aparatczykovi zapisi

30.11.2005., srijeda

Samo da se javim

Samo da se javim, vratio sam se. Net mi opet funkcionira doma, mogu pisati kad mi pukne inspiracija. Dok mi na poslu nekakvi informatički službenici patuljci i njihov "vatreni zid" onemogućuju blogiranje, Gedu zahvaljujući kućni je net opet potpuno operativan. A valjda ni inspiracije neće zafalit.

- 23:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.11.2005., subota

Bajke iz službeničke šume

Bajke znaju katkada biti i okrutne, a psihoanaliza bi o njima imala štošta za reči. Zato brijemo na krutu stvarnost i o bajkama ovdje neće biti riječi.
Kao ekskluzivno službenička tema, jučer ujutro me u Jutarnjem raspizdila vijest da će zaposlenici gradske uprave dobiti solidno povećanje plaća, tako da će im osnovica biti 5.900, 00 kn a prosjećna plaća oko 6.200,00 kn. Da im pizda materina, a nama, a kaj je s nama? Mi životarimo od iste bijedne plaće već godinama, HDZ kad je došao na vlast podigao je plaće za 100 kn (slovima: sto kuna), cinično i uvredljivo, na granici lošeg ukusa. Jaz između gradske i državne službe se još više produbio, tko god može i ima veze bježi u gradske strukture. A čija je odgovornost veća? Mislim da je država ipak šire područje od Grada Zagreba. Mislim, nije da ja imam nešto protiv njihovih dobrih plaća, svaka im čast, trebaju imati više plaće, ali i državna uprava isto. Koja ja sve govna moram pojesti za 3.600,00 kn? Šef mi je jutros rekao kako vidi koliko imam posla i kako mi je gadno, baš dok sam prpremao jednu vrlo nezgodnu stvar. Ja sam na to odvratio da mi je zato i plaća «super», nije na to mogao replicirati, nego se pokunjio rekavši mi da sve ovo smatram procesom učenja.
U medijima vidim i neku verziju službeničke bajke. Japanska princeza se udala za tokijskog gradskog službenika. Da li je to priča iz bajke iz službeničke šume? Ona je povučena princeza, on je gradski službenik, pravnik i bavi se urbanizmom (vidite dodirne točke sa autorom, osim pravne struke ni urbanizam nije daleko od ekoloških procjena). Ne znam točno ni kako se zovu ni gdje su se našli, ali ima neke romantike. Ona se morala odreći plemstva i prijestolonasljedstva, kao što se Arwen Undomiel kći Elrondova morala odreći vilenjačke besmrtnosti zbog ljubavi prema Ellasaru kralju ljudi u «Gospodaru prstenova». Dobro, nije zgorega primjetiti i da je princeza dobila 3,5 milja dolara miraza, tako da joj se nađe kad ide na plac, Tokio je navodno strašno skup grad. U svakom slučaju, mislim da HC Andersen i burazi Grimm nisu razmišljali o tome da se u njihovim bajkama princeze udaju za službenike, tko zna što bi o tome mislio manga svih poludjelih pravnika Franz Kafka (inače bivši djelatnik osigurvajućeg društva u Beču) a i kotarski službenik kolega Vladimir Vidrić.
Bez realne šanse da se oženim za dobar miraz da ne moram nikada više raditi, vraćamo se u stvarnost. Jedna bizarnost, dobio sam neki predmet na poslu, Udruga za posmrtu pripomoć kućnih ljubimaca hoće graditi groblje kućnih ljubimaca? Udruga za posmrtnu pripomoć kućnih ljubimaca!!?!?! To postoji!?!? Nadam se samo da su upoznati sa djelom Stevena Kinga, a bilo bi dobro i da im pustim onu stvar od Ramonesa.

