Apple art - Kroz moje oči

31.08.2006., četvrtak

kako razmijeniti novac u Americi i zadržati zdrav razum

Daklem, ma koliko god se ja trudila misliti pozitivno i ne misliti da je Maine zapravo jedno veliko selo, uspjela sam doći do zaključka da ipak DEFINITIVNO jest. (Nemojte me shvatiti krivo, još uvijek mi je drago selo :) volim ga ja... ;)) Kako? Što se to dogodilo? E, pa reći ću vam što se dogodilo! Prekjučer sam htjela (napokon) promijeniti eure u dolare jer sam shvatila da ako kupim stvari (odjeću itd. za školu, znate več: dress code) da mi neće baš ostati dovoljno dolara iz Hrvatske do kraja praznika i tako sam (po običaju, ne može se nigdje pješice! Ah, taj Maine!!! ;p) zamolila da me odvedu negdje da promijenim novac. Htjela sam ja mijenjati još jučer, ali smo došli prekasno, u 4:30 poslije podne jer se banka zatvorila u CETIRI poslije podne. ... I tako me moja host SS vozi do Manchestera (da, Manchester, Maine :p) u banku.

Pitam ljubaznog čovjeka na šalteru mijenjaju li eure u dolare, "No, we don't do that." ... ?!?!?!? wha???? Banka ne mijenja novac?????? I tako nas je uputio u sljedeću postaju - Key Bank. U Key Banku: "Oh, do you have an accoutn?" ...ne... "We can only do that through an account" ... ??!?!?!?! Ma što je s tim bankama u Maineu???? ... pa znate li jel' se može negdje mijenjati bez otvorenog računa? I tako nas upute u AAA (triple A, nešto poput turističke agencije) i tamo čekamo dok neki ljudi nisu završili svoje za šalterom i malo lunjamo okolo razgledavajući njihov ured (koji se čini kao da je iz 80.-ih, kao iz FBI istrage. Tako mi većina kamionaša u Maineu izgleda pa mi na pamet padaju svakakve stvari :/) i vidim ogromnu kartu svijeta :D misleći kako ću tamo spaziti malu državicu Hrvatsku i veselo upirati prstom pokazujući svojoj host sister i njenoj prijateljici M da je to Hrvatska (mada one već znaju gdje je to ...) i što nađem? Jugoslaviju.

Imali su čak i Sovjetski Savez na njoj... inčresting. I onda dođemo na red (prije toga smo gledali postere i brošure Disney worlda :D), isto pitanje, isti odgovor: "no". :( Ali ovi su se napokon činili kao da znaju što govore :) Pa su nas uputili u Bank of America koja radi takve stvari. I ljubazan čovjek za šalterom nam je objasnio zašto (jer sam ga sva očajna, ali baš skroz očajna... pitala): naime, digli su mjere osiguranja i za takve transakcije je potrebno imati određenu razinu osiguranja, a kako Maine i nije neka najbogatija savezna država, većina banaka i sl. je zaključilo da im se to ne isplati pa to ni NE rade.
O draga publiko, ako ste mislili da je tu kraj,... e, pa NIJE. Tu tek počinje. Bank of America (nadalje BoA ili boa ako mi se ne da stiskati shift) ima proceduru. Proceduru za mijenjanje eura u dolare. Pa tako i kune i svaku drugu valutu. Ljubazni čovjek za šalterom (nadalje Ljubazni Čovo ili Ljučo jer je predugo za otipkati) nam je objasnio da:
1. moramo nazvati bou
2. moramo poći na njihovu web stranicu i poslati e-mail
3. boa nam treba pisati natrag
4. tek onda idemo mijenajti novac s isprintanim boa mailom
ili! Postoji alternativni način
-poći u Boston koji je udaljen 3 sata odakle sam ja jer je Boston jedino najbliže mjesto koje obavlja transakciju uživo bez papirologije i e-mailologije. Nope, ni Maine, ni New Hampshire ni ništa bliže ne radi to nego tek tri mjesta u Bostonu! Mr. Ljučo nam je napisao i adrese i brojeve telefona tih ureda :)
Moja zaključna rečenica Amerikancima kad smo odlazili iz trostrukog A: "This country is strange! :(" na što je host frendica odgovorila "...I know..."
Što dalje, vozili smo se natrag do kuće. Na putu kući sam u sebi stalno mislila: "K vragu, ovaj Maine je stvarno selo! Htjela ja priznati ili ne, ovo je selo! Selo!!! ... *prođemo kraj zelenila i kućica* Ali selo s lijepim krajolikom :) ... No ipak selo! Selo!!!! :( Zašto kompliciraju mijenjanje novca koje čak i u Dubrovniku možeš bez problema obaviti!!! Prokleti terorizam i američka paranoja!!! bwaaaa" Kad smo se vratili bilo je 15:55. Tad je SS nazvala bou. Pitala je dal obavljaju euro-$ posao i što sam čula je bilo: ok, ... yeah.... aha.... .... aha... I na kraju, kao, rade, ono, dođite radimo to. ... No svejedno smo odlučile poslušati Ljuča i logirati se na net. Tamo stoji cijeli tekst o tome. Podijeljeni ste u grupe onih koji imaju otvoren račun i onih koji nemaju otvoreni račun. Oni koji nemaju (račun) imaju limit mijenjanja do 300$, a oni koji imaju račun mogu neograničeno mijenjati. Tako da sam jedan dio, oko 288$ isprintala, a ostatak se moja host sis sjetila da će na svoj otvoreni racun mijenjati pa je ostatak na njenom računu.

Jučer smo bili u Portlandu

(Atlantik)
jer je SS trebala otpratiti M do autobusa (jer M živi u Bostonu). Portland je inače prije bio glavni grad Mainea (sad je Augusta), nitko mi nije znao objasniti zašto je smijenjen (moguće jer je Augusta dostupnija nego Portland koji je na samom ulazu u Maine). Portland je inače i najveći grad, olitiga jedini pravi grad u Maineu. Ima čak veću populaciju no Augusta. Kad smo stigle ja sam bila u sedmom nebu: "Napokon!!! ... GRAD!!! :D" I što mi je upalo u oko. Vidjela sam dvoje afroamerikanaca pa se sjetih: "Oh, wow" i pitah SS "Kako to da u dijelu u kojem živimo nisam vidjela ni jednog afroamerikanca?" "Jer ih ni nema tamo" "?! :O molim?" "Da, Maine je vjeroajtno najbjelja država u Americi. Hahaha... Tako kad naša škola (koja je poznata po multikulturalnosti) ode na izlet u Augustu teacher nam kaže:You are the diversity. Ima ih u većim gradovima kao Portlandu, ali inače... ne" "Čak i u južnim zemljama gdje ima diskriminacije???" "Pa, diskriminacija je upravo tamo gdje ih I IMA puno." Hm. Inčresting.
Kako bilo, ja sam oduševljena Portlandom i sva sreća da nas škola nekasd vodi tamo :D Zgrade su preslatke, baš u Novoengleskom stilu. Imaju i preslatke trgovine, a bome i čudne trgovine poput "Condom sense"a, tu se prodavaju Penis pasta i Boobs pasta. ... LOL

I bila je jedna preslatka trgovina... Candy shop... mmmm... čokoladaaaa.... krklhmlj (zamisltie Homera kako slini, takva sam ja s čokoladom...)

U Americi je popularno jesti voće preliveno čokoladom, kao npr. Chcolate covered blueberry, cherry, cranberry,... o bez brige, probala sam ja sve ;) ovo je blueberry. Mnogo dobro :)))

ovo je Malted ball

Zatim, back to mijenjanju novca.
Došli smo do Bank of America u Portlandu (ta da da daaaaam)

Uđemo, puni nade da je našoj odiseji napokon kraj! Dođemo do šaltera! Predamo papire! Pitamo naše staro pitanje! I onda! Novi odgovor! "Wait, I've never seen this paper before, I have to ask somebody. Excuse me" I moje se lice počelo grčiti, što od bijesa, što od nervoe, što zbog kompliciranog sistema, što zbog banke općenito koja mi bude nervozu (od prekjučer pa nadalje), što zbog toga jer mi je više dosta što me ovako šalju okolo naokolo, a ja samo. ŽELIM. PROMIJENITI. NOVAC!!! :(( Inače se samtram dosta ljubaznom osobom i nastojim se smješkati kad god se obraćam nekome, ali više nisam imala snage za to, živci su mi bili na rubu. Još mije samo falilo da mi odbiju mijenajti. Ili da mi daju ček! Pa da budem morala čekati do škole kad ću otvoriti račun u banci! (čekovi se unovčuju preko računa) Žao mi je što više nisam mogla zadržati smiješak na licu, ali što je dosta, dosta mi je. Nakon10 minuta iščekivanja i pokušaja tješenja od strane SS i M (Ne mogu vjerovati da je tako komplicirano! Banka si! Što ti je posao? Novac! Pa daj samo promijeni novac! Nije ona terorist!) Hvala im. I vrati se službenica. Promijenit će novac! To! Da! DAAAAA! Kako želim da mi promijene novac? Bilo kako, samo da su napokon u dolarima! ...
!!!!!!!
Moj zaključak na odlasku: I don't ever want to come back again,... :'( (to the bank)
(no hvala bogu da netko zapravo i razmjenjuje! Hvala BoA :p)

Ali bar je bilo sunčano, nakon toga smo i ručali i jeli čokoladu pa se moje raspoloženje poboljšalo, napokn sam imala dolare u rukama. Pošle smo i u shopping i na fair (sajam+lunapark zajedno). A Portland je lijep grad :) Jeeee :D

I za kraj bih voljela da upamtite moju figuru dok ju još imam, dok još nisam podlegla masnoj hrani... pa ćemo vidjeti kakva će mi biti nakon 10 mjeseci!!! :( (ja sam ova u bijeloj majici... žena koja nas je slikala je otkinula kipu glavu... iako sam joj pokazala i rekla da NE REŽE glavu kipu... ali ne... :( vidi se da nije bila kod prof. Božića na analizi :p) Otkad sam u Americi osjećam se tako visoko. Imam nekih 172-174 cm, ali su svi oko mene niži. Većinom. Moje hrvatske THE Kolegice su 160+- tako da između njih stršim kao bor. Tako na slikama ispadam baš visoka.

