aparatczykovi zapisi

Eto danas teksta na Indexu:



Teška tema i teške riječi, ako ste ljubitelj Formule 1. Još teže ako ste navijač Michaela Schumachera. Michael Schumacher je konstanta u sportu i jedna od velikih sportskih priča o uspjehu i odlučnosti. Možete ga voljeti ili mrziti, ali ne možete prema njemu biti ravnodušni. Fascinantno je što čovjeka od 37 godina sa skladnim obiteljskim životom, koji je osvojio sve što se osvojiti može, srušio sve rekorde koji postoje, zaradio para da bi ih njegovih deset generacija nasljednika moglo lagodno trošiti, što takvog čovjeka tjera da ide dalje i dalje i uporno svakodnevno gleda smrti u oči u sportu za moderne gladijatore, i to i dalje sa vrhunskim rezultatima. 86 pobjeda, 65 pole positiona, 7 naslova svjetskog prvaka, ne može biti slučajnost, a ni plod prljave rabote.
Moram priznati, situacija je djelovala u krajnju ruku neobično, i pravu istinu ne znamo. Michael se i ispričao kasnije i priznao je grešku, ali nije priznao umišljaj, namjerno stvaranje takve situacije. I ja i sam vjerujem da umišljaja nije bilo, štogod drugi tvrdili. FIA je također zaključila da je bilo namjerno i nakon dugog vijećanja donjela odluku o drakonskoj kazni. Start iz pit lanea. Mi koji smo barem jedan dio karijere proveli pa makar malo u sudstvu poznato nam je zapravo kako se donose odluke, odnosno presude. Donijeti odluku, odnosno presudu, to jest nekoga osuditi i kazniti nije teško i takva se odluka vrlo brzo donosi, brzo se odlučuje je li netko kriv ili ne. Ono što je zaista teško je obrazložiti tu odluku, tu trebaju sati i sati rada da obrazloženje zvuči dovoljno kvalitetno da ga teško može pobiti bilo kakva žalba. Može se reči da pravu istinu zna samo Bog, a nama ostaje da pišemo manje ili više kvalitetna obrazloženja. Ali ostavimo ipak sudsko teološko religijsku tematiku, vratimo se utrci. Nakon utrke uslijedili su raznorazni komentari i priče, poput gore navedenog komentara određenog brkatog finca koji je svoj jedini naslov u Formuli 1 ostvario na dobro poznati način pod dobro poznatim okolnostima. Formula 1 kao i većina ostalih sportova koji iziskuju duel između dva ili više protivnika nije uvijek fer i korektan sport a ni vozači nisu baš nevinašca i opatice. Naš prijatelj i neosporivi autoritet na ovom području DMJ je to lijepo komentirao u jednom postu na forumu.
Zato komentare poput Rosbergovog treba odbacit sa indignacijom. Uostalom, tko je (osobito u Formuli 1) bez grijeha, neka baci kamen prvi.
Malo sam ugnjavio, i nisam baš nužno objektivan (a tko je?), ali tako je kad sam Schumacherov navijač. Što ću, priznam..

Kao što sam obećao, putopisni post sa pregovaračkog maturalca u Bruxellesu. Kao maturalac je djelovalo, barem u početku jer nas je bilo mnogo koji smo putovali po istom zadatku, grupacija od kojih 25 ljudi, jedan manji razred, samo što su đaci bili vrlo raznolikih generacija. Prvo ugoda na zagrebačkom aerodromu bilo je uprizorenje Severine. Buduća pobjednica Eurovizije, žena koja će ovaj vikend uz pomoć koalicije balkanskih glasova pokoriti Evropu (kao neće biti tako, to im je najava što ih čeka kad sva ekipa odavde uđe u EU). Žena koja je za jedanaest minuta pokrenula Hrvatsku (što Ivo ne bi mogo ni za 20 godina mandata), hvala joj na tome neizmjerno. Ona je putovala, valjda na Euroviziju, u Bruxelles svakako nije.
Ovo putovanje možda je podsjećalo na maturalac po kolektivnom izričaju, ali turizam svakako nije bilo. Dapače, nema turizma kada moraš poštovati agendu nekog sastanka, osobito ako su taj sastanak zapravo pregovori na državnom nivou- takozvani bilateralni screening, koji uključuje prezentaciju i pitanja i odgovore. Znači, kad se na to ide onda se stvarno moraš pripremiti. Nema turizma, nema pasivnog sjedenja i drijemanja na sastanku, moraš se dobro pripremiti. Ne smije biti greške.
