antun kauzljar

Dobra poruka

Poruke Hopi Indijanaca svojoj bijeloj braći izrekao je Šaman Eaglebear pred američkim kongresom:
«Za moje pleme svaki dio Zemlje je svet. Sveta je svaka grančica, svaki oblak, svaka šuma, svaka rijeka. Mi smo dio Zemlje ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre, hrast, konj i veliki orao naša su braća. Zemlja nam je svima majka. Onaj tko nju napada, napada njihove sinove. Kada ljudi pljuju po Zemlji, pljuju na sebe same. Postanimo svjesni da Zemlja ne pripada čovjeku, već da mi pripadamo njoj.
Život na ovome, jedinom planetu koji imamo, pun je iskušenja. To je rezultat čovjekova ponašanja, jer je planet Zemlju izbacio iz njezine prirodne ravnoteže.
Kada ćemo iz Zemlje vaditi dragocjene sastojke, izazvat ćemo katastrofu! Posuda puna pepela (?) past će jednoga dana s neba. Tada će Zemlja usplamtjeti, a oceani će zakipjeti. Pokušajmo spasiti ono što se spasiti može. Pokušajmo se vratiti životu usklađenom s prirodom i s – Bogom!
Vi ćete shvatiti vrijednost čistog zraka, zdrave vode i nezagađenog okoliša tek kada bude prekasno da se bilo što spasi. Tog će se dana stisnuti omča oko vrata svih stanovnika Zemlje.
Mi smo dio prirode. Bez nje ne bismo mogli postojati. Priroda bi mogla sasvim lijepo bez čovjeka ali čovjek bez nje nikako. Sve je život. Životinje su život. Biljke, kamenje, voda, oblaci na nebu također su život. To su stvorenja koja žive u skladu s prirodom i Velikim Duhom. I svaki je čovjek dio prirode.
Hoće li bijeli čovjek moći preživjeti kada jednoga dana dođe do nestašice energije, kada iscrpi sve rezerve Majčice Zemlje? Za nas Indijance to i nije neki problem. Naši su nam preci prenijeli znanje kako da preživimo. Bijeli je čovjek, međutim, bez energije nemoćan.
Čovječanstvo može preživjeti samo tako da živi u skladu sa samim sobom i s Majkom Zemljom. O tome bi morali misliti svi ljudi, bez obzira što rade.
Kažemo vam, draga braćo i sestre, pripremite se za predstojeće događaje. Ujedinite se s prijateljima i istomišljenicima i dogovorite se da ćete, u slučaju nevolje, međusobno se pomagati. Jer čovjek se sam neće moći oduprijeti nevoljama što dolaze. Bez topline srca, bez prijateljstva i ljubavi, smrznut ćete se pri toploj vatri, draga braćo i sestre.
Mnogi će vam se pridružiti, jer će shvatiti da svi moramo živjeti u miru i u skladu s Majčicom Zemljom, kako bi i budućim generacijama osigurali mjesto za život. Čovjekova pohlepa pretvorit će Zemlju u pustinju.
Zemlja je naša majka. Kada sve životinje nestanu čovjek će umrijeti u duhovnoj osamljenosti. Sve ono što se sada događa životinjama, jednom će se desiti čovjeku.
Ono što je još jučer bilo plodna zemlja, što je još jučer bilo bistra voda, danas je upropašteno i izgubljeno. Još jučer plodni krajevi prekriveni zelenilom, danas su pustinje. Ono što se događa posljednjih godina, samo će se slijedećih još pojačati, zahvaljujući čovjekovoj neodgovornoj aktivnosti. Pustinje se nezadrživo šire, a time je ugrožena oko milijarda ljudi.
Taj neprirodni razvoj događaja rezultat je neodgovornog ponašanja bijelog čovjeka. On je Zemlju porobio i potčinio je vlastitim kratkoročnim interesima. Izvukao je iz nje sve što je mogao. I tako je Zemlja onemoćala da bi umrla. Bijeli je čovjek uništio šume, uništavajući ujedno erozivnu zaštitu tla. Pretvorio ih je u pašnjake da bi na njima ubrzano uzgajao stoku, životinje koje nastoji što prije poklati. I tako on ubija Majku Zemlju. No, ona se brani od svoje nezahvalne djece.
Slušamo našu bijelu braću kako upozoravaju na sve slabiji zaštitni sloj u atmosferi oko Zemlje. Oni taj sloj nazivaju ozonski. I naša plemena su zabrinuta. Boje se da će energija Praoca Sunca spaliti nezaštićenu Zemlju. Molimo vas usrdno ne koristite vaše sprejeve, što sadrže plinove i uništavaju ozon. Manje vozite vaše automobile. Idite pješice ili biciklom. To će ojačati vaše tijelo, oslabljeno zbog djelovanja ozonskih rupa.»
Ova poruka Hopi Indijanaca snažno govori o čovjeku, osobito o bijelom čovjeku kao uništavatelju prirodnog okoliša i cijelog planeta Zemlje. Na žalost, ne treba očekivati da će ljudi bez obzira na boju kože poslušati savjete iz ove poruke. Osobito to neće učiniti bogati bijeli čovjek. Civilizacija na sjeveru i zapadu nezadrživo kroči naprijed i nikakva sila, nikakvi savjeti i poruke i nikakve odluke bez obzira na kojoj razini se donosile ne mogu je zaustaviti. Može je zaustaviti jedino neka velika katastrofa ili eventualno da se dogodi čudo i da se svijest ljudi promijeni.
Iz teksta koji slijedi jasno će se vidjeti da našu Zemlju doista očekuju velike nevolje katastrofalnih razmjera. Dogoditi će se velika seizmološka pomicanja tektonskih ploča zemljine kore. Ta pomicanja prouzročit će ogromna razaranja potresima i plimnim valovima, te značajnu promjenu klime, topljenje leda i snijega na polovima, vjetrove, kiše, poplave i suše, a nikako ne treba zanemariti ni ozonski omotač koji je sve tanji i sa sve više rupa u sebi. Ipak, ozonski omotač je obnovljiv i ne mora nužno značiti katastrofalnu opasnost, ako rat ili druga razaranja unište civilizacijske dosege tehnike i tehnologije, a time i uništavače ozonskog omotača, ozonski omotač će se obnoviti prekine li se njegovo uništavanje.
Sve ovo događalo se i u prošlosti. Bilo je ledeno doba, bio je opći potop, padali su asteroidi, uništene su vrlo razvijene civilizacije itd. Dakle, ako budućnost bude onakva, kakvu opisuju proroci, neće to biti nikakvo čudo. Bit će to odraz prošlosti u ogledalu.
Znanstvenici su već dovoljno istražili povijest čovječanstva i mogu s vrlo velikom sigurnošću dokazivati postojanje drevnih civilizacija koje su imale takva tehnička, tehnološka i astronomska znanja, kakvim naša civilizacija još ne raspolaže.
Postanak čovjeka kao bića koje ima razum (um) i svijest, a ne samo čovjeka kao biološkog živog bića, također, nije dovoljno istražen. Za sada je prihvaćena samo teorija o evoluciji i tumačenje religije da je čovjeka stvorio Bog. Tek najnovija teorija govori o genetskom utjecaju «inteligentnog dizajnera» na razvitak čovjeka kao umnog bića. Doista, teorija ne kaže tko je «inteligentni dizajner», a također ova teorija je samo u fazi istraživanja i dokazivanja a ne u primjeni kao prihvatljiva.

PUTOVANJE KROZ VRIJEME

Članak Davida Luczyna
Za mnoge je putovanje kroz vrijeme tema za Science-Fiction romane. Jedva da se još prije kratkog vremena ozbiljno s time bavili znanstvenici. No sada se sve više šire glasovi i izvještaji da putovanje kroz vrijeme nije apsurdno i nevjerojatno. Već u vremenu kada je Einstein postavio svoju teoriju relativnosti i teoretski dokazao da je vrijeme nešto relativno, US Navy je očigledno (u početku uz pomoć Nikole Tesle) u svom Philadelphija eksperimentu začinjeno čudnim pričama, da se pokuša cijeli brod učiniti nevidljivim, ovaj kratkoročno i "zabunom" katapultirala u budućnost. S jednim kasnije poduzetim istraživanjem, pod imenom "Montauk-projekt", navodno se dalje eksperimentiralo s putovanjem kroz vrijeme, do slijedeće katastrofalne nezgode (vidi knjige od Preston Nicolasa). Ipak dok je to još sve u tajnosti, oficijelno nije dokazano i prema tome još uvijek špekulacija, počeli su se u međuvremenu astro i kvantni fizičari ozbiljno približavati - u najmanju ruku teoretski – ovoj tematici.
Ovo se može pročitati u različitim internacionalnim stručnim časopisima. I upravo je genij fizike profesor Stephen Hawkins, nedavno objasnio da je putovanje kroz vrijeme moguće. Kazao je: "Ako se Einsteinovu Sveopću teoriju relativnosti spoji s kvantnom mehanikom moglo bi putovanje kroz vrijeme biti moguće". Moglo bi se samo potrošiti vrlo mnogo energije ali inače ne bi mnogo koštalo. "Potreban je samo jedan otvoreni duh".
Damanhur