Da sumiramo:
U mojim očima Američki moto je: "Zašto jednostavno kad može komplicirano? :D"

(slikano u lunaparku)

- 19:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.08.2006., nedjelja

dio drugi. Farma?

Daklem, rekoh vam svoja očekivanja od farme.

Na kraju krajeva, što je bilo?
U mojoj školi to be, koja je btw, prelijepa :), su me pokupili Mr&Mrs H. Skroooz drugačiji nego što sam zamišljala farmere. Em ne nose karirane košulje, em ne nose slamnate šešire, em nemaju južnjački naglasak (a žive na sjeveru, vidite kako moja logika ima smisla? :p) em nisu hillbilliesi, daleko od toga. Malo su niži od mene, nasmiješeni, simpatični, veseli, topli ljude. Oboje vole kuhati, a gospođa nije debela, skroz je mršava. Mr H ima baš nekako tople oči, u biti oboje imaju jako tople oči. Prvo što su mi rekli kad su me pokupili je bilo: "Oh, they picked the nutty ones. Maybe nuttiest of them all! Haha.", a gospođa admission officer se samo smiješila klimajući glavom. Pokupiše me u SUV (sport utility vehicle), olitiga terencu, Volvu, što je tipično za američko kućanstvo. Vozimo se i pričamo, pa tako između ostalog saznam:
neće biti ništa od mog farmerstva.
Naime, Mr H uzgaja dva kastrirana bika tek toliko da se uvježba za veće krdo. Zovu se Edi i Joni Mr H je kompjuteraš, a Mrs H grafička dizajnerica.
Od životinja imaju čak tri mačke, nisu znali za moju alergiju pa smo se zajedno pitali kako su to birali obitelj. No mislim da se ne žalimo :) Dali su mi Claritine ako zagusti, ali ne hvata me baš alergija pa je ok.
Dakle, mace su PRESLATKE. Ali. Da, postoji A L I. Uglavnom; ALI su OGROMNE, ali baš GOLEME. (jedna od mojih najčešćih riječi otkad sam tu je BIG, ili HUGE, rečenice tipa: "wow... that's BIG" itd. pa mi odgovaraju: "yeah, one of the facts about America; everything is BIG. Haha" pa se u zadnje vrijeme nadovezujemo: Big! Huge! MASSIVE!!!)
Bailey je crna mačka s bijelim šapama. I ona je NAJOGROMNIJA od svih mačaka koje sam ikada vidjela u životu. (za Dubrovčane i one koji se tako osjećaju: ta bi mačka mogla vrlo lako pobijediti mačke kod pravoslavne crkve u natjecanju po veličini!) Tako da imate osjećaj da se ogromni mišićavi čovo, tipa zaštitar u noćnom klubu, gega u crnom trikou. Nadimak mu je Fat Boy. Gee, wonder why... :p Ali stvarno je OGROMAN... no sladak :)
Evo slika i s usporedbom mojih stopala broj 39-40 s Fat Boyem

Zatim tu je
Paws. Mršavija je nego B, ali je još uvijek ogromna. (za Dubrovčane i one koji se tako osjećaju: ta bi se mačka mogla vrlo lako uklopiti s mačkama kod pravoslavne crkve) Po meni najslađa maca. Ja bi nju staln slikavala :) Jednostavno volim tu njenu preslatku facu :)) Njenu sliku imate i u prethodnom postu kako sjedi na stolici.
Kažu da se voli zavlačiti u kutiju:

oops, počinje večera, nastavak slijedi sa slikama. Uskoro, na Appleinom blogu :)

***NASTAVAK*** (PS dodano je nešto u opisu mačaka gore)
Onda imamo i
Phoebe. Ima problema s ... tyrode... što bi to bilo točno? Nešto što luči hormone koji regulira brzinu probave čini mi se? Pokazuju na vrat kad mi objašnjavaju.. k vragu, ne mogu se sjetiti što bi to točno bilo. Dang :/ A znam da znam kako se to zove... Uglavnom, zbog ze povečane aktivnosti gubi na težini pa joj trebaju davati pilule. Kako Mrs H veli: "Kad bi bila čovjek, mislim da bi bila mirna profinjena dama." Na nju ne nailazim baš često po kući, valjda se ne krećemo u istim krugovim :/

Joni i Edi :)

Zatim tu je i omiljeni super Henry :) pijetao. Pa hej, farma mora imati pijetla, ne? On je tako dobar, po cijele dane sjedi na stolu i navečer se pomakne na susjedni ormar da možemo jesti za stolom. Nije baš sretan kad se jede piletina pa mu se moramo ispričati "Sorry, Henry" :) i misliti na njegove osjećaje. Ma, drag momak! :)

Zatim, tu u obitelji žive dvije kćeri, M (17) i S (14). Nazovimo ih sister senior i sister junior - SS & SJ. SS će biti maturantica u školi koju ću i ja pohađati, a SJ prvašica. A ja bum bila trećašica. SS i ja imamo dosta toga zajedničkog. Kad su host parentsi čitali moj prijavni papir ili što već stalno su govorili "wow, this sounds just like M!". Pohađat ćemo i grafički dizajn zajedno preko zime. Ne znam sad što bih točno navela kao sličnost, preumorna sam da se sjetim, no ima toga još :) Ima lijepe svjetlo plave oči i smeđu kosu. Malo je niža od mene.
SJ je tipična teenagerica rekla bih. Voli takvu glazbu, boje (roza), jezik (you know, like, yeah, like,like, totally, like, oh so, like, oh my gosh, like, yeah!), karakter. Veselo pametno dijete, ali je baš total pinky teen :)
Imaju još i dvoje djece koji studiraju u Massachusettsu, kćer i sina. Sin, J, je bio tu pa je pošao natrag.

Obitelj je topla, kuća im je topla i po ugođaju i po uređenju, po noći možete vidjeti zvijezde koliko je lijepo. Baš smo ih sad gledali. Imam osjećaj da uvijek padnem u ruke baš dobrim dragim ljudima. Kad pogledam unatrag uvijek su tu topli dragi ljudi koji će se brinuti o meni. The H's nisu iznimka. Hm, osjećam se baš kao prava sretnica :D

Čini se da u obitelji glavni obrok nije ručak, već večera. Dok ručak svatko sebi radi što god hoće i kako i kad god, večeru svi zajedno kuhaju i jedu. Ali kad kuhaju, bome baš kuhaju. Kako i sama gđa H kaže "Did we make enough for Russian army?" ili "Oh, we made enough for Russian army again". Tako da imamo ostatke od večere s gostima od jučer i ostatke od večere s drugim gostima koji će prespavati. Ne moramo se brinuti za sutrašnji ručak, eh ;p

Danas smo bili u Freeportu. To je jedan gradić udaljen oko 40-ak minuta od mjesta gdje sam ja trenutno, gradić pun trgovina. U biti, u tom su gradiću SAMO trgovine. Tu se dolazi kupovati. Naravno, iamte tzv. "Inn"-ove. Ali nisam baš viđala prave kućice.

Semafor

Bili smo u trgovini LL Bean's. Naime, bio je čovjek koji PECA u samom centru te trgovine.
I zamislite, uhvatio je ribu. ... To je čak bilo začuđujuće i za moju host-mom.

Jesam li vam rekla za svoj hobi za vrijeem vožnje ili kad prolazim kraj auta? Obožavam gledati tablice :D Tako su drukčije i zanimljive. Ima valjda 5 vrsta tablica u Maineu. Priložene su neke. Imate još i veteransku tablicu.

New Hampshire, molim obratite pozornost na natpis!

Florida

Reklamna pločica?!

Znakovi na kojima je objašnjenje

Neukusni auto koji izgleda kao Brabie car s kraja 1980.-ih.

Molim sve fanove (nečega) da budu ljubomorni. Ja sam bila u Chocolate Factoryju i jela te divne raznovrsne čokolade. mmmm (pitala sam se gdje je Charlie, no nisam to rekla na glas. :/ :p)

Naime, pitali su me (host-family) koje mi je naj jelo. "pa nije baš jelo (meal), ali jabuka, salata od kupusa i čokolada." Pa su mi kupili jabuke, odveli me do čokolada, kupili mi čokoladice i večeras napravili i salatu od kupusa! Zar nisu dragi? :)

Nakon toga sam napokon kupila tenisice. Više mi bilo neugodno vucarati ljude okolo naokolo zbog mojih tenisica... Ali ok, nisu loše :)
Mrzim kupovati s drugima jer uvijek imam osjećaj da predugo biram i kako ih zadržavam :/ A ovdje ne možete baš samostalno ići okolo pošto vam je sve jako udaljeno (u Maineu) pa ovisite o autu, a kako ja ne smijem voziti u SAD-u, ovisim o drugima gdje god želim poći. MRZIM TOOOOO... Sad mi je jasno zašto se djeca ovdje žele toliko osamostaliti. Ma ne volim ovisiti o drugima :( Volim kad mogu sama dugo birati bez da mislim da i drugi moraju negdje ići ili da se dosađuju ili ... itd.

Uf, ponoć i pol. Odoh ja spavati. Laku noć!

PS Zahvaljujem svima koji me redovito posjećuju i ispričavam se što ne posjećujem vaše blogove. Na žalost, pisanje pojedinih postova mi oduzima dosta vremena provedenog za laptopom pa ne stignem :( No mislim da je bolje i vama i meni da više vremena provodim van virtualnog svijeta da vam mogu opisati što moje oči ovdje vide. :) (hm, lame excuse...) Kako bilo, pokušat ću vas posjetiti. Isprike.
I da odgvorim na neka pitanja kojih se mogu sjetiti sad.
Imam laptop, pa stoga mogu koristiti kvačice.
Teeeja, samo mi pošalji adresu na mail koji sam ti ostavila na blogu i dobit ćeš razglednicu ;)
Nisam ona u rozoj majici, ali jesam ova gore u logu koja se beči s velikom kosom i aparatom u rukama. Aparat se zove Zonny Dhan, ako vas baš zanima.

