskim ponašanjem. Ničim izazvanim prema njima, no oni znaju kaj se meni tih dana događalo. I mislim da će mi biti u stanju opostiti.

Mislav, mi smo kao prst i nokat. I da, bio sam gad, no danas, nekaj se dogodilo, i znaš kaj? Nemam potrebu više za štitom i tim kretenskim obrambenim mehanizmom. I znaš kaj, sretan sam kaj te imam. Ne želim ni pomisliti kaj bi drugi napravili na tvom mjestu. Ovo je samo početak, nadam se. Iskreno se nadam.

Neću više filozofirati. Smo ću reći, burazeri, volim vas, i to je to.

Kuffner, 29.6.2006. , dan kad smo rekli da ostajemo frendovi bez obzira na sve.

Jan, bez obzira na razlike, i bez obzira na to kaj si narcisoidan ;) , mislim da se jako dobro slažemo, i da imamo više toga slično nego kaj se čini.

Miki, za tebe nemam riječi, osim možda: ''Hvala kaj postojiš burke.''

petak, 19.01.2007.

Božićna bajka, dio četvrti, iliti završetak Božićne bajke i početak nove ere za intergalaktički sud, te zašto uopće panda ima mlijeko u očima, i tko je taj plavi mladić koji se hrabro bori sa hordom balroga?

I naravno, Mislav nam je sve ispričao. Kako je pobjedio Čumija (izostavio je dio da se Čumandra sam povukao), i kako on sada može prizvati pandu s mlijekom u očima (to je zapravo samo avatar). Ugrabili smo nekaj malo polarnog svjetla i spremili ga u staklenke (Mislav ih je stvorio).

''I da, rekao mi je da ti dam ovo.'' kaže Mislav i preda mi Nun-Čake.

''Kaj će mi te Nun-Čake?'' čim sam ih primio u ruku obasjala me neke svjetlost. I Nun-Čake su isparile, a ja sam se osjećao drukčije. Nekako, prosvjetljenije.

Kuff i Miki su me zbunjeno gledali, a ja sam kojih tridesetak sekundi stajao i buljio u prazninu. Glas mi se obraćao. Pričao u intergalaktičkom sudu, Vesni, propasti svijeta, te obećanoj zemlji - Arkadiji.

''Sven, si ok?'' zapita me Kuffner.

''Arkadija?'' odgovorim.

''Molim?'' kaže Mislav.

''Ma Dinamo, Zagreb.'' kažem. ''Idemo dalje. Pravac Utrine.''

Panda je klimnula, i tako smo uhvatili dobre valove, i plovili prema Utrinama. Bili smo uspjeli. Dokazali smo se. Sada smo punopravni Utrinjski ratnici.

Negdje rano ujutro bili smo iznad Češke, te smo začuli zvuk borbe. Pogledali smo dolje te ugledali viskog plavokosog mladića kako sa bubnjevima odbija navalu balroga. Njih 15-ak. 20-ak metara od njih bila je jedna drvena krčma. Svojim drum sollim stvarao je sonične valove kojima je odbijao balroge. No tako nije mogao zauvijek. Kuffner i ja smo se pogledali te smo znali što nam je činti. Predao sam Mislavu uzde i rekao mu da nam daje potporu iz zraka. Klimnuo je, a Kuffner i ja smo iskočili na Balroge dok smo letili iznad njih. Isukao sam mač u zraku te zamahnuo udarivši ga nasred lubanje. Mač je prošao kroz oklop i rasjekao mu glavu, a balrog je pao - mrtav. Kuff je bio jednako uspješan, te je svojem zdrobio glavu pomoću svog malja. Miki je preletio iznad njih te je jednog zaledio s novodobivenim moćima. Plavokosi mladić je onda poslao jedan zvučni val koji je jednom balrogu skroz izgasio plamen, i praktički ga uništio. Ovo je već bila rješena stvar.

Balrozi su nas začuđeno pogledali, no mi nismo stajali. Kuffner je udario maljem u zemlju te poslao udarni val, uništivši dvojicu. Mislav je stovrio manji tornado koji je ponio još dvojicu. Bubnar je nastavio solirati te zvučnim valovima ugasio plamen života još dvojici. Ja sam ponovno čuo taj strani glas u glavi. Govorio je o mojoj skrivenoj snazi. Odjednom sam letio od jednog do drugog balroga velikom brzinom i sjekao ih. Pala su četvorica, zadnji se dao u bijeg, no bubnjar ga je dokrajčio jednim preciznim udarnim valom. Kuffner je pohvalio moj potez, a meni niš nije bilo jasno. Okrenuli smo se i došetali do plavohana, ispružio se preko bubnjeva, Mislav je sletio iza nas.