- 17:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Zanimljivi petak

Postoji onaj dan nakon četvrtka a prije subote koji se zove petak. Siniša Švec ga na stojedinici zove i službenim početkom vikenda, neki za taj dan kažu i da je neslužbeni praznik u službeničkom svijetu. Meni ovaj petak baš i nije bio praznik, sve to se odvijalo na poslu imalo je prizvuk dramatičnosti, a potrajalo je do sat vremena nakon kraja radnog vremena. Šoram prekovremene, reklo bi se, ionako se neće platiti, jer službeni je stav da onaj tko ne obavi svoje zadatke do 16,30 ionak ne zaslužuje da mu se plati, drugo je neposredna naredba nadređenog da se ostane. Ali kad je taj radni dan završio uputih se na Documaniju.
Svima koji ovo čitaju toplo preporučam da se zalete na Documaniu, ekipe uopće nema a filmovi su fakat odlični. Jučer je bio dokumentarac u produkciji MTVa zanimljivog hrvatskog prevoda «Smrtolopt». Naime, radi se o rugbyu kojeg igraju teški invalidi u kolicima. Zvuči ludo, ali tako je. Zanimljiva i topla priča o ljudima koje je život okrutno zajebao i učinio ih zarobljenicima vlastitih tijela, bacivši ih u invalidska kolica, otežavši im životne potrebe. Ali oni, umjesto da se prepuste sažaljenju i oplakuju svoju zlu sudbu, kreću u bavljenje krajnje brutalnim sportom. Ima tu i autoironije, u rugbyu je cilj napraviti touchdown s loptom, znači uči tijelom u protivničko polje i položiti loptu. Teško i kada vam svi dijelovi tijela funkcioniraju, a ovako gotovo suludo. Zato su izradili posebna invalidska kolica poput vozila iz Mad Maxa i suludim treningom tjelesne funkcije koje su im ostale doveli do krajnjeg savršenstva. A bodovi za touchdown se računaju po stupnju invalidnosti igrača, pošteno.
Tužne ljudske sudbine, teške bolesti i bizarne nesreće, ali i nepokolebljivi duh. Posebno priča, sportska i životna, najlegendarnijeg igrača Joea Soaresa, koji je godinama bio vođa reprezentacije, a kada su ga otpirili zbog starosti, raspizdio se i otišao za trenera kanadske repke, s glavnim cljem razbiti dominaciju svog rodnog SAD-a u tom sportu. Inače, u konačnom obračunu na paraolimpijadi u Ateni kanađani su bili drugi, ameri treći, a sve ih je sjebao Novi Zeland. Njihov obračun je strašan, rijetko viđena sportska strast, kao NBA i sovjeti davno, Senna i Prost, Engleska i Argentina. Autori filma su uspjeli u tome da te čvrste momke u još čvrščim kolicima ne promatrate kao invalide, nego kao sportaše. Čak i veće sportaše od samoljubivih profesionalaca koje motivira samo ugovor i novac. Njihova je ljubav prema sportu iskrena, njihova strast neopisiva, oni zaista izgraju i bore se za pobjedu, a ne za vlastitu promociju i sponzorski novac. Kompenzacija ili nešto drugo, motivacija je da se ide do kraja. A nakon svega u svakodnevni život i svakodnevne teškoće. I ne treba ih sažaljevati, to bi im se najmanje dopalo, već težiti njihovoj snazi duha u svemu što radimo.

Navečer se išlo van. Nakon dugo vremena išlo se u Močvaru s ekipom iz kvarta. Bila je večer Beatlesa i Stonesa, i stvarno mi je bilo dobro. S samo dve i pol pive i jednim jointom pogonskog goriva ne bi se moglo reči da sam se razbio. Ali setlist je bio odličan: hrpa Beatlesa i Stonesa, ipak je njihova večer, pa je bilo Pixiesa (Debaser, Where is my mind), Clasha (Should i stay or should i go, London calling), Franz Ferdinand (You're so lcky, Take me out), White stripes(Seven nation army, White orchid), Violent femmes( Blister in the sun), Ramones (Sheena is a punk rocker, Pet cematary), pa Blondie, REM, ma muzika po mom ukusu. Malo se izludiraš da bi izbacio stres iz sebe. I baš mi je dobro došlo, ne razumijem ljude koji nakon ovakvoga radnoga tjedna radije ostaju doma spavati i debljati se, mislim da je bolje kontrolirano zaružiti. Održivo ruženje, brijačina budućnosti.