Pri ovome bi se trebalo spomenuti da je osnivač i inicijator Damanhur zajednice, hrama i putovanja kroz vrijeme, Oberto Airaudi, čovjek s mnogo nevjerojatnog znanja. Između ostalog to je i zbog toga što se sjeća svih svojih prijašnjih inkarnacija i s time i svog starog znanja. On je onaj koji je dao temelje i daje značajne impulse za tamo ponovo pronađene i prakticirajuće ezoterične znanosti. Već sama priča o njegovom vlastitom prvom putovanju kroz vrijeme zvuči vrlo misteriozno i bila nam je ispričana u okviru jednotjednog uvodnog seminara. U stvarnosti je to bilo tako: Već je u djetinjstvu magija i alkemija bila Obertov hobi. Kao mladiću (s 24 g. osnovao je zajednicu) pojavio se u okviru jedne magične evokacije jedan stari čovjek koji mu je, između ostalog, egzaktno opisao vrijeme, mjesto i specijalan kod (formulu), pomoću kojeg se može putovati u prošlost. Taj stari čovjek je bio on sam iz jednog drugog vremena. Oberto, koji je bio naučen na takve stvari, učinio je kako mu se kazalo i otišao na svoje prvo putovanje u Atlantidu. Tamo je dobio nužne informacije kako bi mogao konkretno realizirati vremeplov.
Po pričanju Damanhuraca postoje dvije mogućnosti putovanja kroz vrijeme (do sada samo u prošlost):
a) s finotvarnim tijelom, tako da je osoba prenesena u prošlost, kroz njena osjetila razabire i svojim tijelom djeluje. No to ipak nije jednostavno, jer se cijelo vrijeme mora držati otvorenim kanal kroz prostorno vremensku mrežu.
b) s fizičkim tijelom koje je doslovce dematerijalizirano a u prošlosti se ponovo materijalizira.
Po Damanhurskom viđenju vrijeme se sastoji od "vremenskih paketa" koji sadrže određeni broj događaja i formi i osim toga još niz nerealiziranih, neutralnih događaja koji nisu bili korišteni "slobodnom voljom". Taj vremenski paket obuhvaća 66 godina. No to je ipak samo isječak ukupnog gledanja, ako smo naučeni vidjeti vrijeme kao liniju koja prolazi iz prošlosti u budućnost. Damanhurci govore o vremenskim paketima kada pričaju o rijeci koja teče u jednom neodređenom smjeru. Ipak je važno misliti na to da je vrijeme istovremeno jedno "cirkulirajuće more vječne sadašnjosti". Vremenski paketi su "spremišta događaja i formi". Oni su definirani kroz "momente božanske susretljivosti, pažnje". Svaki vremenski paket ima određeni ritam koji se ponavlja ciklički u drugim paketima. Putovanja kroz vrijeme su samo moguća u vremenu malenih kompleksnosti.
Ne baš lako razumljiva, vrlo kompleksna teorija i iskustvo pokazuje da je relativno teško, gotovo nemoguće, a također i vrlo energetski zahtjevno, putovati nekoliko godina ili desetaka godina u prošlost, ali "relativno" jednostavno učiniti veće vremenske skokove. Tako su navodno Damanhurci bili već do 59.000 godina prije Krista.

Budućnost se nije dogodila


«Budućnost ne postoji jer se još nije
dogodila. Postoji samo sadašnjost
i prošlost, koja je ogledalo budućnosti.»

Riječi u podnaslovu izrekao je meni nepoznati autor, vjerojatno neki mudar čovjek. Ja sam te riječi čuo iz usta dr. Simonića u jednoj TV emisiji. One su me inspirirale na razmišljanje. Uvijek sam se pitao otkuda vidovnjacima sposobnost da «vide u budućnost», a sada me posebno zaintrigiralo kako je to moguće ako se budućnost još nije dogodila i stoga ona još ne postoji.
Ali, postojala je prošlost. Prošlost se je dogodila i ako je ona ogledalo budućnosti, tada se u tom ogledalu budućnost ipak može vidjeti. Malo složeno, zar ne? No, mene zanima upravo ta umna tvrdnja: «Prošlost je ogledalo budućnosti.»
Ima puno primjera kojima možemo pokazati da vrlo blisku budućnost možemo «vidjeti» s vrlo velikom dozom točnosti. Na primjer: vremenske prognoze, rezultati poslovanja firme, programska događanja nekih manifestacija ili priredbi, možemo točno znati kakav tekst će printer ispisati nakon što mu odredimo zadaću itd. Pokušamo li se udaljiti od sadašnjosti dalje u budućnost, prognoziranje će nam biti sve teže a prognoze sve manje točne.
Isto će nam se događati ako pokušamo upoznati našu prošlost. Mi to možemo učiniti čitanjem zapisa o događajima iz prošlosti, ako takvi postoje ili na osnovi arheoloških, geoloških i drugih nalaza koji svjedoče o nekom razdoblju prošlosti. Postoje kulturni i drugi spomenici i postoje usmene predaje na osnovi kojih, također, doznajemo kakva nam je bila prošlost. Što je prošlost udaljenija od sadašnjosti manje znamo o njoj.
Jedno je posve sigurno. Što više poznajemo našu prošlost to će nam manje biti nepoznata naša budućnost jer je ona ogledalo naše prošlosti. Stoga saznajmo sve o našoj prošlosti. Vidovnjaci koji su živjeli u davnoj prošlosti vidjeli su našu sadašnjost kao svoju budućnost možda upravo zato što se njihova prošlost zrcalila u našoj sadašnjosti koja je bila njihova budućnost. Reklo bi se da su oni bili u povoljnom vremenskom razdoblju u kojemu se odražavala naša sadašnjost.
Naravno da vidovnjak ne može biti svatko. Vidovnjak mora biti na višoj razini inteligencije i mora htjeti i moći proučavati prirodu i događaje iz prošlosti i sadašnjosti da bi uočio uzročno-posljedične veze među njima. Možda je kod vidovnjaka prisutan i neobjašnjivi talent ali o tomu ja ne mogu suditi. Želim samo reći da se budućnost može «vidjeti» manje ili više jasno ili približno točno bez obzira na to što se ona još nije dogodila i što zato ne postoji. Budućnost je dio tijeka vremena i događanja kao što su to prošlost i sadašnjost. Prošlost i sadašnjost podliježu svemirskim zakonitostima, pa prema tome tim istim zakonitostima podliježe i budućnost. Ako netko upozna prošlost, ako prati znakove u sadašnjosti i ako pozna osnovne zakonitosti svemira, taj može zaključiti što će donijeti budućnost. Još kvalitetnije će «vidjeti» budućnost onaj koji može doživjeti dvije vremenske razine.
“Događa da posebno osjetljivi ljudi iznenada doživljavaju istodobno dvije vremenske razine. Ljudi, na koje se to odnosi, vide nekoliko trenutaka prizora i čuju šumove iz davno minulih stoljeća. Jesu li to halucinacije? Nikako. Postoje precizno opisani slučajevi, koji se ne mogu objasniti halucinacijama. Fizičari govore o vremenskim skokovima i traže izazivače tih pojava u kvantnoj mehanici.” (citat iz časopisa Stela)
Ali, što bi moglo prouzročiti takve vremenske skokove? Fizičari nagađaju da se radi o, do sada nepoznatim, elektromagnetskim valovima, koji su u stanju pronijeti kroz vrijeme slike i šumove. Teoriju o zagonetnim valovima, koji još nisu otkriveni, podržava mnogo toga i govori joj u prilog. Konačno, tek su prije kratkog vremena otkriveni valovi koji prenose zvukove s radio stanica, zatim infracrveni i ultraljubičasti valovi, kao i rentgensko i gama zračenje. Zašto ne bi postojale i druge vrste nevidljivih valova?
“Ali, kako je moguće da ti još nepoznati valovi podignu vrijeme i učine događaje iz prošlosti vidljivima? I za to postoje objašnjenja. Prema spoznajama kvantne mehanike atomski elektroni mogu se vremenski gibati naprijed i natrag. Bilo bi dakle zamislivo da se svi događaji u svemiru mogu gibati bezvremenski naprijed i natrag, pa tako i na našoj planeti Zemlji. Vrijeme, kako ga ljudi predstavljaju, i tako je samo jedna teorija, kojom se pojmovi kao «vječnost i beskonačnost» ne mogu objasniti.”
Ako slijedimo teoriju fizičara o valovima, morala bi svaka materija pohranjivati u sebi sve informacije iz prošlosti i iz budućnosti, baš onako kako se to sada čini na televiziji. A nije li današnja televizija prije stotinu godina smatrala se nečim nemogućim i odviše fantastičnim?
Evo što je prorok Miloš Tarabić o tome napisao prije oko 150 godina dok još nije bilo televizije:
«Napravit će čovjek sanduk i u njemu će biti neko sokoćalo (aparat, uređaj) sa prikazama (slikama), a da neće umjeti sa mnom mrtvim da besjedi (govori) bez obzira što će to sokoćalo biti blizu ovome drugom svijetu kao vlas do vlasi na svim ljudskim glavama. Uz pomoć toga sokoćala (televizor) čovjek će moći da vidi što se svuda na ovomu zemaljskom šaru čini iza sedam gora i sedam mora, a da za mene, roba Božjega, što vas ovako u snu i javi mrtav pohodim i što sam ovako blizu, neće htjeti da zna ni sazna.»
Sam Isus je naučavao da treba promatrati pojave i događaje na Zemlji, te slušati o sudbinama ljudi jer sve to unaprijed kao znak baca svoju sjenu. Prevrati su posljedica snažnih uzroka.
«Ja, Krist, objašnjavam, ispravljam i produbljujem riječ: Tko promatra pojave i događaje na Zemlji i sluša o sudbinama ljudi po čitavom svijetu, taj prepoznaje da događaji svršetka svijeta kao znak unaprijed bacaju svoje sjene, a čovječanstvo stoji sred propasti starog, grješnog svijeta. Tko je budan, spoznaje također, da grješni čovjek ne može izdržati velike prevrate.
Spoznajte: Ovi prevrati posljedica su isto tako snažnih uzroka preko kojih će zakon sjetve i žetve oduzeti grijeh Zemlji. Ljudi u dubokom grijehu tada više neće moći ostati na Zemlji, jer se Novo doba, doba Krista, uzdiže iz ruševina i donijet će Novo Doba i Novu Zemlju.»
U prošlosti je, također, bilo prevrata, bilo je grijeha, iz ruševina su nastajala nova doba, propadala su carstva i razvijene civilizacije i kulture i nastajala su nova carstva i nove civilizacije, itd. Dakle, promatrajući prošlost možemo vidjeti budućnost s priličnom dozom jasnoće. Dakle, i Isusove riječi potvrda su tvrdnji da je prošlost ogledalo budućnosti.
Ja ću u ovim mojim zapisima pokušati posložiti kazivanja o budućnosti kronološkim redom, te usporediti kazivanja nekoliko vidovnjaka, starih knjiga i zapisa, nekih legendi i mitova i neka znanstvena zapažanja. Nadam se da ću u tome uspjeti barem toliko, da bi se dosta jasno mogla predvidjeti naša bliža budućnost – 21. stoljeće. S tim u vezi uzimat ću riječi i dokumente koji se u proricanju odnose na ovo doba a ne šire od toga.