Bruxelles je pomalo čudan grad. Ne bih želio biti pregrub pa reči da je ružan, ali u nekom obujmu i ta izjava stoji. Kvart u kojem je bio hotel je valjda taj delegatski kvart u kojem je smještena zgrada Europske komisije, poznata i kao Centar Charlemagne, mitsko mjesto europske birokracije ispred kojeg se redovito slavodobitno javlja kultni briselski izvjestitelj HRT-a Željko Korpar. "Iz Bruxellesa za Hrvatsku televiziju, Željko Korpar!" često mi se vrzmalo po glavi. Kvart je zapravo pitoma stambena zona niskih zgrada, iz koje odjednom iskače zgradurina Europske komisije koja se implantirala poput svemirskog broda koji se prizemljio u pitomi kvart da bi otimao zemljane. Isto tako u blizini iskače još puno monstruoznih modernih zgradurina od čelika i stakla koje polako gutaju nižu gradnju. Osobitu depresiju potiče ulica Rue de la Loi koja vodi od Place Schuman gdje se nalazi Centar Charlemagne prema starom centru Bruxellesa. Vjerujem da je to slika europskog Manhattana, ružne i bezlične poslovne zgrade koje djeluju prazno. Neke i jesu prazne, bezbroj je oglasa na zgradama "Offices to let" "Office a luer" očigledno da poslovnog prostora ima na bacanje, ali jamačno nije jeftin. Recimo, za jedan dućan u starijoj kući u lošem stanju u sporednoj ulici traži se 2500€ mjesečno. Ideš! Ne znam trebam li napominjati da je promet sulud, gužva je non-stop kao jutro u Zagrebu, ekipa divlja na sve načine i vozi poprilično brzo i ne libi se korisitit trubu. Gužva je čak i nedjeljom. Naravno, s obzriom da belgijanci, kao i ostatak EU briju na bicikle, biciklističkih staza je posvud i zaista se koriste. Bolje je izbjegavati hodati biciklističkom stazom jer belgijanci brzo voze i bicikle. Belgijanci? Ma koji belgijanci, teško je naći takve. Mislim ima ih, treba ih znati razlikovati od ostalih evropljana delegata. Naravno, imigranata je gomila, crnaca i muslimana posvuda (nije da imam nešto protiv njih, ali..). Ima i podosta čudnih ljudi, raznolikih klošara i spodoba. Tako sam sa kolegicama se muvao starim dijelom Bruxellesa, centrom grada u blizini starinskog glavnog trga, koji je moram priznati prekrasan, ali ipak impresivnošću zaostaje za Starohradskim namestima u Pragu i Ryneku Glownom u Krakowu. Sjeli smo se odmoriti i popiti kavu u neki birc sa finom terasom na ulici. Ja sa tri cure. Skužili smo da je ekipa u bircu malo čudna, da nema baš žena a i da tipovi ne gledaju njih nego s određenim interesom gledaju mene. Moje sumnje je potvrđivala i činjenica da je u istoj ulici i noćni klub imena "Boys budoir". Suvišno je spomenuti kako u tom bircu nisam išao na WC, ne bi pa i da mi se najviše pišalo. Srećom, kvart u kojem je bio hotel nisu posjećivale takve spodobe, bio je to kvart pristojnih restorana i pubova u kojima tokom dana sjede preofesionalni EU birokrati, ekipa u košuljama i kravatama, s pristojno visokim plaćama, euro-aparatčici, pouzdani i profesionalni u svom poslu i vrhunski upućeni u svoje područje. Takve sam susreo i tijekom samog screeninga. Funkcionalna i vrhunski plaćena administracija, tome treba težiti.
Nešto i o samom screeningu. Nažalost nije se odvijao u monstruoznoj zgradi Centar Charlemagne, već nekoliko blokova dalje u jednoj od zgrada DG Enlargment, ništa manje bezličnoj i ružnoj. Možda čak i najružnijoj zgradi u kojoj sam ikada bio, prema kojoj i domovi zdravlja u Novom Zagrebu izgledaju zanimljivo. Nevjerovatno koliko ti hodnici ne liče ni na što, kao da su montažni i provizorni, zidovi bijeli i bezlični. Pogled iz kantine na vrhu zgrade puca na skyline ružnih nebodera koji malo podsjećaju na Gotham city. Da ne spominjem da hrana u kantini baš i nema okusa. Svoju prezentaciju sam odradio hrabro i bez problema, na pitanja odgovorio pun samopouzdanja, bez ikakvih posebnih ispravki ili upliva sastrane. Po završetku me je čak i predsjedavajući sa strane EU komisije pohvalio za zanimljivu prezentaciju i dobre odgovore. Mjeseci rada su se isplatili, svoj dio sam obavio onako kako je trebalo. Tjedni priprema su imali smisla i svojih pola sata sam iskoristio kako spada. I nije bilo strašno kako su neki najavljivali, bilo je sasvim OK.