- 17:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

17.11.2005., četvrtak

Werner na medvjeđem putu

Hura! Documania u Broadway Tkalči. I to sjajna prilika pogledati lude dokumentarce, te ne puštaju na hateveu (dei na erteelu valjda misle da je Hamdijino češkanje testisa u BBu dokumentarizam), a ne možete ih ni kupiti uz Večernji ili Slobodnu (možda karlovački list iznenadi, ili vječna nada ostaje uz Komunalni Vjesnik koji, uzgred rečeno, ima redizajnirano zaglavlje).

Večeras sam gledao "Grizzly man" ludog Wernera Herzoga. Ludi Werner je prava legenda. Specijalizirao se za filmove o osebujnim čudacima, odvojenim od stvarnog svijeta koji provode ludilo vlastite volje a istovremeno pokazuju visoku dozu kreativnosti. Fitzcarraldo je furao operu u prašumu, Walter Steiner kipar i skijaš-skakač, da spomenemo neke od njih. Većina ovog dokumentarca autentične se snimke suludog i infantilnog ekologa Timotya Threadwella koji je izbrijao da će se vratiti prirodi i živjeti s grizlijima na Aljasci. I izdržao je dugih 13 ljeta, ali kako u životu nije sve kao u "Grizzly Adamsu", medonje su njega i njegovu curu ipak na kraju pojeli. Pizde nezahvalne, a toliko se čovjek borio da ih zaštiti. Možda je uživao u svom času sudbine jer je time konačno odbacio omraženu civilizaciju, kako nam sugerira Herzog. Herzog se u svojim osobito dokumentarnim filmovima pokazao kao istaknuti poštovatelj prirode i snage njenog kreativno- destruktivnog ciklusa naspram potrebi ljudske civilizacije da prilagođava sve sebi. Ali ipak, pojedinac je u središtu njegova interesa, umjetnik usredotočen na djelo pod svaku cijenu, na djelo kao koncept. U jednom trenutku spomenuo je da se stupanj Threadwellovog kreativnog ludila približio onom koje je on doživljavao od nekih glumaca na zahtjevnim setovima. Gotovo nam pred oči dolazi Klaus Kinski. Navodno je poglavica plemena koje je statiralo u "Aguirre, gnjev božji" molio Herzoga na setu da ubije Kinskog, tako da ne mora on.
Osim hrpe suludih uloga, Kinski je zaslužan i za to to je iz njegovih slabina nastalo jedno od najljepših bića svih vremena, Nastassja.
A o Herzogu (koji je porijeklom hrvat, Stipetić) nikada dovoljno teksta.

- 23:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

15.11.2005., utorak

Zaista! Vrhunskom djelu vrijeme nauditi ne može. I konačno u eri digitalnih dokumenata, jedan od najlegendarnijih tekstova osamdesetih konano kruži e-mailom. Krivo mi je jedino što ja nisam bio taj koji ga je prenio u digitalni oblik i tako mu dao novi život. Tkogod je to uradio, hvala mu, učinio je veliku stvar za kulturu psovke na ovim područjima.
Ovaj kultni govor kapetana vojske Kraljevine Jugoslavije Luke Đuraškovića, u osamdesetima nazivan je i poetskim psovanjem. Ali on je mnogo više, on je slika balkanskog duha podizanja labavog morala putem regionalšovinizma. Krtakoročno nije pomoglo najstarijoj Jugoslaviji (dugoročno posljedice imamo još i danas očite u svakom Vucinom albumu i mnogim sličnim), a sam heroj crnogorčina Luka pogino je u prvim danima rata.

