faq
Još 7 dana do AmerikeI tako se to vrijeme do puta smanjilo na samo tjedan dana. Kako samo vrijeme brzo leti... I svi kojima sam rekla ili su saznali da idem me pitaju slična pitanja: Zar te nije strah? Hoće li ti ljudi nedostajati? itd. Pa eto, da odgovorim kako i zašto :) Strah? Čega? Ovo je nešto što sam oduvijek željela i ove sam godine to i uspjela ostvariti svojom voljom, sposobnošću i podrškom roditelja. Dobivanje stipendije smatram velikom čašću i sam odlazak preko bare na ovaj način i s ovom organizacijom bi trebao biti izvor svačijeg užitka ako dobije priliku. THE Organizacija ima 35 godina iskustva s razmjenom učenika, svi s kojima sam razgovarala o ovom programu je drago da su se odlučili na prijavu i ako postoji neki problem tu je uvijek netko kome se mogu obratiti jer znam da će mi pomoći i stati uz mene (od prvih koraka, pa vjerujem da se to neće promijeniti ni po dolasku). Zatim, sama činjenica da ste se sami uspjeli izboriti za nešto što ste htjeli bi vam trebao povećati samopouzdanje i vjeru u sebe. Prevelika ovisnost za drugim ljudima mi je grozna. Ljudi bi trebali naučiti biti neovisni dok su još mladi i naučiti da ne može niti smije uvijek netko obaviti stvari za vas. Jednom će svatko morati odrasti i vidjeti kakav je svijet izvan toplog roditeljskog doma. Ovo dođe kao dobra priprema za to jer je lakše: em ću imati potporu i roditelja i THE Organizacije, em to još nije onaj stvarni stvarni svijet gdje se kao studenti ili ljudi koji rade morate brinuti kako, što, gdje, koliko itd. Još uvijek imate svu vojsku ljudi koji će se pobrinuti da vam bude što bolje. Smatram takvo što izvrsnom prilikom da se dijete upozna s okruženjem gdje ne može odmah otrčati roditeljima i potražiti pomoć, gdje mora (koliko-toliko) sam odlučivati za sebe i sam organizirati vrijeme jer, kako se i uvjerih u Puli, potakne vas da počnete vjerovati sebi da vi možete biti (koliko-toliko) neovisni. (Zašto stalno ubacujem "koliko-toliko"? Jer još uvijek financijski ovisite o roditeljima iako i ne mora biti tako). Koliko god da volim svoje roditelje, moram priznati da je nekad lijepo biti bez njih :) A uz to se još i MORATE vratiti nakon 10 mjeseci. A 10 mjeseci uopće nije puno. Samo jedan djelić života koji će biti ispunjen fantastičnim iskustvima. Eto, ja sam odlučila da ako već imam prilike ostvariti nešto dobro da to i učinim. (hvala THE N-u) :) I svaka novost, promjena i putovanje su dobro došli :)) Još ako je na ovaj način... nek' ih bude još!!! Jer meni je grozno što se u Hrvatskoj ljudi previše oslanjaju na veze, varanje itd. nego na neki pošten način uz rad. I sama činjenica da djeca do 30. godine (ili ženidbe/udaje) žive s roditeljima i da nekome s navršenih 30 još uvijek mama svako jutro toči mlijeko u šalicu. (ali eto, ekonomija i mentalitet su nam takvi pa što se može, je li... ugh) Dakle, da sumiram: - moj san koji će se ostvariti :)) - novo iskustvo, nova zemlja, nova lica uz odličnu organizaciju i s podrškom roditelja - iz sveg pročitanog i svih razgovora, vjerujem da se neću dosađivati. A sretna sam kad radim nešto korisno :) - izgraditi će vas kao osobu i doma ćete ponjeti jedno vrijedno iskustvo koje će vas najvjerojatnije pratiti do kraja života ili ga skroz promijeniti. Time ćete moći i utjeacti na svoju okolinu. - organizacija je provjerena i tu je cijela četa ljudi i doma i u domovini i preko bare koji vjeruju u vas Hoće li mi ljudi nedostajati? Naravno da mi hoće, pa ipak sam vezana za neke od njih i kad čovjek dođe u novu sredinu u kojoj ne zna nikoga bude nesiguran i želi nešto na što je navikao, ali rastanci su normalan dio života i neću svaki dan kukati zbog toga ako sam već sama htjela poći. Osobno, smatram se dosta neovisnom od malena i nisam nikad voljela previše ovisiti o drugima. Naravno, potrebna mi je potpora, ali da mi netko sve obavi? Brrr... :( Zato uvijek (uz časne iznimke kad izletim iz kuće pa zaboravim :p) nosim maramice, pontice i ine jer mi je neugodno ako uvijek pitam nekog da mi nešto da. :/ A i sama najbolje znam kako želim da nešto bude pa to volim i sama napraviti jer se često nađem u situaciji da je druge strah drukčijih ideja pa me to koči :/ Ali nemojte me shvatiti krivo, volim ja kad ljudi zajedno rade ako funkcioniraju kako treba :) Opet ponavljam, to je samo na 10 mjeseci, ionako se vraćam pa čemu praviti veliku dramu oko toga. Moram iskorisiti to vrijeme kako najbolje znam i umijem, a svakodnevno lijevanje suza ne spada pod to ;) Većinu ljudi ni ne viđam preko ljeta pa nisam devastirana zbog toga :) Naravno, drago mi ih je vidjeti, ali ako ne, što se može :p Where is a will, there is a way. A i tehnologija. Mail, telefon, što god hoćete i kad god hoćete. Prema tome... |