Nažalost, nisam imao puno vremena za turističko razlgedavanje a ni za testiranje piva. Pa ipak, ponekad bi pao poneki Leffe Blond, a još češće i Jupiler. Jupiler je njihova žuja, ali je puno bolji i pitkiji od žuje, blago kiselkastog okusa. Tako im se zove i nogometna liga. Nisam imao prilike pričati sa nekim belgijancem pa ni spominjati Butinu, Runju, Balabana, Mikija, velikog Branka Strupara. Jedno sam si ipak priuštio, a to je posjetiti Atomium. Glavne gradove sam kao klinac pamtio po znamenitostima, New York- kip slobode, London- Big Ben, Moskva- kremlj, Pariz- Eiffelov toranj (vidio), a Bruxelles- Atomium. Bila mi je oduvijek želja to vidjeti i ući unutra i nisam htio propustiti priliku,tko zna kad ću ponovo u Bruxelles? Za to je trebalo otputovati na distancu kao Zaprešić od Zagreba metroom, na mitski Heysel. Mjesto na kojem svaki pravi ljubitelj nogometa pusti suzu i pomoli se za sve one sa tužnog finala kupa UEFA Liverpool- Juventus prije dvadesetak godina. Simpatičan kvart sa paviljonom svjetske izložbe iz 1958. i samim Atomiumom koji izvana djeluje zaista impresivno. Nazovite me japanskim turistom ali morao sam to vidjeti. Iznutra je to jedna šuplja i poprilično zagušljiva konstrukcija, s postavom izložbe koja veliča izradnju samog Atomiuma, snagu belgijske industrije, ali i Europsku zajednicu za ugljen i čelik koja je tada postepeno prerastala u Europsku ekonomsku zajednicu i ono što danas skraćeno zovemo EU, ali to je već poznata legenda koju ćemo uskoro ponavljati kao nekada ofenzive. Sa vrha Atomiuma (nakon proboja kroz belgijske maturalce koji uglavnom posjećuju tu neobičnu građevinu) puca divan pogled na zeleni Heysel i na kultni stadion Roi Baduoin, na kojem igra Anderlecht.
Mislim da svjetske izložbe uopće nisu loše stvari, ako ostavljaju ovakve monumente u gradovima gdje su se odvijale (jedva čekam vidjeti otok u Grazu) i mislim da bi Bandić trebao dovesti Expo u Zagreb.
Ono što Bandić nikako ne bi smio dozvoliti je da Zagreb bude prljav poput Bruxellesa. Ljudi moji, prljavštine posvuda, smeća po ulicama, pasjeg govna posvud. Ipak, stari dio grada je divan, parkovi su prekrasni ako ih ima a nisam ih puno vidio. Famozni Maneken Pis je sranje, naš na Svačićevom je puno veća faca. Ribinom članku u Playboyu unatoč, nisam stigao do Cafea Delirium, nisam stigao ni kupovati suvenire, previše je bilo posla, a i radije sam otišao na Atomium nego u shopping u grad u ono malo slobodnog vremena. Belgiju sam napustio sa hrpom čoklade i six packom Jupilera za ekipu iz kvarta koji očekivano nije preživio prvu večer. Na kraju ostaje pitanje na koje nisam uspio dokučiti odgovor u kratko vrijeme boravka: Što je Europska Unija i što tamo možemo očekivati: bicilističke staze, zabranu pušenja u zatvorenim prostorima, homoseksualne brakove, gomilu emigranata, slobodu kretanja roba i radnika, slobodno tržište, zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Osim zabrane pušenja ne vidim ništa što mi se posebno sviđa od navedenog. Valjda postoji još nešto? To bumo saznali kad uđemo. Ulazimo li? Pitanje je samo kada. A bolje je da uđemo jer nam izvan ne preostaje ništa.
