aparatczykovi zapisi

Čini mi se da smo ponekada zasićeni nekim informacijama koje baš i nemaju veze s nama. Imam osjećaj, da otkad znam za sebe, stalno na sredstvima informiranja slušam nešto o situaciji na bliskom istoku, i kako su tamo stalno neka sranja. Jaser Arafat je valjda jedan od likova koji se najčešće pojavljivao na televiziji u razdoblju od 30 i više godina, pamtit ćemo stolnjak koji je omatao oko glave, i vic koji nas je svojevremeno u kombinaciji s drugim sličnim vicevima uveseljavao: Kako arapi zovu lovca na papige? Arafat!

U zadnjih 15 godina manje je dolazilo vijesti iz Libanona, zanimljive zemlje u zajebanom susjedstvu. Ako je Hrvatskoj gadno sa Srbijom, Bosnom i Slovenijom u susjedstvu, kako je tek Libanonu sa Sirijom, Izraelom, Jordanom i Turskom. To je zajebano susjedstvo. Sjećamo se svi one stvari od Human Leaguea posvećene Libanonu. Zanimljiva je to zemlja zbog vjerske izmješanosti gotovo nepomirljivih razlika: u istom okružju zajedno žive maronitski kršćani, sunitski muslimani i šiijitski muslimani, tzv. druzi, a ima i gomila raznovrsnih manjina. Nezgodno. Wikipedija nam piše (a ne da mi se prepisivati pa eto link) o 15 godišnjem građanskom ratu koji se tamo vodio među navedenim stranama koji je potpuno razorio tu tadašnju "Švicarsku Bliskog istoka". Međutim, nije to bio samo građanski rat kad su se umiješali Izrael i Sirija sa svojim snagama i okupirali dijelove Libanona, a stalno su prisutne i razne paravojske kao PLO. Bilo je tu svega od 1975-1989, ali onda su malo pomalo neke stvari sjele na svoje mjesto i rat u Libanonu se završio, mir je zaključen i moglo se krenuti u obnovu i izgradnju. Tako je Beirut, glavni grad sve manje bio u vijestima. Kažu upućeni, kako je Libanon postao dobra turistička destinacija, a Beirut grad noćnog života, unatoč činjenici što ga dobrim dijelom kontroliraju militantni muslimani iz pokreta Hezbollah. Upravo navedena ekipa je otmicom nekih vojnika isprovocirala izraelce da krenu sa invazijom na Libanon. I tu je libanoncima završio njihov san o turističkoj zemlji, osim ako se ne bave ratnim turizmom. Imali su petnaestak godina pauzu, a sada opet rat, razaranja, sranja... i tako dalje... Mogao bih odmahnuti rukom i reči kako je to još jedan rat od mnogih koji se svakodnevno vode, i na kraju ću i biti toliko indiferentan i misliti tako, ali neke su me slike malo ipak izbacile iz takta. Slušam o broju stranaca u Libanonu, turistima na odmoru u sezoni, o hrvatskim radnicima koji čekaju da ih se odvede na sigurno. Gledajući taj panični egzodus stranaca iz Libanona, flashback me upućuje na to da sam nečemu sličnome i osobno nazočio. Bio je to kraj ljeta 1990., kraj kolovoza. Podivljali srbi su upravo počeli sa postavljanjem barikada na prometnice oko Knina, Benkovca, Obrovca, ludi precjednik Franjo Tuđman uplašenim je glasom pozivao na smirivanje stanja, pribranost, uvjeravao nas, a posebno strane turiste (uzalud), da je sve u redu. Zapravo nakon njegovih izjava na Teveu mi je bilo jasno da nešto opako nije u redu, ali nisam ni sam bio svjestan koliko će sve to daleko ići. Muvao sam se baš po zadarskoj trajektnoj luci odakle polazi trajekt Zadar-Ancona. Iako je ferragosto baš završavao, talijani su skužili da nekaj ne štima i da se frka kuha, i navalili na najsigurniji put doma- trajekt Zadar- Ancona. Na toj je liniji kad je sezona inače gužva, ali tih dana je bila desetorostruka, jer su im se pridružili i drugi stranci koji su tu vidjeli siguran izlaz iz Hrvatske. Neki naši su im i dobacivali:“Šta je, bježite?! Je li vas strah?“, a oni su uglavnom bili nervozni čekajući da što prije napuste opasnu zonu. Kao da su nam slali poruku:“Frka je, mi idemo, snađite se sami, mi ne želimo sudjelovati u tome. To je vaš problem, samo da se maknemo.“ Prošao sam put do Zagreba zadnji dan što se jooš moglo proči, dalje je poznata priča.

