Ponovno neka kreativna kriza u stvaranju postova, pa mi treba i po tjedan dana da mi stvari počnu sjedati, da počnem nešto pisati. Treba mi vremena, vremena kojeg zapravo nema. Vrijeme u vrijeme svjetskog prvenstva u nogometu je ono vrijeme kada nisu tekme, a u to vrijeme je čovjek obično na poslu ili tako negdje i ne razmišlja o stvaranju postova na blogu. I inače, i na poslu me pere neka funkcionalna kriza, izgleda da mi odmor nije dobro legao, jer nikako da se primim posla, a rokovi pritišču, sav sam nekakav nikakav, valjda opet trebam hvatati zalet da nešto kvalitetno odradim, kako poslovno tako i neposlovno.
Prošlo je već tjedan dana od povratka sa mora, povratka iz Zadra. Ta subota je bila prekrasna večer za vožnju autoputom. Stiščem gas i tjeram svoj Clio 1,2 iz 2000. koliko god može na širokoj cesti, unatoč tome što su mi gume kao u zadnjim krugovima Hungaroringa. Na plejeru Boss Springsteen. Nekako mi se sluša Boss u zadnje vrijeme. Prozor napola otvoren (klimu nemam, jebiga), topli zrak pulsirajuće ulazi kroz njega pri navućenih 165 km/h. Peru me neke emocije. Tih tjedan dana nije bio odmor, toga sam svjestan, nisam se osjećao odmoreno, nikako. Barem sam malo promjenio zrak, izbacio se iz svakodnevne kolotečine, ali i ušao u jedan suludi tempo koji mi odgovara. Problem je kad taj tempo padne, opuštanje znači ispadanje iz takta i onda rezultati nisu dobri. Ovih mjeseci sam i inače u suludom tempu, stvari se događaju tako brzo da nemam više nikakvu kontrolu nad njima. Ali cesta i Boss, tu večer su me držali svjesnim. Autoput koji je nastao u zadnjih par godina ima svojih prednosti, ali nekako s nostalgijom razmišljam o staroj cesti, cesti moga djetinjstva, putu prema moru. Međutim, nema smisla više ići tom cestom. Boss uvijek spašava stvar, nabija emocije i diže atmosferu. Liječi i najbolniju dušu, ima dovoljno ljubavi za sve. Možda zvuči kao floskula, ali ako bi se ikada amerikanci ispričavali svjetu za sva zla koja je njihova zemlja nanijela svima ostalima, mislim da bi Bruce Springsteen bio taj koji će izgovoriti riječi isprike i kajanja. Trebalo se vratiti u Zagreb, tu večer je Boss vozio sa mnom. Badlands, Atlantic city, Brilliant disguise, Secret garden, Muder incorporated, orilo se iz Clia u vlažnu ličku noć.
Produljeni izlet, velika tura. Definitivno nije bio odmor. Obiteljsko putovanje, moglo bi se reči. Svojvrsni suočavanje s nasljeđem, s obiteljskom situacijom koju sam nasljedio. Nekoć je moja mama bila na toj poziciji, sad kad nje više nema na neki način sam ja. S time se trebalo suočiti, zauzeti stav. Nije bilo neugodno ni problematično, ali nije da nije bilo teško. I daleko od toga da je rješeno, u ta tri dana. To je proces, koji traje.
Grad kojem sam proveo sva ljeta svog djetinjstva djeluje poput sustavnog kaosa (ako to nije kontradikcija, ali nemam bolje usporedbe), prolazi velike transformacije (ni prvi ni zadnji put u dugoj povijesti), što uopće nisu loše stvari. Već dugi niz godina Zadar je mjesto tranzita za mene, na putu ka ili od nekih drugih mjesta poput Murtera, Visa, Novalje i čega sve ne prema Pašmanu (kojeg povremeno volim zvati „egzilom“). U gradu se zadržavah najdulje jednu noć, toliko koliko treba za tranzit (ili triježnjenje). Nakon puno godina provodim ovdje više vremena. Nije mi teško palo, dapače, samo što sam pomalo brzo pokupio neke navike domaćih, kao onu da se gotovo nikad ne ide na kupanje( što mi i nije baš sjelo). Sve skupa, bilo je ipak u nekom segmentu kao svojevrsni bijeg od stvarnosti, od svakodnevnog života, promjena zraka, bijeg od obaveza kroz suočavanje s nekim drugim obavezama.
No u subotu navečer vratih se u Zagreb, nazad svemu što je doma ostalo, vidjeti da sve ide dalje i da je sve kako je i bilo i da zapravo nisam dugo izbivao. I da me nitko srećom nije zaboravio. Natrag u kolotečinu.
A The Boss i dalje svira......
Post je objavljen 02.07.2006. u 18:20 sati.