Večer posrnulog heroja
"Obrati pažnju na posljednju stvar." Poznata je pjesma iz već davnih vremena. Posljednje stvari su one koje se pamte, ako imaju dozu veličine u sebi, ako su odrađene sa stilom svojstvenim protagonistu situacije. Veliki poljski redatelj Krysztof Kieszlovsky (možda sam ga krivo spelovao) prije smrti snimio je sjajnu trilogiju "Tri boje", kao da je znao da je kraj blizu i da mora napraviti nešto iznimno. Freddy Mercury je snimajući "Innuendo", navodno, zvučao veličanstveno, makar ga je AIDS bio već ozbiljno načeo i kraj je bio neizbježno blizu. Srećom, nisu sve posljednje stvari povezane sa smrću. Ingmar Bergman snimio je divan film "Fanny i Alexander" i dan danas je živ, makar više nije stao iza filmske kamere. Jednostavno je znao da je dao sve ono što može dati i da bi sve dalje bio samo pad i prodaja ugleda. Treba znati otići kad je pravi trenutak, treba otići kad si najveći, treba otići kao kralj. Treba znati kad je kraj. Tako je to osim u muzici i na filmu, vjerovatno u svakom poslu, a posebice u profesionalnom sportu, gdje karijera traje koliko zdravlje dopusti.
Kao što sarajlije pamte "nedjelju kad je otišo Hase", francuzi će 9. srpnja 2006. pamtiti kao nedjelju kad je otišao Zizou. Veliki Zinedine Zidane, jedan od najboljih igrača svih vremena (iako bih se ja zakleo da nije bolji od Robija Prosinečkog u sezoni 1990-1991 u Crvenoj Zvezdi), jučer je trebao otpjevati svoj labuđi pjev, kao Freddy Mercury na "Innuendu". Jučer je trebao objesiti kopačke o klin i podići poznatu statuu božice pobjede i reči: "Odlazim kao najveći." Unatoč očekivanjima svekolike sportske javnosti to se nije dogodilo, pojavio se talijanski bad boy Marco Materazzi i složio frku na što je veliki Zizou reagirao manirom marseilleskih slumova u kojima je odrastao (tamo se kriminalno školovao i mladi Alain Delon) i složio Materazzia na pod. Svaka čast, kad ti neko spominje majku u tom kontekstu, imaš svako pravo pa i moralnu obvezu složiti ga na pod. Tako je to u Marseillu, Dugavama i svim ostalim mjestima gdje odrastanje nije lako. Ali, jebiga, na svjetskom prvenstvu se za to dobije crveni karton, jer tamo ima neka pederčina zvana sudac koja te stera van. Onda tvoja momčad spuši jer neka druga pederčina fula penal. I nema slavlja, nema pokala, nema veličanstvenog oproštaja, nema te velike posljednje stvari. Neće valjda od svih sjajnih Zizouvih poteza ekipa pamtiti najviše ovaj nesretni start na Materazzija glavom (koji je to nedvojbeno zaslužio, kao i većina talijanske repke). Tko zna kada ćemo saznati sadržaj tog thrash-talka koji je iziritirao velikana nogometa. Nije ni važno, trik prljaviji od svih Inzaghijevih padova u šesnaestercu se isplatio. Francuska nije osvojila drugi naslov u 8 godna, Zidane se nije oprostio kao kralj. I ako nastavi nogometnu karijeru, nikada više neće imati ovakvu priliku da je veličanstveno zaključi i ode u legendu. Kao i sva finala, definitivno noć za pamćenje.
Ja sam osobno navijao za francuze. Talijane nikada nisam mogao smisliti (talijanke su nešto drugo), iz mnogo razloga osim nogometnih. Mogao bih se smatrati i frankofilom, s obzirom da govorim solidno njihov jezik a vozim i francuski auto (i ako bih mogao vozio bih isključivo francuske aute), a i dragi su mi Brel, Montand, Becaud, Aznavour (prvi je belgijanac a zadnji armenac, ali nema veze), da ne spominjem novovalnu kinematografiju. Tako da mi je bilo posebno žao.
Inače, navodno je i Hrvatska igrala na ovom svjetskom prvenstvu. Kaj se netko tog sjeća?
|