Na kraju priče umoran ali zadovoljan zbog dobro obavljenog posla.

Zadnji čas je napisati nešto i o ovome. Aktivnost koja me okupira zadnjih tjedana, toliko me okupira da sam i vikende provodio na poslu. Nije loša stvar ubijati se poslom, osobito ako si tako okupiraš misli da ne misliš na neke druge stvari. Nakon dugo rovarenja po prašini moj trud se ipak počeo konkretizirati u nešto opipljivo i tako sam imenovan u Radnu skupinu za pretpristupne pregovore sa EU. Sad sam postao high-level aparatčik. Osim priznanja, to mi je donjelo i dosta obaveza i gomilu posla. Svi involvirani u pregovore podnijeli su žrtvu cjelodnevnog (a nekad i cjelonoćnog) rada. „Tko preživi, pričati će!“ To nam je geslo ovih tjedana. Zaboravi familiju, prijatelje, planove, privatni život (ako ga uopće imaš, a ja baš nisam siguran za sebe), i budi stalno na raspolaganju, podnesi žrtvu, ovo su pregovori, nema milosti i ne smije biti greške. I nema posebnih honorara, dodatne love osim prekovremenih sati nema. Ovo se ne radi za novac, ovo se radi za slavu i za Hrvatsku. Ma koju Hrvatsku, sve se to radi za osobnu promociju, svi mi to radimo prvenstveno za sebe, i stalo nam je da sve izgleda odlično, tako i Hrvatska ima od nas neke koristi. Atmosfera na poslu usijana i napeta sve ove dane, sastanci u kasno poslijepodne, Radna skupina ima svoj život.
Da ne duljim previše dugo u proljetnu vlažnu noć, kroz nekoliko sati polijećem u Bruxelles i iduće jutro ću nastupiti pred Europskom Komisijom. U postupku takozvanog bilateralnog screeninga od mene se očekuje prezentacija i odgovori na pitanja iz područja koje pokrivam. High- level, full! Važnost zadatka, visoka. Zapravo nikad važnijeg posla u životu. I kada bi se opet pružila takva prilika, biti malen kotačić i nečemu zaista velikom. Ako ikada budem imao unuke i oni me pitali gdje sam bio kada je Hrvatska ulazila u EU, ja ću im moći reči:“Bio sam dio toga.“ Pa makar nakratko, pa makar malo ali ugradio sam svoju ciglu. Trema, ma nema je. Bahat? Nikada. Naporno sam radio za ovo i zaslužio sam. Moram se dalje pripremati za predstojeće dane, pokušati bar malo odspavati. Tamo kuda idem trebati će mi samopuzdanja. Tamo kuda idem trebati će mi snage.
Očekujte putopisno izvješće, a možda i poneki post sa terena.

Koristim neki break na poslu da malo pišem, ovako, kratke postove, možda blic postove.
Prije neku večer sam ponovo pogledao na HRT-u jedan od mojih omiljenih filmova "Carlito's way" Briana de Palme. Prije nekog vremena na Ribinom blogu se u komentarima pojavila tema o emocionalnim trenucima u filmovima, a kraj Karlitova načina je definitivno jedan od emocionalnijih koje znam. Općenito, mislim, film je klasik novijeg doba, to kužim sada kad ga percipiram sa odmakom od 13 godina od kada je snimljen i 11 od kada sam ga prvi puta gledao. Brian de Palma, pravi filmski manirist, neumornog stila u režiji, vladar scena sa puno statista, sjetite se scena u klubovima tijekom filma. Kako baš ne stignem pisati kad želim, film me na žalost ne pere kako me je prao u četvrtak navečer kad sam ga gledao, ali ipak moram mu posvetiti post. Mnogi će se možda zavarati misleći da je tema filma gangsterska, mislim da je samo okružje gangstersko, ali tema je ipak želja za normalnim životom. Priča je to zapravo o ispravnom i ispravljenom čovjeku u svijetu kriminala, koji se po izlasku iz zatvora (koji je odslužio jer nije cinkao partnera) pokušava izvući iz tog svijeta. Međutim, ne može se tek tako van, i taj svijet te naposlijetku utopi. Ne znam što me više fascinira u ovom filmu, sumanuti režisjki stil de Palme, briljantne glumačke izvedbe Ala Pacina i Seana Penna, odličan scenarij, ili neobičan kolorit i prikaz sedamdesetih, praćen dobrim izborom glazbe.
