aparatczykovi zapisi

Ali kakva večer. Lačni Franz u gotovo originalnoj postavi nakon toliko godina. Predin sa starom ekipom nakon 1996. ponovo u Zagrebu, na svojevrsnom memorijalu prerano preminulog kluba Kulušić, u njeogovoj zamjeni Tvornici. Od prvih taktova "Tihe vode", pa do zadnje "Zarjavele trobente", emocije su plovile Tvornicom. Posebna kemija između benda i publike se osjetila, makar bend i nije bio usviran, ipak su kao pojedinci bili u dobroj formi. Ljubav je to koja traje, između zagrebačke publike i Franza, a i mene samoga. Kad pogledam naš odnos, shvaćam da to traje praktički još od davne 1983. Imao sam valjda 8 godina, bio je to treći osnovne koji smo išli u područnu školu u Jakuševcu. Najljepši dani osnovnjaka, sigurno. Bila je to mračna jesen redukcija struje u bivšoslaviji, TV se nije baš gledao ali se slušao radio (tranzistor indijske proizvodnje), pa sam tako čuo prvi puta "Ne mi dihat za ovratnik", kasnije se pročuo i "Naj ti poljub nariše usnice" ali to je bilo već kasnije, asocijacija je ipak na doba redukcija.
Duga pauza sazrijevanja i brija na stranu muziku dok secesijom od 1991. i slovenska mjuza nije postala strana mjuza. Tako je došlo do sukcesije strane mjuze, i Laibach, Borgesia, Videosex i Miladoyka Youneed postadoše strani bendovi. Zapravo su oduvijek bili strani bendovi, Laibach osobito, iako smo u doba krize i mitinga na Kosovu Laibach vidjeli kao jedine snage subverzije protiv ancient regimea (kurac je Houra bio disident). Lačni Franz je bio i ostao domaći bend, bliži Zagrebu i novom valu, ali ipak dovoljno nacionalan da ostane slovenski i mariborski. Pjesme su to o stvarima u kojima se svi možemo prepoznati i razumjeti ih, makar otpjevane na teško razumljivom slovenskom. O ljubavi i svakodnevici, ali i o hudoj slavenskoj krvi. "Praslovan" je izazvao ekstazu u publici, iako je cijeli koncert prošao u jednom dahu i jednom osjećaju, nakon kojeg ti je žao što je gotovo. 1996. sam ih gledao u OTV domu i opet je bila hladna i mračna zima, tako da u mi postali zimski bend (ono, Slovenija, planine, skijanje i snijeg). Bile su to mračne godine Tuđmanove ere ultrakonzervativizma kojeg je u Zagrebu provodila oktroirana gradonačelnica tako da su takva zbivanja bila rijetka i nedobrodošla, alternativni prostori u krizi.
I Franz je pokazivao stanje zamora, raspad se osjetio. Makar je Predin dobar solo, drago mi je da su ipak našli modus zajedničkog djelovanja i nastupili u staroj postavi. Stara ekipa na stageu, stara ekipa u publici, ali ekipa koja se odupire protoku vremena, i dalje može pokazati da je cool. A kada su se zavrtile "Zarjavele trobente" veselju nije bilo kraja. Možda mi je puno stvari falilio na setlisti, ali vjerujem da je svako imao svoj setlist u glavi.
Do slijedećeg uprizorenja kad svi budemo još stariji, ali kao vino, pitkiji i pametniji.