Bijeli čovjek

U dvadesetstoljetnoj prošlosti ljudskih zajednica poznato je da su zajednice bijeloga čovjeka bile osvajačke zajednice, agresivne i zle. Bijeli čovjek vodio je najviše ratova, porobljavao najviše ljudi i naroda, kolonizirao čitave kontinente i države, narode i plemena. Svoju religiju, svoje kršćanstvo nametnuo je na svakom kutku Zemlje mnogobrojnim ljudima i narodima uništavajući njihove običaje i kulturu, izmislio je rasizam i porobio ljude druge boje kože, te činio još mnoga i mnoga zlodjela. Nudio je i nametao pokvarenu civilizaciju i materijalno blagostanje i tako pokvario cijeli ljudski rod, cijeli svijet.
Svi narodi svijeta, svi običaji, mitovi i religije u svijetu od davnina priznaju postojanje svojega stvoritelja. Priznaju ga ljudi crne, crvene, žute i bijele boje kože. Ali samo bijeli čovjek negira stvoritelje iz drugih naroda s drugačijom bojom kože i nameće im svojega stvoritelja kao jedino mogućega. Kršćanstvo je iznjedrilo stvoritelja po svojoj mjeri, jednog i jedinog za sve narode i plemena. A upravo takav, umjetno stvoreni stvoritelj u glavama bijelih teologa neizvoran je i vrlo udaljen od prvih početaka postojanja ljudi, dalek od početnih običaja, mitova i religija. Kršćanski stvoritelj je najslabiji stvoritelj, ali teolozi su ga uzdigli u vječnog jedinog svemoćnoga Boga, koji svim ljudima na Zemlji određuje i sudi.
Bijelom čovjeku u njegovoj zluradosti i zloj pokvarenosti bio je potreban takav sveprisutni i prijeteći Bog jer je bijeli čovjek želio svoju vlast nad ljudima proširiti na cijeli svijet. Bijeli čovjek nametnuo se cijelom svijetu. Počeo je misliti i misli umjesto svih ljudi svijeta. Za
uzvrat zahtjeva od svih ljudi da rade za njega, da umnožavaju njegov kapital, da grade i usavršavaju njegovu tehniku i tehnologiju još efikasniju nego što je današnja, da ukupnu znanost podrede njegovim potrebama itd.
U svojoj zluradosti vladajući bijeli čovjek nije ni primijetio kada je izopačio sve ljude, stvorio od njih strojeve za stjecanje materijalnih dobara i novca, uništio im um i oni više ne znaju i ne mogu misliti. Svojom nesposobnošću da ispravno misle, ljudi svjesno ubijaju i uništavaju jedni druge, ubijaju i uništavaju sva druga živa bića na Zemlji, svojim nerazumnim i nesavjesnim postupcima i iskorištavanjem prirodnih i rudnih bogatstava i energije prijete smrću cijeloj planeti Zemlji.
Prije ili kasnije čovječanstvo će se morati obračunati sa štetnim političkim ideologijama: raznim nacionalističkim i nacionalnim politikama, ekstremnim lijevim i ekstremnim desnim i svim drugim opasnim ideologijama, koje promoviraju i podržavaju život na tuđi račun, sukobe, terorizam i ratove.
Čovječanstvo će se, također, morati odreći svih religija i religijskih sekti jer sve one zbunjuju ljudski um i čine ga neučinkovitim, nesposobnim da iskoristi svoju snagu. Religije su droga za ljudske umove. Uspavljuju ih i uljuljkuju u neaktivnosti.
Bit će to neophodni prvi koraci prema novom dobu, u kojem će čovjek živjeti s drugim bićima i biljkama na Zemlji i sa Zemljom u duhovnom zajedništvu i slozi. Bez obzira hoće li ga na te prve korake prisiliti katastrofalne prirodne nevolje i ratovi koje će sam čovjek uzrokovati ili će čovjek te prve korake učiniti sam svojevoljno snagom svojega uma svjestan mogućih predstojećih opasnosti (ovo drugo je malo vjerojatno), ostaje činjenica da će te prve korake morati učiniti.
Ljudi će svoj um morati osloboditi ropstva i potlačenosti u kojima on sada spava opijen materijalnim blagostanjem.

O povijesti vladavine

Kroz svoje postojanje ljudi su od davnina prihvaćali nečiju vladavinu nad sobom. Čak su je tražili i zahtijevali. Prihvaćali su vladavinu rodovskih i plemenskih starješina i plemenskih vračeva u samom početku postojanja ljudskih zajednica, pa preko vladavine careva, kraljeva, predsjednika i vlada sve do raznoraznih bogova i religijskih vođa uvijek su htjeli da njima netko vlada. Vladari i vladavine nad njima ljudima su bile potrebne. Oni su obavljali zajedničke poslove i donosili zajedničke odluke nužne za život ljudi u zajednici, ali isto tako svi vladari i sve vlasti, svjetovne i religijske uvijek su mislile umjesto ljudi, umjesto svojih podanika.
Nekada davno, dok su ljudi svoj zajednički život živjeli u plemenima, birali su ili nasljedstvom dobivali svoga plemenskog starješinu. Starješina je određivao tko će koji posao obavljati, sudio je u sporovima između članova svoje zajednice, utjecao na stvaranje obitelji i posredovao pri spajanju muškaraca i žena koji će rađati potomstvo, određivao je običaje i izmišljao načine zabavljanja svojih podanika, vodio je svoje ratnike u borbu protiv drugih plemena itd.
Mnoge od tih poslova starješina nije mogao racionalno objasniti i dokazati svojim suplemenicima, pa je izmislio vračeve. Vračevi su na apstraktan način primjenom postojanja nadnaravne sile sve neobjašnjivo objašnjavali, nadnaravnim silama plašili su podanike i držali ih u pokornosti, štitili ih od uroka, od zlih duhova, od prirodnih nepogoda i od bolesti.
Dakle, plemenski starješina i plemenski vrač preuzimali su od svojih suplemenika posao mislitelja. Oni su mislili umjesto svojih ljudi. Već tada živeći u plemenskim zajednicama ljudi su mislili manje od svojega starješine i vrača - svoje umove već tada nisu koristili dovoljno.
Nakon tih prvih oblika ljudskih zajednica, život ljudi u zajednicama sve više se usložnjavao i sve više dijelio ljude na one koji misle i vladaju i na one koji rade i ne misle. Uvijek je bilo puno više onih koji ne misle i rade a puno manje onih koji misle umjesto njih. Svoj um su koristili malobrojni a veliko mnoštvo ljudi svoj um nije htjelo a potom nije ni moglo koristiti. Malobrojni vladari i nositelji štetnih ideologija svoj um su upotrijebili da osmisle takva pravila i takve ideologije uz pomoć kojih su mogli iskorištavati i tlačiti svoje podanike do krajnjih granica.
Dakle, veliko mnoštvo ljudi nije iskoristilo snagu svojega uma a malobrojno vodstvo (svjetovno i religijsko) snagu svojega uma iskoristilo je za stvaranje štetnih pravila za ugnjetavanje i iskorištavanje drugih ljudi.
Kako je vrijeme odmicalo, ljudi na čelu ljudskih zajednica smišljali su sve efikasnije načine kojima će za sebe osigurati što više materijalnog izobilja, stvoriti za sebe što više moći a mase ljudi sve više držali u pokornosti. Pri tomu njihova pohlepa i nezasitnost za materijalnim blagostanjem i za moći postajala je sve veća i veća iz dana u dan. Još i danas je tako. Zbog toga je njihov um stvarao i još uvijek stvara vrlo štetne misli i strašno opasna «civilizacijska» rješenja.
Višestoljetno djelovanje ideoloških teorija koje su vladari osmišljavali i religijsko ovladavanje ljudskim umom učinili su sve ljude željnima materijalnog blagostanja i moći. Veliko mnoštvo ljudi sa svoje razine ropstva i tlačenja uvidjelo je kako njihovi vladari i crkveni veliko dostojanstvenici žive lijepo i lagodno. Njima je takav život također postao cilj. Mnogi su se poželjeli vlasti, ako ne vrhovne vlasti, ono barem da malo sudjeluju u diobi vladavine. Svi su ljudi željeli za sebe više materijalnog izobilja. Tako su svi postali pohlepni i nezasitni. Snaga njihovih umova tako je usmjerena u pogrešnom smjeru i iscrpljivala se samo na stvaranju materijalne dobiti i bogaćenju. Umovi podanika dobili su isti cilj kao i umovi njihovih vladara.
Dolazimo, a možda smo već došli u vrijeme, kada su svi ljudski umovi isključivo usmjereni ka materijalnom blagostanju i izobilju. To je vrlo opasno stanje upravo zato, što to znači da ljudi svoje umove ograničeno koriste. Ljudski umovi morali bi misliti i o posljedicama takvog raskošnog materijalnog života. Ljudi svoje umove koriste vrlo malo. Za ovakav način života nije ni potrebno puno pameti. Ljudi ne koriste snagu svojih umova čak niti za spoznaju pogubnosti svojih trenutnih misli i djela.
Imaginarne religijske teorije i pogrešne i štetne ideologije imale su u prošlosti poguban učinak na razvitak i ispravnu uporabu ljudskog uma. Sve one sprječavale su i gušile djelovanje ljudskog uma. Tražile su od čovjeka da ne misli. Čak su razmišljanje zabranjivale svima, osim izabranima.
Ako je plemenski vrač «u transu vidio» nesreću za svoje pleme, onda njegovi suplemenici nisu imali što misliti. Oni se moraju pokoriti. Oni mu moraju vjerovati, jer on će ih spasiti od te nesreće. Već onda vračevi su koristili razne metode i postupke, pomoću kojih su vladali umom svojih suplemenika. Oni, koji proučavaju povijest naroda i civilizacija, poznaju takve mnogobrojne postupke od vračanja kamenčićima i kostima, preko magijskih «sposobnosti» do korištenja rijetkih prirodnih pojava.
Usložnjavanjem ljudskih zajednica usložnjavao se i sustav vladavine, kako one neposredne, svjetovne, tako i one magijske i religijske. Sustav je bio složeniji ali je svrha bila ista: vladati ljudskim umom. Izmišljeni su bogovi, najprije mnogo njih, za svaku prirodnu pojavu barem po jedan. Kasnije oni su zamijenjeni postojanjem samo jednoga jedinoga svemogućeg Boga. Što su se ljudske zajednice više civilizirale to je ideologijsko i religijsko djelovanje moralo biti snažnije. Tako je iz povijesti znano da je postojalo vrijeme snažnog djelovanja crkve i religije u srednjem vijeku, dok danas uz crkvu imamo pojavu mnogobrojnih religijski sekti u religijskom svijetu a isto tako vrlo mnogo ideologija, koje se iskazuju kroz postojanje mnogobrojnih političkih i inih stranaka i organizacija.
Ali sve one imaju jedan zajednički cilj: vlast nad ljudskim umovima, misliti umjesto ljudi. To znači ogromnu snagu zbira ljudskih umova držati pod kontrolom da bi se imalo moć i vlast, koji donose materijalno izobilje bez rada. Tako se čovječanstvu čini ogromna šteta i dovodi cjelokupni život na Zemlji u veliku opasnost. Težeći nerazumnom materijalnom izobilju čovjek uništava svoje biološko tijelo, svoje duhovno tijelo drži u sužanjstvu, zagađuje svoj životni prostor i ugrožava sva živa bića na Zemlji. Ako bi čovjek nekim čudom ipak opstao, umrijet će u vlastitoj usamljenosti bez drugih živih bića.
Čovjek ogromnu štetu čini svojemu umu jer ga ne koristi ili ga koristi nedovoljno, pa mu um iz dana u dan kržljavi i degenerira se kroz pokoljenja, ili, pak, čini ogromnu štetu cijelom životu na Zemlji, sebi i svojim potomcima time, što svoj um koristi za stvaranje zlih i opasnih misli i štetnih djela. Tako iskrivljuje svoj um. Čovjekovi potomci naslijedit će sve te izopačenosti.
U ljudskom društvu uvijek je bilo ljudi s natprosječnim umovima. Snaga tih umova doista je bila ogromna. Ako bi se upotrijebila u ispravne svrhe, proizvela bi ogromnu korist za čovječanstvo. Međutim, kroz ljudsku povijest poznato je kako su vlastodršci i teolozi proganjali takve umne i sposobne ljude, zabranjivali im da misle ili ih čak ubijali. Po tome je posebno poznat srednji vijek i crkvina inkvizicija.
Kasnije su vladari i crkvine vođe shvatili, da na taj način ne mogu spriječiti širenje znanosti, pa su se dosjetili načinu kako će te umne ljude, znanstvenike, pronalazače iskoristiti za ostvarivanje svojih interesa. Znanstvenici ne mogu realizirati svoje ideje bez opita, bez dokazivanja i bez sredstava za obavljanje pokusa. Vladari su im dali sredstva. Oni to mogu jer posjeduju moć i novac. Za uzvrat tražili su od znanstvenika neka svoj um i svoje znanje usmjere na određene projekte, koji (normalno) njima donose novu korist, novu moć i novo izobilje. Usmjerili su ih na stvaranje u područjima vojne industrije i na stvaranje tehnika i tehnologija, koje su im omogućavale vrlo brzo bogaćenje a bogatstvo im je davalo još više moći. Crkva se udružila s vladarima i uz njih lagodno živjela.
Kako su se ljudske zajednice još više okrupnjavale, to je vlast u tako velikima ljudskim zajednicama postajala sve složenijom. Za vladavinu je bilo potrebno sve više ljudi. Sustav vlasti također je postajao sve složeniji. Vlast se u mnogočemu podijelila na političku, ideološku (religijsku) i na ekonomsku (gospodarsku). Dakle suvremenu vlast dijele međusobno političari, vlasnici kapitala i teolozi. Moglo bi se reći ovako: političari drže svjetovnu vlast, kapitalisti imaju vlast novca, a teolozi upravljaju duhovnim vrijednostima ljudi.
U takvim okolnostima vlast više ne može nastupati iz jednog mjesta i s jednog izvora. Zbog toga je izmišljen pojam demokracije. Demokracija bi po svojoj definiciji morala biti vladavina naroda ali ona to ni približno nije. Vladari, kojih je sada vrlo mnogo, vladaju narodima pod parolom vladavine u ime naroda. Takvi mnogobrojni vladari sve su veći teret ljudima. Još više ih materijalno iskorištavaju i ugnjetavaju. Također, vladari još više misle umjesto svoga naroda. Iskoristili su posebne ljudske umove i stvorili medije, pomoću kojih ispiru mozak mnoštvu svojih sunarodnjaka. Tako ne vladaju u ime naroda – vladaju narodom.
Veliku dobrobit za sebe i za život na Zemlji čovjek bi učinio, ako bi svoj um iskoristio za borbu protiv štetnih ideologija i religijskih teorija. One ga još uvijek vuku u propast, u umnu zaostalost. Čovjek bi svoj um morao hitno upotrijebiti za stvaranje ispravnih pravila života u zajednicama ljudi, u zajednicama naroda i još bolje u jednoj jedinstvenoj zajednici ljudi na tlu cijele Zemlje bez postojanja država i raznih saveza.

