Čini mi se da smo ponekada zasićeni nekim informacijama koje baš i nemaju veze s nama. Imam osjećaj, da otkad znam za sebe, stalno na sredstvima informiranja slušam nešto o situaciji na bliskom istoku, i kako su tamo stalno neka sranja. Jaser Arafat je valjda jedan od likova koji se najčešće pojavljivao na televiziji u razdoblju od 30 i više godina, pamtit ćemo stolnjak koji je omatao oko glave, i vic koji nas je svojevremeno u kombinaciji s drugim sličnim vicevima uveseljavao: Kako arapi zovu lovca na papige? Arafat!
U zadnjih 15 godina manje je dolazilo vijesti iz Libanona, zanimljive zemlje u zajebanom susjedstvu. Ako je Hrvatskoj gadno sa Srbijom, Bosnom i Slovenijom u susjedstvu, kako je tek Libanonu sa Sirijom, Izraelom, Jordanom i Turskom. To je zajebano susjedstvo. Sjećamo se svi one stvari od Human Leaguea posvećene Libanonu. Zanimljiva je to zemlja zbog vjerske izmješanosti gotovo nepomirljivih razlika: u istom okružju zajedno žive maronitski kršćani, sunitski muslimani i šiijitski muslimani, tzv. druzi, a ima i gomila raznovrsnih manjina. Nezgodno. Wikipedija nam piše (a ne da mi se prepisivati pa eto
link) o 15 godišnjem građanskom ratu koji se tamo vodio među navedenim stranama koji je potpuno razorio tu tadašnju "Švicarsku Bliskog istoka". Međutim, nije to bio samo građanski rat kad su se umiješali Izrael i Sirija sa svojim snagama i okupirali dijelove Libanona, a stalno su prisutne i razne paravojske kao PLO. Bilo je tu svega od 1975-1989, ali onda su malo pomalo neke stvari sjele na svoje mjesto i rat u Libanonu se završio, mir je zaključen i moglo se krenuti u obnovu i izgradnju. Tako je Beirut, glavni grad sve manje bio u vijestima. Kažu upućeni, kako je Libanon postao dobra turistička destinacija, a Beirut grad noćnog života, unatoč činjenici što ga dobrim dijelom kontroliraju militantni muslimani iz pokreta Hezbollah. Upravo navedena ekipa je otmicom nekih vojnika isprovocirala izraelce da krenu sa invazijom na Libanon. I tu je libanoncima završio njihov san o turističkoj zemlji, osim ako se ne bave ratnim turizmom. Imali su petnaestak godina pauzu, a sada opet rat, razaranja, sranja... i tako dalje... Mogao bih odmahnuti rukom i reči kako je to još jedan rat od mnogih koji se svakodnevno vode, i na kraju ću i biti toliko indiferentan i misliti tako, ali neke su me slike malo ipak izbacile iz takta. Slušam o broju stranaca u Libanonu, turistima na odmoru u sezoni, o hrvatskim radnicima koji čekaju da ih se odvede na sigurno. Gledajući taj panični egzodus stranaca iz Libanona, flashback me upućuje na to da sam nečemu sličnome i osobno nazočio. Bio je to kraj ljeta 1990., kraj kolovoza. Podivljali srbi su upravo počeli sa postavljanjem barikada na prometnice oko Knina, Benkovca, Obrovca, ludi precjednik Franjo Tuđman uplašenim je glasom pozivao na smirivanje stanja, pribranost, uvjeravao nas, a posebno strane turiste (uzalud), da je sve u redu. Zapravo nakon njegovih izjava na Teveu mi je bilo jasno da nešto opako nije u redu, ali nisam ni sam bio svjestan koliko će sve to daleko ići. Muvao sam se baš po zadarskoj trajektnoj luci odakle polazi trajekt Zadar-Ancona. Iako je ferragosto baš završavao, talijani su skužili da nekaj ne štima i da se frka kuha, i navalili na najsigurniji put doma- trajekt Zadar- Ancona. Na toj je liniji kad je sezona inače gužva, ali tih dana je bila desetorostruka, jer su im se pridružili i drugi stranci koji su tu vidjeli siguran izlaz iz Hrvatske. Neki naši su im i dobacivali:“Šta je, bježite?! Je li vas strah?“, a oni su uglavnom bili nervozni čekajući da što prije napuste opasnu zonu. Kao da su nam slali poruku:“Frka je, mi idemo, snađite se sami, mi ne želimo sudjelovati u tome. To je vaš problem, samo da se maknemo.“ Prošao sam put do Zagreba zadnji dan što se jooš moglo proči, dalje je poznata priča.
Tako da ipak nisam skroz indiferentan prema tuđim ratovima, znajući da smo i sami prošli kroz sličnu situaciju..