- 06:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.08.2006., četvrtak

Na putu za Maine

Dakle, da vas updtiram na jučerašnje događaje fantastičnih prekooceanskih Applinih pustolovina!: (:p)

Apple je dan provela po predavanjima u campusu. Predavanja su bila o strahovima, iščekivanjima, što da očekujemo itd itd. Samo da nas pripreme uglavnom. Najčešće rečenice: we expect lot from you... you are the chosen ones... we know you'll make it... itd. Što vam, jelte, utjera strah u kosti :/ ... Ma zna
te već na što mislim.
Onda je Apple odlučila nazvati svoj host family na dva tjedna i zahvaliti im za sve i redstaviti im se. Tu ju je zdesio jedan mali shockić jer joj je host-dad između ostalog rekao:"... well, we have a farm..." Ooooukeeeej... A nju ekspiriens for me, ej.
Tako da se Apple mentalno pripremila za život na farmi. Već je u glavi počela zamišljati sebe u overallsima i sa slamnatim šeširom na glavi kako žvače sijeno i budi se rano ujutro s kokošima i pijetlovima te kako muze krave i čisti konjsku štalu (jer mislim, kad ti već obitelj ima farmu običaj je da se uklopiš u njihov životni ritam jelte).
Zatim je uslijedio Entertainment evening. Ja sam prezentirala slideshow-movie sa očevim slikama Dubrovnika. Sve smo mi tri Hrvatice izvele nešto (ok, ja koliko-toliko) i ponosno mogu reći da smo sve tri odlično to napravile s dobrom pripremom i odličnom reakcijom publike. Bilo je jako zabavno, ali i dosta dugo tako da smo bili jako pospani kad je završilo oko 22:45. Onda oproštaj s prijateljima itd. itd.
Voditeljice su

Onda danas:
Ujutro u 5:35 dizanje da krenemo prema svojim odredištima. Neki avionima neki autobusima. Kao ja npr.
Ja sam jedina zakasnila na bus oko 3 minute, a uvijek nam ponavljaju zlatno pravilo: "Be on time!" Tako da mi je unatoč "it's ok. Don't worry" rečenicama bilo jako krivo što sam to pravilo prekršila. I to uspješno - jedina za sada. :/
I tako krenusmo za odredište! Naravno, slikavala asm iz autobusa ;)
Bilo mi je jako drago posliej vidjeti slike i shvatiti da su ti prozori proradili kao filteri za jako sunce i da su boje ispale baš lijepo :)
No, ti američki autobusi su čudo: prikazuju filmove novije produkcije na ekranima vrijednima aviona i još čak imaju i slušalice! Da možete čuti film ili slušati radio! Woah!
I u glavi se pripremama. Ok, Maine, farma, Maine... farma... sijeno... No dobro, spavalo mi se pa i nsiam baš previše mislila o tome, ali svi kojima sam rekla su mi se začudili ili nasmiješili: "Farma? Ti to ozbiljno???" da...da...
Eto, na kolodvoru me trebao dočekati vozač moje škole i onda bi me tu trebali pokupiti moji host-parentsi. Očekivala sam nekog dbelog hillbillyja u overallu i slamnatim šeširom kako će se gegati dok hoda i njegovu ženu plavu debeljuškastu ženu koja voli peči kolače. Rekohu mi da imaju i 4 djece. Dvoje da živi s njima. I mislila u sebi: "uf... nadam se da će biti u redu!"
U školu dođem.
Malo mjesto. Baš lijepo. Jedva 2000 stanovnika i nemaju ni jednu trgovinu za sada jer je izgorila nedavno... Gdje god želite ići morate se voziti autocestom. Te su ceste također- ogromne. Prvo što sam primijetila nakon što smo izašli iz aerdroma: OGROMNI prometni znakovi. Džizs! To je OGROMNO. Ali stvarno... OGROMNO!!! I imaju upozorenja kao "STOP sign 500 feet ahead" na nekoj žarko narančasto-crvenoj podlozi.
Uglavnom, dođem u školu, pozdrave me baš lijepo i jedna mi je cura i pokazala campus. Lijepe zgrade. Izgrađene u 19. stoljeću.
No što mi je bilo zanimljivo/smiješno na putu prema tamo: znakovi na kojima piše: "You're entering Belgrade" ili "Your'e entering Rome" i onda vas dočeka cesta okružena drvećem i onda neke kućićice i opet cesta okružena drvečem i van ste. Ono... aha, da, Rim! Beograd! Hahahahaha. Mda :)

OK, sad moram ići na večeru pa se čujemo. Sliek dolaze kasnije. Ciaos!

Boston

Maine

- 01:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.08.2006., utorak

Boston

i tako danas bismo cijeli dan na izletu u Boston!

Počeli smo s obilaskom Freedom Traila koji je na Boston Commonsu. Što je zanimljivo kod toga? Ok, sama povijest bi se nekima i činila dovoljno primamljivom sama za sebe, ali tu su vodiči koji su odjeveni u kostime iz kolonijalnog doba. VOdičica naše grupe je bila žena najbogatijeg čovjeka u Bostonu 18. stoljeća - Johna Handcocka. Kod nje nam se zbilja svidjelo što voli svoj posao i što povijest prepriča na tako zanimljiv način! Bilo ju je pravi užitak slušati, a i vodičici smo se svidjeli pa je zadovoljstvo bilo obostrano. Naime, veli da je s nama lijepo raditi jer smo grupa koja je zainteresirana za ono što priča :)
Tako kad je npr. prepričavala kako je John Handcock umro, a u to vrijeme žene nisu automatski dobivale muževo vlasništvo nego samo u slučaju izričitog zahtjeva u potpisanoj oporuci. No kako Mr. H nije ostavio potpisanu oporuku, njegova žena veli: Ja sam ostala bez ičega i zato sam mu napravila samo drveni spomenik s natpisom "John Headcock", taj stari škrtac! ... mislim, bez tog "starog škrtca" na spomeniku
Kolonijalna lekcija broj jedan: U kolonijalno doba su također govorili "Hura!", ali isto tako i "Haza!". Naš smo obilazak počeli s tom rieči: "HAZA!" (nas 21 u glas)
Zatim smo posjetili Quincy Market, imate tri zgrade u sklopu toga, a u sredini je kao glavna zgrada s isključivo prodavaonicama hrane. Imate AMA BAŠ svega: od klasičnih pizza i burgera pa do grčke, meksičke, japanske, kineske, meksičke itd. hrane, slastiarnica s pecivima i slasticma koje izgledau jako fino, no meni ujedno i preslatko :/ I mislim da bi mi od tih svih šečernih bomba pozlilo odmah nakon tri zalogaja. Naime, ovdje u Americi NEMA ŠANSE da nađete neki pošteni omanji obrok. Svi su prosječni obroci OGROMNI i ne možete to sve pojesti osim ako ste možda Amerikanac. Npr. uzela sam kinesku piletinu i rižu za 5,72$ i to je OGROMNO, em jer ovih dana samo jedem jer sve u kafeteriji izgleda prezanimljivo za propustiti i em jer je obrok stvarno velik, nisam ga uspjela dovršiti.

Nakon toga je slijedilo šetanje kraj ostalih dviju zgrada gdje su prodavaonice odjeće, kafići itd. Našli smo i kafić "Cheers" u QM-u. I TEDDY BEAR FACTORY!!! <3
Nisam bila sigurna bih li ga sad punila ili ne, ali nisam na kraju. To je nešto prelijepo :) Čak i odrasli dolaze puniti mede! Na jednom od budućih školskih izleta u Boston ću sigurno posjetiti to i napraviti svog medu :)

Nakon toga obilazak rijeke brodom, shopping u Cambridge Side Galleriji (gdje nisam kupila ništa osim sapuna za lice jer nisam stigla) i večera u domu.

Trenutno mi je više muka od američke hrane pa nism mogla dovršiti ni večeru. A pizza koja je bila glavno jelo nisam ni pomišljlala uzeti. Fali mi neke zdravije hrane :/ (pa uzmem salate dvije večeri zajedno pa se svi čude, ali potrebno mi je povrće... JAKO)

I tako, sad moram ići na probu zbora. Čuvajte se ljudi!

PS nejte misliti da je hrana smanjila užitak, naprotiv ;) meni je i dalje lijepo :))

- 00:27 - Komentari (7) - Isprintaj - #

21.08.2006., ponedjeljak

:D

Helloooooooooooooooou everibadi! :D

Uživo iz Connecticuta, USA ;)

Ne da mi se sad baš nesto puno pisati, niti uploadati puno slika ( a vjerujte mi, imam što pokazati, no terba to smanjivati i sve..) ali evo slike prostora odakle pišem, prekrasna škola
Sutra ćemo u Boston :D

Sigurnosne mjere za Ameriku su smiješno paranoidno pretjerani :/

No o tome drugi put.
Apple je sretno i sigurno sletjela u Boston, sinoc u 20h (EMT) na Logan International Airport, obavila prvu kupnju u dolarima: double chocolate donut (kad sam ga naručivala pjevno i sa smješkom gospon poslužitelj mi je rekao "You're really enjoying this, huh?" ov kors! :D) i 100% jabuka sok.

predvorje Dinning Halla

Pozdravlja vas Apple iz Connecticuta :D

PS jednom kad se smiri situacija bit će i posta o zadnjem danu u Hrvatskoj.