Tako da ipak nisam skroz indiferentan prema tuđim ratovima, znajući da smo i sami prošli kroz sličnu situaciju..

Zanimljiva su kretanja asocijacija, poruke iz ljudske podsvijesti, put kojime dolazimo do nekih misli i spoznaja. Nekako mi se čini da je sve počelo sa mojim starim drugom iz Svijeta u boci, i njegovim nedavnim postom inspiriranim pjesmom „Nobody home“ sa albuma „The Wall“ Pink Floyda. Zanimljiva je koincidencija kako je post nastao u vrijeme smrti Syda Barretta. Ali nemojmo izvoditi nikakve pretjerane zaključke iz tih dvaju činjenica. Zanimljivo je kako je jedan od najboljih postova Smiletovih za mene bio svojevrsni trigger, potaknuo me na razmišljanje, ali mi je i zavrtio u glavi sam „The Wall“. Inače, mislim da ga nisam slušao barem 10 godina, a moja Tosca iz 1970. je u recentno vrijeme postala neupotrebljiva (sve ima vijek trajanja), tako da nemam gramofona da si pustim taj album i barem ako ga ne mogu izbaciti iz glave da ga spejstam u nekakvu cjelinu. Stvari izviru same po sebi iz glave, hvatam samo fragmente, asocijacije koje mi šalje podsvijest. Mene baš i ne pere stvar Nobody home kao Smileta, ona mi baš i ne odjekuje u glavi, iako su mi razumljive njegove asocijacije vezane uz tu stvar. Osjećaj samoće pred pitanjima koja zahtjevaju samo tvoj vlastiti odgovor, osjećaj da zoveš broj na kojem se nitko ne javlja a možda se s druge strane linije baš nalazi odgovor. Srećom, ipak još uvijek nisam muškarac u srednjim tridesetim, već u ranim tridesetim, i ne mogu se baš poistovjetiti sa svime. Ali nije nimalo jednostavno, istina je da neke stvari treba riješiti, posložiti ih, s nekim stvarima biti načistu, jednostavno tako je lakše. Moram priznati da ipak pomalo zavidim ljudima koji su si posložili stvari u životu, a tako je sa mnogim mojim prijateljima i vršnjacima. Posložili stvari, postavili prioritete i čini se da znaju što žele. Da ne bih bio krivo shvaćen, mogu im zavidjeti samo na tome što su si posložili stvari u životu, a nikako na tome kako su ih posložili, na tome im uopće ne zavidim. Nijedan tuđi život nije toliko dobar da bih ga želio živjeti, niti bi ikada želio biti bilo tko drugi osim onoga koji sada jesam.
Mnoge mi se stvari sa The Wall vraćaju, Comfortably numb (uz prijedlog da se međunarodnim konvencijama zabrani obrada od Scissor sistersa)nudi se možda i kao odgovor na mnoga pitanja. Jednostavno se prepustiti i postati «ugodno otupio», stanje koje proizlazi iz stalne terapije Praxitenima ili takvim nekim sranjem, ali i uspješnim građenjem zidova u sebi prema svim mogućim podražajima. Ne, ipak si to baš ne želim, asocira me na kraj Gilliamovog «Brazila» I Johnatana Prycea skurenog mozga na onoj stolici. Ipak radije ne takvo stanje. Jedna stvar je izvjesna, the child has grown the dream is gone. Mother kao glas kojeg više nema na ovom svijetu već neko vrijeme. I dalje ga čujem, negdje u sebi, ali više kao odjek odgoja i vrijednosti koje mi je za života prenijela. Čak i da je tu, mislim da mi ne bi mogla pomoći, jer čovjek prvenstveno sam donosi odluke, a uplitanja sa strane kako god dobronamjerna bila nisu dobra. Donositi odluke, naći odgovore na pitanja, nezgodne stvari. Run like hell već neko vrijeme mi se čini da imam stalnu potrebu za nekakvim bježanjem, mijenjanjem lokacija. Znam da to i ne vodi daleko. Neki su u traženju odgovora i otišli predaleko, čak i fizički, meni se ipak čini da ih treba potražiti u samome sebi.