''Zahvaljujem na pomoći.'' kaže bubnjar te zamahne svojom dugom plavom kosom.

''Nema na čemu buraz.'' kažem ja.

''Da, no samo nam reci, od kud balrozi usred bijela dana?'' zapita Kuffner.

''Oklada.'' mirno odgovori bubnjar.

''Oklada?'' ponovim tupo.

''Nismo se ni pošteno predstavili.'' upadne Mislav u razgovor. ''Ja sam Mislav, drago mi je.''

''Jan, najjači bubnjar u galaksiji.''

''Ali ne u kozmosu. Ja sam Matija, zovi me Kuffner, kao i svi.''

''Kakav ti je to nadimak?'' Jan će.

''To mu je prezime. Inače, ja sam Sven.''

''Od kud ste vi?'' zapita nas.

''Utrina.'' jednoglasno kazasmo.

''A ti? I koji kurac radiš u Češkoj? I kakva je to oklada bila?'' pita Kuff.

''Ma čekajte, ajmo prvo do moje pivnice, pa ćemo fino k'o ljudi popričati.''

Jan pljesne rukama te se bubjevi pretvore u samo jedan manji ratni bubanj.
I tako smo se našli u toj prelijepoj drvenoj pivnici, ova nije bila takav špajzl. Naručili smo pive, i dobili ih. Jan nam je ispričao kako su Balrozi došli u gostionicu i izazvali ga na natjecanju u ispajanju pive. I kako su izgubili, razljutili su se i počeli razbijati uokolo. Čak nisu ni oplatili dug.

''Pih. Nikad ne vjeruj Morgothovim slugama.'' kažem ja.

''Inače? Kaj radiš u životu?'' zapita ga Mislav.

''Pijem i točim pivu, bubnjam, te uništavam sile zla. Također sam član Christopher Lambert fan cluba, a u slobodno vrijeme ispralvljam netočne navode o Noldorima na wikipedi-i.''

''Zvuči zanimljivo.'' kaže Kuffner.

''A vi?''

''Pa, mi uglavnom šoramo sile zla. Mislav u slobodno vrijeme skuplja markice i maramice, Kuff smišlja nove načine za mučenje a ja surfam.'' odgovorim mu.

''U Utrinama imate plaže?'' zbunjeno će Jan.

''Ma ne. Surfa zračnim strujama.'' odgovori Mislav.

''Ne pitaj.'' dovrši misao Kuffner.

I tako nas je Jan pitao može li nam se pridružiti. Nismo imali ništa protiv, a imali smo puno toga za. Tako da smo uskočili na sanjke i krenuli dalje.

Jan je sjedio naprijed, do mene, a Kuffner i Mislav su iza igrali Čovječe ne ljuti se (i povremeno se moglo čuti Mislava kako se žali da Kuffner vara), a ja sam naravno, vozio.

''Sven, mogu li ove sanjke brže?'' upita me Jan.

''Ne znam. Nisam probao.''

''Pa probaj.'' nastavi on.

Slegnuh ramenima i zamolim pandu da idemo brže. Ona klimne, pa smo se odjednom našli kako jurimo nebeskim strujama, iznad oblaka. Anđeli (koji su se grudali) su nas psovali i izmicalio se sanjkama. Popeli smo se visoko, onkraj stratosfere. No panda je išla više, i više, dok se nismo našli u svemiru, gledajući planet ispod nas.

''Kako možemo disati?'' zapita Kuffner.

Svi smo istovremeno čuli glas.

''Ne brinite se. Panda vas čuva svojim moćima, kao i čarolija sanjki. Ništa vam se neće dogoditi.''

Gledali smo oko sebe. Zvijezde su se gasile i palile, kao svjetla semafora. Ugledali smo mjesec iza nas. Površina mu je bila glatka, bez ikakvih kratera. Anđeli su letili oko nas, plešući. Jurij Gagarin proletio je ispod nas u svojem nebeskom vozilu.

''Tko si ti?'' upitam ga ja.

Jasno sam mogao vidjeti Zagreb ispod nas. Veliki bijeli grad na sivoj rijeci. I vidio sam Utrine. Jedini kvart koji se vidi iz svemira.

''Poštar. Poštar lakog sna.'' kaže glas.