- 02:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

17.08.2006., četvrtak

o lektiri (2)

Još samo 2 dana do Amerike

Danas sam pročitala i lektiru do kraja i oprostila se s još nekim ljudima.
Lektira - pa nije toliko loša ni dosadna: radi se o dječaku (stipendistu) u adolescenciji koji pohađa jadnu od privatnih dječačkih škola u Massachussetsu 1960.-ih godina. Najpopularnija aktivnost u njih je - pisanje. Kako i sam dečko veli, to je možda i zato jer u školi nije bilo cura pa su pisanjem ispucavali svoju potrebu za osvajanjem cure, odnosno nagrade: sastanak nasamo s jednim od slavnih pisaca-gostiju. Tako su u školi gostovali i Robert Frost, Ayn Rand, a na kraju su objavili i da je sam Hemingway, kojem su se većina, ako ne i svi učenici divili, pozvan. Priča o moralu, časti, odrastanju, prijateljstvu, kolegijalnosti i pisanju. Malo me podsjeća i na Lovca u žitu.
Kraj mi doduše nije bilo previše jasan zašto upravo to poglavlje, ali možda sam ključne stranice čitala preumorna (odnosno: bez da me bilo briga razumijem li svaku riječ...), no uvjerena sam da ćemo o tome detaljno prodiskutirati na nastavi.
Druga lektira: Pomalo teža tema, ali manje stranica nego prethodna knjiga.
Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja od kojih svaka čini zasebnu priču, a sve su skupa pvezanu u jednu cjelinu jer se vrte oko jednog čovjeka i jednog događaja. Priče se vrte u razdobljima od 1960.-2004. godine. U središtu je haičanski rat u 60-im godinama dvadesetog stoljeća. Glavni junak po kojem je i knjiga imenovana je starac (koji živi u 2004. godini) koji je u prošlosti, za vrijeme rata bio okrutan, ako ne i najokrutniji mučitelj na Haitiju, a sada život mirno provodi radeći kao brijač u New Yorku. Njegova je žena, koja zna njegovu prošlost (doduše ne kompletnu), konstantno u strahu da će netko od mučenih ljudi prepoznati njezinog muža i da će ga izgubiti iz svog života, a njegova odrasla kćer ne zna ništa o tome, već misli suprotno: da je davno bio mučen i da zato ima noćne more i grozan ožiljak na desnom obrazu. Na jednom zajedničkom putovanju otac joj prizna istinu i tu završava prva priča. Nadalje priče govore o sudbinama i odlukama ljudi koji su bili mučeni ili su jedan dio života proveli s mučiteljem u Americi koje vam objasne što je u biti taj čovjek sve činio i koliko je utjecao. Priča o ratu, bijegu, tajnama, smrti, okrutnosti, ljudskosti i sudbinama ljudi na dva mjesta u dva različita vremena.
Ni ovjde mi kraj kraja nije bio najjasniji zašto baš tako završava, ali mislim da otprilike znam kako i zašto.

Obje knjige su suvremene i na svu sreću nisu dosadne! :p
Od izbornih sam pročitala Hemingwayev A sunce izlazi i dobro mi je došla pri čitanju generacijske lektire koja govori o ljudima koji smatraju Hemingwaya svojim uzorom i prepričavaju sudbine i osobine likova uspoređujući ih sa sudbinama i osobinama ljudi oko sebe.
Tu knjigu naravno nisam mogla u potpunosti shvatiti (što sam shvatila čitajući generacijsku) bez knjige koja joj prethodi jer prepričava kako je Jake, glavni lik zadobio rane, odakle zna Brettu itd. itd.

Inače... oproštaji... hm
Zagrljaj, bok, bok, zagrljaj, bok, zagrljaaaaaj, mah, mah.
Pa sad razmišljam kako će to izgledati u subotu ujutro s mojim roditeljima i bratom:
hoću li roniti suze? Hoće li oni? Hoću li cijeli dan imati crvene oči od suza ili ću biti preuzbuđena zbog puta? Hpće li mi na putu izgubiti prtljagu? Hoće li mi rastvarati kovčege zbog glupih paranoidnih sigurnosnih mjera?... u, čekaj, skrenula sam s teme...
Uglavnom, bumo vidli.

- 22:50 - Komentari (9) - Isprintaj - #

16.08.2006., srijeda

fun day by the sea + nacionalno jelo

Još samo 3 dana do Amerike.

Čudno, ali ja još uvijek nemam baš osjećaj da stvarno za samo TRI dana idem!!! :/ Mislim, veselim se, ali još uvijek nemam neku navalu oduševljenja/nervoze/tuge/sreće itd. :/ hm, valjda zbog priprema :p

Odredište - Cavtat.
Bilo je zabavno još jednom prije odlaska vidjeti nekoliko dragih lica iz razreda. Šteta što se s nekima nisam uspjela pozdraviti, ali evo, pamtit ću ovaj dan. Bilo je lijepo.
Nije bilo nekih prekomičnih situacija, ali ću THE N uvijek zapamtiti plaže sa suncobranima na skroz drugom kraju poluotoka do kojeg bi bilo lakše doći iz suprotnog smjera... :)

Uglavnom, jako sam umorna i sad mi se stvarno ne da ništa drugo raditi nego samo poći spavati, ali ipak tu sjedim i chatam s THE Jh međusobno si tipkajući kako smo umorni...
Anyways. Isprike svima jer ih neću uspjeti prokomentirati, no havala vam puno na trudu za smišljanje nacionalnog jela :). Na žalost, o većini jela sam pomislila i ja, ali
burek= BiH
musaka=isto negdje tamo orijentalno
punjene paprike i sarma (moj tata je mislio podučiti me, ali onda pomislih da toga ima i drugdje...)

No danas su mi i koleginjice iz razreda savjetovale palentu i pomislih si - pa e, fakat! Pa ih mogu skuhati na način koji ih moj tata skuha. I šporki makaruli, to je nešto iz ovog kraja! :D
Još im uvijek mislim ispeći i palačinke pa ih neka tamo :P

Anyways,
Laku noć!!!

PS @Unbreakable, već sam nekoliko puta naglasila da ću staviti adresu stranice kad dođe vrijeme za to pa ne brini ;)

- 23:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

15.08.2006., utorak

amore!

Još 4 dana do Amerike.

Idemo THE R i ja ispod Minčete do Pila i taman si mislim ići kovrčati pramen kose kad odjednom

BIIIIIIIIIIIIIP!!!

wth?!?!?!, mislim si u sebi, pa nisam ni zakoračila na cestu, zašto auto trubi????!?!?!?!?!, dok moja ruka zamrznuto stoji na mjestu na kojem je i bila: uhvaćena za pramen.
Kad odjednom iz tog bipajučeg jurećeg bijelog automobila kroz prozor proviri muški torzo vičući: "AMORE!!!" i pošalje leteće poljupce u našem smjeru.

Nije mi trebalo dugo dok shvatim zašto, zbunjenoj THE R nakon sekunde mozganja pokažem na talijansku zastavu prišivenoj na stražnjici mojih traperica.

I tako sam zaradila nadimak "Amore". Lijepa domoljubna gesta bipajućih Talijana.
Bar se nadam da je to išlo zastavu...

update on THE lektira
Još jedna tura čitanja i gotovo. Sutra idemo u Cavtat provest dan na plaži.
BTW, znate li neko hrvatsko nacionalno jelo koje bi bilo jednostavno skuhati i u nekoj stranoj zemlji?

- 23:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

14.08.2006., ponedjeljak

round round

Još 5 dana do Amerike

Danas sam se odlučila dići i poći obaviti kojekakve stvari: od prošenja suvenira pa do kupnje istih.
Kako je to razmjena, trebamo govoriti o mjestu odakle potječemo kad god dobijemo priliku. Jedna od obveza nam je ponjeti suvenire, ništa skupo, već neke brošure, CD, DVD našeg grada i slično.
I tako odem u Turističku zajednicu grada:

DobardanjasamkćerJabučnogocaimogudobitigospodinašefa?
Znam ja tko si. ;)

Nego, što je ono bilo?
Paaaa... dobilasamstipendijuzapoćiuAmeriku(ovdje me gleda ispod oka)itrebamgovoritiosvommjestu (ovdje su mu zasjale oči) zato mogudobitireklamneuzorke?
Naravno!

I ljubazno su mi spremili CD-e, DVD-e, postere, knjige i informacije o gradu. Izgledalo je malo na stolu, ali kad to dignete u vrećicama... stvarno ima težine.

Pošto nam je majka stipendistice rekla da su se djeca oduševila Kraševim čokoladama pa sam i kupila koje uz Krašuljke i još neke bombone u nadi da će mi dobro doći i na Međunarodnoj večeri kad ju budemo trebali prirediti.

Zatim, popodne je bilo razgledavanje cipela za obiteljske večere i našla sam taman neke crne dress šuze. Ima dobar izbor u Pittarella, mogu vam reći. Izabrah crnu jer će se uklopiti s mnogo više stvari nego s rozom ili zelenom (iako su i te bile slatke!)

A lektira ide u redu, trudim se svaki dan pročitati po 30 strana i prešla sam polovicu druge knjige. Prva je knjiga imala malo mračniju temu; život nekoliko Haićana za i nakon rata, dok je ova druga mnogo zabavnija iako ima više nepoznatih riječi no prva.

I ispričavam se svima kojima nisam stigla uzvratiti komentar, ali još je samo 5 dana tako da sam u maloj gužvi :/ (koja se jako dobro vidi u mojoj sobi - hrpa stvari na svakom koraku...)

