Tridesetogodišnji srednjoškolac
Nedavno sam sreo neke cure iz srednje. Nismo bili previše dobri, ali ni loši, imali smo OK odnose. S jednom sam čak učio svojevremeno u NSB, ali poslije se opet nismo baš družili. Nebitno, skužio sam neke druge stvari. Ekipa se ženila ili udavala, mijenjala su se prezimena, planiraju se i rađaju djeca.
Gledajući ovako s distance, svi nešto skučavaju. Moja najbliža ekipa, naše Vijeće petorice, nas pet iz razreda koji smo se nekako skupa držali i kasnije, ali ne samo i oni, to se živi s parnericama već duže vrijeme. Neki su i ozakonili svoje veze, neki su napravili već i djecu. Kupuju se stanovi, prodaju se stanovi, dižu se krediti, slažu se financijske konstrukcije, vadi se iz kredita i minusa, gledaju se kuhinje, slažu se kupaone, i kao vrhunac, biraju se pločice, s pažnjom dilligens pater familiasa.
Svi imaju važne planove, bave se ozbiljnim stvarima. Odrasli su i imaju odrasle probleme, imaju odrasle spike.
Pričam s tim curama i one me brifiraju što sve ima novo u njihovim životima i to je gomila izmjenjenih podataka u odnosu na vrijeme mature od prije 12 godina. Promatram ih kao one ljude iz škole iz tih vremena, a toliko se promjenilo. Ja, zapravo na tu temu nemam baš za pričati. Ne planiram ništa konkretno, i dalje živim sa starcima, i ne vidim kako bi se to promijenilo, baš mi se i ne ide u podstanare. Ne ulijećem u kredite, ne slažem velike dugove, općenito, nemam spiku odraslih. Zapravo, ja sam tridesetogodišnji srednjoškolac. I dalje gledam prema petku navečer kao ključnom događaju tjedna, žao mi ih je propštat kao danas. Samo gledam kako bi se zaletio van, cuga, trava, gdje je dobro za izać, di je dobra brija. Ne razmišljam o pločicama, više o tome koji je slijedeći dobar koncert, koji CD prepržit, kakve su šanse za neki izlet u inozemstvo. Samo čekam uletiti na neki tulum, cuga, trava, prifurati nekoj maloj, pa se i žnjarati ako bude taman pijana za to. Zapravo, od četvrtog srednje se nije puno promjenilo u mom životu. Završio sam faks, ali i to je valjda bilo inercijom. Radim u državnoj upravi u ministarstvu čije ime i samo zvuči neozbiljno i izaziva podsmijeh.
Sad je pitanje kome je bolje, meni ili njima?
Treba, treba nešto napraviti. Trebalo bi se za početak uhvatiti učenja za taj pravosudni. Barem to. Treba odvojiti vrijeme za to. U zadnje vrijeme me hvata neka depresija. Petak navečer a ja pišem blog. E to ne valja. Dobro da se nisam uhvatio pregledavanja nacrta za ovogodišnji NPPEU (pa štogod to bilo) jer ipak sam preslabo plaćen da bih radio izvan radnog vremena (tako sam plaćen da bi trebao raditi samo trećinu radnog vremena uopće) a kamoli u petak navečer.
Depra je. Ne da mi se ni piti. Ne da mi se čak ni duvat. Osobito kad duvanje prestane biti sredstvo tulumarenja i postane samo sebi cilj, to nije dobro. To ne vodi nikuda. Možda bi Huntera S. Thompsona nekud odvelo do nekog straha i prijezira ali ne mene. Ne da mi se ni barem pokušavati uljetati komadima. Debljam se ko svinja pa sam odvratan samom sebi a di ne bi bio trebama. Dobro, dogovorio sam neku šetnju s jednom malenom u nedjelju, ali to je čisto prijateljski, iako prijateljstva muških i žena.......
Malo se dovesti u red za početak, počet učit za pravosudni.....
Napraviti neki akcijski plan, uzalud, nikad se nisam držao planova. Ciljevi kratkoročni, danas za sutra, ili barem konkretni.... Bar taj pravosudni......
|