Čovjek

Za razliku od životinja čovjek je biće s razumom. On, ipak, ima biološko tijelo kao svaka životinja. Sa svojim razumom čovjek je više od običnog biološkog tijela. Moglo bi se reći da čovjek boravi, živi u svome biološkom tijelu kao u svojoj pokretnoj kući. Čovjek mora svoje tijelo, svoju pokretnu kuću izgraditi, održavati i brinuti o njoj. On to svoje tijelo koristi da bi živio u njemu. Kako on to čini?
Mislim, da čovjek svoje tijelo koristi nerazumno i da o njemu ne brine optimalno. Od samog rođenja čovjek svoje tijelo izlaže prevelikoj udobnosti i zaštiti. Tijelo svoga djeteta zamata u «svilu i kadifu», drži ga zatvorenoga u udobnoj kući, u kojoj dijete može puzati ili hodati samo po malenim stazicama između pokućstva. Djeca u gradu dožive nekoliko godina starosti dok prvi puta vide neku životinju u živo. Ako dijete ima sreću, da mu otac ili majka ne rade, pa ga odvedu u park na igru, onda se na malom prostoru susreće s ljudskim ljubimcima (psima i mačkama), koji svoj boravak u parku iskorištavaju uglavnom za sranje i pišanje. Najčešće djeca nemaju tu sreću i ostaju zatvoreni u kući ili u vrtiću ( ne znam zašto tu dječju ustanovu nazivaju vrtićom kad ona nema nikakve veze s vrtom). Čim malo poraste dijete mora poći u školu u kojoj najviše vremena provodi sjedeći. Trčati može samo za vrijeme pet minutnog odmora i na satu tjelovježbe dva puta tjedno.
Čovjek je izgradio strojeve, koji ga zamjenjuju u obavljanju fizičkoga rada, pa čovjek na skoro svim radnim mjestima sjedi ili eventualno stoji. Zbog svega toga čovjekovo tijelo postaje sve slabije i neotpornije – postaje nejako. Neki ljudi pokušavaju nadoknaditi nedostatno fizičko kretanje i rad tako da dnevno trče ili vježbaju na posebnim spravama za tjelovježbu. Bilo bi korisnije kada bi svoju fizičku snagu upotrijebili za neki koristan rad. Ovako se zavaravaju, da je pola sata dnevnog trčanja ili tjelovježbe dovoljno za održavanje fizičke kondicije njihovoga tijela. Zavaravaju se da žive zdravo i prirodno. Čovjek je izmislio veliki broj sportova, u kojima relativno mali broj ljudi stječe fizičku kondiciju svojega tijela, ali je zato sportska natjecanja pretvorio u tvornice za stjecanje bogatstva i moći. Silan novac, koji se vrti oko sporta ruganje je čovjekovu fizičkom tijelu, a kupoprodaja sportaša vodi nas u robovlasničko društvo kada se trgovalo ljudima, trgovalo robljem.
Čovjekovo tijelo traži mnogo više fizičkoga rada i aktivnosti, nego što mu pruža današnjica. Samo snažno tijelo otporno je na nepovoljne životne uvjete i na bolesti.
Također, čovjek svoje tijelo hrani prekomjerno u odnosu na potrošnju energije, koju troši za fizičku aktivnost i za izgradnju tijela. K tomu, hrani se nepravilno. Važnije mu je hranom udovoljiti svojemu subjektivnom okusu nego svojemu tijelu. Osjetilo okusa mu je , pak, degeneriralo i više mu ne služi za razlikovanje loše i štetne od dobre i korisne hrane kao što je to u prirodi kod životinja. Nijedan biljojed neće pojesti otrovnu ili za njega nejestivu travu ili biljku. Čovjek je izgubio i prirodni osjećaj sitosti, pa u sebe trpa količinu hrane koja mu ne treba, koja je prekomjerna. On se deblja, on tijelo izgrađuje na pogrešan način. Tijelo postaje meta raznim bolestima i biološkim poremećajima.
Još više, čovjek svoje tijelo svjesno uništava i truje. Sjetio se duhana, proizveo je alkohol, pronašao supstance – droge i tome slično, sve to konzumira i tako uništava svoje biološke stanice u tijelu. Djelovanje tih štetnih tvari prenosi i na svoje potomke. Ako već svjesno truje sebe, ne bi smio trovati svoju djecu. Tako se čovjek stoljećima i tisućljećima izgrađivao i reproducirao pogrešno. Rezultat toga je današnje slabo, neotporno i bolesno čovjekovo tijelo - kržljavac.
Da bi opravdao svoje nerazumne postupke prema tijelu i umirio vlastitu savjest, čovjek je izmislio moralno pravilo, po kojemu je obveza svakoga sposobnog pojedinca, svake obitelji i zajednice da pomažu nemoćnima, bolesnima, hendikepiranima i dr., pa čak i ovisnicima, koji ustvari sami sebe uništavaju. Organizirao je velike i složene institucije zdravstva i socijalne skrbi i mnoge druge institucije koje se bave zaštitom i skrbi o čovjeku.
Osobe, koje rade u svim tim institucijama, na taj način zarađuju za svoj život i za život svoje obitelji. Dakle, čovječanstvo mora angažirati ogroman ljudski i materijalni potencijal, da bi održalo na životu što više slabih i bolesnih ljudskih tijela. Umjesto da ljudi pravilno održavaju i hrane svoje tijelo i tako ga učine snažnim i zdravim, ljudi se bave održavanjem i zaštitom slabih i bolesnih tijela. Čak tim «kržljavcima» dopuštaju da imaju svoje potomke, koji su već samim svojim rođenjem nasljedno slabi i bolesni. Tako se slaba i nezdrava tijela višestruko umnožavaju a snaženje i pravilna prehrana tijela u svijesti ljudi postaju sve glupljom i nepotrebnijom.
Narodna poslovica kaže: «U zdravom tijelu zdrav duh.» Ako tijelo nije jako, sposobno i zdravo, u njemu ne može obitavati dobar duh, dobar i snažan duhovni čovjek. U hladnoj kući čovjek će ozepsti, u vrućoj će se znojiti, od propuha u kući može oboljeti, a ako u kući ima buha i stjenica, one će ga gristi. Čovjek se u takvoj kući neće osjećati udobno. Postat će mrzovoljan, tužan i nevoljan a napokon i bolestan. Duhovni čovjek u svojoj lošoj kući, u svojemu lošem biološkom tijelu ne može biti dobar duhovni čovjek. On postaje loš duhovni čovjek , koji nije sposoban da prirodno i pravilno živi. I tako se problemi vrte u krug.
Jako, zdravo i sposobno čovjekovo tijelo mora postati svetinja. Takvo tijelo treba njegovati i razvijati na sve moguće načine i svim sredstvima, koja vode k tomu cilju. Štititi i održavati slabo tijelo po svaku cijenu štetno je za cijelo čovječanstvo.
Na svakom mjestu, u svako vrijeme, svaki čovjek mora organizirati svoj život tako:
- da svoje tijelo izlaže fizičkim aktivnostima najmanje osam sati dnevno (radom, kretanjem, tjelovježbom). Pri tomu ne smije pretjerivati dok njegovo tijelo dovoljno ne ojača.
- da svoje tijelo izgrađuje i održava samo nužno potrebnom i zdravom hranom, te čistom vodom i zrakom
- da svoje tijelo ne pretrpava viškom hrane a osobito ne štetnim supstancama: duhanom, alkoholom, drogom, lijekovima i sl.
- da ovim zahtjevima prilagodi sve svoje životne aktivnosti i svoj život u cijelosti.
Čovjek se razlikuje od ostalih živih bića na Zemlji po tome što ima razum, ima um koji mu omogućuje da misli, da bude znatiželjan, da istražuje i pronalazi, da razmišlja, da stvara, da ima svijest i savjest itd. Čovjekov um velika je čovjekova blagodat, ali i ogromna snaga i neograničena energija. Sposobnost, koju mu daje njegov um, čovjek u prošlosti nije dovoljno koristio.
Prvo, čovjek je nedovoljno koristio svoj um, jer mu je bilo naporno misliti. Nije uviđao ogromnu snagu svojih misli. Čovjek je bio misaona ljenčina. Radije je dopuštao drugima, da misle umjesto njega. Čovjek je i danas takav. A evo riječi velikih mislilaca o umu.
Budha: «Um je sve; što misliš, to ćeš i postati.»
Bill Provost: «Kad vladaš svojim umom, vladaš i svojim svijetom.»
Charles Fillmore: «Um je sjedište percepcije onoga što vidimo, čujemo i osjećamo. Tek kroz um uviđamo ljepotu zemlje i neba, glazbe ili slike, zapravo, svega. To tiho tkanje misli, to stalno kretanje van-unutra posredstvom stanica i živčanih valova koje u skladnu cjelinu spaja nebrojena raspoloženja uma, to nazivamo životom.»
Ralph Waldo: «Veliki su ljudi oni koji uviđaju da je duhovno jače od bilo kakve materijalne sile, da svijetom vladaju misli.»
Anonimna: «Što može zamisliti, um to može i postići.»
Latinska poslovica: «Čovjekov um je sam čovjek.»
John Milton: «Um može raj pretvoriti u pakao, ili pakao u raj.»
Iz zbirke starodrevnih budističkih pjesama – Dhamapada: «Sve što jesmo, posljedica je onoga što smo mislili; temelji se na našim mislima i istkano je od naših misli. Govori li čovjek ili, pak, djeluje sa zlom misli, pratit će ga patnje jednako onako kao što kotači prate kopita životinje koja vuče kola.»
John Tyndall: «I najsjajniji su bljeskovi u svijetu misli nepotpuni dok se ne dokaže da imaju protutežu u svijetu činjenica.»
Charles Fillmore: «Posljedice uvijek odražavaju prirodu vaših misli.»
Henry H. Buckley: «Neka vam misli uvijek budu ispravne – jer kako razmišljate, takvi jeste; stoga njegujte misli kojih se nećete stidjeti.»
James Allen: «Danas si ondje kamo su te dovele tvoje vlastite misli. Sutra ćeš biti ondje kamo ćete odvesti tvoje misli.»
Eileen Caddy: «Čovjekove su misli poput bumeranga.»
Drugo, čovjek je snagu svoga uma koristio za stvaranje općeg dobra, ali mnogo više snage svoga uma koristio je za stvaranje zla. Neispravnim i zlima djelima dovodio je i još uvijek dovodi u opasnost sebe, druga bića na zemlji i samu Zemlju. Snagu svoga uma čovjek je zloupotrebljavao. Energiju svoga uma trošio je štetno i nekorisno.
Mnogo štošta bi danas na svijetu bilo drugačije, da je čovjek ranije spoznao korisnu snagu svoga uma.