Hey you, nekako mi je prva zazvučala, iako kao i Nobody home ne predstavlja udarne stvari na albumu. Osobito mi je iskočio zadnji stih Together we stand divided we fall. Da li je to svojevrsna paradigma ljubavi, emocionalnih veza između dvoje ljudi? Podsjeća me, mislim na Platona, valjda «Gozbu»(grčka filozofija mi baš i nije najsvježija), priču o tome kako su nekada muškarci i žene bili jedno biće ali su ih bogovi podijelili na pola jer su se bojali da će postati prejaki i srušiti ih, otada jedna polovica traži drugu. Slijedeća asocijacija emocionalnog odnosa dvoje ljudi mi je Stoneov Natural born killers. Zanimljiv asocijativni niz, tko zna što bi psihoanalitičari rekli o tome. Postavljam si pitanje, ako zajedno ostajemo stajati, a sami padamo, zašto onda ponekad gradimo zidove iza kojih se skrivamo i osamljujemo i zatvaramo u same sebe? Otkud i čemu to skrivanje i zatvaranje, čega se zapravo bojimo i od čega se zapravo pokušavamo zaštiti? Mogu li se zidovi koje smo sagradili oko sebe ipak preskočiti?
Srećom, ne vrti mi se Goodbye cruel world a niti Trial. Ali mi se čini da se ponekad pitam Is there anybody out there? Ali to je ona usamljenost sa početka teksta, o kojoj piše i Svijet u boci, potreba da se izbije koja cigla iz zidova koji nas okružuju i proviri malo u vanjski svijet, i možda ugleda nekoga vani.
Ipak, vrlo osoban i introspektivan post. Ne znam da li je Roger Waters dok je pisao The Wall ubacio ovakve triggere sa odgodnim učinkom nakon 10 godina? Ili je ovo kolektivna Floydinia u danima Barrettove smrti? Vjerojatno je to zapravo samo jedan sjajan album koji je potaknuo neke misli kod nekih ljudi, a i bez njega bi te misli došle na vidjelo.

Wow! Koncertna polusezona u Zagrebu završena na najbolji mogući način. Šalata je zvjerski živjela ovih zadnjih desetak dana, vjerujem da su se pacijenti u obližnjem KBC naslušali svega, a mi smo kao pacijenti pohodili taj kvart (parkao bih se ispred ortopedije, inače).
Pixies! Nakon dvije godine ponovo. Prije dvije godine bio je to događaj koji se čekao. Jučer je to bio događaj među ostalim događajima ali je postao događaj sezone, najbolji u konkurenciji dobrih koncerata.
Prije dvije godine Zagreb je bio u Ljubljani, s obzirom na broj poznatih lica viđenih te kišne večeri na Križankama. Okupljanje starih prijatelja, ne zanemarujući činjenicu da su Pixiesi nekoć davno svirali u Kulušiću. Bilo je to 1989. i sa svojih nenavršenih četrnaest bio sam premlad za takve događaje. Jučer su pokazali da im ne trebaju novi albumi i da tijek vremena ne utiče na modernost njihova zvuka. Jučer su održali lekciju svim bendovima mlađe generacije, tako se to radi!! Održali su lekciju i samom suvremeniku Morrisseyu, tako se sastavlja setlista za Zagreb. I ništa mi nije nedostajalo, ono što sam želio čuti sam čuo. Neki su prosvjedovali: zašto nema Velorie, Digging for fire, Something against you, ili ne znam već što. Nije bilo, ali ono što je bilo je sasvim dovoljno. Izbor stvari je bio vrhunski i kako su tempirane također. Francis je ponešto smršavio, i još uvijek zvuči monstruozno. Kim Deal je stara baba pušačica (Benston ili Filter 160, a možda i Kolumbo), koja podjseča na sredovječnu profesoricu fizike u srednjoj školi ovisnu o nikotinu, ali taj glas i dalje zvuči divno. Upravo je ta dijalektika glasova, Francisovog neurotičnog vriska i nježnog glasa Dealove, glavno su obilježje Pixiesa, ali i distrizirana bučna gitara i nabrijana ritam sekcija.
