Kao što sam obećao, putopisni post sa pregovaračkog maturalca u Bruxellesu. Kao maturalac je djelovalo, barem u početku jer nas je bilo mnogo koji smo putovali po istom zadatku, grupacija od kojih 25 ljudi, jedan manji razred, samo što su đaci bili vrlo raznolikih generacija. Prvo ugoda na zagrebačkom aerodromu bilo je uprizorenje Severine. Buduća pobjednica Eurovizije, žena koja će ovaj vikend uz pomoć koalicije balkanskih glasova pokoriti Evropu (kao neće biti tako, to im je najava što ih čeka kad sva ekipa odavde uđe u EU). Žena koja je za jedanaest minuta pokrenula Hrvatsku (što Ivo ne bi mogo ni za 20 godina mandata), hvala joj na tome neizmjerno. Ona je putovala, valjda na Euroviziju, u Bruxelles svakako nije.
Ovo putovanje možda je podsjećalo na maturalac po kolektivnom izričaju, ali turizam svakako nije bilo. Dapače, nema turizma kada moraš poštovati agendu nekog sastanka, osobito ako su taj sastanak zapravo pregovori na državnom nivou- takozvani bilateralni screening, koji uključuje prezentaciju i pitanja i odgovore. Znači, kad se na to ide onda se stvarno moraš pripremiti. Nema turizma, nema pasivnog sjedenja i drijemanja na sastanku, moraš se dobro pripremiti. Ne smije biti greške.
Bruxelles je pomalo čudan grad. Ne bih želio biti pregrub pa reči da je ružan, ali u nekom obujmu i ta izjava stoji. Kvart u kojem je bio hotel je valjda taj delegatski kvart u kojem je smještena zgrada Europske komisije, poznata i kao Centar Charlemagne, mitsko mjesto europske birokracije ispred kojeg se redovito slavodobitno javlja kultni briselski izvjestitelj HRT-a Željko Korpar. "Iz Bruxellesa za Hrvatsku televiziju, Željko Korpar!" često mi se vrzmalo po glavi. Kvart je zapravo pitoma stambena zona niskih zgrada, iz koje odjednom iskače zgradurina Europske komisije koja se implantirala poput svemirskog broda koji se prizemljio u pitomi kvart da bi otimao zemljane. Isto tako u blizini iskače još puno monstruoznih modernih zgradurina od čelika i stakla koje polako gutaju nižu gradnju. Osobitu depresiju potiče ulica Rue de la Loi koja vodi od Place Schuman gdje se nalazi Centar Charlemagne prema starom centru Bruxellesa. Vjerujem da je to slika europskog Manhattana, ružne i bezlične poslovne zgrade koje djeluju prazno. Neke i jesu prazne, bezbroj je oglasa na zgradama "Offices to let" "Office a luer" očigledno da poslovnog prostora ima na bacanje, ali jamačno nije jeftin. Recimo, za jedan dućan u starijoj kući u lošem stanju u sporednoj ulici traži se 2500€ mjesečno. Ideš! Ne znam trebam li napominjati da je promet sulud, gužva je non-stop kao jutro u Zagrebu, ekipa divlja na sve načine i vozi poprilično brzo i ne libi se korisitit trubu. Gužva je čak i nedjeljom. Naravno, s obzriom da belgijanci, kao i ostatak EU briju na bicikle, biciklističkih staza je posvud i zaista se koriste. Bolje je izbjegavati hodati biciklističkom stazom jer belgijanci brzo voze i bicikle. Belgijanci? Ma koji belgijanci, teško je naći takve. Mislim ima ih, treba ih znati razlikovati od ostalih evropljana delegata. Naravno, imigranata je gomila, crnaca i muslimana posvuda (nije da imam nešto protiv njih, ali..). Ima i podosta čudnih ljudi, raznolikih klošara i spodoba. Tako sam sa kolegicama se muvao starim dijelom Bruxellesa, centrom grada u blizini starinskog glavnog trga, koji je moram priznati prekrasan, ali ipak impresivnošću zaostaje za Starohradskim namestima u Pragu i Ryneku Glownom u Krakowu. Sjeli smo se odmoriti i popiti kavu u neki birc sa finom terasom na ulici. Ja sa tri cure. Skužili smo da je ekipa u bircu malo čudna, da nema baš žena a i da tipovi ne gledaju njih nego s određenim interesom gledaju mene. Moje sumnje je potvrđivala i činjenica da je u istoj ulici i noćni klub imena "Boys budoir". Suvišno je spomenuti kako u tom bircu nisam išao na WC, ne bi pa i da mi se najviše pišalo. Srećom, kvart u kojem je bio hotel nisu posjećivale takve spodobe, bio je to kvart pristojnih restorana i pubova u kojima tokom dana sjede preofesionalni EU birokrati, ekipa u košuljama i kravatama, s pristojno visokim plaćama, euro-aparatčici, pouzdani i profesionalni u svom poslu i vrhunski upućeni u svoje područje. Takve sam susreo i tijekom samog screeninga. Funkcionalna i vrhunski plaćena administracija, tome treba težiti.