Novo tisućljeće


Stiglo je novo tisućljeće, novo dvadeset i prvo stoljeće. Čitam, slušam, vidim – došlo je neko novo doba (ili će uskoro doći).
Sve češće se govori o poremećajima u ekološkom sustavu Zemlje, o zagađenosti zemlje, vode i zraka, o izumiranju mnogih biljnih i životinjskih vrsta, o globalnom zatopljenju, o klimatskim poremećajima, o ozonskim rupama itd.
Na siromašnim kontinentima juga i istoka, u najsiromašnijim državama sve je više stanovnika, natalitet je vrlo veliki a gladi je tamo sve više. Na sjeveru i zapadu Zemlje slika je sasvim drugačija. Tamo se slilo sve bogatstvo i izobilje, ali natalitet je skoro nikakav. Vlastodršci moraju nagovarati i poticati žene da rađaju više djece. Mnogi se zalažu za stvaranje boljih materijalnih uvjeta roditeljima, da bi se oni lakše odlučili na rađanje većeg broja djece.
Što pokreće one siromašne roditelje na istoku i jugu Zemlje na odluke da rađaju tako puno djece? Njih nitko ne potiče i ne nagovara a materijalnih uvjeta skoro da i nemaju.
Istovremeno znanstvenici upozoravaju da su resursi hrane, a osobito vode, na Zemlji vrlo ograničeni u odnosu na moguću ekspanziju broja stanovnika na Zemlji. Današnjih oko sedam milijardi moglo bi se već u ovom stoljeću povećati na deset ili dvanaest milijardi ljudi.
Zaključujem, da se ljudska vrsta na Zemlji brojčano brzo povećava ( gledano ukupno), da su zalihe zdrave hrane i pitke vode kao i čistog zraka svakim danom sve manje, da se te zalihe na siromašnim kontinentima istoka i juga još brže smanjuju a siromaštvo i glad povećavaju se, dok bogati dio sjevernog i zapadnog svijeta gomila svoje zalihe hrane (pa i vode) iscrpljujući postojeće resurse na cijeloj planeti Zemlji. Kažu da se boje budućnosti a ustvari žele postati moćniji i bogatiji.
Zagađenost zemlje, vode i zraka svakim danom sve je veća. To zagađivanje vrši upravo onaj civilizirani i bogati dio svijeta. Ljudi zapada i sjevera svojom tehnikom i tehnologijom proizvode sve više zagađivača, a svojim prekomjernim iskorištavanjem rudnih i prirodnih bogatstava i energije uzrokuju neravnotežu u prirodi i životnom okolišu na Zemlji. Ti ljudi nisu svjesni da tako sijeku granu na kojoj sjede.
Ovakvo stanje vrlo je opasno. Opasno je zato što na jednoj strani postoji bogati a na drugoj strani siromašni svijet. Među njima mora doći do sukoba prije ili kasnije, osobito zato što se razlike između njih povećavaju a ne smanjuju. Uz današnju ratnu tehniku i tehnologiju i uz onu, koja će još biti stvorena svjetski ratni sukob bio bi katastrofa za sve.
Ovakvo stanje opasno je i zbog sve većih poremećaja u prirodnoj ravnoteži i životnom okolišu na Zemlji. Takvi poremećaji jesu već sada veliki i bit će ubuduće još veći uzročnici posljedica koje će iz njih nastati. Priroda bi nam mogla vratiti istom ili još većom mjerom. Mogla bi nam se «osvetiti» katastrofalnim prirodnim pojavama: poplavama, potresima, sušama, vulkanima, požarima, orkanskim vjetrovima, promjenama u klimi, velikim plimnim valovima i tko zna čime još.
Da bi izbjegli sve ove velike opasnosti po čitav živi svijet na Zemlji ljudi bi morali smoći dovoljno volje, snage i svijesti, da tokove razvitka ljudskog društva preokrenu i preusmjere u pozitivnom pravcu a protiv svega što proizvodi opasnost po svijet neovisno o lokalnim interesima država ili regija. Ljudi bi morali promijeniti sebe, svoje ponašanje i svoju svijest. Morali bi odbaciti svoju pohlepu i živjeti SA svojom planetom Zemljom, a ne živjeti NA njoj iskorištavajući je nerazumno.
Mogu li ljudi to?
Uz ovakvo stanje svijesti, uz ovoliku duhovnu zaglupljenost, uz ovoliku pohlepu za materijalnim dobrima, u ovakvom sustavu mjerila vrijednosti i uz način, na koji je ljudsko društvo organizirano, ljudi neće moći ništa promijeniti na bolje, mogu samo pogoršavati stanje.
Ne promijene li temeljito svoje ponašanje, svoj način života, svoje shvaćanje o važnosti života s prirodom i drugim bićima na Zemlji, ako ne organiziraju pravedniji zajednički život svih ljudi na Zemlji, ljudi će biti odgovorni za predstojeće katastrofe. Ako se nešto temeljito ne promijeni, one su neminovne.
Ljudsko društvo danas raspolaže ogromnim znanjem. Razvitkom kompjutorske tehnike omogućen je pristup tome znanju svakome znanstveniku i svakom čovjeku na bilo kojem kutku Zemlje. Tom tehnikom moguće je sve znanje ovoga zemaljskog svijeta skupiti na jedno mjesto. To je ogromna snaga. Ja sam duboko uvjeren, da bi znanstvenici takvim ogromnim znanjem mogli vrlo lako spriječiti buduće katastrofalne događaje. Na žalost, nisam tako uvjeren da ljudi to hoće i žele.
Da bi se katastrofe spriječile, ljudi bi morali promijeniti svoj način življenja: kao pojedinci i kao članovi ljudske zajednice. Oni to, međutim, ne žele a često i ne mogu. Da bi se takav nekakav proces uopće pokrenuo, potrebno bi bilo izmijeniti stanje svijesti u ljudi. A kako to učiniti, kako promijeniti ljudsku svijest?
Utopistički bi bilo očekivati da će svi ljudi na Zemlji, svaki pojedinac, njih svih sedam milijardi odjednom početi drugačije živjeti i drugačije misliti i to samo zato što je svaki od njih snagom svoje volje i dragovoljno promijenio svoju svijest o životu na Zemlji. Takva očekivanja su apsolutno idealistička i nemoguća.
U interesu svoje budućnosti bez katastrofa ljudi bi se morali odreći svih udobnosti što ih uživaju na ovom stupnju civilizacije. Oni, međutim, nisu spremni na takva odricanja. Oni se niti žele, niti mogu odreći onoga što danas imaju. Čak kada bi se ljudi snagom svoje volje prisilili na odricanja, oni sva odricanja ne bi niti mogli podnijeti, jer su postali slabi i neotporni fizički i duhovno. Mnogima je (osobito mladima) i ovakav udoban život težak, pa iz «grube stvarnosti» bježe u stanja zamagljene i uljepšane svijesti uzimanjem alkohola i droge.
Razna proročanstva, a u posljednje vrijeme i mnogi znanstvenici upozoravaju na opasnosti od katastrofa, koje oni vide u logičnom slijedu događaja što ih uzrokuje čovjek. Katastrofičari misle da se ništa više ne može učiniti, nego da je to neminovnost koju čovječanstvo ne može izbjeći. Ipak, mnogi znanstvenici i drugi ljudi misle da čovječanstvo može spriječiti katastrofe ili ih barem ublažiti.
Čovjek bi mogao izbjeći rat, ali hoće li? Čovjek bi mogao prestati zagađivati životni okoliš, ali hoće li? Čovjek bi mogao smanjiti potrošnju hrane, vode, energije, rudnog i prirodnog bogatstva, ali hoće li? Čovjek bi mogao misliti svojom pameću i tako ojačati i oplemeniti svoju svijest a ne slušati štetne ideologije i religije, ali hoće li? Čovjek bi mogao bolje organizirati sustave vlasti u svojim ljudskim zajednicama i prihvatiti ispravna mjerila vrijednosti, ali hoće li?
Puno pitanja postavljam ali nije za očekivati da ja mogu dati sve odgovore. Ja sam samo jedan običan čovjek, jedan od oko sedam milijardi ljudi. Odgovoriti na ova pitanja i nije lako a ja nisam sveznalica. Međutim, znam tko može odgovoriti na sve ove dileme. To je znanost, to je vojska znanstvenika, koji znaju a koji i hoće jer su među prvima uočili buduće opasnosti. Dakle njih treba što prije pokrenuti u akciju.
Znanstvenici, ti umni ljudi mogli bi osmisliti program s konkretno razrađenim mjerama što sve čovječanstvo treba učiniti, kako ljudi moraju živjeti, koja mjerila vrijednosti moraju vrijediti itd., itd. Mislim da to njima ne bi bilo preteško iako je to vrlo opsežan posao. Ali, ostaje otvoreno pitanje: Kako ljude , a osobito svjetske moćnike, vlasnike kapitala i tumače pogrešnih ideologija prisiliti da se povinuju takvom programu
Budući da na mnoga pitanja ne znam odgovore, ja ću nastaviti razmišljati ovako pišući što mi padne na pamet. Pala mi je na pamet i crkvena teorija, po kojoj je Bog svemoćan. Ne znam, mislim da to ipak ne bi išlo. Ljudska glupost ne može se opravdati Bogom. On je čovjekov stvoritelj i morao bi biti odgovoran za ono što čovjek radi. Ako čovjek uporno nastavlja činiti gluposti i štetočinstva na Zemlji, onda je za to, osim čovjeka, kriv i Bog jer je stvorio takvog zlog čovjeka. Ako tako razmišljam, onda Bog ili nije onakav kakvoga ga slikaju ili ne postoji. U obadva slučaja On ne može pomoći čovječanstvu.

O mojim postovima
Proteklih dana pisao sam o jednoj svojoj teoriji moglo bi se reći pod zajedničkim naslovom „Svemir je sveprisutno i vječno stvaranje“ ali sam (zbog duljine teksta) napisao nekoliko postova pod naslovima:
Traženje početaka i svršetaka (4 komentara)
Ništa i nitko nije jednako nečemu ili nekomu drugom
Dvojnosti ili dualiteti (1 komentar)
Opovrgavanje «Velikog praska» (3 komentara)
Nova moguća (moja) teorija (3 komentara)
Prelazak energije u materiju i obrnuto (0 komentara)
Božja znanost (0 komentara)
Slučajnost (2 komentara)
Zaključci ovih postova su:
1.Ništa i nitko nema početak i svršetak prostora koji zauzima niti početak ni svršetak svoga postojanja u linearnom vremenu.
2.Ne postoje u cijelom svemiru dva planeta, dvije zvijezde (ili bilo koja druga svemirska tijela) a na zemlji ili na bilo kojem drugom svemirskom tijelu dva jednaka predmeta, dvije jednake stvari, dva jednaka pojma, dvije jednake atomske ili subatomske čestice, dva jednaka bića itd. a da su doista potpuno jednaka jedno drugom.
3.Postoje dvojnosti ili dualiteti i svaki od njih imaju polazište u kojem su sadržani njihovi početak i svršetak. Od polazišta se šire neograničeno u oba (svim) smjerovima.
4.Svemir je sveprisutno i vječno stvaranje.
Na temelju broja komentara i njihovog sadržaja zaključujem kako je ova tema (kao što sam na početku predvidio) nezanimljiva za većinu ljudi a to je tema promišljanja svijeta u kojemu živimo. Čitam i druge blogove i vidim koje su teme zanimljive. Morat ću i ja odabrati neku od sličnih tema. Ako već pišem, neka me se čita. Inače sve postaje besmisleno.