Možda su djelovali nezainteresirano na početku ali se osjetilo kako im je legla zagrebačka publika. Ne komuniciraju sa publikom, ali na to smo navikli. Jedan bis, jedna stvar, to je Pixies standard. Usvirano i kvalitetno, pravi profesionalci, što i priliči ljudima na pragu pedesetih. Atmosfera permanetnog vrhunca, i to kroz skoro sat i pol svirke. Bila je to prava večer za zaključenje polusezone u Zagrebu.
Dvije godine nakon Ljubljane ovo je zaokružena slika o jednom od najvećih bendova koje znam. I imam osjećaj da bi ih opet mogao gledati i da mi ne bi dosadili. Sudeći po raspoloženju koje je vladalo Šalatom jučer, vjerujem da nisam usamljen u tom stavu.

Otišao je. Ovoga puta zaista. Ali već je davno otišao odavde, već skoro tridesetpet godina nije s nama. Odavno je otišao s druge strane ogledala, kroz ormar (ali ne onaj narnijski) slijedeći bijelog zeca sa šeširom. Možemo slobodno reči da je samo njegovo tijelo prestalo funkcionirati na onaj način na koji nas medicinska struka smatra živućima i funkcionalnima. Njegov duh je odavno negdje drugdje. Navodno su David Gilmour i Richard Wright nakon razlaza sa Rogerom Watersom (prva polovina osamdesetih) pokušali nagovoriti Barretta na povratak u Pink Floyd. Komunikacija nije funkcionirala. On je već odavno bio negdje drugdje. Smatram, bez rezerve, Pink Floyd sa Barrettom i bez njega, dva različita benda. Veličanstveni i u jednom i u drugom razdoblju. Nema govora o tome da Floydi bez Barretta ne valjaju ili da su krenuli prema padu. Jednostavno su drugačiji, prilagođavali su se vremenima i potrebama scene, razvijali drugačiji stil. Svesti ih u okvire progresive (taj pravac ne postoji osim u glavama šugavih glazbenih novinara koji su ga skrojili) ili nekog art rocka, jazz rocka, simfo rocka, rock dinosaura ili gdje ih sve nisu gurali, nema smisla. Pink Floyd fenomen su muzičke scene sui generis i tako ih treba promatrati. Usprkos zamoru i rutini, i u fazi bez Watersa su bili grandiozni, čemu sam i svjedočio osobno na koncertu u Wiener Neustadtu 19. 08. 1994.
Syd Barrett je radio malo sa Floydima, gledajući u postocima ostalu njihovu karijeru. „Piper at the gates of dawn“ prvi je album, zapravo i jedini na kojem je Barett zaista radio. Moram se pohvaliti da sam jednom davno gledao nešto kao spot za ranu stvar, „Arnold Layne“, ali bilo je to davno, davno, i rekao bih da to i nije bio spot. Dobro pamtim i stvar „Astronomy domine“, meni možda i najdraža iz te faze. Zanimljiv je i naziv albuma, poglavlje iz knjige „Wind in the willows“ , mislim autora Kennetha Grahama. Inspiriran Lewisom Carollom i njegovim pripovjetkama, Barrett je oscilirao između nevinog i djetinjeg i opakog i dijaboličnog. Tko zna s kojim se sve drogama pucao, da njegova krhka psiha nije to mogla podnijeti. Napustio je Floyde, snimio jedan i pol solo album („Madcap laughs“, ima li ga tko?) postepeno napustio život kakav znamo. Ne znam što je zapravo radio u proteklih trideset i nešto godina, ali nije isključeno da je pretežno gledao u zid. Otišao je za života u legendu, njegov fizički odlazak s ovog svijeta ne znači puno osim u smislu nasljednog prava i statusa žive osobe. On je već odavno negdje drugdje. Možda mu je bilo ljepše nego nama ovdje.