Eto teksta u cijelosti (redaktura Aparatczyk):

>

> Svibnja 1940. godine uslijed prijetnje napada
> fasističke Italije na Kraljevinu Jugoslaviju izvrsena
> je djelomična mobilizacija jugoslavenskih vojnih
> jedinica s koncentracijom na području Slovenije.
> Prilikom obilaska 40. pješadijskog puka smještenog u
> Brezovici 26. svibnja napravljen je stenograf govora
> koji je postrojenim vojnicima održao komandir 1. čete,
> kapetan Luka Đurasković. Kapetan Đurasković poginuo je
> tijekom Drugog svjetskog rata, a stenograf njegovog
> "povijesnog" govora iz Brezovice sačuvan je u arhivu
> Srpske akademije nauka (A-38-119-263).
>
> "Slušaj amo! Mi živimo u ozbiljno doba, i svaki od vas
> znade zašto ste tu.
> Svi ste skoro stariji i ženjeni ljudi, vi čitate
> novine, jeli tako.
> I ako nam pruže rat, jebo ga otac, mi ćemo ga
> prihvatiti i ratovati. U tom slučaju, jebo mu pas
> mater, morali bi mi tako da primimo borbu, pa makar
> svi izginuli. To bi bilo od nas časno, jel
> tako!
>
> Naši susedi Talijani, e to su kurve jedne. Oni, jebo
> im pas mater, boje se ratovanja a hoće da dobiju
> zemlju bez krvi. Oni, fukare jedne, kažu da imaju
> pravo na Dalmaciju. Jeste, dobiće, ali kurac. Jel
> tako? A zar mi nemamo pravo na Trst, Istru i druge
> naše krajeve!? Pa dabome da imamo! Sada se prave
> prijatelji, a sutra napali bi nas, kurve jedne. Jel
> vam to jasno!? Jebo im pas mater, samo neka dođu,
> poslaćemo ih u pizdu materinu!
>
> Drugo: mi južni Sloveni, bili smo i
> jesmo najbolji vojnici Evrope. Jel tako? Dabome da je
> tako, i tako treba da bude! Musolini je dosta učinio
> za Italiju. On je mnogo dao Italijanima, ali ih nikad
> neće učiniti hrabrima; makar im kurac dao neće moći da
> im da srce junačko. Jel tako!? Jel vam jasno? E,
> drugo, kažu Talijani, oni vele, "kod nas je sve
> motorizovano. Naši su mitraljezi FIAT, naši su tenkovi
> FIAT, naši su avioni FIAT, i sta ja sve znam ... u
> pičku materinu. Znamo mi to, ali je u njih i srce
> FIAT, jebo ih sveti Jeronim na nebu. Samo, ima jedno:
> oni nas ne znaju, pička im materina! Jel tako? Dabome,
> baš tako, i tako treba da bude.Drugo:
> hoće da nam budu kuratori, da garantuju naše granice,
> pizda im materina. Talijani, i ko zna koji kurci -
> Nemci, Englezi, Francuzi, Japanci, Kinezi i drugi, pa
> čak i Drustvo naroda. A sta se nas tiču njihove
> garancije, pizda im materina! Znamo mi šta su to
> garancije. Kurac garancije! Jebo im pas mater
> garancijsku i kurvarsku.
>
> Drugo: Svi vi znate da se naša vojska
> najbolje hrani. Jel tako? E, kad je tako, onda hrana
> treba da bude još sto puta bolja. Imamo kuvare, jebo
> im pas mater, i još ne valjaju. Pa dobro, gde su ti
> kuvari, jebo im pas mater svima od reda!? Dežurni,