Slučajnost

Nakon svih prethodnih mojih razmišljanja dolazim do vrlo “tužnog” zaključka. Sve što se događa u cjelokupnom kozmosu, uključujući Zemlju i život na njoj od događanja u najsitnijim česticama materije, u energiji, u vremenu i prostoru sve do najudaljenijeg kutka svemira, sve je to igra slučajnosti - nasumičnosti.
Zar fuzija atoma u prirodnim okolnostima (tlak i toplina) nije slučajnost? Procesi unutar zvijezda dokazana su slučajnost.
Zar rađanje (pa i umiranje) zvijezda nije splet okolnosti, gdje se slučajno od nakupina plina i prašine, na nekom slučajnom mjestu u svemirskom prostoru, u neko slučajno vrijeme taj plin i prašina (maglice) počnu skupljati u grudvu povećavajući se sve više, sve dok tlak i toplina ne narastu do te mjere da izazovu nuklearnu fuziju, koja onda proizvodi svjetlo i tako dobijemo zvijezdu.
Zar nije puka slučajnost da se od nekoliko milijarda mogućih kombinacija genetskih parova formira baš takva kombinacija koja stvori svaki puta drugačiju živu jedinku, drugačiju životinju, drugačijeg čovjeka...? Ili da od nekoliko stotina tisuća spermatozoida u jednom izbačaju samo jedan od njih uspije ući u jajašce. Itd.
I mogao bih nabrajati još puno primjera u prilog tvrdnji da se sve događa slučajno ali i ovo je dovoljno da bih pokazao što mislim.
Dakako svaka igra ima i svoja pravila pa tako i ova igra slučajnosti nije bez njih. Mnoga od tih pravila ljudski um je do sada dokučio, razumio i objasnio. Mnoga nije. Meni nije niti na kraj pameti da tvrdim kako ja znam sva moguća pravila. Mogu samo reći kako znam vrlo malo. Za mene je još nepovoljnije to što ja nijedno od svih pravila nisam prvi spoznao. Sve što znam ja sam naučio od drugih ljudi.
U povijesti čovječanstva bilo je dosta ljudi jakih umova i ogromne volje. Da nije bilo pokvarenih vođa i njihovih štetnih ideologija i religija, možda bi takvih snažnih umova bilo i više. Međutim, rađanje takvih umova također je bilo podvrgnuto igri slučajnosti. Oni su se slučajno rodili. Nikakvi ideolozi nisu mogli spriječiti njihovo rađanje ali ni uzrokovati njihovo rađanje.
Ali, vođe, ideolozi i teolozi mogli su utjecati i jesu utjecali na količinu umovanja i na rezultate umovanja tih jakih umova. Bili su protiv njih toliko da su ih proganjali i zatvarali u tamnice, pa čak su ih ubijali i spaljivali.
Da bih pokazao na koja pravila igre slučajnosti mislim, navest ću samo neka od tih pravila.
Davno primjećeno pravilo jest sila gravitacije (sila teže) na Zemlji. Kasnije je dokazano da takva sila djeluje i na svim drugim nebeskim tijelima. To je sila koja iz središta svemirskog tijela djeluje na svaki predmet i na svaku materiju i privlači ih prema središtu. Njena veličina zavisi od mase svemirskog tijela i od kvadrata udaljenosti tijela na koje djeluje. To je zakonitost, to je pravilo koje utječe na tijek igre slučajnosti.
Teorijom relativnosti s poznatom formulom da je energija umnožak mase i kvadrata brzine otkrivena je zakonitost (pravilo igre) u odnosima energije, mase i brzine. Dokazana je također relativnost između protoka vremena i veličine brzine. Pri velikim brzinama koje se približavaju brzini svjetlosti vrijeme sporije protječe.
Spoznato je da je brzina svijetlosti najveća moguća brzina (prema sadašnjih saznanjima). Zna se da je svijetlost ustvari širenje elektromagnetnih valova ali i isijavanje čestica.
Vrlo daleko su ljudi stigli u objašnjavanju DNK i zametka novoga života. I to je jedno od pravila koje sudjeluje u igri slučajnosti.
I mogao bih još nabrajati. No, mislim da će i ovo biti dovoljno čitatelju ovih redaka kako bi shvatio što sam želio reći. Na kraju nisam ja prvi koji ovako nešto objašnjava. Danas postoji već grana znanosti koja se zove deterministički kaos koja se upravo bavi proučavanjem evidentnog kaosa ali koji se događa po nekom redu, po nekom pravilu, koji je određen – determiniran.
Čak ni biljarske kuglice neće zauzimati svoj položaj i mjesto na biljarskom stolu ako ih ne udaramo biljarskim štapom (iako svaki udarac stvara novi potpuno drugačiji položaj kuglica od svih prethodnih i svih budućih položaja). Tako se i sve slučajnosti, koje se u kozmosu događaju, nastaju po pravilima i zakonitostima za ljude već znanim i još neznanim.
Knjiga 'Kaos – rađanje nove znanosti' autora James Gleick-a govori o novoj grani znanosti koja proučava zakonitosti kaosa sveprisutnoga u cijelom svemiru i u svemu što opažamo i što nas okružuje. Autor tvrdi da je proučavanje kaosa u znanstvenom svijetu treća revolucija dvadesetog stoljeća uz teoriju relativnosti i uz teoriju visokoenergetskih čestica na mikro razini. Ova znanost se temelji na matematičkim metodama i na uporabi snažnih računala.
„Gdje kaos počinje, klasična znanost prestaje. Fizičari već dugo zaviruju u zakone prirode, ali su zanemarivali nered u atmosferi, uzburkanom moru, promjenama životinjskih populacija, titrajima srca i mozga. Nepravilna strana prirode, isprekidana i neuređena strana – oduvijek je zagonetka za znanost, ili još gore od toga, nakaznost.“
„Matematičari, fizičari, biolozi, kemičari, svi u potrezi za vezama između različitih vrsta nepravilnosti“ ujedinili su se oko novog pogleda na znanost – kaosa. Uporno preslikavajući stvarne događaje i pojave matematičkom preciznoću i uporabom snažnih računala, došli su do neobično uređenih fraktala i atraktora. Uvidjeli su da kaos ima također svoj red prema zakonitostima kaosa – da je determiniran.
Najveća prepreka shvaćanju „uređenog“ kaosa jest drugi zakon termodinamike ili zakon o entropiji koji ostaje na snazi. U izvođenju matematičkih pokusa vrlo bitni (presudni) su početni elementi, koji na početku mogu imati mala odstupanja ali koja na kraju proizvode sasvim druga velika odstupanja u izlaznim stanjima.
Sada ću izraziti jednu moju sumnju. Čovjek je biološki proizvod Zemlje. Njegovo tijelo može funkcionirati u Zemljinim životnim uvjetima. No, njegov um prelazi granicu uobičajenoga za Zemaljske pojmove.
Bez obzira kako je do toga došlo, (bio je to također proizvod slučajnosti) ali ja sumnjam u pravila igre po kojima je čovjek «obdaren» svojim umom, svojom voljom i svojim mislima. Njegov um morao je biti stvoren izvan “zemaljskih” pravila igre. Tako ja mislim. Mnogi me u tome ne bi podržali jer smatraju da je čovjekov um i svijest također proizvod evolucijskih procesa nasuprot onima koji smatraju da je čovjek Božje djelo i da postoji na Zemlji sa doređenom svrhom koju je Bog osmislio.
Ipak, protivim se prihvatiti naivnu tvrdnju da je čovjek proizvod svemogućega Boga a osobito ne onoga Boga koji je «stvorio Nebo i Zemlju» i kojega čovjek slika i opisuje na način koji odgovara čovjekovu egu a ne istini..