Floydi su bili korektni, i sjetili ga se sa posvetivši mu genijalni album „Wish you were here“, jedan od najboljih ikada. A ova stvar zaista ulazi u antologiju. Možda je ovo stvar za koju bih i ja volio da mi se pušta na sprovodu, ali ipak još ne želim razmišljati o tome... Fenomenalna je stvar...

"Obrati pažnju na posljednju stvar." Poznata je pjesma iz već davnih vremena. Posljednje stvari su one koje se pamte, ako imaju dozu veličine u sebi, ako su odrađene sa stilom svojstvenim protagonistu situacije. Veliki poljski redatelj Krysztof Kieszlovsky (možda sam ga krivo spelovao) prije smrti snimio je sjajnu trilogiju "Tri boje", kao da je znao da je kraj blizu i da mora napraviti nešto iznimno. Freddy Mercury je snimajući "Innuendo", navodno, zvučao veličanstveno, makar ga je AIDS bio već ozbiljno načeo i kraj je bio neizbježno blizu. Srećom, nisu sve posljednje stvari povezane sa smrću. Ingmar Bergman snimio je divan film "Fanny i Alexander" i dan danas je živ, makar više nije stao iza filmske kamere. Jednostavno je znao da je dao sve ono što može dati i da bi sve dalje bio samo pad i prodaja ugleda. Treba znati otići kad je pravi trenutak, treba otići kad si najveći, treba otići kao kralj. Treba znati kad je kraj. Tako je to osim u muzici i na filmu, vjerovatno u svakom poslu, a posebice u profesionalnom sportu, gdje karijera traje koliko zdravlje dopusti.
Kao što sarajlije pamte "nedjelju kad je otišo Hase", francuzi će 9. srpnja 2006. pamtiti kao nedjelju kad je otišao Zizou. Veliki Zinedine Zidane, jedan od najboljih igrača svih vremena (iako bih se ja zakleo da nije bolji od Robija Prosinečkog u sezoni 1990-1991 u Crvenoj Zvezdi), jučer je trebao otpjevati svoj labuđi pjev, kao Freddy Mercury na "Innuendu". Jučer je trebao objesiti kopačke o klin i podići poznatu statuu božice pobjede i reči: "Odlazim kao najveći." Unatoč očekivanjima svekolike sportske javnosti to se nije dogodilo, pojavio se talijanski bad boy Marco Materazzi i složio frku na što je veliki Zizou reagirao manirom marseilleskih slumova u kojima je odrastao (tamo se kriminalno školovao i mladi Alain Delon) i složio Materazzia na pod. Svaka čast, kad ti neko spominje majku u tom kontekstu, imaš svako pravo pa i moralnu obvezu složiti ga na pod. Tako je to u Marseillu, Dugavama i svim ostalim mjestima gdje odrastanje nije lako. Ali, jebiga, na svjetskom prvenstvu se za to dobije crveni karton, jer tamo ima neka pederčina zvana sudac koja te stera van. Onda tvoja momčad spuši jer neka druga pederčina fula penal. I nema slavlja, nema pokala, nema veličanstvenog oproštaja, nema te velike posljednje stvari. Neće valjda od svih sjajnih Zizouvih poteza ekipa pamtiti najviše ovaj nesretni start na Materazzija glavom (koji je to nedvojbeno zaslužio, kao i većina talijanske repke). Tko zna kada ćemo saznati sadržaj tog thrash-talka koji je iziritirao velikana nogometa. Nije ni važno, trik prljaviji od svih Inzaghijevih padova u šesnaestercu se isplatio. Francuska nije osvojila drugi naslov u 8 godna, Zidane se nije oprostio kao kralj. I ako nastavi nogometnu karijeru, nikada više neće imati ovakvu priliku da je veličanstveno zaključi i ode u legendu. Kao i sva finala, definitivno noć za pamćenje.