> deder zovni mi kuvare, pizda im materina ... Pa, dobro
> kuvari, jebo vas sveti Jeronim na nebu, poslaću vas
> sve da terate mitraljeze u brda, u pizdu materinu, pa
> da vidimo da li će hrana biti bolja! Jebo vam pas
> mater kuvarsku! Jel tako!?"
>
> (Kuvar Trobec javlja se: "Alo gospodine
> kapetane, iz griza se ne more ...")
>
> "Kus! Ništa te nisam pit'o! Marš u pizdu
> materinu, jebo ti pas mater kuvarsku! Kad te raspizdim
> pretvoriću te odma u mitraljez! Drugo: Gde je onaj
> koga su ubile gaće? ... A, tu je ... E, baš tebe ću
> poslati na Talijane, jebo te mitropolit! I ti si mi
> kurčev vojnik! Ubile ga gaće ..
>
> Slusaj amo i šta se smeješ! Svi vi
> znate da ima i drugih kojima se hoće naša zemlja,
> pizda im materina! Šta gore one ciganske kurve kažu da
> im pripada Srem, Banat i Baranja. Pa dobro, pizda im
> materina tatarska, sto ne dođu da uzmu pola Slovenije
> i Hrvatske, jebali ih njihovi grofovi; jebo im pas
> mater njima i Hortiju i Telekiju i grofici Marici!
>
> Drugo: Jel idete vi onako, preko noći,
> malo u Domžale? A? Znam ja vas dobro. Sve ja znam, jel
> tako? A vidite, to ne sme tako da bude. U nas postoji
> preki sud, pa tu nema više šale. Odma te streljaju,
> jebo te faraon! Da li vi mislite tako? Evo - ide ti
> komandir negde tamo u pizdu materinu, vodnici sta ja
> znam gde, jebo ih Bog i onako ništa ne valjaju,
> podnarednici sede u kafani, a vi - u Domžale. Pa sad
> lepo dođu Talijani, pizda im materina! Kako bi sve to
> izgledalo? I kako bi nas fino udesili ...
>
> Majku im žicarosku! Pa to ne sme da bude, jel vam
> jasno!? Ne može to tako kod nas da bude, kako je bilo
> kod čeha. A, jok! Eto, i to su kurve koje se uopšte ne
> bore nego samo polažu oružje, kukavice jebo im pas
> mater i njima! Pa eto ovi Poljaci, jebo ih sveti
> Jeronim, borili se borili ... a njihova gospoda
> ministri - tup u avione, beže kurve avionima pravo u
> Pariz. Ništa manje, u pizdu materinu, da tamo tobože
> vladaju; ali samo kome, pička im majčina! U nas ne sme
> da bude tako, naravno.
>
> Drugo: Nije to sve što sam vam kazao.
> Ama svi vi tu znate, pametni ste ljudi. Išli ste po
> svetu i sigurno ste videli lepu varoš Temišvar? E
> vidite, kažu Rumuni jebo ih Bog otac, "To je naše!".
> Pa dobro sad, pička mu materina, šta je onda naše!? Za
> koji smo krasni kurac mi onda ovde i šta mi da
> branimo, kad ništa nije naše!? Pizda im materina! Pa
> sta mi plaćamo toliki porez, kad je tuđe!? Jel tako?
> Onda od nas neće dobiti niko nista! Daćemo im tvrd
> kurac, i to tvrd za mnogo godina. Neka dođu, ako su
> junaci, a mi ćemo s njima pravo u pizdu materinu,
> preko Drave i Save, pa makar svi izginuli! Jel tako!?
> E, pa, dabome da jeste, jer drukčije ne može i ne sme
> da bude!
>
> Naravno! A sad vodniče, daj ljudima voljno!"
>