Božja znanost

Pročitao sam knjigu «Božja znanost» s podnaslovom «Pomirba znanstvene i biblijske mudrosti». Knjigu je napisao Gerald L. Schroeder.
Pisac se nevjerojatno trudi dokazati kako su dosadašnja znanstvena istraživanja pokazala da je sve što je znanost pronašla i otkrila, te spoznala o prirodi i svemiru, već zapisano u Bibliji. Pisac citira srednjovjekovnog filozofa Mosesa Maimonidesa koji je pisao «da sukob znanosti i Biblije nastaje zbog nedostatka znanstvenih saznanja ili zbog lošeg razumijevanja Biblije». Dalje on kaže:»Kad bih morao odrediti glavnog krivca za stalne sukobe vjere i znanosti te zbog toga smanjene biblijske uvjerljivosti, morao bih krivnju pripisati vođama organizirane vjere. Još od doba kad je Nikola Kopernik imao hrabrosti ustvrditi da se Sunce, a ne Zemlja, nalazi u središtu Sunčeva sustava, njihova uspaničena reakcija na svako znanstveno otkriće koje se tiče našeg kozmičkog podrijetla bila je poricanje njegove vrijednosti». «Previše revni klerici, pokušavajući obraniti neku zamišljenu biblijsku istinu, proširili su Postanak (Knjiga postanka) na nešto što se u njemu ne može naći: položaj Zemlje.»
«Prošlo je stoljeće prije nego li su se teolozi nevoljko prilagodili Newtonovim zakonima gibanja i svemiru koji se ne okreće oko Zemlje. Tada se na pozornicu, da bi dodao soli na ranu, pojavio Charles Darwin s djelom “O postanku vrsta” , kojim je postavio teoriju evolucije. Pomisao da je život općenito, a ljudski život posebno, nastao nasumičnim promjenama od nižih oblika života za Crkvu je bila posve neprihvatljiva.»
Prema tvrdnjama pisca ove knjige sukob između znanosti i biblije ustvari ne postoji. Sukob između njih nastao je zbog površnog razumijevanja Biblije i zbog nedostatnog znanja koje je nudila znanost. On kaže da znanost sve više otkriva usku povezanost s porukama u Bibliji. Što god više znanost otkriva i zna o prirodnim zakonima i o svemiru, te o nastanku i razvitku života na Zemlji, sve je bliža tumačenjima koje daje Biblija ako se temeljito čita.
Ova knjiga je privukla moju punu pozornost. U njoj ima puno podataka o otkrićima znanosti, ima filozofskog razmišljanja ali ima i tendencioznih zaključaka autora.
Prvo s čim se ne mogu pomiriti, to je autorovo svrstavanje svega u granice. Po njemu sve ima početak (i kraj) i ništa nije stvoreno slučajno. Sve što je stvoreno mora imati svrhu stvaranja a to onda znači da je sve inicirano nečim ili nekim izvana.
Svemir ima svoj početak. To je po znanstvenicima nazvan «veliki prasak» ali njegovo pokretanje izvršeno je sa svrhom po nekoj vječnoj sili, božanskoj sili.
Život na Zemlji je nastao spajanjem atoma i drugim složenim prirodnim procesima ali su ti procesi bili skokoviti. Po njemu život nije mogao nastati bez povoljnih uvjeta za nastanak života a te je uvjete netko morao stvoriti. Odgovore daje Biblija ako se ona temeljito čita, tvrdi autor. Ja takvo nešto nisam pronašao u Bibliji.
Ako sam ja dobro obavješten kroz literaturu, Mojsije je na Sinaju od Boga primio njegove zapovijedi ali nije dobio napisanu Bibliju. Po tome ispada da ju je ipak morao napisati čovjek. Otkuda mu znanje? Od Boga? Znanstveno se ova pretpostavka ne može dokazati. Ako i prihvatimo činjenicu da Biblija i znanost objašnjavaju iste stvari, ipak ne možemo reći da znanost može objasniti nastanak teksta Biblije a mislim da to ni Biblija ne objašnjava.
Do pojave Adama (čovjeka) Biblija sveukupno stvaranje opisuje u relativno malo teksta i upotrebljava kozmičke jedinice mjerenja vremena. Tako je vrijeme između 15 i 16 milijarda zemaljskih godina «ugurano» u šest dana stvaranja.
Nakon Adama Biblija je vrlo opširna i događaje opisuje u okvirima zemaljskog vremena. Zašto? Ako je Bog pisac Biblije, zašto bi njemu bilo važnije ono što se događalo u okviru četiri tisuće zemaljskih godina (koliko Biblija piše o vremenu bivstvovanja čovjeka na Zemlji) u odnosu na 15 milijarda godina njegovoga svemirskog stvaranja? I jedno i drugo je njegovo djelo.
Drugo, čovjek je po svom ponašanju i djelovanju dokazao svoje uništavateljske nagone i ne uklapa se kao svrsishodna živa jedinka među ostale žive oblike na Zemlji. Ima li hrabrosti netko ustvrditi da Bog, stvarajući čovjeka, nije znao koga stvara ili da je namjerno stvorio uništavateljsko čudovište? Takve tvrdnje poništile bi Boga, poništile bi i Bibliju. Takve tvrdnje poništavaju i tvrdnju da je sve stvoreno sa svrhom. Koja je svrha stvoriti biće koje će uništiti sve već stvoreno?
Zato se ja evo prvi put usuđujem ustvrditi da autor Biblije nije niti Bog niti čovjek. Autor Biblije je stvoritelj čovjeka, a stvoritelj čovjeka nije Bog. Čovjeka je mogao stvoriti jedino neki inteligentni oblik života koji je djelovao iz svemira. Ne smijemo zaboraviti da je Zemlja samo maleni dio svemira i da je satkana od istog materijala i stvorena djelovanjem iste energije kao što je stvoren i satkan cijeli svemir.
Onaj tko je stvorio svemir ne može biti čovjekov stvoritelj, jer stvaratelj svemira ne bi stvorio nešto što će uništiti njegovo vlastito djelo.
Pisac knjige «Božja znanost» tvrdi da se razvitak života na Zemlji događao skokovito i tu činjenicu dokazuje fosilnim nalazima i nekakvim (meni nerazumljivim) računima vjerojatnosti.
Zbog nedostatka fosilnih dokaza iz tog razdoblja ne može se tvrditi da je tada bilo skokovitog razvoja. Ne može se niti tvrditi da je to netko uzrokovao skokoviti razvitak u određenom trenutku prošlosti i da je to učinio s određenom svrhom. Za takve tvrdnje naprosto nema dokaza niti logičnog objašnjenja.
Ali ako je i bilo skokovitosti u evolucijskom procesu stvaranja života na Zemlji, tu skokovitost uzrokovali su svemirski dođaji kao što je udarac komete ili asteroida o Zemlju, kao što je pomicanje zemaljske osi ili magnetne osi Zemlje, kao što je snažna tektonska aktivnost Zemljine kore itd.
Zemlja se ohladila prije 3,8 milijarda godina. Tada dolazi do isparavanja vode iz Zemlje, period obilnih kiša, stvaranje oceana i mora, slijedi zasićivanje atmosfere kisikom i konačno spajanje molekula u stanice bez jezgre a potom u stanice s jezgrom, tj. javlja se prvi život.
Taj početak, međutim, jest samo dio ukupnog svemirskog stvaranja. Postoje tragovi o najsitnijim oblicima živih jedinki, koji su nađeni u ostacima meteora koji su pali na Zemlju. Postanak života na Zemlji stoga je početak samo jednog ciklusa stvaranja.
Hoće li itko ikada moći izračunati koliko je atoma i subatomskih čestica sudjelovalo u stvaranju života na Zemlji? Je li taj neograničeni broj čestica samo zemaljski ili potječe i iz svemira?
Poznato je i znanstveno dokazano kako Zemlja prije 3,8 milijarde godina nije imala atmosferu gustu kao sada i bila je svakodnevno izložena udarima meteora, meteorita, asteroida i svemirske prašine. Može li netko pouzdano dokazati da sjeme života na Zemlju nije došlo iz svemira?
Nakon pojave prvog oblika života on se dalje razvijao evolucijski sukladno uvjetima na Zemlji koji su u nekom razdoblju vladali. Za to je bilo potrebno više milijarda godina.