Odgovori na prethodne komentare:
...One Tree Hill... - :)) joj nemam riječi :"> Hvala!
Mornar - a eto, sreća da se nisi prijavljivao na ovo, ha? Koja bi to greška bila...
nn - Hvala na savjetima! :) Uvijek mi je drago kad dobijem takvo nešto od onih koji su već sve to iskusili. Imam i Yahoo i MSN i ICQ, ali AIM mi nije nešto bio simpatičan kad sam ga prije imala :/ Ali vidjet ću što će biti u điru u mojoj školi :))
Honors već imam iz matematike, a htjela bih uzeti još koji AP ili nešto. Baš bih voljela da imaju neku fotosekciju :) A prijavila sam se na grupni sport jer sam htjela upoznati ljude :D
Ako imaš još koje savjete, samo daj :)))
Teeja - hehe, kad sam dobila odgovor da sam dobila stipendiju upravo sam to i radila: vrištala i skakala s mamom :p To je bio baš lijep osjećaj :))) Ali ima još prilike za te, zašto ne? Sigurno mora biti neka razmjena na faksu ;)
one girl 14 - pa evo, razmisli kad završišp prvi razred :)
pa tko zna...
zaretina - žao mi je što ću te razočarati no nisam ni Blanka niti ću morati polagati 12 predmeta :p ja sam iz opće gim.
OrangeB - da, profesori imaju razumijevanja za učenike koji su bili vanka na godinu dana. Svake godine ih bude po nekoliko u mojoj školi i navikli su na takve. Kad se budem vratila bit će nas bar troje takvih. A uz to imam i dobar odnos s ravnateljicom pa se ni ne plašim.
Troškovi vize nisu uključeni ni kod mene, a prijevod svjedodžbe možeš i sam napraviti.
Što se rasporeda tiče... oni imaju i prijevode mojih svjedodžbi i moju listu interesa i životopis, oni su složili raspored prema mojim interesima i napravili su dosta dobar posao. Nikakav priejvod rasporeda nije bio potreban jer imaju popis predmeta koje imam ovdje.
Unbreakable - pa naravno ;)
Kako sam i navela već na dosta mjesta, ovo iskustvo je prevrijedno za propustiti. Makar to bila samo ili čak godina dana u svakom slučaju se isplati jer em naučiš kako je biti bez roditelja, em upoznaš nove ljude, em vidiš nešto svijeta, em se možeš baviti aktivnostima koje voliš i em imaš priliku pohađati jednu od najboljih srednjih škola u SAD-u. Još ti i daruju punu stipendiju! Dobit ćeš nezaboravno iskustvo koje će te oblikovati i izgraditi kao osobu. No ionako svatko ima svoj cilj i svoj vid koristi pa eto, ti razmisli koji ti je program draži :)
A ja bi sad da mi malo rečeš o toj svojoj organizaciji koja šalje 3. i 4. razred, tek toliko za informaciju :)
A za faks, da, dobit ćeš preporuke i tvoja godina u Americi će izgledati jako lijepo u životopisu ako se odlučiš na njihov faks ;)
tu je još i usavršavanje jezika pa... ;)
Valjda ću pisati iz Amerike, ovo mi je svojevrsni spomenar :p Pisat ću kad uhvatim vremena ;)
Zvrk - hvala :)) dat ću sve od sebe da iskustvo bude ispunjeno lijepim iskustvima i komunikaciji s raznim ljudima! :D
nadam se da ću i ja jednom živjeti vanka :)
Mirance - THANKS!!! :D
nina 69 - a eto, brbljava sam kad se uhvatim tipkovnice... *oops* tako je jedna cura otišla zbog tenisa na floridu pa je na kraju tamo i maturirala i sad upisuje faks u Californiji!
Mya - kužimo se mi ;) Yuhuuuuu :D
Siobhan - hvala :))

- 21:05 - Komentari (16) - Isprintaj - #

13.08.2006., nedjelja

kako ćete i vi do Amerike ili Velike Britanije?

Još 6 dana do Amerike...

pa... pozdrav svima koliko vas ima! *maše svima s nervoznim i skamenjenim izrazom lica*
Ni u njamanju ruku nisam očekivala, a ni željela završiti na naslovnici, već sam mislila voditi ovaj blog da potaknem i ohrabrim druge na isti korak kao i ja prenoseći im svoje iskustvo. Valjda je i ovo jedan način, ali mene je strah ovolikog publiciteta!!! :((
Ali evo, hvala vam na komentarima.

Nego, kad sam već tu da odgovorim na najčešće postavljeno pitanje u komentarima.

Kako si dobila stipendiju? Kako bih i ja mogla/ao na to???
Priča ide ovako:
prošlo ljeto sam igrom slučaja upoznala THE Bivšu Stipendisticu, jednu fantastičnu osobu kojoj se i dan danas divim na svemu što sama čini i postiže, no o njoj neki drugi put :) Kroz priču sam saznala da je boravila u Americi na godinu dana, a kako je meni biti učenica na razmjeni u SAD-u bio san otkad znam za sebe (a u engleski jezik sam zaljubljena isto toliko dugo:))...) , volim pitati ljude kako i zašto. Tako otkrih da je dobila punu stipendiju koje je ujedno i jedno nezaboravno fantastično iskustvo koje će pamtiti do kraja života.
Ovo nije doslovna "razmjena" u kojoj vi stojite kod neke obitelji pa morate primiti nekoga natrag kad se vratite u domovinu. Ne. Ovo je razmjena za poticanje tolerancije i međukulturnog razumijevanja. (i ne morate ugostiti nikoga zauzvrat)
Da se vratim na natječaj: organizira ga jedna hrvatska nevladina organizacija u suradnji s američkom. Američka ima 35 godina iskustva s razmjenom učenika iz Europe, Australije i Kine, te iz Amerike u svijet. Hrvatska organizacija je već poslala 10 generacija preko bare, ja sam u jedanaestoj i koliko znam, osim dvoje učenika svi su postigli odlične rezultate za vrijeme boravka u SAD-u.
THE Hrvatska Organizacija, ne samo da surađuje s Amerikancima, već surađuje i s britanskom organizacijom koja dijeli stipendije učenicima iz raznih djelova svijeta. Tako da pri prijavi imate priliku poći u SAD ili Veliku Britaniju pohađati TREĆI RAZRED srednje škole (i nikoji drugi. Ni prvi, ni drugi, ni četvrti, oni sitpendiraju TREĆI)
Natječaj se inače otvara u razdoblju između rujna i studenog (prošle godine je to bilo u studenom). Naravno, ime same organizacije i adresu web stranice na kojoj je objavljen natječaj ćete saznati kad dođe vrijeme za to. Pazit ću ja na to ;)
Pošto je meni to bio veliki san odmalena, naravno da sam imala tremu pri samoj odluci da se prijavim, ma što, kad sam vidjela da je natječaj otvoren!!!
No, kako s godinu na godinu neki sponzori odluče više ne podržavati neke projekte, tako se poveća i cijena sijela kojeg stipendisti moraju sami pokriti. Prošloj generaciji je to bilo 1000$ za SAD, ne znam za UK, a ove godine je to 1500$ za SAD, a 600 funti za UK. Naravno, ta se suma može pokriti u ratama i nalaženjem raznih sponzora. Kako mi je i sama THE Bivša Stipendistica rekla: "Novac je najmanji problem. To se uvijek da srediti zato ne brini". Uistinu i jest. Ja sam se pri odluci za prijavu toliko opterećivala tom svotom smatravši da će mi trebati stvarno puno da nagovorim roditelje na ovaj pothvat, tako da sam smišljala razne moguće (njihove) argumente i (svoje) protuargumente na iste. MEĐUTIM:
sjedim u dnevnoj sobi, tata dolazi doma. Naravno, najbolje je što prije reći početi ih nagovarati. Nisam mu mogla reći odmah s vrata pa sam pričekala da skupim dovoljno hrabrosti poći se suočiti s tim.

Tata...
Reci, dušo.
... :/ ... Znači... ima taj natječaj... za poći u SAD na godinu dna na razmjenu... dodjeljuju stipendiju... i... ja bi se prijavila na to. Stipendija pokriva povratnu avionsku kartu, školarinu, zdravstveno, hranu i boravak u internatu ili američkoj obitelji. Znaš da sam ti rekla o THE Bivšoj Stipendistici i ona kaže da je to sve sigurno...
aha
ali... jedan dio trebaju pokriti roditelji... 1500$... *ubrzavam govor* Znam da je to puno, ali...
pa ajde
...*razrogačene oči, muk na trenutak* ... što?
Pa prijavi se. Da ostaneš ovdje ionako bi ti trebali kupovati hranu i sve. Na kraju ti je to isto. Nije to problem, naći će se 1500$. To je jedno odlično iskustvo, da sam ja imao prilike tako poći i ja bih. Samo ti pođi, dušo. Ali reci to i majci.
*glupav smješak olakšanja, sreće i zbunjenosti na tako lak "nagovor"*
*zagrljaj* Hvala, tata!

ok, mamu, bikicu kakva jest, trebalo malo više uvjeriti da je to sve u redu. Ali na kraju krajeva, odbiti priliku za takvo iskustvo?! Naravno da me podržala :)))
i sad su oboje ponosni roditelji jedne stipendistice kojom se hvale na sav glas gdje god stignu... :p

I tako je započeo proces prijave.

Kandidati trebaju zadovoljavati ove uvjete:
-završili su prvi razred srednje škole s odličnim ili vrlo dobrim uspjehom bez ijedne dvice i najviše do dvije trice.
Natječaj je otvoren za sve učenike koji u tekućoj školskoj godini pohađaju drugi razred srednje škole u Republici Hrvatskoj

Ako su vam svi prijavni papiri u redu onda će vas pozvati na test engleskog (nije uopće težak, zato ne brinite), ako zadovoljite na testu, pozvat će vas na interview s predstavnicima organizacija, ako prođete intervju... You've made it, baby! :D

Ali zabrinut/a sam da neću moći položiti sve predmete kad se vratim!!!
Tko ne riskira ne profitira.
Kako mi je i THE Bivša Stipendistica rekla: "Za to se nemoj unaprijed opterećivati, o tome ćeš misliti kad se vratiš :)" Svi su uspjeli, profesori imaju razumijevanja za vašu situaciju i bez problema ćete moći položiti sve što trebate. Smatram da je to jako mala žrtva za svo iskustvo koje ću dobiti tamo. Jako sam zahvalna svima u organizaciji, roditeljima i sponzorima što vjeruju u mene i jako ću se trudit opravdati to povjerenje!
Malo optimizma i nemojte se opterećivati financijama i polaganjem predmeta. Where is a will, there is a way! Uvijek :)
- Pa zar da zbog straha od takvog nečega propustim priliku života i bacim svoj san u zaborav??!!! NO. CHANCE. Cijelo vrijeme sam vjerovala da ja to mogu i da ću si to i ostvariti. :) I vidite gdje me takvo razmišljanje dovelo ;)

Odgovore na druga dva pitanja imate u prethodnom postu.

PS tako mi je neobično vidjeti svoju sliku/črčkariju na naslovnici...
Statistika veli: 154 unique visitora danas i 301 otvaranje bloga. ...wow... nikad nisam vjerovala da bi moj skromni blog mogao doživjeti takvo nešto... :(
dana 13.08.2006. od 20 h pa do ponoći je bilo preko 300 hitova i preko 160 jedinstvenih posjetitelja.
Ukupno 333 hitova i 166 jedinstvenih posjetitelja, od kojih je samo 13 prije već posjetilo blog.

- 22:28 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.08.2006., subota

faq

Još 7 dana do Amerike

I tako se to vrijeme do puta smanjilo na samo tjedan dana. Kako samo vrijeme brzo leti...
I svi kojima sam rekla ili su saznali da idem me pitaju slična pitanja:

Zar te nije strah?
Hoće li ti ljudi nedostajati?
itd.

