apikultura

subota

lipanj

2013

Porijeklo pčela

Znanstvenici smatraju da su se pčele razvile od neke vrste osa s dijelovima usta koji mogu probavljati nektar, a zatim se odvojile od svojih predaka osa lovaca i postale biljožderi razvivši sposobnost prenošenja peluda i njegova korištenja kao hrane za leglo. Najznačajnija razlika između današnjih pčela i osa posebne su prilagodbe koje pomažu pri oprašivanju, kao što su perjaste dlačice na kojima se zadržava pelud i proširene stražnje noge koje omogućavaju prenošenje peludi natrag u gnijezdo.

Nedavno su znanstvenici otkrili najstariji poznati fosil pčele, odnosno 100 milijuna godina staru pčelu sačuvanu ili bolje rečeno zarobljenu u jantaru. Ova novootkrivena pčelinja vrsta koja je nazvana Melittosphex burmensis otkrivena je u jugoistočnoj Aziji u državi Burma ili Mjanmar, najmanje je 35 do 45 milijuna godina starija od bilo kojeg drugog poznatog fosila pčele.

Ta sićušna, dobro sačuvana pčela po svemu sudeći ima zajednička svojstva i s pčelama i s osama, te podupire znanstvene teorije o pčelama ovisnima o peludu koje su se razvile od predaka mesojeda. Prije više od 100 milijuna godina biljnim svijetom su dominirale četinjače čiji se pelud prenosio zrakom – vjetrom. Postupnom evolucijom pčele su razvile sposobnost oprašivanja biljaka, pa su tako cvjetne vrste konačno došle na svoje.

Slika 1. Pčela u jantaru stara 100 milijuna godina

Melittosphex burmensis ima neke osobine slične osi, kao što su uske stražnje noge, a ono što je važno ima i perjaste dlačice na tijelu i ostale osobine pčela oprašivača. Ova fosilizirana pčela je promjera približno 3 mm, ali to je u skladu s činjenicom da su prvi cvjetovi također bili vrlo mali. U trenutku kad je ovaj kukac bio zarobljen u svom „jantarskom zatvoru“, pčele su već bile na putu služenja potpuno drugačijoj biološkoj funkciji od osa. Nakon toga se počeo razvijati jedan od najznačajnijih simbiotskih odnosa svih vremena.
Drugi najstariji fosil pčele pronađen je u SAD-u tj. u New Jersey-u i nazvana je Cretotrigona prisca – ova vrsta datira iz srednjeg eocena, odnosno stara je između 65 i 70 milijuna godina.

Slika 2. Cretotrigona prisca

Treći najstariji fosili su vrste Paleohabropoda oudardi i Probombus hirsutus – stari 60 milijuna godina.
Od ostalih fosila treba još istaknuti Halictus saveneyi, Halictus petrefactus i Paleomacropis eocenicus (fosili stari približno 53 milijuna godina), zatim Peleomilitta nigripenis (45 milijuna godina), Andrena spp. (32 milijuna godina), te Chilicola gracilis i Chilicola electrodominica (20 milijuna godina).

Slika 3. Halictus petrefactus

Otkriće fosila pčele starog 100 milijuna godina podudara se s najnovijim projektom pčelinjeg genoma objavljenog 2006. godine. Rezultati ovog istraživanja su otkrili iznenađujuće poveznice sa sisavcima, uključujući i čovjeka.
Apis mellifera ili pčela medarica je četvrti kukac kojemu je otkrivena genska mapa, prije pčele, znanstvenici su otkrili genom vinske mušice, dudovog svilca i komarca. Pčela medarica se kao i ljudi proširili iz Afrike u Europu migrirajući u dva smjera. Po rezultatima genetskih istraživanja pčele medarice dijele se na dvije različite genetske skupine ili populacije u Europi koje su slične Afričkim pčelama medaricama nego jedna skupina drugoj.
Pčela medarica ima približno 10 000 gena, manje od vinske mušice i komarca, ali više gena vezani za osjet mirisa nego komarac i vinska mušica i znatno manje gena koji su vezani za osjet okusa. Danas postoji oko 20 000 vrsta pčela, sve one skupljaju pelud da bi prehranile svoje mlade, a popis vrsta neprestano se povećava jer znanstvenici tj. proučavatelji pčela pronalaze nove vrste.

komentiraj (0) * ispiši * #

četvrtak

lipanj

2013

Orijentacija i načini komunikacije između pčela medarica

Jake ili snažne pčelinje zajednice počinju skupljati nektar kada vrijeme tj. temperatura postane dovoljno topla da biljke mogu početi s proizvodnjom nektara. Pčele skupljačice mogu putovati i do 5 km od košnice u potrazi za hranom, ali prednost pčele skupljačice daju najbližem izvoru hrane.
Pčele medarice kako bi pronašle izvor hrane i prenijele tu vrijednu informaciju drugim članovima (pčelama radilicama - skupljačicama) se koriste specifičnim načinom komunikacije. Poznate su dvije vrste ili tipa komuniciranja: kružni ples (round dance) i ples zatkom (waggle dance).

Slika 1. Kružni ples i ples zatkom

Kada pčela skupljačica pronađe dobar izvor hrane (nektar), odletjet će natrag u svoju zajednicu ili košnicu s uzorkom nektara i opisati će ostalim pčelama skupljačicama udaljenost do izvora hrane i u kojem smjeru skupljačice moraju letjeti u odnosu na sunce. S obzirom na udaljenost izvora hrane, pčela skupljačica će koristiti ili kružni ples ili ples zatkom.

Ako pčela skupljačica pronađe izvor hrane u blizini košnice, informaciju će prenijeti pomoću kružnog plesa. Ovaj oblik plesa pčela skupljačica izvodi na način da se kreće u malom krugu mijenjajući orijentaciju nakon svakog ili svakog drugog kruga. Kružni ples može trajati nekoliko sekundi, a ponekad i nekoliko minuta. Za vrijeme izvođenja kružnog plesa pčele promatraju „plesačicu“ i zatim same odlete u potragu za hranom.

Ako je izvor nektara udaljeniji od košnice, pčela plesačica mora pružiti više određenih smjerova i to će napraviti izvodeći ples zatkom. U tipičnom plesu zatkom pčela plesačica se penje na okomito saće i izvodi „figuru osmice“ na način da se nakratko kreće prema naprijed, zatim se vraća u polukrugu do ishodišne ili početne točke. Nakon toga ponovno se kreće naprijed, opisuje polukrug u suprotnom smjeru i ponavlja cijeli slijed. Kut između ravnog poteza u odnosu na vrh košnice odgovara kutu pod kojim pčele moraju letjeti u odnosu na položaj sunca, odnosno smjer izvora hrane potvrđuje se smjerom plesa u odnosu na položaj sunca. Tijekom ravnog kretanja pčela plesačica vrti zatkom ili trese tijelom. Pčele promatračice plesa specifičnim zvukom daju do znanja plesačici da se zaustavi i preda im uzorak nektara. Ostale skupljačice zatim odlaze i nakratko izviđaju dok ne indentificiraju izvor hrane po mirisu koji im je predan.

Slika 2. Ples zatkom

Ples zatkom nije pecizan, ali je od velike pomoći da pčele dođu u blizinu novog izvora hrane. Ples zatkom je otkrio austrijski etolog Karl von Frish, te je 1973. godine dobio Nobelovu nagradu za rad iz područja komuniciranja među pčelama.

komentiraj (1) * ispiši * #

srijeda

lipanj

2013