Novi oblik života – životinjski oblici – pojavljuju se tek više od 3 milijarde godina nakon prvih biljnih oblika života. Životinjski oblici se pojavljuju najprije u oceanima i morima, a potom se pojavljuju krilate životinje i gmazovi i na kraju kopnene životinje i sisavci. Sve to traje od prije 750 milijuna do približno 6 tisuća godina Zemljine povijesti, tj. do danas.
Pisac knjige Božja znanost dokazuje skokovitost u stvaranju života na Zemlji time što se cjelokupni životinjski svijet razvio naglo u samo 750 milijuna godina a u «tako kratkom» vremenu to se nije moglo dogoditi samo evolucijom. Takvo njegovo „dokazivanje“ može se prihvatiti, no ono ne dokazuje da je stvaranje života nečim ili po nekom inicirano sa svrhom. Mnoge znanstvene tvrdnje su u prošlosti smatrane nemogućima a ipak su kasnije prihvaćene i dokazane. Zašto bi stvaranje živih bića u «kratkom vremenu» od 750 milijuna godina bilo nemoguće? Pojava životinjskih vrsta samo je nastavak stvaranja života.
On tvrdi da je nešto ili netko morao utjecati na tako skokoviti razvitak životinjskih vrsta. Istovremeno spominje ogromni meteor promjera oko 10 km koji je uzrokovao šest mjeseci mraka na Zemlji, naglo zahlađenje i smrt većine životinja osobito onih velikih, dinosaura i ostalih gmazova. Ako je događaj u svemiru, kao što je udar meteora mogao uzrokovati zastoj u razvitku života na Zemlji, zašto nekakav događaj u svemiru ne bi mogao uzrokovati skokoviti razvoj toga života, ako već na skokoviti razvoj života nisu utjecali uvjeti na samoj Zemlji odnosno ako evolucija nije bila sposobna u «kratkom» vremenu stvoriti takav život?
Općenito, može se ipak govoriti o neprekidnom stvaranju i za nastanak i razvoj života na Zemlji, jer je život na Zemlji samo dio ukupnog stvaranja koje traje vječno u sveukupnom prostoru.
Prema teistima Bog je vječan ali svemir ima svoj početak. Ako je Bog vječan a svemir nije, gdje je Bog bio i što je radio prije nego što se prihvatio stvaranja svemira? Meni su takve tvrdnje neprihvatljive.
Ostaje alternativa: ili Bog nije stvaratelj svemira i svemir nema svoj početak jer ako bi imao početak ne bi mogao biti neograničen i beskonačan ili je svemir stvorio vječni Bog i svemir ima svoj početak a slijedom logike imat će i svoj kraj, dakle ograničen je i konačan. Ova druga opcija je neprihvatljiva i nedokaziva.
Konačno dolazimo do pojave čovjeka na Zemlji. Pisac knjige «Božja znanost» objašnjava kako je fosilnim nalazima utvrđeno postojanje neandertalca i postojanje kromanjonca kao prvih oblika živih vrsta po obličju i biološkim karakteristikama sličnim čovjeku. Zbog tektonskog pomicanja zemljine kore i razdvajanja afričkog kontinenta neandertalci su izumrli a ostali su kromanjonci. (Je li pomicanje zemljine kore inicirano Božjim zahtjevom?)
Međutim ono što ima čovjek – volju koju mu je Bog dao da sam odlučuje i vlada Zemljom - prema tumačenju Biblije, čovjek nije mogao steći evolucijskim razvojem iz kromanjonca. Tako govori pisac knjige «Božja znanost».
Sa ovom njegovom posljednjom tvrdnjom mogao bih se složiti. Doista, u samo 30 tisuća godina evolucijom vjerojatno nije se mogao razviti živi oblik s tako razvijenim umom kao što je čovjekov um. U takvo što treba sumnjati.
Evolucijski razvitak biljnog i životinjskog svijeta na Zemlji bio je uvjetovan raznim utjecajima koji su ga možda učinili skokovitim (kao što su na primjer udari meteora, kometa, pomicanje zemljine kore, potresi, promjene položaja magnetnih polova i slično, ali što je uzrokovalo postanak čovjeka s voljom i sposobnošću da misli i sam donosi odluke, da promatra, da istražuje itd. I to od relativno umno nerazvijenog kromanjonca u relativno kratkom vremenu?
Odgovor da je to bio Bog ne prihvaćam iz prostog razloga što takav odgovor ne ostavlja više nikakvu mogućnost daljeg istraživanja. Nakon što se kaže Bog, sve treba biti jasno i više se nema što pitati. A ja bih volio još pitati i još istraživati. Ne želim Boga kao konačno objašnjenje svega.
Prije svega želim istaknuti da pisac knjige «Božja znanost» ni riječi nije progovorio o arheološkim nalazima koje je znanost prikupila a koji govore o postojanju vrlo razvijenih civilizacija iz vremena od 4 do 6 ali i više od 10 tisuća godina prije naše civilizacije: egipatska, kineska, grčka, srednje istočna, južnoamerička itd. Arheološki nalazi govore o znanjima, koja su imali ljudi tih civilizacija, a koja ponekad premašuju znanja ljudi današnje civilizacije. Tu je još i Atlatida, doista ne dokazana ali s puno argumenata o njenom postojanju.
Ja zbog toga ne vjerujem u slijed događaja koji kažu da je prije 6 tisuća godina Bog stvorio prvog čovjeka –Adama. Bog je, ako je tako, morao tim prvim ljudima koji su slijedili iza Adama (iako ne znam kako su uslijedili ako su on i Eva bili jedini, a Eva je rodila samo tri sina) dati znanja koja krase te drevne civilizacije. Oni za «kratko» vrijeme od 2 tisuće godina nisu mogli sami dostići takvo znanje i takvu civilizaciju.
Svjestan sam činjenice da je na stvaranje čovjeka s umom i sposobnošću da misli morao netko ili nešto bitno utjecati, ali to sigurno nije mogao biti Bog onakav kakvog ga opisuje Biblija, Bog koji je istovremeno i stvaratelj cijelog svemira.
Tvrditi da je Bog stvorio zlog čovjeka (a to je činjenica) značilo bi degradirati Boga, pa stoga mislim da je čovjeka stvorio netko drugi. Tvrdim da ga je stvorio svemir u okviru ukupnog stvaranja tako što je svemir iznjedrio inteligenciju, inteligentni oblik života davno prije života na Zemlji i da je taj inteligentni oblik bitno utjecao na stvaranje čovjeka s umom. Ne vidim zašto bi to bilo nemoguće. Pa zar čovjek već danas nakon samo 6 tisuća godina (koliko tvrdi Biblija) svojeg postojanja na Zemlji ne klonira ovcu a može klonirati dijelove ljudskog tijela pa i čovjeka samog.
Na nesreću lijepog planeta Zemlje čovjekov stvoritelj joj je stvorio neprijatelja, stvorio je programiranog uništavatelja Zemlje. Za takvu tvrdnju ne trebamo fosilna i arheološka otkrića. Uništavateljsko djelo čovjeka svakodnevno gledamo i vidimo i osjećamo posljedice takvog djela. Onečišćeni zrak, zagađena voda i zemlja, oštećeni ozonski omotač čuvar života na Zemlji, ponašanje čovjeka, koje je sve drugo samo nije moralno ponašanje, dobro ponašanje, ponašanje inicirano ljubavlju.
Stvoritelj, tko god on bio, nije bolji od čovjeka, a to i Biblija tvrdi. Bog je odlučio stvoriti čovjeka na svoju sliku, sebi slična.
Teško da će čovjek ikada dokazati svoga stvoritelja. Činjenice govore da je stvoritelj dobro prikrio svoje tragove. Možda je izmislio Boga da bi sakrio sebe svjestan što čini. Možda čovjekov stvoritelj više niti ne postoji. Možda je stvoritelj čovjeka eliminiran iz ukupnog stvaranja a on sam ugradio se u čovjeka. Ali sve su ovo nagađanja i maštarije.
Ali opet se može, također, reći da pojava čovjeka nije nikakav početak nego samo nastavak stvaranja života koji je došao iz ukupnog svemirskog stvaranja.