Nešto i o samom screeningu. Nažalost nije se odvijao u monstruoznoj zgradi Centar Charlemagne, već nekoliko blokova dalje u jednoj od zgrada DG Enlargment, ništa manje bezličnoj i ružnoj. Možda čak i najružnijoj zgradi u kojoj sam ikada bio, prema kojoj i domovi zdravlja u Novom Zagrebu izgledaju zanimljivo. Nevjerovatno koliko ti hodnici ne liče ni na što, kao da su montažni i provizorni, zidovi bijeli i bezlični. Pogled iz kantine na vrhu zgrade puca na skyline ružnih nebodera koji malo podsjećaju na Gotham city. Da ne spominjem da hrana u kantini baš i nema okusa. Svoju prezentaciju sam odradio hrabro i bez problema, na pitanja odgovorio pun samopouzdanja, bez ikakvih posebnih ispravki ili upliva sastrane. Po završetku me je čak i predsjedavajući sa strane EU komisije pohvalio za zanimljivu prezentaciju i dobre odgovore. Mjeseci rada su se isplatili, svoj dio sam obavio onako kako je trebalo. Tjedni priprema su imali smisla i svojih pola sata sam iskoristio kako spada. I nije bilo strašno kako su neki najavljivali, bilo je sasvim OK.
Nažalost, nisam imao puno vremena za turističko razlgedavanje a ni za testiranje piva. Pa ipak, ponekad bi pao poneki Leffe Blond, a još češće i Jupiler. Jupiler je njihova žuja, ali je puno bolji i pitkiji od žuje, blago kiselkastog okusa. Tako im se zove i nogometna liga. Nisam imao prilike pričati sa nekim belgijancem pa ni spominjati Butinu, Runju, Balabana, Mikija, velikog Branka Strupara. Jedno sam si ipak priuštio, a to je posjetiti Atomium. Glavne gradove sam kao klinac pamtio po znamenitostima, New York- kip slobode, London- Big Ben, Moskva- kremlj, Pariz- Eiffelov toranj (vidio), a Bruxelles- Atomium. Bila mi je oduvijek želja to vidjeti i ući unutra i nisam htio propustiti priliku,tko zna kad ću ponovo u Bruxelles? Za to je trebalo otputovati na distancu kao Zaprešić od Zagreba metroom, na mitski Heysel. Mjesto na kojem svaki pravi ljubitelj nogometa pusti suzu i pomoli se za sve one sa tužnog finala kupa UEFA Liverpool- Juventus prije dvadesetak godina. Simpatičan kvart sa paviljonom svjetske izložbe iz 1958. i samim Atomiumom koji izvana djeluje zaista impresivno. Nazovite me japanskim turistom ali morao sam to vidjeti. Iznutra je to jedna šuplja i poprilično zagušljiva konstrukcija, s postavom izložbe koja veliča izradnju samog Atomiuma, snagu belgijske industrije, ali i Europsku zajednicu za ugljen i čelik koja je tada postepeno prerastala u Europsku ekonomsku zajednicu i ono što danas skraćeno zovemo EU, ali to je već poznata legenda koju ćemo uskoro ponavljati kao nekada ofenzive. Sa vrha Atomiuma (nakon proboja kroz belgijske maturalce koji uglavnom posjećuju tu neobičnu građevinu) puca divan pogled na zeleni Heysel i na kultni stadion Roi Baduoin, na kojem igra Anderlecht.
Mislim da svjetske izložbe uopće nisu loše stvari, ako ostavljaju ovakve monumente u gradovima gdje su se odvijale (jedva čekam vidjeti otok u Grazu) i mislim da bi Bandić trebao dovesti Expo u Zagreb.
Ono što Bandić nikako ne bi smio dozvoliti je da Zagreb bude prljav poput Bruxellesa. Ljudi moji, prljavštine posvuda, smeća po ulicama, pasjeg govna posvud. Ipak, stari dio grada je divan, parkovi su prekrasni ako ih ima a nisam ih puno vidio. Famozni Maneken Pis je sranje, naš na Svačićevom je puno veća faca. Ribinom članku u Playboyu unatoč, nisam stigao do Cafea Delirium, nisam stigao ni kupovati suvenire, previše je bilo posla, a i radije sam otišao na Atomium nego u shopping u grad u ono malo slobodnog vremena. Belgiju sam napustio sa hrpom čoklade i six packom Jupilera za ekipu iz kvarta koji očekivano nije preživio prvu večer. Na kraju ostaje pitanje na koje nisam uspio dokučiti odgovor u kratko vrijeme boravka: Što je Europska Unija i što tamo možemo očekivati: bicilističke staze, zabranu pušenja u zatvorenim prostorima, homoseksualne brakove, gomilu emigranata, slobodu kretanja roba i radnika, slobodno tržište, zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Osim zabrane pušenja ne vidim ništa što mi se posebno sviđa od navedenog. Valjda postoji još nešto? To bumo saznali kad uđemo. Ulazimo li? Pitanje je samo kada. A bolje je da uđemo jer nam izvan ne preostaje ništa.
Na kraju priče umoran ali zadovoljan zbog dobro obavljenog posla.
Post je objavljen 18.05.2006. u 12:35 sati.