Kraj je zaista dirljiv, najavljen uokvirenom kompozicijom na početku, i Pacinov off, i u pozadini svira "You are so beautifull to me", ma suze same krenu. Jedan od najboljih filmova devedesetih, neprijeporno, zasluženi klasik. Ma što tko mislio o tome.
Što se najboljih filmova devedestih tiče, bio je ovaj vikend i "LA confidential", ali nisam ga uspio pogledati.

Nekidan sam u Jutarnjem čitao članak o novom albumu, ali i povijesti benda Massive Attack. Mislim da je neupitna činjenica kako je njihov album iz 1991. „Blue lines“ jedan od najboljih devedesetih, a ja bih usudio smatrati kako je i jedan od najboljih svih vremena. Cijela Bristolska scena, a i ono što je iz nje proizašlo, vrijedi jednu posebnu analizu, ali to nije tema ovog posta. Zavrtio sam u glavi legendarnu „Unfinished sympathy“ i cijeli taj članak me vratio kroz vrijeme. Bristolska scena me vratila u meni divnu i pamtljivu 1995., a „Unfinished symapthy“ me čak vratila do 1991. Te 1991. dok se u zemlji kuhao rat, meni se kao šesnaestogodišnjaku svaki dan činio kao novo iskustvo, svaki dan je bio drugačiji i novi doživljaj. Dobro pamtim „Unfinished sympathy“ kao muzičku kulisu toga vremena. Stvar koju sam toliko puta čuo tada, došao sam u napast i da si ju sada pustim, čak i bacam pogled prema ormariću sa Cd-ima. I makar je „Blue lines“ neupitno remek-djelo od albuma, neću si ga puštati. To bi bilo vraćanje u prošlost, katapultiralo bi me u već blijedeća sjećanja na 1991., jedan drugi život srednjoškolca. Pogled unazad, u mojoj situaciji bio bi vrlo štetan, treba gledati i ići naprijed.
Zanimljivo je to kako sve stvari imaju svoje vrijeme, i ne bi im se trebalo vraćati. Svaka knjiga koja se zapamti, svaka glazba koja se intenzivno sluša, sluša se u određenom razdoblju života. Možda bi mogao pokušati analizirati kada mi se koja glazba usjekla u pamćenje, a kada mi se u pamćenje usjekla koja knjiga koja me je dojmila.
Ponekad si postavim pitanje, zašto smo toliko slušali The Smiths? Dobro, kvalitetna muzika je u pitanju, ali u svakoj glazbi koju slušaš tražiš sebe na neki način. Ne znam za vas ostale, Smithse sam slušao u jednom nervoznom razdoblju vlastitog života kada mi se činilo da ništa ne funkcionira, kada sam bio izgubljeni adolescent. Problemi u obitelji, nesretne ljubavi, osjećaj neshvaćenosti od društva. Osjećaj usamljenosti. I eto ti dobrih preduvjeta za ljubitelja Smithsa. Slušao sam ih dosta, i apsolvirao ih kao poruku. Mislim da nema smisla da im se sada vraćam, što je bilo bilo je, Smithse smo odslušali. Nikada više neću biti izgubljeni sedamnestogodišnjak. I bolje. No ovo navodim samo kao primjer, mnogo ima glazbe koja se u različito vrijeme slušala na različite načine, i imala je različita značenja.
Ako govorimo o knjigama naših života, koje su nam dolazile u razdobljima u kojima su nam trebale doći, izgubljeni sedamnaestogodišnjak koji je slušao Smithse otprilike je istovremeno došao i do J.D. Salingera i „Lovca u raži“. Ima knjiga koje vam, pa neću reči promjene, ali definitivno vam u određenom razdoblju života znače nešto. Salingera sam čitao sa sedamnaest, usamljen i s rezignacijom promatrajući svijet, nisam se prepoznao odmah kao Holden Caulfield, ali sam vidio svoj način ponašanja u nekim njegovim radnjama. Istovremeno sam (kao redovnu lektiru) čitao Krležu, pa mogu reči da me zapravo šoralo sa svih strana. Tijekom iste godine upoznao sam Kafku, koji mi je pokazao kako će izgledati život koji ću živjeti i posao koji ću obavljati (e, sad je ovo već crnjak), a i Proustovo „Traganje za izgubljenim vremenom“ i sam sam ponekad razmišljao da li poči putom k Swannu ili ka Guermatesovima, to je bilo vrijeme kada sam se trebao odlučiti kojim putom ići u budućnost. Svemu tome se nije trebalo vraćati kasnije. Salingeru sam se vratio mnogo godina kasnije, Kafki još kasnije, Prousta ću jednom cijeloga pročitati. Ali nikada mi više neće značiti ono što su značili kada sam ih prvi put čitao.