>

Što čovjek može nakon ovoga reči osim; "DRUGO!"

Objavljeno u "Startu" nedje u bespućima osamdesetih.....

- 22:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

08.11.2005., utorak

Bolje od Čirinih brončanih

HRVATI su drugi u svijetu po konzumiranju seksa. Prema rezultatima istraživanja Durexa, velikog svjetskog proizvođača kondoma, Hrvati se na godinu seksaju 134 puta, a prvo mjesto uzeli su Grci sa 138 seksanja na godinu. Brončanu seks medalju uzeli su Srbi i Crnogorci sa 128 scoreova.

Najbolja dob za početak učenja seksualnog zanata kod Hrvata je 12. godina života. U prosjeku Hrvati prvi put u spolne odnose stupaju sa 17,3 godina, slično kao što je i svjetski prosjek, no trendovi pokazuju da današnji tinejdžeri stupaju ranije u spolne odnose i to sa 16,3 godina.

Hrvati su u prosjeku spavali sa 7,5 partnera. To je 1,5 manje od svjetskog prosjeka koji iznosi 9 partnera po ispitaniku. Muškarci u prosjeku globalno imaju 10 partnerica, a žene 7 partnera. Osviještenost o seksu bez rizika u Hrvatskoj pada. Tako je 51% Hrvata imalo rizične spolne odnose.

Svojim seksualnim životom zadovoljno je 52 posto Hrvata, a njih 49 posto ispunjava sve svoje potrebe s partnerom.

Piše Index a prenose i svi drugi nacionalni mediji. Planira se već i veliko slavlje, a napravljena je već i strategija da se prestigne grke iduće sezone. Najjači smo, statistika nije vođena o tome ali siguran sam da u hrvata ima više orgazama od grka. E da je ovo poglavlje pregovora Europa bi od nas tražila dodatna tranzicijska razdoblja da se uskladi s našim ševiteljskim kapacitetom. Bogami, za ovo područje nam ne treba CARDS program, kakav capacity building, mi imamo kapacitet. Iako moram priznati da ne bih imao ništa protiv da mi dođe Tera Patrick kao konzultantica, bio bih spreman odraditi mnoge radne sate s njom, a osobito gap analysis ( he, he, analiza šupljina, rupa, ali ne u zakonu, he, he).
Osjećam se kao nacionalni izdajnik s obzirom na rezultate koje ostvarujem na navedenom području, pa mislim da mi hitno treba neka konzultantica. Definitivno ne spadam u onih 52%, više u onih ne spomenutih 48% nezadovoljnika, a onaj rezultat od 134 puta godišnje, eh..
Važna osobina kod hrvata je da vode o tim stvarima precizne statistike i da se o rezultatima hvale na sav glas uz osjećaj kompetitivnosti. Prije par mjeseci pojavio se u novinama neki lik pod imenom Željko Martić i tvrdio za sebe da je hrvatski najševac, jebač br. 1., i čovjek je postao tema za medije http://www.edusex.org/hr/index.php?option=com_content&task=view&id=91&Itemid=88 a bilo je o tome i u Jutarnjem, Globusu itd. U svakom slučaju tip je pravnik od 69 godina koji je pokarao 4.000,00 žena i još ih fotkao nakon toga, a ružan je ko životinja, bar se meni tako čini sa fotke. Nedavno sam ga vidio u gradu fakat u društvu nekog mladog i atraktivnog komada. Možda čovjek ipak ne sere, pa ako mu je brojka i upola manja i dalje je impresivna. Trebalo bi mu predložiti da održi seriju radionica u kojima će obrazložiti svoju metodu, npr radionica "Kako pokarati žensku i još ju fotkati nakon toga." Kako pokarati žensku kad si star i oronuo. ","Opća ševiteljska praksa", "Seminar o zavođenju strankinja i ako nisi dalmatinski galeb s mornarskom majicom i zlatnim lančićem".
Znači, svi vi gospodo kvaritelji prosjeka, a u to spada i potpisnik ovih redaka, imajte na umu. GRČKA MORA PASTI!!!
A onda: NEKA PATI KOGA SMETA, HRVATSKA JE PRVAK SVIJETA

- 22:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

06.11.2005., nedjelja

Pogled u box 3

Pogled u box 3 znači da sam uspio savladati depru u toj mjeri da mi se barem vrti po glavi neka stvar. U ovom slučaju to je "Race for the prize" Flaming lipsa, inače jednog od najdepresivnijih bendova ikada.
Mislim, Smithsi su bili depresivni, i Morissey isto, imali su problema sa sobom, teško se nosili sa životom, ali su barem otvoreno govorili o tome u svojim pjesmama. Flaming lipsi su toliko introvertirani i gotovo autistični da ne samo što imaju problema već im i percepcija svijeta ne funkcionira. Ali zato se izražavaju tugaljivom atmosferom.