Pa eto, da odgovorim kako i zašto :)

Strah? Čega? Ovo je nešto što sam oduvijek željela i ove sam godine to i uspjela ostvariti svojom voljom, sposobnošću i podrškom roditelja. Dobivanje stipendije smatram velikom čašću i sam odlazak preko bare na ovaj način i s ovom organizacijom bi trebao biti izvor svačijeg užitka ako dobije priliku.
THE Organizacija ima 35 godina iskustva s razmjenom učenika, svi s kojima sam razgovarala o ovom programu je drago da su se odlučili na prijavu i ako postoji neki problem tu je uvijek netko kome se mogu obratiti jer znam da će mi pomoći i stati uz mene (od prvih koraka, pa vjerujem da se to neće promijeniti ni po dolasku).
Zatim, sama činjenica da ste se sami uspjeli izboriti za nešto što ste htjeli bi vam trebao povećati samopouzdanje i vjeru u sebe. Prevelika ovisnost za drugim ljudima mi je grozna. Ljudi bi trebali naučiti biti neovisni dok su još mladi i naučiti da ne može niti smije uvijek netko obaviti stvari za vas. Jednom će svatko morati odrasti i vidjeti kakav je svijet izvan toplog roditeljskog doma. Ovo dođe kao dobra priprema za to jer je lakše: em ću imati potporu i roditelja i THE Organizacije, em to još nije onaj stvarni stvarni svijet gdje se kao studenti ili ljudi koji rade morate brinuti kako, što, gdje, koliko itd. Još uvijek imate svu vojsku ljudi koji će se pobrinuti da vam bude što bolje.
Smatram takvo što izvrsnom prilikom da se dijete upozna s okruženjem gdje ne može odmah otrčati roditeljima i potražiti pomoć, gdje mora (koliko-toliko) sam odlučivati za sebe i sam organizirati vrijeme jer, kako se i uvjerih u Puli, potakne vas da počnete vjerovati sebi da vi možete biti (koliko-toliko) neovisni. (Zašto stalno ubacujem "koliko-toliko"? Jer još uvijek financijski ovisite o roditeljima iako i ne mora biti tako). Koliko god da volim svoje roditelje, moram priznati da je nekad lijepo biti bez njih :)
A uz to se još i MORATE vratiti nakon 10 mjeseci. A 10 mjeseci uopće nije puno. Samo jedan djelić života koji će biti ispunjen fantastičnim iskustvima.
Eto, ja sam odlučila da ako već imam prilike ostvariti nešto dobro da to i učinim. (hvala THE N-u) :)
I svaka novost, promjena i putovanje su dobro došli :)) Još ako je na ovaj način... nek' ih bude još!!!
Jer meni je grozno što se u Hrvatskoj ljudi previše oslanjaju na veze, varanje itd. nego na neki pošten način uz rad. I sama činjenica da djeca do 30. godine (ili ženidbe/udaje) žive s roditeljima i da nekome s navršenih 30 još uvijek mama svako jutro toči mlijeko u šalicu. (ali eto, ekonomija i mentalitet su nam takvi pa što se može, je li... ugh)

Dakle, da sumiram:
- moj san koji će se ostvariti :))
- novo iskustvo, nova zemlja, nova lica uz odličnu organizaciju i s podrškom roditelja
- iz sveg pročitanog i svih razgovora, vjerujem da se neću dosađivati. A sretna sam kad radim nešto korisno :)
- izgraditi će vas kao osobu i doma ćete ponjeti jedno vrijedno iskustvo koje će vas najvjerojatnije pratiti do kraja života ili ga skroz promijeniti. Time ćete moći i utjeacti na svoju okolinu.
- organizacija je provjerena i tu je cijela četa ljudi i doma i u domovini i preko bare koji vjeruju u vas

Hoće li mi ljudi nedostajati?
Naravno da mi hoće, pa ipak sam vezana za neke od njih i kad čovjek dođe u novu sredinu u kojoj ne zna nikoga bude nesiguran i želi nešto na što je navikao, ali rastanci su normalan dio života i neću svaki dan kukati zbog toga ako sam već sama htjela poći.
Osobno, smatram se dosta neovisnom od malena i nisam nikad voljela previše ovisiti o drugima. Naravno, potrebna mi je potpora, ali da mi netko sve obavi? Brrr... :( Zato uvijek (uz časne iznimke kad izletim iz kuće pa zaboravim :p) nosim maramice, pontice i ine jer mi je neugodno ako uvijek pitam nekog da mi nešto da. :/ A i sama najbolje znam kako želim da nešto bude pa to volim i sama napraviti jer se često nađem u situaciji da je druge strah drukčijih ideja pa me to koči :/ Ali nemojte me shvatiti krivo, volim ja kad ljudi zajedno rade ako funkcioniraju kako treba :)
Opet ponavljam, to je samo na 10 mjeseci, ionako se vraćam pa čemu praviti veliku dramu oko toga. Moram iskorisiti to vrijeme kako najbolje znam i umijem, a svakodnevno lijevanje suza ne spada pod to ;) Većinu ljudi ni ne viđam preko ljeta pa nisam devastirana zbog toga :) Naravno, drago mi ih je vidjeti, ali ako ne, što se može :p
Where is a will, there is a way.
A i tehnologija. Mail, telefon, što god hoćete i kad god hoćete. Prema tome...

- 13:40 - Komentari (25) - Isprintaj - #

11.08.2006., petak

dress code

Još 8 dana do Amerike

Ne znam da li znate ili ne, ali njihove škole imaju Dress Code, pravilo o odijevanju. Kad sam ga pročitala mami, njena prva reakcija je bila: "... kupit ću ti uniformu u Dalekoj Zemlji", ali je na svu sreću (?) odustala od te ideje.

Pa evo šo je uzrokovalo takvu reakciju:

na nastave NE smijemo nositi:
blue denim, overalls (znate one hlače koje često nose farmeri, traper materijal, hlače koje sežu i do prsa i imaju naramenice... ako me razumijete...), flanel majice, sweatshirts, topići na bretele, sandale, japanke, t-shirts

Njih smijemo nositi kad završi nastava, u slobodno vrijeme, za nekih slobodnih aktivnosti itd.
Kako je moja THE Kolegica rekla: "Onda se vikendima smijemo odati nemoralu i nositi traperice" :)

Na nastave MORAMO nositi:
Dečki: košulje i kravate ili dolčevite sa džemperom, hlače i cipele/tenisice
Cure: haljinu, suknju ili hlače i majice s ovratnikom ili dolčevite sa džemperom i cipele/tenisice. S tim da dužina suknje ne smije biti kraća od vrhova prstiju kad ruke stoje opušteno sa strane.

Svaku srijedu navečer imamo Obiteljsku večeru i naravno, vrijede pravila za učionicu + još neka:
Dečki: sako i kravata, hlače od odijela, čarape i svečane cipele
Cure: haljina ili suknja i bluza, ili hlače bez džepova i svečane cipele
i nadopisano: Skromnost i profesionalnost su kriterij za ženske haljine.

Pa ne čini se tako strašno, zar ne? Samo moram promijeniti pola garderobe jer ja nemam ni jedne poštene hlače koje nisu jeans materijala. Ali Amerika i Boston su veliki :D

- 12:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

10.08.2006., četvrtak

'cause we are living in a material world...

Još 9 dana do Amerike

Stanje je: shopping.
Inače se ne smatram prevelikim mterijalistom, ali kad se mora, što se može (doduše, nije da mi je krivo...)
Treba nabaviti stvari za tako dug put: počevši od neke odjeće pa do kozmetičkih potrepština. I tako obilazimo trgovine, ali u Dubrovniku je dosta ograničena ponuda pa 90% potraga zaključimo riječima: "Ma kupit ćeš(ću) to u Americi."
Pogotovo obuća. Ne sviđa mi se ta monotonost boja: siva, crna, bijela, maslinasta. Ne, nije to samo za one muška roda, već i za sve osobe ženska roda sa stopalima većim od broja 32. Pa se zapitam: zar nitko ne želi neke veselije cipele od tog polja maslina?
Nije da inače nešto prečesto obilazim dućane, ali nisam mogla vjerovati da neke trgovine još uvijek imaju radno vrijeme s pauzama od 13 do 17.

Zatim, prije odlaska treba poslati sva zaduženja slika ljudima koji ih žele vidjeti. Sad su radovi u toku.

Lektira
Stigla mi je knjiga haičanske spisateljice iz Daleke zemlje. Naime, pošla sam krajem šestog mjeseca u Algoritam pitati za tu knjigu, na što su mi ljubazno ponudili da će se raspitati u Zagrebu (gdje ju nisu imali na lageru), pa i da će se dalje raspitati i neka ja nazovem za koji dan da vidim situaciju.
Nazvala sam nekoliko puta, međutim svaki put kad bih telefonirala ispalo bi da tog nekog zaduženog za to nije bilo pa da probam drugi put. Drugi put - ista priča i tako po nekoliko puta kad sam napokon odustala misleći da ja tu knjigu neću dobiti o njih. I tako je tu upala mamina priajteljica iz Daleke zemlje koja mi je knjigu i poslala :)
I tako negdje 5 dana nakon početka čitanja lektire (što je negdje 5-6 tjedana od narudžbe) stiže poziv: Apple Jabukić?-...da?-stigla vam je THE knjiga koju ste naručili- (tišina na trenutak) u joj... :/
Nisam ju kupila jer sam već pri kraju, ali hvala Algoritmu što ju je potražio i naručio.

- 14:12 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.08.2006., srijeda

Sve u svemu... danas o cjepivu

Još deset dana do Amerike.

Neki dan mi je stigao mail u kojem je opisan naš plan puta: krećemo iz Zagreba u Frankfurt pa iz Frankfurta u Boston. Tek kad sam to pročitala mi je sinulo: "... cek'... Pa ja STVARNO idem!" i nekako mi je Amerika postala bliža (vremenski). [pa sam se počela zamišljati kao jedna od onih putnika koji su u 20. stoljeću prelazili u Ameriku brodom i kad bi stigli u New Yoršku luku digli pogled i gledali prema Kipu slobode puni nade, ali samo u avionu i kako spuštam pogled na to novo tlo i mislim si: "to je Amerika". Ali sam onda sada shvatila da će biti sumrak kad ja budem sletila pa ću valjda ugledati sva svjetla. ... zanemarite.]
Da, veselim se, ali me i samo maaalčice trema. No valjda je i to normalno. Ionako se vraćam za 10 mjeseci pa se moram potruditi iskoristiti svo vrijeme kako najbolje umijem.