Evo jedne teme gdje očekujem mišljenja onih koji me čitaju. Naime, znače li vam što imena: Alen Macinić, Saša Tklačević, Krešo Jengić, Ana Gotovac i još neki kojih se ne sjećam. A da li vam pozanto zvuče imena: Radoslav Dodig, Robert Pauletić, Mirko Miočić, Robert Lojpur? Svi oni su bili na neki način televizijske ličnosti u svoje vrijeme. Prvi i danas postoje i imaju već drugu generaciju, e sad ove nove uopće nsam uspio zapamtiti, samo sam skužio da ima par jebozovnih cura i jedan pripadnik romske manjine. To vjerovatno radi podizanja atraktivnosti (sisate cure) ali i političke korektnosti (cigo). Nekako mi se čini da je Big Brother vrhunac TV silovanja bespredmetnošću, za što su nas komercijalne televizije uigravale s nekakvim Story supernovama i tako nešto. Od tih likova zapamtio sam samo Marina Tironija, pušača trave (zato mi je valjda i bio simpatičan) koji se eto negdje izgubio, valjda zato što je koketirao sa opskurnijim medijima poput Klika. U svakom slučaju šokiralo me koliko je to bilo gledano, pa čak i od navodno ozbiljnije publike. Pamtim recimo, neki moji znanci, mladi par, ona odvjetnica, on sudski savjetnik, to im je bio glavni događaj, čovjek bi mislio da su to ipak intelektualci i da ih te stvari ne tangiraju, ali...
I tako spomenuta grupacija ljudi eto u 21. veku predstavlja TV zvijezde, iako većina njih nije demonstrirala nikakvu posebnu osobinu. Osobito Big Brother, radi se o hrpi nekakvih bezveznjaka koji su se dobrovoljno zatvorili u nekakav eksperimentalni prostor pokriven kamerama da svi mogu gledati njihove svakodnevne bezveznosti i slušati pizdarije. Da su im barem podijelili oružje, kao u "Battle royale" japanskog redatelja Kinjija Fukasakua, gdje se jedan razred iz srednje škole poubija u sličnom okružju jer može preživjeti samo jedan. To bi bilo zanimljivo. Svi čekaju seks, ali seksa ima dovoljno u pornjavama koje se mogu nabaviti sveudilj, i stilski su obrađene i čovjek može baciti poštenu drkicu.
Ja ne mogu odgledati ni 5 minuta tog sranja od Big Brothera.
Za razliku ovih kraljeva prosječnosti u davna vremena drugonavedena skupina bili su legendarni pobjednici Kviskoteke iz osamdesetih. Nažalsot nisam uspio naći sva imena tih velikih pobjednika, po ovom prilikom molim za pomoć ako netko to ima. Za razliku od današnjih tv ljudi koji nastupaju 24 sata na dan kroz tri mjeseca, ova ekipa imala je samo sat i pol tjedno četvrtkom navečer. Borili su se
jedan protiv drugog i to znanjem, za razliku od ove reality ekipe, oni su demonstrirali posebne sposobnosti. Sposobnost vrhunskog enciklopedijskog znanja. Sam urednik Kviskoteke Lazo Goluža nazvao ih tragicinično vitezovima uzaludnog znanja, jer zaista kakva im je korist od tih znanja osim u kvizovima, a nagrade u kvizovima nisu bile velike. Miočić je doduše napravio posao u Milijunašu, postao brand name kviz igrača, nešto poput hrvatskog Charlesa van Dorena (vidi Redfordov "Quiz show"). Dodig je faca bio i ostao, kakva dominacija u Kviskoteci, kasnije ugledni kolumnist i zastupnik u BeHa parlamentu, jedini koji je mogao bit joker zovi Miočiću. Pauletić piše knjige, Lojpur je pao na pola milijuna na Milijunašu (pravi znalci kvizova su to pratili kaobitna događaj). Ti ljudi ipak nisu ni približno poznati kao oni drugi o kojima sam pričao, a nisu previše ni profitirali od svog znanja.
Pitam se, a i one koji čitaju ovaj Blog: mogu li se ove dvije skupine televizijskih ličnosti uopće dovoditi u vezu, i zašto bi jedan Saša bio zanimljiviji od jednog Lojpura.

Traže se:

luigi lamonica
virginius dovidavičius
vladimir drabikovski
(nisam im pisao imena velikim slovom jer se samo pojavama koje imaju osobnost daju imena)

Jer su sustavno radili protiv Hrvatske i hrvatskih navijača, sakativši hrvatsku košarkašku reprezentaciju, u ime i za račun ne znam koga, nit me briga.
Dabogda ih stigla najgora kazna, crkli dabogda na najgori način. Gamad odvratna!

I svima u zemlji Hrvatskoj i svim hrvatima posvuda i prijateljima Hrvatske i hrvata, da nikada ne pruže gostoprimstvo nijednom od te trojice, da im se da na znanje da nisu dobrodošli u Hrvatskoj i nigdje blizu, da se na Jadranu nikada neće okupati, i da ih hrvatsko sunce nikada ogrijati neće. Vječna zima i hladnoća za zločince. Ne želim tražiti smrt za njih, nisam ubojica. Tražiti smrt za njih značilo bi tražiti odmazdu spustivši se na njihov nivo.
Ja tražim pravdu i pravednu kaznu, za bol koji su nam nanjeli.
Barem tražim da im karijere propadnu makar čime se bavili.
Majku im jebem!

