O povijesti vladavine
Kroz svoje postojanje ljudi su od davnina prihvaćali nečiju vladavinu nad sobom. Čak su je tražili i zahtijevali. Prihvaćali su vladavinu rodovskih i plemenskih starješina i plemenskih vračeva u samom početku postojanja ljudskih zajednica, pa preko vladavine careva, kraljeva, predsjednika i vlada sve do raznoraznih bogova i religijskih vođa uvijek su htjeli da njima netko vlada. Vladari i vladavine nad njima ljudima su bile potrebne. Oni su obavljali zajedničke poslove i donosili zajedničke odluke nužne za život ljudi u zajednici, ali isto tako svi vladari i sve vlasti, svjetovne i religijske uvijek su mislile umjesto ljudi, umjesto svojih podanika.
Nekada davno, dok su ljudi svoj zajednički život živjeli u plemenima, birali su ili nasljedstvom dobivali svoga plemenskog starješinu. Starješina je određivao tko će koji posao obavljati, sudio je u sporovima između članova svoje zajednice, utjecao na stvaranje obitelji i posredovao pri spajanju muškaraca i žena koji će rađati potomstvo, određivao je običaje i izmišljao načine zabavljanja svojih podanika, vodio je svoje ratnike u borbu protiv drugih plemena itd.
Mnoge od tih poslova starješina nije mogao racionalno objasniti i dokazati svojim suplemenicima, pa je izmislio vračeve. Vračevi su na apstraktan način primjenom postojanja nadnaravne sile sve neobjašnjivo objašnjavali, nadnaravnim silama plašili su podanike i držali ih u pokornosti, štitili ih od uroka, od zlih duhova, od prirodnih nepogoda i od bolesti.
Dakle, plemenski starješina i plemenski vrač preuzimali su od svojih suplemenika posao mislitelja. Oni su mislili umjesto svojih ljudi. Već tada živeći u plemenskim zajednicama ljudi su mislili manje od svojega starješine i vrača - svoje umove već tada nisu koristili dovoljno.
Nakon tih prvih oblika ljudskih zajednica, život ljudi u zajednicama sve više se usložnjavao i sve više dijelio ljude na one koji misle i vladaju i na one koji rade i ne misle. Uvijek je bilo puno više onih koji ne misle i rade a puno manje onih koji misle umjesto njih. Svoj um su koristili malobrojni a veliko mnoštvo ljudi svoj um nije htjelo a potom nije ni moglo koristiti. Malobrojni vladari i nositelji štetnih ideologija svoj um su upotrijebili da osmisle takva pravila i takve ideologije uz pomoć kojih su mogli iskorištavati i tlačiti svoje podanike do krajnjih granica.
Dakle, veliko mnoštvo ljudi nije iskoristilo snagu svojega uma a malobrojno vodstvo (svjetovno i religijsko) snagu svojega uma iskoristilo je za stvaranje štetnih pravila za ugnjetavanje i iskorištavanje drugih ljudi.
Kako je vrijeme odmicalo, ljudi na čelu ljudskih zajednica smišljali su sve efikasnije načine kojima će za sebe osigurati što više materijalnog izobilja, stvoriti za sebe što više moći a mase ljudi sve više držali u pokornosti. Pri tomu njihova pohlepa i nezasitnost za materijalnim blagostanjem i za moći postajala je sve veća i veća iz dana u dan. Još i danas je tako. Zbog toga je njihov um stvarao i još uvijek stvara vrlo štetne misli i strašno opasna «civilizacijska» rješenja.
Višestoljetno djelovanje ideoloških teorija koje su vladari osmišljavali i religijsko ovladavanje ljudskim umom učinili su sve ljude željnima materijalnog blagostanja i moći. Veliko mnoštvo ljudi sa svoje razine ropstva i tlačenja uvidjelo je kako njihovi vladari i crkveni veliko dostojanstvenici žive lijepo i lagodno. Njima je takav život također postao cilj. Mnogi su se poželjeli vlasti, ako ne vrhovne vlasti, ono barem da malo sudjeluju u diobi vladavine. Svi su ljudi željeli za sebe više materijalnog izobilja. Tako su svi postali pohlepni i nezasitni. Snaga njihovih umova tako je usmjerena u pogrešnom smjeru i iscrpljivala se samo na stvaranju materijalne dobiti i bogaćenju. Umovi podanika dobili su isti cilj kao i umovi njihovih vladara.
Dolazimo, a možda smo već došli u vrijeme, kada su svi ljudski umovi isključivo usmjereni ka materijalnom blagostanju i izobilju. To je vrlo opasno stanje upravo zato, što to znači da ljudi svoje umove ograničeno koriste. Ljudski umovi morali bi misliti i o posljedicama takvog raskošnog materijalnog života. Ljudi svoje umove koriste vrlo malo. Za ovakav način života nije ni potrebno puno pameti. Ljudi ne koriste snagu svojih umova čak niti za spoznaju pogubnosti svojih trenutnih misli i djela.