Danas sam posjećivao drugi par s malom bebom u mjesec dana (dobro, možda malo više ali ipak u ovom razdoblju). Mislim, guba mi je što se ja jako brzo skompam sa djecom svojih frendova (ne zato što su to djeca mojih frendova pa kako s njima tako i sa njihovim potomstvom, pa ne družim se s njihovim genima nego s njihovim osobama), zapravo ja dobro komuniciram sa svom malom djecom, valjda sam im zabavan kad radim face, a oni jedini ne muljaju u tome, ili sam zapravo toliko djetinjast da se kužimo odmah. Možda sam trebao biti teta u vrtiću, da ne spominjem ono kultno nepostojeće zanimanje hvatača u raži, opjevano u jednoj od najboljih knjiga prošlog stoljeća (dobr mi je i zanimanje u zadnje vrijeme i profesionalni šetač pasa).
Ovakve posjete postaju sve veći teret za proračun jednog državnog službenika koji tek nešto veći od studentskog. Poklon za klinca, cvijeće za mamu, butelja za tatu (najmanji problem). Ovaj baby boom košta nas posjetitelje, a stalo ti je do ljudi i vlastitog dojma, mislim, ne možeš doć praznih ruku čovjeku u kuću.
Nekada je bilo jednostavno, dođeš kod nekog i dofuraš neku cugu i cugaš i eventualno neke grickalice ako je tekma. Rođendanske poklone sklepaš od nekog sranja, a danas je sve neka forma.

- 23:31 - Komentari (2) - Isprintaj - #

05.11.2005., subota

Apsolutnih sto

Glavni društveni događaj u gradu jučer je bila proslava stotog rođendana Dragutina Tadijanovića. Brijem da su špicerice po gradu spikale "Kaj ne ideš na Tadijin tulum?".
Tako ti je to kad postaneš legenda za života, i to pretežno zbog činjenice da si još uvijek živ. Mnogi danas tako komentiraju Tadijanovićev status u društvu. Neki tvrde da se radi o precjenjenm pjesniku, koji je svoje najbolje radove odavno napisao, da ne zaslužuje preveliku pažnju njegov opus, da ima boljih i tako. Možda su u pravu, ne mogu ocijeniti. Nisam stručnjak za književnost, a bogami nisam baš puno čitao Tadiju, izuzev onoga u školi, pa stvarno ne mogu reči je li velik pjesnik ili nije. Ali treba mu fakat čestitati jer je živ, jer ima 100 godina, sve zube, čita bez naočala, svjež je mentalno i dalje radi. Nekome tko je u stotoj još aktivan poslovno, a pjesništvo je isto posao, iako ima svoje zakonitosti, treba skinuti kapu i čestitati u svakom slučaju. Treba ga promatrati kao pobjednika nad starošću i dokaz da se i to može. Još da je seksualno aktivan di bi mu bio kraj?
U svakom slučaju sretan mu rođendan.