Sad je i to gotovo, ali uzdamo se u francuziće i Tonya Parkera. I naravno, u Plavog Anđela, Dirka Nowitzkog, jedinog u kojemu na ovom prvenstvu zaista živi Draženov duh.

Pojavila se danas na međudržavnoj liniji 220 od centra glavnog grada Rh Zagreba do Republike Dugave. Lice u gomili, ali odmah mi je zapala za oko. Lice i tijelo. Nikada je prije nisam vidio, iako sam već više od 15 godina na ovim cestama, prema držanju nje i njene prijateljice reklo bi se da nisu uobičajene ovdje. Sišla je poslije karingtonke, u Siget. Dugo sam je pratio pogledom. Bila je s prijateljicom, sasvim zgodna djevojka (dobro, baš i ne u faci), ali u njenoj nazočnosti potpuno neprimjetna i beznačajna, kako bi svaka žena možda i bila u njenoj blizini. Pokušavao sam se sjetiti, koji je to obrazac ljepote, na koju to manekenku nalikuje. Ne poznam baš dobro taj svijet, dok sam se ja sjetio koja je koja, nalikuje li na Paulinu Porizkovu ili Lindu Evangelistu (debilnih li imena), ne znam točno, ali ljepoti se može nositi s njima.
Dugo sam je prikriveno promatrao. Već sam imao film u glavi, vidio sam nas zajedno, vidio sam kako vodimo ljubav (dobro, narodski rečeno na dobrom hrvatskom, ševimo se), ali vidio sam kako se smijemo, podižemo djecu, miješamo gene. Vidio sam i kako se s njome pravim važan pred frendovima, kako mi imponira njena ljepota, a oni mi zavide i misle kako smo cool. Tada sam se zapitao, privlači li me možda samo njena ljepota, mladost njenih najviše dvadeset, njena prividna prirodnost i sklad, slika onoga što sam sve u životu propustio. Idealiziram li sliku svoje vrlo atraktivne igračke i trebam li zapravo samo igračku za zabaviti se i praviti važan pred drugima? A što bih ja njoj mogao pružiti, olinjali i odebljali tridesetogodišnjak koji živi poput njenih vršnjaka, ali nema više alibi mladih godina i blaženi izgovor mladenaćkog neiskustva. Zar da cvijet uvene od zagađenja....
Mislim si, mlada neznanko s linije 220 glavni kolodvor- Dugave oko 16,20h, znaš li da ti je ovoga dana posvećen barem jedan post na jednom blogu, znaš li da si svojom nazočnošću uljepšala bar 10 minuta nečijeg života.
Preplavljuju me misli, i nevjerovatno ali istinito pada mi na pamet citat sa kraja "Imena ruže", kad opat kojeg je glumio Christian Slater govori:
Sad sam star i čekam kraj života (tako nešto) ali od svih lica koja izviru iz sjećanja najjasnije je lice djevojke...... To je bila moja jedina ovozemaljska ljubav.
Pa, još ipak nisam otišao u Franjevce .....

Danas je konačno gotovo odseljavanje ureda iz jedne austrougarske vojarne u drugu, navodno veću, ali i dalje fali prostora. Cjelotjedna muka sa iseljavanjem je gotova, sad slijedi useljenje i borba za namještaj i novu opremu. Imam veliku sobu, koju ću dijeliti s još tri žene. Tu će trebati nametnuti svoju volju kao muškarac odmah, kao u zatvoru, moram pokazati da sam lud pa me neće zajebavat.
Soba nam ima vlastiti WC ali valjda ga ne bumo koristili, osobito na za kenjažu.
Svaki rastanak je pomalo smrt. Raspada se ekipa iz sobe 308. Nisam vjerovao da ću imati tako dobru ekipu na poslu, ali ovih par mjeseci bilo je odlično. Kreativni kaos, rijeke cinizma, šovinističkog humora, vulgarnosti svih vrsta, atmosfera nereda kakvu ni u snu nisam očekivao. Soba koju su svi koji valjaju voljeli zbog dobre atmosfere i fora koje su padale, i uvijek je bila neka diskusija, neka zeka zajebancija.
Kao što to obično biva, bilo je predobro da bi trajalo. Rasturismo se po katovima i sobama. I bit će još druženja, i bit će još kava, ali nikada više onih naših jutarnjih "kolegija", ništa više neće biti kako je bilo.
Idemo dalje u životu uprave, a zajebancija ostaje negdje drugdje.

