Kao što sam najavio vrijeme služenja civilke zaslužilo je da ga se prisjetim u blogu. E, koja su to bila vremena. Posljednja vremena, dapače. Taman mi je fino leglo, između faksa i posla. Bili su to prvi dani zime 2001. kad sam dobio obavijest da 29. siječnja krećem na civilku na općinski sud. Diplomski je baš išao svome kraju, nešto je Gliha iz građanskog zajebavao s radnjom (zapravo njegov asistent Sale iz Dugava, Gliha je otišao na skijanje). U tih par mjeseci pisanja diplomskog, slobodan od ispita i faksa, ludo sam se provodio i popio i poduvao hrpu toga. Tako je počelo razdoblje civilke. Bio sam večer prije tog ponedjeljka kod frenda, i tu smo večer proglasili mojom oproštaljkom. Nigdje ne piše da se oproštaljka ne radi kad se ide na civilku. Nije to naravno bila prava opijačina, nego eto tek tako smo to proglasili oproštaljkom. Kad se sjetim pijanih skupova iza Dinamovog stadiona, ekipe koja odlazi, ispračaju ih gomile ljudi, majke, djeca tamburaši. Sjesti na bus 220 i sići stanicu prije Glavnog i nije baš neki bed. Zanimljivo je da su neki radili oproštaljku i par mjeseci nakon početka civilke, pa i po nekoliko puta. Led sa kratkim civilkama probila je baš generacija 1974-1975, masovno prigovorivši savjesti. Tako je hrpa mojih frendova, dugogodišnjih studenata, pa skoro svi iz ekipe iz Kulture, i dosta ostalih vršnjaka, išli su na civlku. Od mojih bližih frendova svi smo bili u jednom trenutku na civilki. Možda je to bila posljednja dodirna točka moje generacije, zadnje što smo svi morali odraditi na neki način. Nakon toga svatko je fakat krojač svoje sudbine, ništa ga više ne obvezuje prema propisima, nikakvo školovanje ili služenje domovini, slobodan si oženiti se, ili početi raditi, nastaviti školovanje, započeti školovanje, pobjeći u inozemstvo (nema zakonskih prepreka), preseliti se na planinu ili štogod vam padne na pamet.
U svakom slučaju bilo je to dobrih osam mjeseci, sadržajnih, korisnih u struci (ipak sam radio na sudu, profitirao sam izuzetno, dobivši dobar uvid u unutarnje funkcioniranje sudske uprave). Bilo je i fakat zabavno, jer nas je bilo puno, i to puno različitih ljudi. Nekada smo znali reči da je kao u vojsci, jer znao se listati Playboy (gole žene su sastavni dio života vojnika), imali smo svog luđaka, čak i svog Šipca (pripadnika albanske nacionalne manjine, naime), ali je meni je to više nalikovalo na srednju školu, osobito kad smo svi bili okupljeni u jednoj velikoj dvorani. Zadnja prilika da se bude lud i neodgovoran, jer znaš da nije trajno i da će proči. Bilo je tu i nogometa, svjetskog prvenstva, brojnih rođendana, cuganja (ja sam slavio diplomu, rođendan i odlazak). Tijekom tih mjeseci sam radio poslje suda (samo tri tjedna srećom), zaljubio se (ma zapravo sam samo htio ševiti, više me inspirirala ljepota njene guze nego njene duše), diplomirao (odmah na početku), završio u bolnici (ništa ozbiljno), i upoznao takvu gomilu ljudi kao nikada do sada. Bilo nas je raznih struka, profila i životnih priča. Naravno da je bilo zabušanata, ali ne kao u današnje vrijeme kada mi se čini da svaki drugi uopće ne ide na služenje civilke. To mislim da nije u redu, kad već imaš priliku izbjeć kenjanje u zajedničku rupu negdje kod Slunja onda barem pošteno odradi to. Uspio sam čak otići na more, a zadnjih mjeseci već sam intenzivno tražio posao.
Pamtim to vrijeme kao vrijeme dobre zajebancije i prilično intenzivnog života. Bez para doduše, ali ipak jedno prilično dobro vrijeme. Nakon toga sve je postalo puno puno ozbiljnije, iako moram priznati da se u državnoj službi osjećam ponekad kao na permanentnoj civilki.
Žao mi je što onda nisam vodio blog, imao bih što za zapisati.
A nadam se da imam i sada.
Post je objavljen 06.09.2005. u 12:07 sati.