Ja sam osobno navijao za francuze. Talijane nikada nisam mogao smisliti (talijanke su nešto drugo), iz mnogo razloga osim nogometnih. Mogao bih se smatrati i frankofilom, s obzirom da govorim solidno njihov jezik a vozim i francuski auto (i ako bih mogao vozio bih isključivo francuske aute), a i dragi su mi Brel, Montand, Becaud, Aznavour (prvi je belgijanac a zadnji armenac, ali nema veze), da ne spominjem novovalnu kinematografiju. Tako da mi je bilo posebno žao.
Inače, navodno je i Hrvatska igrala na ovom svjetskom prvenstvu. Kaj se netko tog sjeća?

I dogodilo se i to. S dvadesetak godina zakasnuća u Zagrebu je nastupio Steven Patrick Morrissey. Čovjek legenda, nema što. Naš Moz. Idol generacija. Zapravo idol cura, onih koje su se osjećale izgubljeno u davno srednjoškolsko doba. Nama drugima je mogao biti glasnogovornik.
Nije bilo teško pronaći se u pjesmama Smithsa, ali tome sam već bio posvetio jedan ne tako davni post. I kao što sam rekao, Smithsima se ne namjeravam vraćati. Ipak, prethodna večer je bila jedan veliki family gathering. Imao sam dojam kao da se krećem kroz hodnik u srednjoj školi, ili da sam u Jabuci, 13 godina nakon srednje škole i ne puno manje od Jabuke, mnoga poznata lica. Mnogo ljudi koji su mi bili dragi u nekom razdoblju života a onda su jednostavno otpadali. Koncert nije bio baš ono što sam očekivao, većina ekipe je bila nabrrijana na stare Smiths stvari a Moz je odlučio udijeliti im samo How soon is now, Girlfriend in a coma i Panic. Ostalo sve sa zadnja dva albuma, i Irish blood, english heart na bisu. Može se reči da su se njegovi nasljednici i svojevrsna "dva dana prije" predgrupa Franz Ferdinand više potrudili oko svog raštimanog ali dojmljivog nastupa. Moz je bio vrhunski stilist veličanstvenog i profesionalnog nastupa, uz dozu humora i cinizma, i jednu dobru posvetu New york Dollsima. Kad je krenulo sa How soon is now ja sam se raspametio, pa i First in the gang to die, pa i In the future when all is well, sve je to tako dobro sjelo. Ali koncert je ostao bez vrhunca, bez kolektivne ekstaze koja je mogla uslijediti, da Moz nije odsvirao samo Panic i jedan nespontani bis sa Irish blood and english heart. A Suedehead, Last of the famous..., Every day is like sunday, November- barem te svoje stvari, da ne tražimo Ask, There is a light..., Still ill, Bigmouth strikes again ili štogod već što supotpisuje Johnny Marr.
Johnny Marr, Johnny Marr, urlali smo dok ga je gitarist benda uzalud pokušavao skinuti na Panic. Ne može. Jedan je Johnny Marr, takav se rađa, takav se ne može postati.
Bez očekivanog vrhunca emocionalnog naboja, koncert je završio prerano i trajao prekratko. Ali koliko god bilo vrijedilo je. I dalje ne vjerujem da ću ponovno slušati Smithse, iako mi ih je uvijek drago čuti. Ne želim se više prepoznavati u pjesmama Smithsa, a Mozu svaka čast, kakav god bio.
Tko nije bio ipak mu može bit krivo.
Tko nije bio prije dvije godine na Križankama na Pixiesima, što je bio jedan od najvećih izleta zagrepčana u Ljubljanu koje ja pamtim, ima priliku ispravit to 16. 07. na Šalati. Srećom Pixies nemaju novu setlistu.

Ponovno neka kreativna kriza u stvaranju postova, pa mi treba i po tjedan dana da mi stvari počnu sjedati, da počnem nešto pisati. Treba mi vremena, vremena kojeg zapravo nema. Vrijeme u vrijeme svjetskog prvenstva u nogometu je ono vrijeme kada nisu tekme, a u to vrijeme je čovjek obično na poslu ili tako negdje i ne razmišlja o stvaranju postova na blogu. I inače, i na poslu me pere neka funkcionalna kriza, izgleda da mi odmor nije dobro legao, jer nikako da se primim posla, a rokovi pritišču, sav sam nekakav nikakav, valjda opet trebam hvatati zalet da nešto kvalitetno odradim, kako poslovno tako i neposlovno.
