Glavni društveni događaj u gradu jučer je bila proslava stotog rođendana Dragutina Tadijanovića. Brijem da su špicerice po gradu spikale "Kaj ne ideš na Tadijin tulum?".
Tako ti je to kad postaneš legenda za života, i to pretežno zbog činjenice da si još uvijek živ. Mnogi danas tako komentiraju Tadijanovićev status u društvu. Neki tvrde da se radi o precjenjenm pjesniku, koji je svoje najbolje radove odavno napisao, da ne zaslužuje preveliku pažnju njegov opus, da ima boljih i tako. Možda su u pravu, ne mogu ocijeniti. Nisam stručnjak za književnost, a bogami nisam baš puno čitao Tadiju, izuzev onoga u školi, pa stvarno ne mogu reči je li velik pjesnik ili nije. Ali treba mu fakat čestitati jer je živ, jer ima 100 godina, sve zube, čita bez naočala, svjež je mentalno i dalje radi. Nekome tko je u stotoj još aktivan poslovno, a pjesništvo je isto posao, iako ima svoje zakonitosti, treba skinuti kapu i čestitati u svakom slučaju. Treba ga promatrati kao pobjednika nad starošću i dokaz da se i to može. Još da je seksualno aktivan di bi mu bio kraj?
U svakom slučaju sretan mu rođendan.
Post je objavljen 05.11.2005. u 17:51 sati.