Inače što radim, a što bih još trebala.
Najviše muku mučim s trakavicom zvanom: cijepljenje. Naime, Amerikanci traze da imamo urednu listu cijepljenja prije nego kročimo na njihov kontinent. Ali problem je:
- što sam redovito mijenjala zemlje stanovanja kad je val cijepljenja bio najžešći tako da su mi kartoni razasuti po raznim djelovima svijeta.
pa sam zbog toga
- morala slati krv na analizu da utvrde da sam imala ospice i vodene kozice. (u, nemojte da počnem o tome... mogla bih cijeli sastav napisati o veličanstveno ornganiziranim zdravstvenim ustavnovama u Dubrovniku od kojih ni jedna ne zna gdje bi slala pacijenta...)
ali
- postoji takozvano MMR cjepivo koje djetetu daje imunost na ospice, vodene kozice i zaušnjake, no kako u RH ne cijepe djecu protiv zaušnjaka (ili mi je bar tako doktorica rekla), nekako sam se morala imunizirati i na to. I tako sam morala poći tražiti to cjepivo.
međutim
- veli doktorica da sam ja sa svojim godinama prestara za to i da bi možda moglo doći do komplikacija i da mi ne želi to davati. Pa smo se na kraju dogovorili da ću se imunizirati u američkoj mi školi.
Zatim
- zatražili su da, ako nisam imala PPD test (znate ono kad vam nešto ubrizgaju u ruku pa vi čekate nekoliko dana da vidite hoće li pocrveniti i napuhati se), drukčije znan i kao Mantoux test, u posljednja tri mjeseca da i to obavim ili pođem snimiti pluća na rendgen da vide da su mi organi za disanje zdravi.
i
- to sam i napravila, uredno pošla i u doktora da mi napiše da mi je lijepo crveno i napuhano i da sam zdrava. Na papir mi je napisao: test pozitivan, radius 10 mm.
ii
- ja to sva sretna što je u redu pošaljem mail THE organizaciji: "doktor veli da je pozitivno, oć' faxirat?"
iii
- stiže mi odgovor: "Jabuka, u SAD-u ti test treba pokazivati NEGATIVAN ako si ZDRAVA! De odi u doktora da ti napiše da si zdrava ili nešto, a ako nisi onda moraš poć' slikat' pluća!"
iiii
- :/
(da pojasnim ovaj izraz lica: u,kvragu,zar-opet-moram-u-doktora, više-sam-mu-dosadila-što-mu-svaki-drugi-dan-dolazim-u-ordinaciju...
i-kad-će-više-biti-gotovo-s-ovim? :(( )
iiiii
- onda mi malo kasnije stigne mail: "Jabuka, razgovarali smo s medicinskom sestrom u tvojoj školi i veli da, ako si ikad primila BCG cjepivo da će t' test uvijek pokazivati pozitivno ako si zdrava. Jesi to imala?"
a ja sva sretna
- "daaaaaaaaaa :D"

Pouka priče: Nemojte ni pomišljati na odlazak na studij/razmjenu u SAD ako niste spremni na natezanje s doktorom :)

- 12:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

O statistici i slično

Za razliku od prošlog ljeta, ove godine je najvruća sezona odlična.
Em imam više slobodnog vremena, em sam zaokupljena stvarima i ljudima do kojih mi je stalo, em upoznajem fantastično društvo, em se osjećam bolje od prošlog ljeta i em je više aktivnosti i putovanja :)))

paralele:
prošlo ljeto (nadalje u tekstu PLJ) - čitala knjigu na engleskom (u biti to sam i pretprošlo) HP
ovo ljeto (nadalje OLJ) - čitam knjigu na engleskom, dapače, moram pročitati najmanje dvije.

PLJ - vodila razgovor "Zašto (ne) pušiš/piješ"
OLJ - opet vodila razgovor "Zašto (ne) pušiš/piješ"

PLJ - počela nositi spuštenu kosu
OLJ - češće nosim spuštenu kosu

PLJ - teglila laptop
OLJ - manje teglim laptop

PLJ - polu-uspješno davala upute kako-stići-na-neko-mjesto na talijanskom i poslije stalno mislila "ja to učim 6 godina, a ne znam pošteno dati upute o putu..."
OLJ - polu-uspješno davala upute kako-stići-na-neko-mjesto na talijanskom i poslije stalno mislila "ja to učim 7 godina, a ne znam pošteno dati upute o putu..."

PLJ - dobila dobru glazbu i CD s clipovima od nekoga
OLJ - dobila dobru glazbu i CD s epizodama dragih mi animea/crtića od nekoliko ljudi :))

PLJ - redovito posjećivala http://madonna.blog.hr
OLJ - iako manje redovito, http://madonna.blog.hr je blog koji najčešće posjećujem

PLJ - nasjedala se na aerodromu
Ove godine općenito - često posjećujem aerodrom i ovog puta i otputujem negdje

PLJ - pošla na piće s društvom iz istog kruga koje vidim jednom-do dva puta godišnje
OLJ - pošla na piće s društvom iz istog kruga koje vidim jednom-do dva puta godišnje

PLJ - sudjelovala na godišnjem okupljanju ljudi iz THE udruge i bilo mi fantastično biti na 4 dana na nekom drugom mjestu
OLJ - bila u Puli na fotoradionici i bilo mi fantastično biti 12 dana u drugom gradu s predivnim ljudima

Pretprošlo ljeto (nadalje PPLJ) - vozikala se busom do Korčule da bih bila tamo provela 10 dana
OLJ - vozikala se do Pule autobusom za provest 12 dana

PPLJ - družila se s magistrom (koji mi je jako drag :))
OLJ - upoznala doktora i magistra (koji su super i nimalo dosadni btw :D)

PLJ - upoznala zanimljive Nijemce
OLJ - upoznala zanimljive Nijemce i Španjolce
(u biti zanimljivo je to sa Španjolcima. Dan, tj. večer kad sam ih upoznala. U to doba sam sam čitala Hemingwayev "A sunce izlazi" i baš sam prošla poglavlje u kojem Michael (pijan) govori Cohnu: "Zar ne znaš da si dosadan? Zar ne znaš da si nepoželjan? Zar ne znaš da te Brett ne želi? Neki ljudi ne shvaćaju kad su nepoželjni!" Svi su oni bili u Španjolskoj gdje su došli gledati borbe bikova. I tu je večer naš glavni lik, Jake, upoznao zgodnog, mladog i uspješnog toreadora Romera, koji se na kraju zbližio sa spomnutom Brett.
I tako smo tu večer išli slaviti rođendan moje cimerice na plaži i veli mi ona "Kako neki ljudi ne shvaćaju kad su nepoželjni?" (odnosilo se na nekog iz grupe). Paralele su ta rečenica, alkohol (doduše nitko se nije napio) i Španjolac/ci koje je moja druga cimerica slučajno pozvala da nam se pridruži misleći da je dotični netko iz naše [foto]grupe, bio je mrak, jelte.)

PLJ - negdje od 20.08. mi se mijenjao tijek ljeta
OLJ - negdje od 19.08. mi se mijenja tijek ljeta (a i cijele godine)

i još neke paralele o kojima ne bih javno.

Činjenica:
vjerujem da se stvari ponavljaju po određenom uzorku. Otkad znam za sebe voljela sam voditi statisktiku događaja oko mene. I u glavi cijepam životna razdoblja po poglavljima.
Za sada statistika veli da će se svake godine u drukčijem obliku dogoditi slični događaji. Razlika: jačina, trajanje i razina događaja.

Presuda:
Ovo ljeto je bolje. Mnogo manje stresa, puno više slobodnog vremena i stvari za činiti da mi ne bude dosadno te mnogo više novih ljudi po mom ukusu :)

Vive l'estate! :D

- 10:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.08.2006., ponedjeljak

Dubrovnik, 04.08.2006

Prelijepo nebo nad prelijepim gradom.

- 22:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.08.2006., srijeda

My brand new American schedule

Prolazeci Istrom 19.07. odjednom mi sine: "ja za tocno mjesec dana idem u Ameriku!" i sms-am tu misao tati.

Otkad sam se vratila svako jutro se dizem s popisom u glavi sa stvarima koje bih morala napraviti taj dan zbog odlaska u Ameriku. A tu je naravno i Puljanska deofrmacija :p tako da mi vise ne treba vise od 7 sati sna.
I tako svaki dan sjedim za kompom i saljem mailove i amo i tamo, em saljem slike, em pitanja, em tekstove koje sam trebala dovrsiti... svasta. Moram jos procitati i lektire, dovrsila sam tek Hemingwaya.
Odabrala sam sportove neki dan! Medu ponudenim sportovima su bili Field Hockey, Lacrosse (to je jedno te isto skoro, hokej na travi oboje u biti), nogomet, kosarka, skijanje, snowboardanje, macevanje, trcanje, football...
Ja sam odabrala da cu za jesen igrati hokej na travi (... ma to da se zblizim s ljudima :D), preko zime cu se macevati (to jer je bio ogranicen broj ljudi, inace da nisam to uzela bih snowboardanje :D), a na proljece cu ici na izlete na okolna brda itd. :D (da, i to spada pod "sports")