Odjednom smo pojurili prema gore, a planet nam se užasno približavao, ili mi njemu? Ma sve je relativno. Europa. Hrvatska. Zagreb. Novi zagreb. Utrine. Prolazili smo kroz oblake (anđeli su nas ponovno psovali i izmicali nam se). Neboderi su nam bili sve bliže i bliže. No odjednom nas je panda povukla sjeverno. Sve dok nismo došli do istočne toplane. Sjedišta intergalaktičkog suda. Dimnjak je izgledao kao slonova surla koja je ispuštala dim. Mislav i Jan su bili skorz blijedi, a Kuff i ja smo htjeli to još jednom ponoviti. Ovi su nas začuđeni pogledali, i pokušali iskočiti sa sanjki. Bili su prespori. Nakon jedno pet luzdizanja i spuštanja ono dvoje su bili zeleni pa samo odlučili prestati. Njih dvoje su počeli ljubiti majčicu zemlju dok smo Kuff i ja krenuli prema toplani. Mislav i Jan su nas brzo sustigli.

Na ulazu je bio neki recepcionar (zvao se Petar, imao je 2012 godina, volio je filmove s Gretom Garbo, a nova strast mu je postala igranje Call of Duty-a), te nas je pitao što ovdje tražimo. Pokazali smo mu vizitku, on se nasmješi i povuče uže koje je visilo kraj njega. Trenutak kasnije se zemlja ispod nas otvorila a mi smo propali. Pali smo na neki tobogan i klizili prema dolje. Nismo vrištali (nakon vožnje svemirom sve vam izgleda bezopasno). Izletili smo u neki mračni hodnik. Od gomile žarulja samo je jedna gorila. Sve me zapravo podsjećalo na čekaonicu kod doktora, čak i one odvratne stolice.

''Pitao sam se kad će te doći.'' čuli smo glas.

Pogledali smo prema gore te ugledali gorostasa od čovjeka. Bio je širok poput grizlija, nešto niži od dva metra, a kose nije gotovo ni imao (famozna nulerica), na licu mu je bio luđački osmijeh. To je Bisso, šef TUP-a (Tajne Policije Utrina), a i zaposlenik intergalaktičkog suda, to nismo znali. Ustavši te očistivši prašinu sa sebe smo se malo razgledali uokolo. Bila su samo jedna vrata.

''Kaj TI tu radiš?'' zapita ga Kuffner.

''Radim.'' odgovori Bisso.

''Za intergalaktički sud? Pa mislio sam da radiš za kraljevstvo.'' nastavim ja.

''Oboje. Inače. Samo sam tu da vam kažem, uđete kroz ona vrata, nemojte se obazirati na zmaja, on je tamo samo da vas uplaši. I da, kraljevsto je u ratu.''

''MOLIM?! Rasparač se napokon usudio napasti?'' glasno ću ja.

''Ne. Rasparač nas je sve pozvao da se ujedinimo. Centar je napao. Travno, Utrine, Dugave, Središće i Zapruđe stoje zajedno.'' nastavi Bisso.

''A Siget, Sopot i Sloboština?'' zapita Mislav.

''Opsadno stanje. Jašemo zajedno.'' Bisso će hladno.

''Što čekamo. Idemo!'' poviče Kuffner i krene tražiti izlaz.

''A-a-a. Vi idete unutra, ovo je mnogo važnije. Ja idem, povjeren mi je važan zadatak.'' Bisso će.

''A to je?'' Kuffner pita.

''Probuditi Čuvara.''

''Mišljenovića?!'' s nevjericom kažem ja.

Bisso je samo kimnuo. Oprostivši se s nama krenuo je niz hodnik i nestao u tami. Okrenuli smo se bili prema Janu. Cijelo vrijeme ja bio tih.

''Ne brini se. Ovi nemaju veze s tobom.'' kaže Kuffner.

''Imaju. Ja znam za invaziju već dugo.'' kaže Jan.

''Nda? Kaj nam onda nisi rekao?'' nastavi Mislav.

''Što mislite zašto sam bježao na sjever, čak u Češku. Nisam se želio boriti na njihovoj strani. No mogu vam pomoći. Znam njihove slabosti.''

''Znamo i mi. Samo treba pokazati zube, i već bježe.'' kažem ja.

Svi smo se složili da Jan nema veze s napadom te smo krenuli prema vratima, na njima je pisalo: ''Kucaj, ne zvoni.''

Zvonili smo.

nedjelja, 14.01.2007.

Božićna bajka, dio treći, iliti, zakaj uopće pišem Božićnu bajku kada je Božić prošao ili će tek doći (ovisno o perspektivi i količini nedopuštenih sredstava u tijelu) ?

''Au, Zahovič.'' jaukne Čumi.

''Zahovič.'' klikne Miki.

