Otišao je. Ovoga puta zaista. Ali već je davno otišao odavde, već skoro tridesetpet godina nije s nama. Odavno je otišao s druge strane ogledala, kroz ormar (ali ne onaj narnijski) slijedeći bijelog zeca sa šeširom. Možemo slobodno reči da je samo njegovo tijelo prestalo funkcionirati na onaj način na koji nas medicinska struka smatra živućima i funkcionalnima. Njegov duh je odavno negdje drugdje. Navodno su David Gilmour i Richard Wright nakon razlaza sa Rogerom Watersom (prva polovina osamdesetih) pokušali nagovoriti Barretta na povratak u Pink Floyd. Komunikacija nije funkcionirala. On je već odavno bio negdje drugdje. Smatram, bez rezerve, Pink Floyd sa Barrettom i bez njega, dva različita benda. Veličanstveni i u jednom i u drugom razdoblju. Nema govora o tome da Floydi bez Barretta ne valjaju ili da su krenuli prema padu. Jednostavno su drugačiji, prilagođavali su se vremenima i potrebama scene, razvijali drugačiji stil. Svesti ih u okvire progresive (taj pravac ne postoji osim u glavama šugavih glazbenih novinara koji su ga skrojili) ili nekog art rocka, jazz rocka, simfo rocka, rock dinosaura ili gdje ih sve nisu gurali, nema smisla. Pink Floyd fenomen su muzičke scene sui generis i tako ih treba promatrati. Usprkos zamoru i rutini, i u fazi bez Watersa su bili grandiozni, čemu sam i svjedočio osobno na koncertu u Wiener Neustadtu 19. 08. 1994.
Syd Barrett je radio malo sa Floydima, gledajući u postocima ostalu njihovu karijeru. „Piper at the gates of dawn“ prvi je album, zapravo i jedini na kojem je Barett zaista radio. Moram se pohvaliti da sam jednom davno gledao nešto kao spot za ranu stvar, „Arnold Layne“, ali bilo je to davno, davno, i rekao bih da to i nije bio spot. Dobro pamtim i stvar „Astronomy domine“, meni možda i najdraža iz te faze. Zanimljiv je i naziv albuma, poglavlje iz knjige „Wind in the willows“ , mislim autora Kennetha Grahama. Inspiriran Lewisom Carollom i njegovim pripovjetkama, Barrett je oscilirao između nevinog i djetinjeg i opakog i dijaboličnog. Tko zna s kojim se sve drogama pucao, da njegova krhka psiha nije to mogla podnijeti. Napustio je Floyde, snimio jedan i pol solo album („Madcap laughs“, ima li ga tko?) postepeno napustio život kakav znamo. Ne znam što je zapravo radio u proteklih trideset i nešto godina, ali nije isključeno da je pretežno gledao u zid. Otišao je za života u legendu, njegov fizički odlazak s ovog svijeta ne znači puno osim u smislu nasljednog prava i statusa žive osobe. On je već odavno negdje drugdje. Možda mu je bilo ljepše nego nama ovdje.
Floydi su bili korektni, i sjetili ga se sa posvetivši mu genijalni album „Wish you were here“, jedan od najboljih ikada. A ova stvar zaista ulazi u antologiju. Možda je ovo stvar za koju bih i ja volio da mi se pušta na sprovodu, ali ipak još ne želim razmišljati o tome... Fenomenalna je stvar...