aparatczykovi zapisi

Wow! Koncertna polusezona u Zagrebu završena na najbolji mogući način. Šalata je zvjerski živjela ovih zadnjih desetak dana, vjerujem da su se pacijenti u obližnjem KBC naslušali svega, a mi smo kao pacijenti pohodili taj kvart (parkao bih se ispred ortopedije, inače).
Pixies! Nakon dvije godine ponovo. Prije dvije godine bio je to događaj koji se čekao. Jučer je to bio događaj među ostalim događajima ali je postao događaj sezone, najbolji u konkurenciji dobrih koncerata.
Prije dvije godine Zagreb je bio u Ljubljani, s obzirom na broj poznatih lica viđenih te kišne večeri na Križankama. Okupljanje starih prijatelja, ne zanemarujući činjenicu da su Pixiesi nekoć davno svirali u Kulušiću. Bilo je to 1989. i sa svojih nenavršenih četrnaest bio sam premlad za takve događaje. Jučer su pokazali da im ne trebaju novi albumi i da tijek vremena ne utiče na modernost njihova zvuka. Jučer su održali lekciju svim bendovima mlađe generacije, tako se to radi!! Održali su lekciju i samom suvremeniku Morrisseyu, tako se sastavlja setlista za Zagreb. I ništa mi nije nedostajalo, ono što sam želio čuti sam čuo. Neki su prosvjedovali: zašto nema Velorie, Digging for fire, Something against you, ili ne znam već što. Nije bilo, ali ono što je bilo je sasvim dovoljno. Izbor stvari je bio vrhunski i kako su tempirane također. Francis je ponešto smršavio, i još uvijek zvuči monstruozno. Kim Deal je stara baba pušačica (Benston ili Filter 160, a možda i Kolumbo), koja podjseča na sredovječnu profesoricu fizike u srednjoj školi ovisnu o nikotinu, ali taj glas i dalje zvuči divno. Upravo je ta dijalektika glasova, Francisovog neurotičnog vriska i nježnog glasa Dealove, glavno su obilježje Pixiesa, ali i distrizirana bučna gitara i nabrijana ritam sekcija.
Možda su djelovali nezainteresirano na početku ali se osjetilo kako im je legla zagrebačka publika. Ne komuniciraju sa publikom, ali na to smo navikli. Jedan bis, jedna stvar, to je Pixies standard. Usvirano i kvalitetno, pravi profesionalci, što i priliči ljudima na pragu pedesetih. Atmosfera permanetnog vrhunca, i to kroz skoro sat i pol svirke. Bila je to prava večer za zaključenje polusezone u Zagrebu.
Dvije godine nakon Ljubljane ovo je zaokružena slika o jednom od najvećih bendova koje znam. I imam osjećaj da bi ih opet mogao gledati i da mi ne bi dosadili. Sudeći po raspoloženju koje je vladalo Šalatom jučer, vjerujem da nisam usamljen u tom stavu.