''Zahovič!'' veli Zahovič.

''Kako Ti znaš posebnu inkantaciju koju je samo Berislav znao?'' znatiželjno će Čumi.

''Er, pa, jednostavno je znam. Zahovič, nastavi ga bombardirati loptama.''

''Zahovič?'' zbunjeno će fudbaler.

''Da, ti.''

''Ma čuj, nemam ti je vremena za ovo. Nema tu kruha. Dakle. Uzmi ove nun-čake, i daj ih Svenu. I da, evo ti ova roza trzalica, s njom možeš prizvati pandu.'' kaže Čumi.

''Onu s mlijekom u očima?''

''Zahovič.''

''Da, ono Dukatovo mlijeko doduše, no s vremenom bu to postalo pravo seosko mlijeko.''

I tako odoše Čumandra, ostaviviši zbunjenog Mislava.

''Zahovič Zahovič?''

''Daj začepi.'' kaže Mislav i udari troglodita (fudbalera) nun-čakom po glavi.

Za to vrijeme u Laponiji

''Ok, dal' je onaj trol rekao da skrenemo lijevo kod desnog potočića, ili desno kod sjeverne šumice?'' zapitam ja zbunjeno.

''Ne, mislim da je rekao lijevo od istočne šumice?'' odgovara Kuffner.

''No sjajno. A kog ćemo sada pitati za smjer?''

''Ma jebeš, idemo kud nas noge nose.''

''A što ako nas vode na mjesto gdje će nas napadati infernalne čačkalice i gdje će političari imati satove jeftinije od 25000 eura na ruci, i gdje će cajke biti smatrane visokom kulturom?'' panično počnem.

''Mali, ne paničari. Siguran sam da takvo mjesto ne postoji, jer da postoji-''

Naglo smo stali, ispred nas je bio putokaz. Natpisi koji su prikazivali prema naprijed su bili : '' Radionica Djeda Mraza 25468 velikih koraka, 48943 malih koraka, te Dedina Greda 12454 velikih koraka, 23012 malih koraka.''

''-odlično, idemo samo naprijed, još se stignemo odmoriti u Dedinoj Gredi.'' nastavi Kuffner.

Imao sam loš osjećaj, no nakon 16 823 koraka (mi hodamo srednjim koracima) stigosmo u Dedinu Gredu. Jedno idilično selce, rađeno na tipični austrijski način, što nama nije bilo nimalo sumnjivo iako je to Laponija. Ljudi nas nisu čudno gledali, i meni je laknulo. Uđosmo u prvu krčmu, (za znatiželjne, zvala se Prpošni Konjić i konobarica Brunhilda je sisata ex- Valkira) te sjedosmo za šank naručivši dvije pive. Krčmar (ponovno za znatiželjne, zvao se Bob, te je bio član intergalaktičkog suda, epic level rogue je, te je u stanju pretvoriti se u hrpu govana koja vas prate, oružje izbora mu je nun-čaka) nas je pogledao i dao nam dvije kole. Razočarani kaj i ovdje ne daju alkohol sjedosmo i razgledasmo uokolo. Sami klošari. Naravno, uletili smo u najkronerskiji špajzl u kozmosu, gore od cafe bara Utrine (a vjerujte mi, to je teško), i tu nas ljudi nisu baš milo gledali. Dapače, čak štoviše, gledali su nas kao što Sarajlije gledaju čovjeka koji dođe u njihovu ćevapdženicu i naruči banjalučke ćevape. Kuffner se nije obazirao na to, više se bavio sadističkim iživljavanjem nad limunom i gledanjem konobara kao da će ga ubiti.

''Er Kuff?''

''Kae mali?''

''Si primjetio da je : a) glazba stala, b) svi šute i bulje u nas, c) nam se onaj visoki bradati tip približava?''

''Ne.''

''Super.''

''Koji ste vi?'' zapita stasiti bradati tip.

''Ah mi? Mi smo-'' započnem.

''-vaše najgore noćne more. Sad odjebi.'' nastavi Kuffner.

''Imate li kape?'' zapita nas.

''Ne.'' odgovori Kuff zgađeno.

Ovaj ga udari šakom u glavu. Kuffner mirno pobriše krv s usnice te se ustane, i ja za njim. Bob je samo rekao: ''Ne opet, prestar sam za ovo.'' , a ostatak bagre nas je okružio. Bilo ih je 30-ak, na nas dvoje, tako nepošteno... za seljane. Tri minute kasnije sjedili smo ponovno uza šank i pričali s Bobom, koji nas je pohvalio (naime, nijedna stolica, stol, ni čaša nije bila razbijena) te nam dao vizitku na kojoj je pisalo :''Intergalaktički sud, Zagrebačka Toplana (istočna). Broj telefona : 01/ 3247 – 658.'' , te nam je rekao da mu se javimo i da će nam dati članske iskaznice.