- 17:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

03.11.2005., četvrtak

Remember Manchester 1989

Povela se rasprava na Forumu na temu "Stone Roses". Iako nisam postao još nikakav komentar, imam potrebu na vlastitom Blogu malkice se prisjetiti toga benda i jedne davne muzičke scene, pokreta i furke, koji se rasplinuo u nategnutom i preširokom terminu brit-pop koji je oduvijek zvučao i kao osuda.
Tih davnih 1989-1990 nije bilo još termina brit-pop, ali se bojni poklić Shauna Rydera iz "Happy mondaysa" "Manchester rave on" jasno vezao uz jednu novu plesnu furku, koja je krenula iz jednog od glavnih spomenika kulture (poslije Stonehengea i Big Bena) ocvalog britanskog imperija, slavne Haciende, opjevane u "24 hour party people". Bilo je to nažalost zadnje razdoblje Haciende, kao što svi dobri klubovi imaju zlatna vremena nakon toga neizbježno slijedi pad forme i propast. Osobito kad se umiješa mafija i huligani, ali to je već druga priča.
Pokret je bio širi od Manchestera, i od uobičajeno spominjanih bendova. Oni koji su voljeli Smithse zabrijali su na to. Za nas mlađe, bilo je to novo iskustvo i slika urbane kulture našeg vremena. Neki od nas su u tome prepoznali svoju glazbu, i dok su mnogi isfuravali metalce, rockabillije, punk, pa čak i psychobilly, ja sam u jednom razdbolju tvrdio za sebe da sam raver (a bilo nas je još par koji smo si to nametnuli kao neku briju). Tada još nisam ni mogao naslutiti da će raverima prozvati vojske nadrogiranih eskapista na tehno partyima devedesetih. U vremenima velike podjele, kad je jedan dio rockerske, jabučarske ekipe zabrijao na tehno i bombone, ja sam ostao među pravovjernima vjeran gitarama i cugi, rave je postala proskribirana riječ.
"Stone rosesi" su bili središnje figure, oni su bili simboli pokreta, kao Pistolsi punku. "Fools gold", bilo je ishodište cijele priče, sukus. Snagu alkohola i droge zagovarali su Happy mondaysi, manchesterski skup luđaka i narkomana. Image cijele scene nadograđivali su Primal scream, Charlatans, i meni posebice dragi Inspiral carpets. Ali uz pokret se šlepala jedna cijela generacija post Smiths bandova, koji se mogu nazvati i predbritpop scena. James se tu nekako počeo pojavljivati, Wedding present je suvremenik, ali ipak drugi film. Meni su srcu dragi i dan danas, zamjenici Smithsa House of love. Uz jedna od njihovih nenaslovljenih albuma nije se bilo teško zaljubiti prvi put. A tek koncert u Domu sportova, 19.04.1991. Toga proljeća čekali smo i Inspiral carpetse, ali umjesto njih nastupili su srbočetnici. Bilo je još mnogo bendova, morao bih si opet odvriti 120 minutes sa kraja 1991.
Taj prvi album Stone rosesa, pamtim da sam kazetu kupio u Jugotonu u Bogovićevoj jednog zimskog jutra davne 1991, vračajući se sa važećom ispričnicom od dr. Hegedušić iz Laginjine. Malo sam se izvlačio iz škole. Ta se kazeta zavrtila i previše puta, mislim da više i ne radi, osim na prastarom Sanyo walkmenu. Veličanstveni koncept, kojeg uopće i nema. Samo gomila dobrih stvari. Stvari uz koje se moglo i plesati i razmišljati o životu. I uživati u eskapizmu, uživati u slobodi i mladosti.
U međuvremenu je rave postao sinonim za neku drugu muziku, koju je grad prigrlio, dok se Stone rosesi i nisu baš puštali vani, rijetko su bile programske večeri, bio je neki pokušaj srijedom u Kulušiću, pamtim to kao svoj prvi izlazak. U Manchesteru su se bendovi raspadali, Hacienda se zatvorila. 1994-1995 ipak drugi val, ponjeli su ga Oasis, na njemu je zajahao kvalitetni Blur i sjajni cinični veterani Pulp. "Second coming" Stone rosesa bio je razočaranje, osim dve dobre stvari. Vrlo skoro i drugi album Oasisa bio je takav da nije bilo smisla očekivati treći. Dolazi do inflacije bendova (Menswear) i scena ode u bananu. Ali uvijek će nam ostati "She bangs the drums", "I wanna be adored", "I am the ressurection" ( i onaj instrumental), "Sally Cinnamon", "One love", "Fools gold". Koji setlist, fakat!

are you all alone
are you made of stone

- 22:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>