Nekidan sam u Jutarnjem čitao članak o novom albumu, ali i povijesti benda Massive Attack. Mislim da je neupitna činjenica kako je njihov album iz 1991. „Blue lines“ jedan od najboljih devedesetih, a ja bih usudio smatrati kako je i jedan od najboljih svih vremena. Cijela Bristolska scena, a i ono što je iz nje proizašlo, vrijedi jednu posebnu analizu, ali to nije tema ovog posta. Zavrtio sam u glavi legendarnu „Unfinished sympathy“ i cijeli taj članak me vratio kroz vrijeme. Bristolska scena me vratila u meni divnu i pamtljivu 1995., a „Unfinished symapthy“ me čak vratila do 1991. Te 1991. dok se u zemlji kuhao rat, meni se kao šesnaestogodišnjaku svaki dan činio kao novo iskustvo, svaki dan je bio drugačiji i novi doživljaj. Dobro pamtim „Unfinished sympathy“ kao muzičku kulisu toga vremena. Stvar koju sam toliko puta čuo tada, došao sam u napast i da si ju sada pustim, čak i bacam pogled prema ormariću sa Cd-ima. I makar je „Blue lines“ neupitno remek-djelo od albuma, neću si ga puštati. To bi bilo vraćanje u prošlost, katapultiralo bi me u već blijedeća sjećanja na 1991., jedan drugi život srednjoškolca. Pogled unazad, u mojoj situaciji bio bi vrlo štetan, treba gledati i ići naprijed.
Zanimljivo je to kako sve stvari imaju svoje vrijeme, i ne bi im se trebalo vraćati. Svaka knjiga koja se zapamti, svaka glazba koja se intenzivno sluša, sluša se u određenom razdoblju života. Možda bi mogao pokušati analizirati kada mi se koja glazba usjekla u pamćenje, a kada mi se u pamćenje usjekla koja knjiga koja me je dojmila.
Ponekad si postavim pitanje, zašto smo toliko slušali The Smiths? Dobro, kvalitetna muzika je u pitanju, ali u svakoj glazbi koju slušaš tražiš sebe na neki način. Ne znam za vas ostale, Smithse sam slušao u jednom nervoznom razdoblju vlastitog života kada mi se činilo da ništa ne funkcionira, kada sam bio izgubljeni adolescent. Problemi u obitelji, nesretne ljubavi, osjećaj neshvaćenosti od društva. Osjećaj usamljenosti. I eto ti dobrih preduvjeta za ljubitelja Smithsa. Slušao sam ih dosta, i apsolvirao ih kao poruku. Mislim da nema smisla da im se sada vraćam, što je bilo bilo je, Smithse smo odslušali. Nikada više neću biti izgubljeni sedamnestogodišnjak. I bolje. No ovo navodim samo kao primjer, mnogo ima glazbe koja se u različito vrijeme slušala na različite načine, i imala je različita značenja.
Ako govorimo o knjigama naših života, koje su nam dolazile u razdobljima u kojima su nam trebale doći, izgubljeni sedamnaestogodišnjak koji je slušao Smithse otprilike je istovremeno došao i do J.D. Salingera i „Lovca u raži“. Ima knjiga koje vam, pa neću reči promjene, ali definitivno vam u određenom razdoblju života znače nešto. Salingera sam čitao sa sedamnaest, usamljen i s rezignacijom promatrajući svijet, nisam se prepoznao odmah kao Holden Caulfield, ali sam vidio svoj način ponašanja u nekim njegovim radnjama. Istovremeno sam (kao redovnu lektiru) čitao Krležu, pa mogu reči da me zapravo šoralo sa svih strana. Tijekom iste godine upoznao sam Kafku, koji mi je pokazao kako će izgledati život koji ću živjeti i posao koji ću obavljati (e, sad je ovo već crnjak), a i Proustovo „Traganje za izgubljenim vremenom“ i sam sam ponekad razmišljao da li poči putom k Swannu ili ka Guermatesovima, to je bilo vrijeme kada sam se trebao odlučiti kojim putom ići u budućnost. Svemu tome se nije trebalo vraćati kasnije. Salingeru sam se vratio mnogo godina kasnije, Kafki još kasnije, Prousta ću jednom cijeloga pročitati. Ali nikada mi više neće značiti ono što su značili kada sam ih prvi put čitao.
