aparatczykovi zapisi

Ali kakva večer. Lačni Franz u gotovo originalnoj postavi nakon toliko godina. Predin sa starom ekipom nakon 1996. ponovo u Zagrebu, na svojevrsnom memorijalu prerano preminulog kluba Kulušić, u njeogovoj zamjeni Tvornici. Od prvih taktova "Tihe vode", pa do zadnje "Zarjavele trobente", emocije su plovile Tvornicom. Posebna kemija između benda i publike se osjetila, makar bend i nije bio usviran, ipak su kao pojedinci bili u dobroj formi. Ljubav je to koja traje, između zagrebačke publike i Franza, a i mene samoga. Kad pogledam naš odnos, shvaćam da to traje praktički još od davne 1983. Imao sam valjda 8 godina, bio je to treći osnovne koji smo išli u područnu školu u Jakuševcu. Najljepši dani osnovnjaka, sigurno. Bila je to mračna jesen redukcija struje u bivšoslaviji, TV se nije baš gledao ali se slušao radio (tranzistor indijske proizvodnje), pa sam tako čuo prvi puta "Ne mi dihat za ovratnik", kasnije se pročuo i "Naj ti poljub nariše usnice" ali to je bilo već kasnije, asocijacija je ipak na doba redukcija.
Duga pauza sazrijevanja i brija na stranu muziku dok secesijom od 1991. i slovenska mjuza nije postala strana mjuza. Tako je došlo do sukcesije strane mjuze, i Laibach, Borgesia, Videosex i Miladoyka Youneed postadoše strani bendovi. Zapravo su oduvijek bili strani bendovi, Laibach osobito, iako smo u doba krize i mitinga na Kosovu Laibach vidjeli kao jedine snage subverzije protiv ancient regimea (kurac je Houra bio disident). Lačni Franz je bio i ostao domaći bend, bliži Zagrebu i novom valu, ali ipak dovoljno nacionalan da ostane slovenski i mariborski. Pjesme su to o stvarima u kojima se svi možemo prepoznati i razumjeti ih, makar otpjevane na teško razumljivom slovenskom. O ljubavi i svakodnevici, ali i o hudoj slavenskoj krvi. "Praslovan" je izazvao ekstazu u publici, iako je cijeli koncert prošao u jednom dahu i jednom osjećaju, nakon kojeg ti je žao što je gotovo. 1996. sam ih gledao u OTV domu i opet je bila hladna i mračna zima, tako da u mi postali zimski bend (ono, Slovenija, planine, skijanje i snijeg). Bile su to mračne godine Tuđmanove ere ultrakonzervativizma kojeg je u Zagrebu provodila oktroirana gradonačelnica tako da su takva zbivanja bila rijetka i nedobrodošla, alternativni prostori u krizi.
I Franz je pokazivao stanje zamora, raspad se osjetio. Makar je Predin dobar solo, drago mi je da su ipak našli modus zajedničkog djelovanja i nastupili u staroj postavi. Stara ekipa na stageu, stara ekipa u publici, ali ekipa koja se odupire protoku vremena, i dalje može pokazati da je cool. A kada su se zavrtile "Zarjavele trobente" veselju nije bilo kraja. Možda mi je puno stvari falilio na setlisti, ali vjerujem da je svako imao svoj setlist u glavi.
Do slijedećeg uprizorenja kad svi budemo još stariji, ali kao vino, pitkiji i pametniji.