I dogodilo se i to. S dvadesetak godina zakasnuća u Zagrebu je nastupio Steven Patrick Morrissey. Čovjek legenda, nema što. Naš Moz. Idol generacija. Zapravo idol cura, onih koje su se osjećale izgubljeno u davno srednjoškolsko doba. Nama drugima je mogao biti glasnogovornik.
Nije bilo teško pronaći se u pjesmama Smithsa, ali tome sam već bio posvetio jedan ne tako davni post. I kao što sam rekao, Smithsima se ne namjeravam vraćati. Ipak, prethodna večer je bila jedan veliki family gathering. Imao sam dojam kao da se krećem kroz hodnik u srednjoj školi, ili da sam u Jabuci, 13 godina nakon srednje škole i ne puno manje od Jabuke, mnoga poznata lica. Mnogo ljudi koji su mi bili dragi u nekom razdoblju života a onda su jednostavno otpadali. Koncert nije bio baš ono što sam očekivao, većina ekipe je bila nabrrijana na stare Smiths stvari a Moz je odlučio udijeliti im samo How soon is now, Girlfriend in a coma i Panic. Ostalo sve sa zadnja dva albuma, i Irish blood, english heart na bisu. Može se reči da su se njegovi nasljednici i svojevrsna "dva dana prije" predgrupa Franz Ferdinand više potrudili oko svog raštimanog ali dojmljivog nastupa. Moz je bio vrhunski stilist veličanstvenog i profesionalnog nastupa, uz dozu humora i cinizma, i jednu dobru posvetu New york Dollsima. Kad je krenulo sa How soon is now ja sam se raspametio, pa i First in the gang to die, pa i In the future when all is well, sve je to tako dobro sjelo. Ali koncert je ostao bez vrhunca, bez kolektivne ekstaze koja je mogla uslijediti, da Moz nije odsvirao samo Panic i jedan nespontani bis sa Irish blood and english heart. A Suedehead, Last of the famous..., Every day is like sunday, November- barem te svoje stvari, da ne tražimo Ask, There is a light..., Still ill, Bigmouth strikes again ili štogod već što supotpisuje Johnny Marr.
Johnny Marr, Johnny Marr, urlali smo dok ga je gitarist benda uzalud pokušavao skinuti na Panic. Ne može. Jedan je Johnny Marr, takav se rađa, takav se ne može postati.
Bez očekivanog vrhunca emocionalnog naboja, koncert je završio prerano i trajao prekratko. Ali koliko god bilo vrijedilo je. I dalje ne vjerujem da ću ponovno slušati Smithse, iako mi ih je uvijek drago čuti. Ne želim se više prepoznavati u pjesmama Smithsa, a Mozu svaka čast, kakav god bio.
Tko nije bio ipak mu može bit krivo.
Tko nije bio prije dvije godine na Križankama na Pixiesima, što je bio jedan od najvećih izleta zagrepčana u Ljubljanu koje ja pamtim, ima priliku ispravit to 16. 07. na Šalati. Srećom Pixies nemaju novu setlistu.
Post je objavljen 07.07.2006. u 14:32 sati.