''Ček, nazovemo vas, i postanemo članovi intergalaktičkog suda?'' zapitam ga ja.

''Pa uglavnom to ne radimo, no osjećam potencijal u vama. Čim ste uopće došli ovdje a da vas einherjari ne izmasakriraju. To ne rade samo onima kojih se boje. A boje se onih –'' priča Bob.

''Ma dobro-dobro. A kaj još trebamo napraviti da postanemo članovi?'' prekida Kuff.

''Pa, proći test, a taj je za svakog dugačiji. I nećete biti članovi, već naši zaposlenici.''

''I ako uspijemo? Kaj onda?'' znatiželjan sam bio.

''Dobijete članske iskaznice, te nam se pridružite u štićenju kozmosa.''

''Od čega?'' zapita Kuffner.

''Nije sigurno o tome pričati ovdje.''

Oprostili smo se od Boba te krenuli dalje. Noć je bila pala, no naša osjetila nisu zatupila, ni slučajno. Snijeg je i dalje neumorno padao, a vjetar je činio stvari još gorim. No nismo posustajali, nastavili smo hodati, te smo za pola sata stigli do brda koje je nadgledalo jedan drveni kompleks. To je bilo to. Radionica debelog crvenog bradonje. Ček. Nije debeo i crven. Da. Ovo je moja saga. Jebeš ti coca-colu, moj Djed Mraz će biti... Obućen u zeleno sa smeđim kožnim oklopom. Imao je štap čarobnjački (onaj veliki) te dugu, gustu svjetlo smeđu bradu. Imao je dugi zeleni mantil, te mu je falilo jedno oko. E da, to je moj Djed Mraz.

Cijeli kompleks su šitili vilenjaci (oni mali), također obučeni u zeleno. I nije bilo nikakve šanse da se provućemo. Medo (inače običan, malo veći polarni medvjed koji je mogao pričati) je prčkao nešto oko jednog stroja. Kuff i ja smo kleknuli i razgledavali situaciju, ne, nema šanse da uletimo.

''I kaj sad?'' pita on mene.

''Ček, ček. Pa ti bi trebao znati.''

''Ti si jebeni princ.''

''Ok, imam ideju.''

''Da?''

''Čekamo.''

''No sjajno.''

Odjednom se čuo prasak, te smo vidjeli Medu kako leži na podu a kako polarna svjetlost curi iz stroja na sve strane. Kuff i ja smo se pogledali i pojurili naprijed. Svi su bili zaposleni oko stroja za polarnu svjetlost, i tako smo neometano ušli u radionicu. Sve je mirišalo na cimet i kuhano vino, kao da sam ponovno uletio na neki kičasti adventski sajam. Šuljali smo se uokolo, te smo došli do štale. Tu bi trebale biti sanjke. Ušuljavši se unutra (usput smo bili sredili par vilenjaka) vidjesmo sanjke i sve one glupe sobove(zajedno s gro poklona u velikoj smeđoj vreći) , a do njih je bio bijeli konj sa osam nogu.

''Sleipnir.'' kažem.

''Odinov konj.'' potvrdi Kuffner.

Bili bismo i dalje blejali u njega, no začuli smo glasove iza sebe. Kuffner me gurnuo u sanjke te s maljem napravio rupu u zidu, dovoljno veliku da izletimo van. Uskočio je u sanjke te mi dao uzde.

''Ali ne znam voziti!''žalio sam se.

''Krajnje je vrijeme da naučiš.''

I tako sam potjerao sobove naprijed. Izletjevši van usmjerio sam ih prema gore. Letjeli smo, noćnim Laponijskim nebom ispunjenim polarnim svjetlom. Sve se činilo kao san. A onda nas je prasak vratio u stvarnost. Naime, tu su vilenjaci pucali iz puškarnice, no uskoro smo im bili izvan dometa. No Djed Mraz je imao druge planove. Rekao sam Kuffneru da pogleda ima li kakve potjere dok sam ja usmjerio sanjke nazad prema Utrinama.

''Mali?''

''Kaj?''

''Nećeš mi vjerovati, no starček se ne da. Jaše za nama, na Sleipniru.''

''Na Sleipniru? Pa mislio sam da samo Odin može letjeti na Sleipniru.''

''I to ti govori...''

''Bradonja je Odin. Ooooodlično. Imamo gnjevnog boga za leđima.''