Prošlo je već tjedan dana od povratka sa mora, povratka iz Zadra. Ta subota je bila prekrasna večer za vožnju autoputom. Stiščem gas i tjeram svoj Clio 1,2 iz 2000. koliko god može na širokoj cesti, unatoč tome što su mi gume kao u zadnjim krugovima Hungaroringa. Na plejeru Boss Springsteen. Nekako mi se sluša Boss u zadnje vrijeme. Prozor napola otvoren (klimu nemam, jebiga), topli zrak pulsirajuće ulazi kroz njega pri navućenih 165 km/h. Peru me neke emocije. Tih tjedan dana nije bio odmor, toga sam svjestan, nisam se osjećao odmoreno, nikako. Barem sam malo promjenio zrak, izbacio se iz svakodnevne kolotečine, ali i ušao u jedan suludi tempo koji mi odgovara. Problem je kad taj tempo padne, opuštanje znači ispadanje iz takta i onda rezultati nisu dobri. Ovih mjeseci sam i inače u suludom tempu, stvari se događaju tako brzo da nemam više nikakvu kontrolu nad njima. Ali cesta i Boss, tu večer su me držali svjesnim. Autoput koji je nastao u zadnjih par godina ima svojih prednosti, ali nekako s nostalgijom razmišljam o staroj cesti, cesti moga djetinjstva, putu prema moru. Međutim, nema smisla više ići tom cestom. Boss uvijek spašava stvar, nabija emocije i diže atmosferu. Liječi i najbolniju dušu, ima dovoljno ljubavi za sve. Možda zvuči kao floskula, ali ako bi se ikada amerikanci ispričavali svjetu za sva zla koja je njihova zemlja nanijela svima ostalima, mislim da bi Bruce Springsteen bio taj koji će izgovoriti riječi isprike i kajanja. Trebalo se vratiti u Zagreb, tu večer je Boss vozio sa mnom. Badlands, Atlantic city, Brilliant disguise, Secret garden, Muder incorporated, orilo se iz Clia u vlažnu ličku noć.
Produljeni izlet, velika tura. Definitivno nije bio odmor. Obiteljsko putovanje, moglo bi se reči. Svojvrsni suočavanje s nasljeđem, s obiteljskom situacijom koju sam nasljedio. Nekoć je moja mama bila na toj poziciji, sad kad nje više nema na neki način sam ja. S time se trebalo suočiti, zauzeti stav. Nije bilo neugodno ni problematično, ali nije da nije bilo teško. I daleko od toga da je rješeno, u ta tri dana. To je proces, koji traje.
Grad kojem sam proveo sva ljeta svog djetinjstva djeluje poput sustavnog kaosa (ako to nije kontradikcija, ali nemam bolje usporedbe), prolazi velike transformacije (ni prvi ni zadnji put u dugoj povijesti), što uopće nisu loše stvari. Već dugi niz godina Zadar je mjesto tranzita za mene, na putu ka ili od nekih drugih mjesta poput Murtera, Visa, Novalje i čega sve ne prema Pašmanu (kojeg povremeno volim zvati „egzilom“). U gradu se zadržavah najdulje jednu noć, toliko koliko treba za tranzit (ili triježnjenje). Nakon puno godina provodim ovdje više vremena. Nije mi teško palo, dapače, samo što sam pomalo brzo pokupio neke navike domaćih, kao onu da se gotovo nikad ne ide na kupanje( što mi i nije baš sjelo). Sve skupa, bilo je ipak u nekom segmentu kao svojevrsni bijeg od stvarnosti, od svakodnevnog života, promjena zraka, bijeg od obaveza kroz suočavanje s nekim drugim obavezama.
No u subotu navečer vratih se u Zagreb, nazad svemu što je doma ostalo, vidjeti da sve ide dalje i da je sve kako je i bilo i da zapravo nisam dugo izbivao. I da me nitko srećom nije zaboravio. Natrag u kolotečinu.
A The Boss i dalje svira......