Osadmdestdruge sam već bio malo veći
Na stadion sam dolazio da se liječim

Jebem im mater, da im pizda materina, da im jebo pas mater izdajničku, Bog im mater jebo na današnji dan. Sve u pizdu materinu. To su bile moje misli nakon tekme s Maltom odprije neki dan. Morao sam ići joggirati čak krug i pol oko kvarta samo da se smirim. Primiti takav pacerski gol, jebo te Pletikosa. Ali ne to nisu ljudi, to su pičkice. Igrali su ko zadnje pičkice koje boli kurac kaj će biti.
I oni neredi koji su izbili nakon toga. Fina smo ekipa ispali. Ne pokušavam opravdavati divljake i izazivače nereda, ali imam razumijevanja, zapravo shvaćam zašto su tako eksplodirali. Život prosječnog Hrvata nogometnog konzumenta bijedan je kako materijalno tako često i duhovno, i ljudi jedinu utjehu i ljepotu nalaze u repki, mogu se povezati u jedan zajednički goodfeeling. Osobito oni koji prevale grdne kilometre i daju zadnju paru da bi pratili svoje idole. A ti idoli su poluretardirani asocilani kreteni kojima je socijalno najbitniji cilj karati manekenke i kupovati bijesne aute. I kad ti svoj jedini pravi posao, igranje nogometa odrađuju kao drkadžije, i igraju kao pičkice protiv totalnog autsajdera, i tako si smanje šanse za odlazak na svjetsko, kada se pojavi mogućnost da čemo biti uskračeni za zadovoljstvo i euforiju mundijala, razumljivo je da navijači popizde. Ofenziva navijača na svečanu ložu ozljedila je ni krivog ni dužnog maltežanskog ministra energetike, a one pizde kao Vlatko Marković ili Anto Đapić prođoše neozljeđeno. Neće grom u koprive.
A maltežani? Mislili smo da bumo pregazili olujom taj otok veličine Krka, a radi se o jednom od najratobornijih naroda Europe. Otjerali su sve osvajače kroz hiljadu godina, Arape, Turke, Engleze, a što ne bi pijane Hrvate, što u nogometu što u tučnjavi. Mentaliteta istočnjačkog, katoličanstva ekstremnog, u ovoj zanimljivoj zemlji nacionalni sport je lov. Zrelost se dokazuje rezultatima u lovu, a kako nema nikakavih životinja love se ptice selice zaštićene direktivama EU. Kako su pola stanovništva lovci, a nitko ne bi želio razljutiti pola glasača, uspjeli su izboriti izuzeće od Direktive o zaštićenim pticama. Da ne zaboravim, Malta je izborlia i izuzeće od prodaje nekretnina strancima. Maltežani su face, nema s njima zajebancije.
Nastranu sve to, jučer je u Dugavama bio veliki spektakl koji je ispao i pomirenje BBBa i Mamića. Ljepša i pozitivna strana navijačkog ludila.
Kao dinamovac nadam se da će napeglati Hajduk u nedjelju sa bar tri komada. I da ne bude razbijenih glava.

Naslov je meni čist dobre stvari lošeg benda Green day. Ja kažem baš suprotno, rujan je super. Treba ga odraditi budnog, kao uostalom i svaki mjesec u godini. Rujan je onaj mjesec kada je ljeto na odlasku, ali još ima lijepih dana, i još ima zajebancije. Rujan je mjesec kad čestitamo rođendan svim oni novogodišnjim poklonima, siječanjskim ljudima začetim za hladnih i kratkih dana zime, nadajući se da čemo u dugim mjesecima bez svjetlosti i topline imati kakvo toplo žensko biće za priviti se uz i zajednički stvarati toplinu i svjetlost. Nekada smo u rujnu kretali u školu iili se znojili po ispitnim rokovima. Najbolje se tada osjeti prolaznost vremena, svaka nova školska godina, svaki novi ispitni rok, kada bi najviše željeli da se rujan maksimalno produži da se godina ipak spasi (Bogu hvala na dekanskim rokovima). Toplo vrijeme i dalje razodijeva curice u kratku odjeću a blijedeća ljetna preplanulost čini ih još privlačnijima. Priroda doživljava vrhunac, plodni klimaks prije zimske hibernacije. Kreće i ludilo buđenja grada iz letargije ljetnog života, parkinga niotkud, velesajam i kupovanje školskih knjiga.
Neću prespavati rujan, iako sam cijelu godinu na neki način u hibernaciji.