''A ja imam ideju.''

''A da?''

''Prije toga, vuci lijevo, ne pitaj.''

Slegnuo sam ramenima i povukao uzde ulijevo. Sobovi su reagirali i skrenuli (zajedno sa sanjkama jelte) u lijevo, te nas je jedna ledena lopta energije fulala za centimetar.

''Dobro ti to ide mali.''

''Hvala, dakle. Plan?''

''Posudi mi mač.''

Dobacio sam mu mač, a on je na vreći napravio veliki prorez, tako da su pokloni počeli ispadati, letivši prema djedu, a tako smo bili lakši, ergo, brži. Djedica nija mogao kroz oluju poklona ići jednakom brzinom pa je stao. Mislili smo da je gotovo. No odjednom smo hzačuli zvuk roga, i sobovi su podivljali,a sanjke su se počele divlje tresti.

''Sranjeeeeee!'' viknuh ja.

''Reži uzde!''

''Pa da se stropoštamo?!''

''Reži!''

Dobacio mi je mač i ja sam odrezao uzde. Sobovi su odjurili nazad prema djedici, a mi smo počeli padati jelte.

''Sjajno.Baš sjajno.''

''Ne paničari, ova priča ima happy end, sjećaš se?''

''Da, ali za koga Kuffner?''

U tom trenutku vidio sam siluetu koja je jahala na pandi? Silueta je vitlala laso i bacila ga oko sanjki. Nismo više padali. Uskočio je na sanjke.

''Mislav?'' začuđeno će Kuffner.

''Ne, zubić vila.'' veselo će Mislav.

Sport

Utrnijska grahometna ekipa i dalje vodi tri boda ispred Zapruđanaca. Središćanci su dobili Travno u sudačkoj nadoknadi i tako osigurali plasman među prva tri. Ostaja samo pitanje. Utrine, ili Zapruđe?

četvrtak, 11.01.2007.

Božična bajka za djecu, dio drugi, iliti, kako je Mislav prizvao bezimeno zlo koje ima samo prezime, i zašto (kako) Sava završava u Laponiji?

''Šit...'' kazasmo nas troje.

''Pa bok mali, kak ti je stari?''zapita on mene

''Ej čuj, ovo bi trebala biti jedna napeta saga, moj ep, moja sunčana strana radijatora, dakle ne smiješ me zapitkivati o mom starom. Kako će me djeca ozbiljno shvaćati?'' odgovorim ja pokušavajući ga navuć na fajt.

''Koja djeca?'' upitaju me Kuff i Mislav istovremeno.

''Nije bitno.''

''A jesi orginalan, ajme. Nemaš blage kolko si stvari dosad pokrao. Em pande, em, ma neznam, sve.'' kaže Čumi.

''Pa? Ovo je moj ep, nema veze s tobom. Ti si tu samo, ovako, da te sredimo i-''

Kuffner me opali rukom po glavi i kaže mi da ne otkrivam daljni scenarij. Kako nisam imao ništa pametno za odgovoriti, samo sam se pripremio za bitku. No Mislav je iskoračio te stao ispred mene, buljeći o mene kao patuljačke falange.

''Er, bam-bam?'' zapitam

''Ne budalo. Ovo je jedna od onih dramatičnih scena u kojima se netko žrtvuje za dobrobit cijele skupine.'' odbrusi mi Mislav.

''Pa Kuff, što prije nisi rekao? Ajmo Miki, pokažimo mu naše umijeće talijanskog jiu-jitsa.'' odgovorim ja i već polagano krenem, Kuffner me opali ponovno po glavi.

''Kaj?'' jauknem

''Pa ja se žrtvujem.'' Mislav zbunjeno kaže.

''Ah, ok onda. Pazi se. I da. Čuvaj se one vatrene kugle.'' kažem i dam šturu.

''Drž se mali.'' ohrabri ga Kuffner te da šturu zamnom.

''Ma koja vatrena ku- BUUUUUUM!'' krene Mislav no spriječi ga Čumandrina vatrena kugla.

Malo dalje

Kuffner i ja dođosmo do Save. Ugledasmo čamac koji je imao ogroman mlazni pogon. Do njega je stajao patuljak i glancao drvo. To je bio naš prijevoz do Laponije.

''I TO će nas dovesti do Laponije?'' skeptično će Kuffner.

''Pa da, taj patuljak je izgradio veliki Utrinjski bedem, a bogami i moju palaču.'' odgovorim.

''Zato sve i je u ruševnom stanju.''

Zakolutam očima te krenemo prema patuljku.