I danas mi je stigao raspored. I to kakav!
Ja sam zbog svih prica "Kad dodete tamo bolej da (vi sami) izabrete..." ocekivala da cu doci tamo, sjest s nekim savjetnikom i odluciti koji bi mi predmeti odgovarali. A ne. Danas sam dobila raspored. I tako mi je neobican!
Navikla sam imati 15 predmeta, svaki dan neki drugi predmet itd. Naravno, znala sam da cu imati samo 5-6 predmeta, ali...
Naime, u prospektu je pisalo: uzimas engleski, matematiku, drustveni predmet (=povijest), predmet iz znanosti i moderni jezik.
Naravno, ocekivala sam tipican raspored: Engleski, povijest, matematika, fizika (jer u njih 1. uci biologiju, 2. kemiju, 3. razred fiziku i u cetvrtom biras koji ces predmet), francuski.
ALI!
Predmeti mi glase ovako: Americka knjizevnost (engleski), Americka povijest (povijest za treci razred tamosnje srednje), spanjolski 1(pocetni spanjolski) i pazite sad pocetno/napredno/najnaprednije crtanje i digital imagining/graficki dizajn/digital film making. (to "/" jer cu ih imati po trimestar) I nemam ni jedan predmet iz znanosti! *sad* Vjerovali ili ne, voljela bih imati predmet iz znanosti, tako mi je neobicno ne imati takvo nesto u svom rasporedu. Pa citavo vrijeme je bio tu negdje! :( Ja cu prakticki 2 skolska sata imati likovni. wow.
Nije da mi se ne svida ta ideja, ne, ne. Dapace :) Obozavam to. I kad sam pregledavala listu ponudenih predmeta ja sam htjela pohadati te predmete (iako, nije mi potpuno jasan likovni, ali obozavam kistove pa nema veze :p)
Mislim da je uzrok takvom rasporedu sto sam u prijavi napisala da zelim biti psiholog ili graficki dizajner.
...
Ali tako mi je neobicno ne imati FIZIKU!!! :( I to jos njihovu fiziku s kabinetom i drugim zabavnim sadrzajima! Znam, cudak sam. No ok, ja imam svoj likovni :p
Da, nisam spomenula matematiku.
Imat cu matematiku, bez brige. U njih imate 3 razine svakog predmeta: lagani, normalni i honors (kao, napredni, jelte).
I pazite opet, imat cu Honors matematiku, gradivo cetvrtog razreda. To je statistika i neki problemi. Dobro, ne zalim se na to, s obzirom da je matematika dosta laksa u njih pa cu valjda uciti ono sto ucimo u trecem razredu ovdje.
Ali neobicno mi je jer: ucit cu spanjolski za prvi razred :), engleski i povijest za treci, matematiku za cetvrti i dva sata dnevno likovnog.
Jos zamislite da dolazimo u skolu 04.09. i imamo Prvi dan skole, onda cijela generacija ide na kampiranje na jezero na dva dana i onda se vracamo i od ponedjeljka sluzbeno pocinje nastava. tako neobicno za mene :D Cini se jako zabavno, ali sad si zamisljam koliko cu domaceg imati i kad nas pustaju da se toliko zabavljamo sigurno nam daju tonu domaceg. Forza :D
Cini se da ce mi biti jako zanimljivo ove godine :)))

Update, isti dan 23:02
Sad su mi javili da cu ipak dobiti fiziku! Da mi je raspored prilagoden da ipak imam fiziku. Hm. Nadam se da mi nece graficki dizajn stradat zbog toga
Cool :D

- 22:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Pula - dojmovi

Pula je prelijepa, Istra je predivna :)
Vratih se u subotu... 15 sati autobusom iz Pule nije lak posao, mogu vam reci.
Istra je skroz drugacija nego Dalmacija: sva je sarena, vesela, otmjena :)) Obozavam njihove sarene kucice i vesele persijane. Nemaju neki kic kao neki gradovi, nego su jednostavni i otmjeni :)

A radionica... fantasticna. Bili smo smjesteni u hostelu. Ja sam tamo dosla nakon 15-satnje voznje busom iz Dubrovnika u 6:30 ujutro. Tada jos nismo mogli u sobe i odes na wc kraj terase i sto nades - cucavac. Ja sam do 11 kad smo mogli uci u sobe u sebi gajila nadu "samo da u paviljonu ne bude cucavac..." I na svu srecu nije. Bio je normalni. Ali nas 14 zenska spola je koristilo jedan wc i jos 6 muska spola drugi wc. i nas 20 pod istim krovom u jedan jedini tus. I bas kao za inat, kad god sam prala svoju (dugu, gustu...) kosu, uvijek bi mi dosla jedna od nasih teta prigovarati da kad cu, pa koliko cu, pa da pozurim, pa da i drugi cekaju... U redu, znam da i drugi cekaju na red i da je ovo kamp i da nije u redu predugo se kupati, ali ja jednostavno ne mogu oprati kosu kako treba za manje od pola sata! :( (doma inace perem sat vremena na miru, pa si sad mislite kakva je to kosa...) No dobro, ali nakon sto bih izasla iz tusa, bila bi uobicajena reakcija na moju kosu :) muhahaha
Uglavnom, bilo nas je 24 ukljucujuci i voditelje. Dob 13-63. Ali svi smo se odlicno slagali. Grupa mi je prirasla srcu, toliko dragih, veselih i smotanih ljudi na jednom mjestu. Divota :D
Ne znam je li smotanost i fotografija idu zajedno, ali ima tu definitivno nesto. Zato smo i razvili izreku "Najgore je u zivotu biti smotan", odmah prvi dan.
Na organizaciju nemam prigovora, nismo se samo bavili fotografijom, vec smo radili i kemograme, fotograme, radili s camerom obscuro, bojali majice i marame... Dobijali smo svasta svaki dan :D
Raspored je bio:
ako idemo na teren na snimanje (nadalje u tekstu: ter.) - 7h budenje, ako ostajemo u kampu (kamp) 7:30
ter. 7:30 dorucak, kamp 8h
ter. polazak na lokaciju u 8h autobusom, kamp - u 9 pocinje predavanje.
Snimanje i predavanja su se izmjenjivala- jedan dan snimanje, drugi dan predavanje.
Dnevno bismo na snimanju posjetili ili jednu lokaciju pa cijeli dan proveli tamo, ili 3-5 lokacija autobusom. Dobili bismo lunch paket, voditelji bi ponjeli rajcice, paprike, krastavce i lubenice i lijepo bi jeli na otvorenom.

Kad ostajemo u kampu u 13 je bio rucak, u 19 vecera. Predavanja bi zavrsila prije rucka, zatim bismo oko 17 analizirali prethodno snimanje i fotografije, prikazali ih na projektoru i zajedno ih pogledali i prokomentirali. Na predavanjima smo dobivali zadatke: svjetlo-sjena, planirana fotografija, monokrom, portreti... Ja sam zavrsila na nekoliko portreta zbog neobicna izgleda i velike kose. I onda smo nakon toga jos i gledali te fotografije na projektoru... grr... ljudi ne znaju da je fotogenicna samo moja kosa...

Navecer bi nas nekad vodili u Pulu na sladoled ili bismo svi zajedno izasli u Pulu ili sjeli na otvorenoj terasi ili plazi pa lijepo proveli vecer :)

Moaj prva pomisao po dolasku u hostel: "Kako cu ja dijeliti zivotni prostor s jos toliko njih... a tek tus! I ovo je hostel. Nikad nisam bila u hostelu!"
Da, kasnila sam jer jedem polako. Jako. Jako. Jako polako. I zivcirala sam neke zbog toga, ali popravljala sam se! Cimerice su mi bile super, uostalom kao i svi sudionici radionice :) I na kraju sam shvatila zasto mladi ljudi idu u hostele, osim zbog nize cijene smjestaja: Drustvo. To je predivno. Toliko ljudi s toliko razlicitih mjesta, toliko za upoznati ih i druziti se. Svi zajedno. A ja obozavam strane zemlje i same strance :) Ako ste mladi (ma ne i fizicki, u srcu! Ako je mogla zena u sezdesetima mozete i vi!), voljni prilagoditi se tus kabini za 20 ljudi i volite upoznavati nove ljude, hostel je prava stvar za vas. A ako cete jos biti i kulturni osvojit cete i simpatije osoblja (Nijemci su bili dosta ... divlji, bio je krcat hostel Nijemaca).
Volim ja svoje roditelje, ali stvarno je lijepo nekad biti bez njih :p
Imali smo dvije izlozbe: u Safari baru na rtu Kamenjak (genijalno ureden bar, nemate osjecaj da ste u Hrvatskoj vec negdje u Indiji ili tamo negdje na Istoku :), nema krova, ni elektricne struje, vec je prostor uklopljen u sumici bambusa i tu su napravljeni odjeljci s panjevima i stolovima. Jos imaju i ogromne drvene ljuljacke i tobogan i ostale djecje igracke, divota!) i u Balima (uf, prelijepo mjestasce :))
Posjetili smo Bale (Valle), Dvigrad, Groznjan, Draguc, Labin, rt Kamenjak, peli se na Risnjak (1500m!), Humu, Dinama i Kotlima.
Komarci su grizli, i to jako. Ne nastaju plikovi od njih, vec pličine. Moju su kolegicu napale i ose i meduze.
Imali smo pravi mali raj jezicne i kulturne razlicitosti s polu-cehom, polu-madaricom, deckom koji je pohadao talijansku osnovnu skolu i s menom. Ja sam ispala extra poliglot sa "silnim" jezicima koje pricam, odnosno natucam :p

Atmosfera je bila odlicna. Nije bilo nezdravog natjecateljskog osjecaja nego smo jedni druge gurali naprijed da fotografiramo sto bolje. Kad se drugi trude zelis se i ti truditi :)

Sve Istriane i Rijecane koje sam imala priliek upoznati pamtim da su bili otvoreni, tolerantni, jednostavni bez nekog pretvaranja da su bog zna sto. To mi se svida kod ljudi s Kvarnera i Istre. Svaka im cast.

Da ne duljim previse, iskustvo je bilo savrseno, evo i slika (bez dorade photoshopom):

s njima smo bojali majice :)

u Dvigradu

izmedu Huma i Dina

slika govori vise nego dovoljno. U kampu

vjerovali ili ne, Zadatak: snimi isplaniranu fotku

Risnjak

Zadatak: Portret

Labin

na povratku s Kotla

Bale

kraj restorana s finim palacinkama i negdje blizu BOŠKARINA

Pula

(obozavam crvenu jagodu ;D)

u kampu

... a ovo je tek djelic onog sto sam uslikala. Istra - zauvijek u mom sjecanju po fantasticnom provodu, ljudima i arhitekturi :)))

PS zadnji dan sam skakala na trampulinu koji je u sklopu kampa! :D

- 21:13 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>