Kao što sam najavio vrijeme služenja civilke zaslužilo je da ga se prisjetim u blogu. E, koja su to bila vremena. Posljednja vremena, dapače. Taman mi je fino leglo, između faksa i posla. Bili su to prvi dani zime 2001. kad sam dobio obavijest da 29. siječnja krećem na civilku na općinski sud. Diplomski je baš išao svome kraju, nešto je Gliha iz građanskog zajebavao s radnjom (zapravo njegov asistent Sale iz Dugava, Gliha je otišao na skijanje). U tih par mjeseci pisanja diplomskog, slobodan od ispita i faksa, ludo sam se provodio i popio i poduvao hrpu toga. Tako je počelo razdoblje civilke. Bio sam večer prije tog ponedjeljka kod frenda, i tu smo večer proglasili mojom oproštaljkom. Nigdje ne piše da se oproštaljka ne radi kad se ide na civilku. Nije to naravno bila prava opijačina, nego eto tek tako smo to proglasili oproštaljkom. Kad se sjetim pijanih skupova iza Dinamovog stadiona, ekipe koja odlazi, ispračaju ih gomile ljudi, majke, djeca tamburaši. Sjesti na bus 220 i sići stanicu prije Glavnog i nije baš neki bed. Zanimljivo je da su neki radili oproštaljku i par mjeseci nakon početka civilke, pa i po nekoliko puta. Led sa kratkim civilkama probila je baš generacija 1974-1975, masovno prigovorivši savjesti. Tako je hrpa mojih frendova, dugogodišnjih studenata, pa skoro svi iz ekipe iz Kulture, i dosta ostalih vršnjaka, išli su na civlku. Od mojih bližih frendova svi smo bili u jednom trenutku na civilki. Možda je to bila posljednja dodirna točka moje generacije, zadnje što smo svi morali odraditi na neki način. Nakon toga svatko je fakat krojač svoje sudbine, ništa ga više ne obvezuje prema propisima, nikakvo školovanje ili služenje domovini, slobodan si oženiti se, ili početi raditi, nastaviti školovanje, započeti školovanje, pobjeći u inozemstvo (nema zakonskih prepreka), preseliti se na planinu ili štogod vam padne na pamet.
U svakom slučaju bilo je to dobrih osam mjeseci, sadržajnih, korisnih u struci (ipak sam radio na sudu, profitirao sam izuzetno, dobivši dobar uvid u unutarnje funkcioniranje sudske uprave). Bilo je i fakat zabavno, jer nas je bilo puno, i to puno različitih ljudi. Nekada smo znali reči da je kao u vojsci, jer znao se listati Playboy (gole žene su sastavni dio života vojnika), imali smo svog luđaka, čak i svog Šipca (pripadnika albanske nacionalne manjine, naime), ali je meni je to više nalikovalo na srednju školu, osobito kad smo svi bili okupljeni u jednoj velikoj dvorani. Zadnja prilika da se bude lud i neodgovoran, jer znaš da nije trajno i da će proči. Bilo je tu i nogometa, svjetskog prvenstva, brojnih rođendana, cuganja (ja sam slavio diplomu, rođendan i odlazak). Tijekom tih mjeseci sam radio poslje suda (samo tri tjedna srećom), zaljubio se (ma zapravo sam samo htio ševiti, više me inspirirala ljepota njene guze nego njene duše), diplomirao (odmah na početku), završio u bolnici (ništa ozbiljno), i upoznao takvu gomilu ljudi kao nikada do sada. Bilo nas je raznih struka, profila i životnih priča. Naravno da je bilo zabušanata, ali ne kao u današnje vrijeme kada mi se čini da svaki drugi uopće ne ide na služenje civilke. To mislim da nije u redu, kad već imaš priliku izbjeć kenjanje u zajedničku rupu negdje kod Slunja onda barem pošteno odradi to. Uspio sam čak otići na more, a zadnjih mjeseci već sam intenzivno tražio posao.
Pamtim to vrijeme kao vrijeme dobre zajebancije i prilično intenzivnog života. Bez para doduše, ali ipak jedno prilično dobro vrijeme. Nakon toga sve je postalo puno puno ozbiljnije, iako moram priznati da se u državnoj službi osjećam ponekad kao na permanentnoj civilki.
Žao mi je što onda nisam vodio blog, imao bih što za zapisati.
A nadam se da imam i sada.