Banana
That's it! To je. Događa se. Pucam po šavovima. Prestajem funkcionirati. Ne znam imam li snage uopće pisati ovaj blog. Hvata me kriza, kriza koja traje već neko vrijeme. Sad postaje manifestna. Poslovno definitivno kriza, privatno to je već tuga koja traje. Mnogi su ljudi primjetili, što u bližoj što u daljoj okolini, da ne funkcioniram. Primjetio sam to na poslu. Primjetili su i šefovi. Greške se pojavljuju, pizdarije koje si ni sam ne mogu oprostiti. Ne vjerujem da sam to uopće ja, koji radim sva ta sranja. Na poslu dobijam jezikovu juhu, u puno slučajeva opravdano. Prigovara mi se da ne grizem, to sam već čuo. Nisam motiviran, nemam volje, preblago se odnosim prema poslu. Boli me kurac, zapravo to je stav, a ne bi smjelo biti tako. Kriv sam, posut ću se peplom. Ostajem prekovremeno cijeli tjedan, djelomično da odradim stvari a djelomično i da sperem ljagu sa ugleda. Ne pomaže, mora se zaboraviti. I privatno sam dosta bezvoljan. Ništa me baš ne oraspoložuje, osim činjenice da znam i gore dane, tako da nije takav bed. U banani sam na očigled, ne samo zbog posla. Ne da mi se čak ni cugati, nemam volje za to uopće. Možda neku duvku ne bih odbio. Ne da mi se baš izlaziti, čini mi se da i izlaske u zadnje vrijeme odrađujem, tek tako da mi prođe vrijeme. Pijem jer mi je dosadno, a onda se napijem i radim pizdarije i sramotim se. Neodrživo. Žene, bježite od mene,to ste i inače radile, ali sada sam izgubio volju da bilo što mijenjam. Raspad sustava.
Drži me, zapravo me uopće ne drži nego me užasava pomisao na svo to gradivo, ali moram početi učiti za pravosudni. Drži me da ću možda skužiti da imam još nešto stručnog znanja i da će mi to popraviti samopouzdanje za bar cca 4.76 %. Ili ću totalno otići u kurac, udebljati se još 15 kg, izvući sve studentske traume iz najdubljih ladica podsvijesti.
Petak navečer, a ja ga kenjam po blogu, e fakat sam u banani. I to nema veze s coverom prvog albuma Velvet Undredground.
|