''Hoj, ti tamo!'' uzviknem.

Ništa.

''Er, gospodine?''

Muk.

''Daj da ja probam.'' odgurne me Kuffner. ''Sven, imaš još onog pršuta?''

Na to se patuljak okrenuo.

''Pršut? Tko je ovdje spomenuo ime velikog zla koje je gotovo dovelo patuljke do samouništenja?'' živčano će on.

Patuljak je bio oko 160 cm visok, širokih ramena, ćelave glave, i duge crne brade.

''Ja.'' odgovori Kuffner.

''Ti.''glupo će patuljak.

''On.'' kažem ja.

''Mali cvergl koji je nastao pretjeranom konzumacijom nedozvoljenih sredstava koje autor nije koristio.'' kaže mali cvergl koji je nastao pretjeranom konzumacijom nedozvoljenih sredstava koje autor nije koristio.

''Dinjica.'' kaže Leo.

Patuljak se nakašljao i mrko pogledao Kuffnera, onda mrko pogledao mene. Mi smo mrko gledali njega. Dakle, on mrko gleda Kuffnera, ja mrko gledam njega, kuffner mrko gleda njega, mi se mrko gledamo.

''Rješit ćemo ovo kao muškarci, pozivam te na drevno pravilo Hašak-čsat-nrglakadaža!''izdere se patuljak, popraćen dramatičnom glazbom.

''Na hrvatskom?'' zapitamo ga.

''Kamen-škare papir.''

''Aaaahaaaa...tko će ga?'' zapitam.

''Ma ja ću.'' kaže Kuffner iziritirano.

Tri sekunda kasnije patuljak je pognuo glavu i pustio nas na čamac.

''Nepošteno...''jadikovao je.''Ne postoji znak za atomsku bombu koji sve pobijeđuje.''

''Kod nas da.'' kaže Kuff.

Sjednusmo, te se zavezasmo pojasima.

''Držte se!'' povikne patuljak te aktivira pogon.

Odjednom smo jurili Savom tolikom brzinom da mi se čak i Kuffner pridružio u deranju iz petinih žila. Odjednom smo stali.

''Evo nas tu. Laponija.'' kaže patuljak.

Još u šoku izađosmo, te pogledasmo uokolo. Patuljak je tad ispario. Sve je bilo snježno, a sunce se nije ni vidjelo. Hladan je vjetar zapuhao.

''Ok, kako, na koji način Sava teče do jebene Laponije?''zapita Kuff zgađenim glasom.

''Ne želim ni znati. Idemo.''

I krenusmo, prema naprijed, potaknuti samo željom da sjebemo Djeda Mraza.

Nazad u Zapruđu

Mislav je nakon polusatne bitke bio poražen, te je sjedio naslonjen uza zid. Čumandra mu se približavao s nun-čakama, vješto ih vitlajući.

''Sad si gotov mališa.'' započne Čumi.

''Aaaaaahaaaaaaa.'' neartikulirano će Mislav.

I u tom je trentuku nogometna lopta pogodila Čumandru. Bilo je to bezimeno zlo koje ima samo prezime, Zahovič.

A SADA, VREMENSKA PROGNOZA.

Danas će u Utrinama prevladavati hladno vrijeme sa konstantnom naoblakom. Pripazite na zmajeve koji trenutno migriraju prema sjevernijim krajevima, te ako upoznate crnog zmaja koji se odaziva na ime Joško pošaljite ga u tri pizde materine.

subota, 06.01.2007.

Božićna bajka za djecu, dio prvi

Jednom davno, u vrijeme poganskih kraljeva Utrina, kada je prvi kralj, Edvard vladao, trebalo se dokazati prije nego bi se moglo postati junak. Takav test trebali su proći Sven, prijestolonasljednik, Kuffner, tada poznat kao žestok ratnik, te Mislav, talentirani mag. I odlučili su se za zadatak da će ukrasti sanjke Djedu Mrazu, zajedno s poklonima. Te krenuše.

Na badnjie jutro krenusmo, toplo obučeni, naoružani, svako sa svojim oružjem izbora, Kuffner s maljem, Mislav s arsenalom magija, te ja s longswordom. Trebam vas upozoriti, da tad Utrine nisu bile u nimalo dobrim odnosima sa Zapruđem, a ni Središćem, a kako je brod na Savi bio ključan za naš prijevoz, složili smo se da ne idemo okolo, već kroz Zapruđe, kojime je vladao Rasparač, vrlo moćan kralj, koji je praktički aneksirao Središće zahvaljujući tada najmoćnijim magom, Čumandri, koji je bio u stanju prizvati pande s mlijekom u očima, zaštitnike kozmosa, one koji su Vesnu porazili, te je rasuli po svijetu (no o tome kasnije). Rasparaču su pomagali ratnici iz Utrina također, no bili su također privrženi kralju Edvardu, nismo bili sigurnu što da očekujemo.

