Mislim da tako piše u Bibliji, kad se govori o sudnjem danu. Brijem da je u petak u Zagrebu bila verzija sudnjeg dana, u svakom slučaju izvanredna situacija. Došla nam je gomila neke državničke ekipe na simpozijsko prekenjavanje. Iako su blokade ulica normalna stvar kad god dolazi neki visoki gost (ali nema tako visokog gosta koliko je visok naš Smranader Ivo, barem jednu kvalitetu ima), ali to je bio vrhunac vrhunaca kaosa. Kud god da kreneš kaos, gužva u svim smjerovima na svim prometnicama, toliki kaos da će ekipa jednog dana prepričavat kako se vraćalo doma 13. 10. 2005. i gdje nas je zahvatilo, kao što se i dan danas priča gdje je ko bio kad je Tito umro, kad je preletio Mig iznad grada i zbušio zvučni zid 1991., a i gdje se dočekalo Franjinu smrt (jel se cugalo negdje, jer bio je petak ili se bilo doma ja sam učio doma jer sam imao ispit dva dana kasnije, GPP bogami).
Ovo me podsjetilo na priče o apokalipsi, sudnjem danu. Ono što vidite u utopističkim i filmovima katastrofe, onaj nastanak izvaredne situacije, kad je promjenjen i ugrožen svakodnevni način života. Ekstremna zbivanja koja su posvuda oko nas. Ovako ja to zamišljam: prvo padaju mobilne telekomunikacijske mreže, onda i fiksne preestaju raditi, nastaje prometni kaos uslijed bjega, skobi oko resursa, benzina plina itd. Onda kreće bezvlađe, pa epidemije, a paralelno s time zemljom počinju hodati živi mrtvaci (ništa bez zombija, ali i toga ima u Bibliji, valjda). I onda spašavaj se tko može shema više nema smisla jer se ionako nema kuda bježati i čovječanstvo ide svome kraju. Dobro je biti vjernik u takvoj situaciji, jer to nudi kakvu takvu nadu i utjehu.
Ali dosta mračnih misli, to je bio samo prometni kaos. Život je lijep, ptičice pjevaju, potočić žubori, Hrvatska ide na svjetsko, rodica ima zgodnu prijateljicu. vikend je.....
Nastranu sve to, u zadnje vrijeme donosim strateški loše odluke. U četvrtak sam bio na nekakvoj radionici u hotelu Panorama. Rekli su mi 5 minuta prije oldaska da uopće idem, uopče nisam ni znao da je jer mi butra koja to vodi u mom odjelu uopće nije poslala mail da je radionica (a drugma je) i još je ispalo da idem prvenstveno da joj nosim laptop, slažem stolice i pišem zapisnik. A imao sam i svog drugog i dosadnog posla u uredu, ali se i taj posao morao odraditi. Tako sam se zahvalio i otišao, prije službenog ručka. Iz samome sebi neshvatljivih razloga nisam bio na službenom ručku, mislio sam, ma jest ću doma. A zbog jebenog prometnog kaosa furao sam se doma više od dva sata, sa samo jednim jogurtom i jabukom u sebi. Bogu hvala da mi se nije pišalo ili sralo u tom egzodusu nesretnika prema Novom Zagrebu.
Poruka: Uvijek si priušti službeni ručak, osobito ako stranci plaćaju. Ako te netko ponudi hranom, jedi, tko zna kad češ opet moći jesti.
Post je objavljen 16.10.2005. u 00:47 sati.