Kad sam imao dvadeset, osjećao se dobro, susreo sam se sa Aldousom Huxleyem i njegovim „Vrijeme jednom mora stati“. Huxley me potaknuo na razmišljanja o vlastitoj poziciji u svijetu i životu, pomogao mi da percipiram nove spoznaje. Trebalo se svrstati u intelektualni krug, Huxley mi je pokazao gdje se trebam pozicionirati. Čudno zvuči, ali baš mi je tada dobro legla ta knjiga, povukla još par Huxleyevih djela sa sobom. Njega bih još čitao „Vremenu...“ se više nisam vratio, nema smisla, apsolvirano je.
Možda će ovo iznenaditi mnoge, ali mislim da je Coelhov „Alkemičar“ odlična knjiga, dovoljno jednostavna da bi je čitale manekenke, a opet potiče na razmišljanje. Da se razumijemo, Coelho je loš pisac koji žvače istu žvaku već dugo i sve njegove druge knjige su sranje ili vjerovatno sranje, čitao sam kasnije „Petu goru“ i uvjerio se u to. Ipak, „Alkemičar“ je odlična knjiga, a došla mi je u jednom vremenu životne krize na svim područjima, i unjela barem malo svjetlosti. Prinicipi su jednostavni, ali ih je teško živjeti, ali treba vjerovati da će se „kad nešto iskreno želiš svijet urotiti da to i dobiješ“. Nije uvjek bilo tako, ali nikad nisam bio siguran ni u što, tako ni u iskrenost svojih želja. Ni Coelhu se nisam vratio, niti kao piscu, ali o „Alkemičaru“ ništa loše...
O Garlandov „Žalu“ ispisao sam cijeli post prije nešto vremena, knjiga koja dobro dođe kad osjetite zamor svakodnevicom i prepoznate istrošenost svoje brije. Danas znam da takav bijeg ne bi bio rješenje, iako se nikad ne zna bi li bio dovoljno lud da ipak probam zbrisati na neki udaljeni žal u neku izgubljenu zajednicu. Unatoč svemu, ipak ne, nisam takav tip.
Kada mi je naletio Michel Houllebecq i njegove „Elementarne čestie“ bio sam na vrlo niskoj točci raspoloženja, ukratko, bilo mi je dosta svega i sviju. Houllebecq, ljigavi francuz kojeg sam nedavno slušao u Booksi mi je naznačio da sam zapravo u pravu što mi je dosta svega i da svijet ne vrijedi ni crno ispod nokta. No, monsieur Houllebecq imate pravo na svoje mišljenje, a mi se moramo nadati da baš i nije tako, a možemo smatrati i da je njegovo mišljenje sranje. Sad je kasno, „Elementarne čestice“ su ostavile svoj trag, ali ni njima se vraćao ne bih.
Mnogo ima još knjiga, muzike da ne pričam, ali osobito knjiga glede, ne pada mi više ništa na pamet. Možda stvari koje apsolviramo, adaktiramo i arhiviramo, s vremenom i brišemo iz glave da bi smjestili nešto drugo, ali neki poučni fragmenti i dalje žive u nama. Uzimamo ono što nam treba, a možda ponekad i ono što nam ne treba.
Kad bi se čovjek mogao sjetiti svih knjiga i sve glazbe i što mu je što značilo u određeno vrijeme života. Ne mogu se sjetiti svega, možda i bolje tako. Ne treba gledati u prošlost previše. Ne treba živjeti u prošlosti nikako. Osobito sada, kada mi se u životu čini da se prošlost raspala kao da je nije ni bilo, a budućnost je poput oblačnog zida i ne vidim dalje od vlastitog nosa, da zapravo postoji samo sada i ono što nas trenutno okupira. Što si naučio si naučio, učiš dalje, nema dopunske nastave i ponavljanja razreda. Što je bilo, bilo je kada je trebalo biti, i nije više. Sve što imamo je sada.
Konačno sam završio i ovaj post, kojeg sam porađao 4 dana. Kaos u glavi, pa nije ispalo kako sam zamislio, ali nadam se da sam barem neku misao uhvatio
Post je objavljen 01.05.2006. u 13:54 sati.