Kad sam imao dvadeset, osjećao se dobro, susreo sam se sa Aldousom Huxleyem i njegovim „Vrijeme jednom mora stati“. Huxley me potaknuo na razmišljanja o vlastitoj poziciji u svijetu i životu, pomogao mi da percipiram nove spoznaje. Trebalo se svrstati u intelektualni krug, Huxley mi je pokazao gdje se trebam pozicionirati. Čudno zvuči, ali baš mi je tada dobro legla ta knjiga, povukla još par Huxleyevih djela sa sobom. Njega bih još čitao „Vremenu...“ se više nisam vratio, nema smisla, apsolvirano je.
Možda će ovo iznenaditi mnoge, ali mislim da je Coelhov „Alkemičar“ odlična knjiga, dovoljno jednostavna da bi je čitale manekenke, a opet potiče na razmišljanje. Da se razumijemo, Coelho je loš pisac koji žvače istu žvaku već dugo i sve njegove druge knjige su sranje ili vjerovatno sranje, čitao sam kasnije „Petu goru“ i uvjerio se u to. Ipak, „Alkemičar“ je odlična knjiga, a došla mi je u jednom vremenu životne krize na svim područjima, i unjela barem malo svjetlosti. Prinicipi su jednostavni, ali ih je teško živjeti, ali treba vjerovati da će se „kad nešto iskreno želiš svijet urotiti da to i dobiješ“. Nije uvjek bilo tako, ali nikad nisam bio siguran ni u što, tako ni u iskrenost svojih želja. Ni Coelhu se nisam vratio, niti kao piscu, ali o „Alkemičaru“ ništa loše...
O Garlandov „Žalu“ ispisao sam cijeli post prije nešto vremena, knjiga koja dobro dođe kad osjetite zamor svakodnevicom i prepoznate istrošenost svoje brije. Danas znam da takav bijeg ne bi bio rješenje, iako se nikad ne zna bi li bio dovoljno lud da ipak probam zbrisati na neki udaljeni žal u neku izgubljenu zajednicu. Unatoč svemu, ipak ne, nisam takav tip.
Kada mi je naletio Michel Houllebecq i njegove „Elementarne čestie“ bio sam na vrlo niskoj točci raspoloženja, ukratko, bilo mi je dosta svega i sviju. Houllebecq, ljigavi francuz kojeg sam nedavno slušao u Booksi mi je naznačio da sam zapravo u pravu što mi je dosta svega i da svijet ne vrijedi ni crno ispod nokta. No, monsieur Houllebecq imate pravo na svoje mišljenje, a mi se moramo nadati da baš i nije tako, a možemo smatrati i da je njegovo mišljenje sranje. Sad je kasno, „Elementarne čestice“ su ostavile svoj trag, ali ni njima se vraćao ne bih.
Mnogo ima još knjiga, muzike da ne pričam, ali osobito knjiga glede, ne pada mi više ništa na pamet. Možda stvari koje apsolviramo, adaktiramo i arhiviramo, s vremenom i brišemo iz glave da bi smjestili nešto drugo, ali neki poučni fragmenti i dalje žive u nama. Uzimamo ono što nam treba, a možda ponekad i ono što nam ne treba.
Kad bi se čovjek mogao sjetiti svih knjiga i sve glazbe i što mu je što značilo u određeno vrijeme života. Ne mogu se sjetiti svega, možda i bolje tako. Ne treba gledati u prošlost previše. Ne treba živjeti u prošlosti nikako. Osobito sada, kada mi se u životu čini da se prošlost raspala kao da je nije ni bilo, a budućnost je poput oblačnog zida i ne vidim dalje od vlastitog nosa, da zapravo postoji samo sada i ono što nas trenutno okupira. Što si naučio si naučio, učiš dalje, nema dopunske nastave i ponavljanja razreda. Što je bilo, bilo je kada je trebalo biti, i nije više. Sve što imamo je sada.
Konačno sam završio i ovaj post, kojeg sam porađao 4 dana. Kaos u glavi, pa nije ispalo kako sam zamislio, ali nadam se da sam barem neku misao uhvatio