Kroz tračnice smo prošli hitro, kao mladi rakuni. Kada smo se našli u kraljevstvu Zapruđa, osjetismo hladan vjetar, znali smo da ovdje nismo dobrodošli. No nismo se mogli vratiti. Kako je bilo rano jutro, iskoristismo neispavanost i umor zapruđanskih vojnika da se provučemo, skroz do centra. No, znali samo, naša sreća nije mogla dugo trajati. Kada smo došli do zapruđanskog spomenika čuli smo glas iznad nas.

''Pa dobrodošli na čistinu, Rasparaču u blizinu.''

Pogledasmo gore, i ugledali smo famoznog Rasparača na vrhu spomenika. U ruci mu bijaše mač od najfinijeg čelika. I znali smo zašto ga zovu Rasparač. No, danas je bio dan kada ćemo dokazati da Utrinjski vojnici nisu ginuli uzalud. Pogledali smo se, i znali smo, nema nazad.

''Hrabri ste vi klinci, no glupi. Jako. Trebali ste ići uokolo.'' kaže on.

''Trebao si ti ići na lekcije pjevanje.'' kažem mu ja.

''Vrijeme je da riješimo ovo sve sada.'' kaže Kuff.

''Sam si, protiv nas.'' zaprijeti Mislav.

''Sam? O ne, moji vojnici su tu! Kralja, Boršćak, Tićo, Šparka, pokažite ovim balavcima njihovo mjesto.''

Nitko se ne pojavi, bili su jednako privrženi kralju Edvardu kao i Rasparaču. Sa smiješkom na licu krenusmo u bitku. Nakon dva sata mlataranja, bacanja vatrenih kugli, psovki i pauzi za pljuge i pišanje, stvari su izgledale izjednačeno. Bio je prokleto dobar.

''Vrijeme je da ovo učinimo zabavnijim. Čumi, sredi ove početnike. Moram na probu.''

Otišao je, no nama se svejedno sledila krv u žilama. Igor Čumandra je stajao iza nas. Mag za kojeg su govorili da je reinkarnacija Berislava, onog tko je mogao prizvati bezimeno zlo koje ima samo prezime-Zahoviča.

''Šit...''

ponedjeljak, 01.01.2007.

SRETAN VAM DAN NUN-ČAKA!!!

U početku bijaše nun-čaka, i nun-čaka bijaše kod Vesne. Vesna bijaše nun-čaka, i nun-čaka bijaše Vesna. I bilo je dobro. Vesna kaže: ''Neka bude svjetla'', a nun-čaka kaže :''Dinamo, Zagreb''. I tako bijaše. Stovreno je svjetlo te pande s mlijekom u očima, te naravno, krčmar Bob. I sve biješe nun-čaka.

I tako, danas se u carstvu Utrina počinje koristiti novi kalendar, gdje tjedan traje 200 dana, tako da za tjedan i pol imamo novu godinu! I da, postao sam guru nun-čaka nakon burne nove. O da. Jako burne nove. I da, jedini način kako natjerati neke dečke da bare curu jest upucavati joj se beskruplozno ispred njega, djeluje, pitajte neke. Predivno, jednostavno je sve tako nun-čaka!

Znate kako je to se voziti praznom 6-icom kroz prazan grad, svi spavaju, a par kretene pričaju o nun-čakama? Dođete u Utrine, a neme nijednog auta koji vozi, samo par penzića šeće svoje pse, a toplo je, dajete si sunce, jer znate, ovo su vam bila najbolja dva dana života, i proveli ste ih s prijateljima. Jednog dana ću se ovog samo moći sjećati, osjećaj će izblijediti, kao i sve, no činjenica je, proveo sam Novu s : Kuffom, Janom, Mislavom i Bubregom, te gro ženske ekipe kojima više ne znam ime. Ne znam kad će se ovako nešto ponoviti, možda nikad, ne, sigurno nikad. Ljudi, ništa mi ne može više život uništiti, ovo će me držati zauvijek.

E da, skoro zaboravih, novogodišnje želje.

1) Realizirati bend u potpunosti
2) Nikad se ne posvađati s frendovima (pravim)
3) Naći curu, pravu, dakle ne neku vezicu od 2 tjedna i onda nun-čaka po glavi

Twist & shout,
over & out

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv