aparatczykovi zapisi

Nemoguće je i licemjerno reči za sebe da ti je loše, kada ima ljudi kojima je puno gore. I ne mogu puno učiniti da se to promjeni.
Istina je, uvijek kad te pitaju "Kako si?" treba reči "Nikad bolje."
Jer ima onih kojima je puno teže i puno gore.
I ako se oni ne žale, ni mi ne bi trebali.
Ne bi smjeli, nije u redu.
Navratio sam na blog ovog momka http://filipdobric.blog.hr/
Navratite i vi ostali koji ovo čitate.

That's it! To je. Događa se. Pucam po šavovima. Prestajem funkcionirati. Ne znam imam li snage uopće pisati ovaj blog. Hvata me kriza, kriza koja traje već neko vrijeme. Sad postaje manifestna. Poslovno definitivno kriza, privatno to je već tuga koja traje. Mnogi su ljudi primjetili, što u bližoj što u daljoj okolini, da ne funkcioniram. Primjetio sam to na poslu. Primjetili su i šefovi. Greške se pojavljuju, pizdarije koje si ni sam ne mogu oprostiti. Ne vjerujem da sam to uopće ja, koji radim sva ta sranja. Na poslu dobijam jezikovu juhu, u puno slučajeva opravdano. Prigovara mi se da ne grizem, to sam već čuo. Nisam motiviran, nemam volje, preblago se odnosim prema poslu. Boli me kurac, zapravo to je stav, a ne bi smjelo biti tako. Kriv sam, posut ću se peplom. Ostajem prekovremeno cijeli tjedan, djelomično da odradim stvari a djelomično i da sperem ljagu sa ugleda. Ne pomaže, mora se zaboraviti. I privatno sam dosta bezvoljan. Ništa me baš ne oraspoložuje, osim činjenice da znam i gore dane, tako da nije takav bed. U banani sam na očigled, ne samo zbog posla. Ne da mi se čak ni cugati, nemam volje za to uopće. Možda neku duvku ne bih odbio. Ne da mi se baš izlaziti, čini mi se da i izlaske u zadnje vrijeme odrađujem, tek tako da mi prođe vrijeme. Pijem jer mi je dosadno, a onda se napijem i radim pizdarije i sramotim se. Neodrživo. Žene, bježite od mene,to ste i inače radile, ali sada sam izgubio volju da bilo što mijenjam. Raspad sustava.
Drži me, zapravo me uopće ne drži nego me užasava pomisao na svo to gradivo, ali moram početi učiti za pravosudni. Drži me da ću možda skužiti da imam još nešto stručnog znanja i da će mi to popraviti samopouzdanje za bar cca 4.76 %. Ili ću totalno otići u kurac, udebljati se još 15 kg, izvući sve studentske traume iz najdubljih ladica podsvijesti.
Petak navečer, a ja ga kenjam po blogu, e fakat sam u banani. I to nema veze s coverom prvog albuma Velvet Undredground.

Nemam baš običaj pisati o detaljima svog posla, to ne bi bilo profesionalno, a u krajnju ruku ne bi ni bilo u redu, možda bi mi katkad tko spočitavao to. Ali današnji događaj zaslužuje da ga se barem pokuša opisati, zbog originalne atmosfere, nešto što se ne doživljava svaki dan. Naravno, neću spominjati naziv cijelog slučaja, niti imena, jer su još stari latini zaključili da nomina odiosa sunt[I][/I] a neću ni otkrivati tajne postupka, samo opisati atmosferu. Oni koji znaju skužit će o čemu se radi.
Bio je to sastanak o velikom projektu, odlućivalo se smije li ga se provesti ili ne. Stranci su umiješani, i to oni koji nisu baš voljeni u ovim krajevima. Političari su se već nabacivali tom temom, čak i u predsjedničkoj kampanji. Narod je u načelu protiv, iako ne zna točno o čemu se radi. Ulogu predstavnika javnosti preuzimaju neke nevladine grupe, uključujuči i određene katoličke udruge. Nastupaju s agresijom i unaprijed napadaju grupaciju od 17 ljudi koja mora donjeti odluku. Ne kaže se bez razloga da ne laje pas radi sela nego radi sebe- takozvani predstavnici javnosti štite svoje interese i zato agresivnim pristupom prikrivaju licemjerje. Pred zgradom demonstracije, časne sestre i fratri kao prosvjednici. Neugodno za vidjeti. U sali za sastanke atmosfera jednako neugodna, osjećaj ustajale napetosti širio se zrakom. Tenzija koju si doslovce mogao rezati nožem. Grupa od 17 mora donijeti odluku, novinari trčkaraju okolo. Trenutak donošenje odluke je sve bliže a ekipa se iscrpljuje akademskim raspravama. Gledam njihova bezlična lica, neki svjesni velike odgovornosti i pritiska, neki zbunjeni situacijom i nesigurni u fazu u kojoj se nalaze, neki spremni da zapodjenu svađu u svakom trenutku. I ljudi o čijim se interesima radi, koji su i pokrenuli postupak, također živaca tankih. Spremni na svađu, samo čekaju priliku za raspru, a ona neupitno dolazi. Čarke svako malo, gotovo u redovnim intervalima atmosferu podiže neki sukob ili nesporazum. Tu i tamo netko s neki debilnim pitanjem ili izlaganjem razbija ritam.
Nakon gotovo cjelodnevne rasprave dolazi trenutak donošenja odluke. Nema više odgode. Napetost na vrhuncu. Voditelj grupe od 17 ljudi pokreće detaljan sustav glasovanja o donošenju odluke, toliko detaljan i kompliciran da traži još objašnjenja.
I, konačno odluka, pripadnici javnosti plješću zadovoljni s odlukom. Odluka je solomonska, ali nije kompromis. Nije baš da je vuk sit i koza cijela, ali u danoj situaciji najbolja odluka koja se mogla donijeti. Čak ni na kraju, osjećaj napetosti u zraku ne opada bitnije.

U nedjelju je bila "prijateljska šetnja", zapravo ono što ja zovem non- date. Tako zovem dateove za koje znam da nemaju karatker nečega što se može izroditi u nešto konkretno, makar ja to želio. A tu sam želio. Bio sam kod nje doma (!ljudi kod nje doma dok staraca ni na horizontu). Išli smo ipak u kino (sve što udaljava od spavaće sobe smanjuje vjerojatnost...). Bilo nam je lijepo ali to nije to...

Nedavno sam sreo neke cure iz srednje. Nismo bili previše dobri, ali ni loši, imali smo OK odnose. S jednom sam čak učio svojevremeno u NSB, ali poslije se opet nismo baš družili. Nebitno, skužio sam neke druge stvari. Ekipa se ženila ili udavala, mijenjala su se prezimena, planiraju se i rađaju djeca.
Gledajući ovako s distance, svi nešto skučavaju. Moja najbliža ekipa, naše Vijeće petorice, nas pet iz razreda koji smo se nekako skupa držali i kasnije, ali ne samo i oni, to se živi s parnericama već duže vrijeme. Neki su i ozakonili svoje veze, neki su napravili već i djecu. Kupuju se stanovi, prodaju se stanovi, dižu se krediti, slažu se financijske konstrukcije, vadi se iz kredita i minusa, gledaju se kuhinje, slažu se kupaone, i kao vrhunac, biraju se pločice, s pažnjom dilligens pater familiasa.
Svi imaju važne planove, bave se ozbiljnim stvarima. Odrasli su i imaju odrasle probleme, imaju odrasle spike.
Pričam s tim curama i one me brifiraju što sve ima novo u njihovim životima i to je gomila izmjenjenih podataka u odnosu na vrijeme mature od prije 12 godina. Promatram ih kao one ljude iz škole iz tih vremena, a toliko se promjenilo. Ja, zapravo na tu temu nemam baš za pričati. Ne planiram ništa konkretno, i dalje živim sa starcima, i ne vidim kako bi se to promijenilo, baš mi se i ne ide u podstanare. Ne ulijećem u kredite, ne slažem velike dugove, općenito, nemam spiku odraslih. Zapravo, ja sam tridesetogodišnji srednjoškolac. I dalje gledam prema petku navečer kao ključnom događaju tjedna, žao mi ih je propštat kao danas. Samo gledam kako bi se zaletio van, cuga, trava, gdje je dobro za izać, di je dobra brija. Ne razmišljam o pločicama, više o tome koji je slijedeći dobar koncert, koji CD prepržit, kakve su šanse za neki izlet u inozemstvo. Samo čekam uletiti na neki tulum, cuga, trava, prifurati nekoj maloj, pa se i žnjarati ako bude taman pijana za to. Zapravo, od četvrtog srednje se nije puno promjenilo u mom životu. Završio sam faks, ali i to je valjda bilo inercijom. Radim u državnoj upravi u ministarstvu čije ime i samo zvuči neozbiljno i izaziva podsmijeh.
Sad je pitanje kome je bolje, meni ili njima?
Treba, treba nešto napraviti. Trebalo bi se za početak uhvatiti učenja za taj pravosudni. Barem to. Treba odvojiti vrijeme za to. U zadnje vrijeme me hvata neka depresija. Petak navečer a ja pišem blog. E to ne valja. Dobro da se nisam uhvatio pregledavanja nacrta za ovogodišnji NPPEU (pa štogod to bilo) jer ipak sam preslabo plaćen da bih radio izvan radnog vremena (tako sam plaćen da bi trebao raditi samo trećinu radnog vremena uopće) a kamoli u petak navečer.
Depra je. Ne da mi se ni piti. Ne da mi se čak ni duvat. Osobito kad duvanje prestane biti sredstvo tulumarenja i postane samo sebi cilj, to nije dobro. To ne vodi nikuda. Možda bi Huntera S. Thompsona nekud odvelo do nekog straha i prijezira ali ne mene. Ne da mi se ni barem pokušavati uljetati komadima. Debljam se ko svinja pa sam odvratan samom sebi a di ne bi bio trebama. Dobro, dogovorio sam neku šetnju s jednom malenom u nedjelju, ali to je čisto prijateljski, iako prijateljstva muških i žena.......
Malo se dovesti u red za početak, počet učit za pravosudni.....
Napraviti neki akcijski plan, uzalud, nikad se nisam držao planova. Ciljevi kratkoročni, danas za sutra, ili barem konkretni.... Bar taj pravosudni......

Tražili su da objavim novi post jer ne mogu do svog bloga, i eto ja objavljujem novi post. Iako mi nije baš do pisanja.
Jedino što mogu reči je da sam bio na terenu u Slavoniji, i da se dobro jelo i pilo. Što veća provincija to veća gostoljubivost.

Danas dok sam kupovao Nacional, teta na kiosku ponudila mi je poster sa ljubičastim balonom kao poklon za nagradnu igru. Pitam što bih trebao s tim posterom, a ona mi kaže da ga nalijepim na prozor i da bih mogao dobiti nagradu ako me snime. Ljubazno sam joj vratio poster, obrazloživši kako ne bih baš da me snimaju i da radije prepuštam poster nekome drugome.
Ne hvala, ne želim da me snimaju. Ne želim da me snimaju ni kada znam za to , a kada ne znam za to što se može. Ako me već moraju snimati sa nekakvih špijunskih satelita i šta ti ja znam čega već ne, što se može, tako mora biti. Ali ne želim da me koriste kao pijuna u reklamnim kampanjama velikih kompanija, kao besplatni oglasni prostor, kupljen obećanjem neke nagrade. Hvala, ne bih.
Baloni su Ok, ako nemaju reklamu na sebi.

Namjerno kažem "oporaba" a ne "reciklaža" jer bi reciklaža bila stvaranje nove stvari od starog mehanički i kemijski promjenjenim materijalom, dok je oporaba ponovno korištenje već upotrebljavane stvari. Tako je to kod Zakona o otpadu. Ne želim prejudicirati da su Bijelo Dugme ili Novi Fosili otpad, dapače nisu, ali činjenica je da se radi o fenomenima vrlo starim i odavno pospremljenima u povijest. Ali ove godine najveći događaji glazbene scene u nas baš su ponovna okupljanja tih davno ugašenih bendova. Zaista davno ugašenih, i ponekad na ružne načine rasformiranih. Ovi reunioni bili su vrlo slični u pojedinostima. Honorare sudionika osigurali su sveprisutni sponzori u vidu najvećih hrvatskih kapitalista poput T-coma ili Agrokora, tako da su nastupi i najave istih zapravo bili reklamne akcije tih sponzora. Gotovo da bumo Bijelo Dugme poistovjetili s T-comom a Fosile s Konzumom. Ne znam više koliko me ljudi pitalo idem li na te koncerte, a ja sam im odgovarao da ne. Mislim, nikad nisam slušao ni jedne ni druge, osobito ne Nove Fosile. Imam čak neke albume Dugmeta, ali nikad ih nisam osobito nabrijano slušao. I jedni i drugi su glazba koju mogu čuti na radiju, neću promjeniti program, uopće mi ne smetaju, dapače smatram ih vrlo kvalitetnim pedstavnicima svojih glazbenih trendova. Ali nisam ih prije slušao, pa ne namjeravam ni sada. Nostalgija, sjećanja na djetinjstvo nisu dovoljan motiv da se priključim masi kontroliranoj od strane sponzora. Sve mi je to patetično i izvještačeno šibanje davno krepalog konja, koje nevjerovatno daje dobre financijske rezultate. Ali ako je to sve što jest, onda je to jadno. Nisam ljubitelj, što ću. E, da su White Stripes imali takav publicitet, ipak je to bio glazbeni događaj godine. I Lačni Franz je bio stari ponovno okupljeni bend, ali za manju publiku uopće nije za usporedit s temom ovog teksta.

Da se odmaknemo od glazbe: Pažnju mi je privukla vijest da je Maccabi Tel Aviv tukao Toronto Raptorse usred Kanade. Euroliga tuče NBA na njihovom terenu. Pa bilo je i vrijeme. Vujo je navodno rasturao. Više nema toliko razlike u kvaliteti između starog svijeta i NBA blještavila dolara. Mi smo im poslali najveće talente, da se potkože dolarima, oni su nama svjesno ili ne dali kondicijske treninge, trening skoka, i ratničku disciplinu u igri. Oni su stagnirali, Europa je napredovala, a za njom ide Kina. Amerika je potakla globalizaciju košarke, a ta je globalizacija razvodnila njenu moć i srušila dominaciju.

Katastrofa, zlo, pizda im materina. Stavili su mi firewall na poslu. Ne mogu na forum, ne mogu na blog, ne mogu na Smokvu tražiti uspaljenice. Iskrica je čudom pošteđena. Ti izmeti iz informatike, uzde nam staviše, uskraćuju nam ono malo gušta što imamo na poslu: slobodan net. Riba smrdi od glave, vjerovatno je to došlo od čelnika tijela, mislim da se povelo za time što je u ministarstvu pranja suđa napravljeno ekipi isto. Još se o tome pisalo u novinama, kao, službenici više ne mogu slobodno na net, bit će bolja učinkovitost. Kurac bolja učinkovitost, dokle god mi radili za tri i pol soma kuna nema veće učinkovitosti. Nije lova za koju bi se trudio, za koji kurac, kao da će te netko nagraditi za to kaj se strgaš od posla. Plaću bolju ne buš dobio, napredovat će mudonja koji u uvlači u šupak šefovima ili ima zaleđe kao Inzaghi. Jedino kaj ti se može dogoditi je da ako skuže da hoćeš raditi i pretrgnuti se, samo će ti nabijati još posla, još će ti ekipa uvaljivati svoj posao, a naravno da ti neće pripasti nikakve zasluge.
A kako ću sad na blog u radno vrijeme, ako me uhvati inspiracija koja se rijetko javlja? A svakojutarnje čitanje tuđih umotvorina? Kao da mi je to smanjivalo radni učinak, kao da će ga ova mjera poboljšati.
Ako se i pretrgnemo od rada političari si pripisuju zasluge za to. Istina je da nitko u politici ne želi jaku upravu, samostalnu i nezavisnu, jer bi to bila konkurencija političkoj vlasti, zato nas je bolje tretirati kao stoku. Fakat vjerujem da je uprava servis građana, i jedino me stranka može motivirati da se pretrgnem za nju.

Smrt birokratizmu i političarima,
Sloboda surferima i blogerima

Mislim da tako piše u Bibliji, kad se govori o sudnjem danu. Brijem da je u petak u Zagrebu bila verzija sudnjeg dana, u svakom slučaju izvanredna situacija. Došla nam je gomila neke državničke ekipe na simpozijsko prekenjavanje. Iako su blokade ulica normalna stvar kad god dolazi neki visoki gost (ali nema tako visokog gosta koliko je visok naš Smranader Ivo, barem jednu kvalitetu ima), ali to je bio vrhunac vrhunaca kaosa. Kud god da kreneš kaos, gužva u svim smjerovima na svim prometnicama, toliki kaos da će ekipa jednog dana prepričavat kako se vraćalo doma 13. 10. 2005. i gdje nas je zahvatilo, kao što se i dan danas priča gdje je ko bio kad je Tito umro, kad je preletio Mig iznad grada i zbušio zvučni zid 1991., a i gdje se dočekalo Franjinu smrt (jel se cugalo negdje, jer bio je petak ili se bilo doma ja sam učio doma jer sam imao ispit dva dana kasnije, GPP bogami).
Ovo me podsjetilo na priče o apokalipsi, sudnjem danu. Ono što vidite u utopističkim i filmovima katastrofe, onaj nastanak izvaredne situacije, kad je promjenjen i ugrožen svakodnevni način života. Ekstremna zbivanja koja su posvuda oko nas. Ovako ja to zamišljam: prvo padaju mobilne telekomunikacijske mreže, onda i fiksne preestaju raditi, nastaje prometni kaos uslijed bjega, skobi oko resursa, benzina plina itd. Onda kreće bezvlađe, pa epidemije, a paralelno s time zemljom počinju hodati živi mrtvaci (ništa bez zombija, ali i toga ima u Bibliji, valjda). I onda spašavaj se tko može shema više nema smisla jer se ionako nema kuda bježati i čovječanstvo ide svome kraju. Dobro je biti vjernik u takvoj situaciji, jer to nudi kakvu takvu nadu i utjehu.
Ali dosta mračnih misli, to je bio samo prometni kaos. Život je lijep, ptičice pjevaju, potočić žubori, Hrvatska ide na svjetsko, rodica ima zgodnu prijateljicu. vikend je.....

Nastranu sve to, u zadnje vrijeme donosim strateški loše odluke. U četvrtak sam bio na nekakvoj radionici u hotelu Panorama. Rekli su mi 5 minuta prije oldaska da uopće idem, uopče nisam ni znao da je jer mi butra koja to vodi u mom odjelu uopće nije poslala mail da je radionica (a drugma je) i još je ispalo da idem prvenstveno da joj nosim laptop, slažem stolice i pišem zapisnik. A imao sam i svog drugog i dosadnog posla u uredu, ali se i taj posao morao odraditi. Tako sam se zahvalio i otišao, prije službenog ručka. Iz samome sebi neshvatljivih razloga nisam bio na službenom ručku, mislio sam, ma jest ću doma. A zbog jebenog prometnog kaosa furao sam se doma više od dva sata, sa samo jednim jogurtom i jabukom u sebi. Bogu hvala da mi se nije pišalo ili sralo u tom egzodusu nesretnika prema Novom Zagrebu.
Poruka: Uvijek si priušti službeni ručak, osobito ako stranci plaćaju. Ako te netko ponudi hranom, jedi, tko zna kad češ opet moći jesti.

Ne znam jeste li primjetili, ili samo ja percipiram takve stvari u svom perverznom umu, ali u svjetlu recentnih izbora i političkih previranja u Njemačkoj nije se pojavio ni jedan amaterski ili profesionalni istočnonjemački pornić s Angelom Merkel u glavnoj ulozi.
Zamislite si nedgje istočnu Njemačku osamdesetih ili još sedamdesetih i Angelu:

"Stärker, stärker, mehr! Aaah, aaah, ja, ja!
Du hast so ein schönes grosses Schwanz!!
Aaah, aaah, ja, ja, ich komme!!"

Opet, nisam baš siguran da bih tako što s njom u glavnoj ulozi gledao.
Ali me pali ideja kako bi bilo zanimljivo da se sazna da je predsjednica CDUa i kandidatkinja za kancelarsko mjesto u doba istočnonjemačke neimaštine snimala porniće. Ako predsjednik FDP-a može biti peder, zar bi ovo bilo neko zlo? Ja joj ne bi zamjerio, a za glasače CDU-a ne znam. Mislim, čak bi mi i Jadranka Kosor bila simpatičnija da je u mladosti snimila kakav pornić ili barem erotski fotosession. Nisam muški šovinist, nego mislim da bi političarke (osobito naše), pornografija učinila prihvatljivijim i simpatičnijim. Đurđa Adlešić je pokazala čipku svojevremeno, ali je to loše realizirano. Da je pokazala pičku, eh.... (žao mi je zbog vulgarnosti, ali licencia poetica).
Pornografiju u politiku, perverzije druge vrste već imamo!