Imaginarne religijske teorije i pogrešne i štetne ideologije imale su u prošlosti poguban učinak na razvitak i ispravnu uporabu ljudskog uma. Sve one sprječavale su i gušile djelovanje ljudskog uma. Tražile su od čovjeka da ne misli. Čak su razmišljanje zabranjivale svima, osim izabranima.
Ako je plemenski vrač «u transu vidio» nesreću za svoje pleme, onda njegovi suplemenici nisu imali što misliti. Oni se moraju pokoriti. Oni mu moraju vjerovati, jer on će ih spasiti od te nesreće. Već onda vračevi su koristili razne metode i postupke, pomoću kojih su vladali umom svojih suplemenika. Oni, koji proučavaju povijest naroda i civilizacija, poznaju takve mnogobrojne postupke od vračanja kamenčićima i kostima, preko magijskih «sposobnosti» do korištenja rijetkih prirodnih pojava.
Usložnjavanjem ljudskih zajednica usložnjavao se i sustav vladavine, kako one neposredne, svjetovne, tako i one magijske i religijske. Sustav je bio složeniji ali je svrha bila ista: vladati ljudskim umom. Izmišljeni su bogovi, najprije mnogo njih, za svaku prirodnu pojavu barem po jedan. Kasnije oni su zamijenjeni postojanjem samo jednoga jedinoga svemogućeg Boga. Što su se ljudske zajednice više civilizirale to je ideologijsko i religijsko djelovanje moralo biti snažnije. Tako je iz povijesti znano da je postojalo vrijeme snažnog djelovanja crkve i religije u srednjem vijeku, dok danas uz crkvu imamo pojavu mnogobrojnih religijski sekti u religijskom svijetu a isto tako vrlo mnogo ideologija, koje se iskazuju kroz postojanje mnogobrojnih političkih i inih stranaka i organizacija.
Ali sve one imaju jedan zajednički cilj: vlast nad ljudskim umovima, misliti umjesto ljudi. To znači ogromnu snagu zbira ljudskih umova držati pod kontrolom da bi se imalo moć i vlast, koji donose materijalno izobilje bez rada. Tako se čovječanstvu čini ogromna šteta i dovodi cjelokupni život na Zemlji u veliku opasnost. Težeći nerazumnom materijalnom izobilju čovjek uništava svoje biološko tijelo, svoje duhovno tijelo drži u sužanjstvu, zagađuje svoj životni prostor i ugrožava sva živa bića na Zemlji. Ako bi čovjek nekim čudom ipak opstao, umrijet će u vlastitoj usamljenosti bez drugih živih bića.
Čovjek ogromnu štetu čini svojemu umu jer ga ne koristi ili ga koristi nedovoljno, pa mu um iz dana u dan kržljavi i degenerira se kroz pokoljenja, ili, pak, čini ogromnu štetu cijelom životu na Zemlji, sebi i svojim potomcima time, što svoj um koristi za stvaranje zlih i opasnih misli i štetnih djela. Tako iskrivljuje svoj um. Čovjekovi potomci naslijedit će sve te izopačenosti.
U ljudskom društvu uvijek je bilo ljudi s natprosječnim umovima. Snaga tih umova doista je bila ogromna. Ako bi se upotrijebila u ispravne svrhe, proizvela bi ogromnu korist za čovječanstvo. Međutim, kroz ljudsku povijest poznato je kako su vlastodršci i teolozi proganjali takve umne i sposobne ljude, zabranjivali im da misle ili ih čak ubijali. Po tome je posebno poznat srednji vijek i crkvina inkvizicija.
Kasnije su vladari i crkvine vođe shvatili, da na taj način ne mogu spriječiti širenje znanosti, pa su se dosjetili načinu kako će te umne ljude, znanstvenike, pronalazače iskoristiti za ostvarivanje svojih interesa. Znanstvenici ne mogu realizirati svoje ideje bez opita, bez dokazivanja i bez sredstava za obavljanje pokusa. Vladari su im dali sredstva. Oni to mogu jer posjeduju moć i novac. Za uzvrat tražili su od znanstvenika neka svoj um i svoje znanje usmjere na određene projekte, koji (normalno) njima donose novu korist, novu moć i novo izobilje. Usmjerili su ih na stvaranje u područjima vojne industrije i na stvaranje tehnika i tehnologija, koje su im omogućavale vrlo brzo bogaćenje a bogatstvo im je davalo još više moći. Crkva se udružila s vladarima i uz njih lagodno živjela.
Kako su se ljudske zajednice još više okrupnjavale, to je vlast u tako velikima ljudskim zajednicama postajala sve složenijom. Za vladavinu je bilo potrebno sve više ljudi. Sustav vlasti također je postajao sve složeniji. Vlast se u mnogočemu podijelila na političku, ideološku (religijsku) i na ekonomsku (gospodarsku). Dakle suvremenu vlast dijele međusobno političari, vlasnici kapitala i teolozi. Moglo bi se reći ovako: političari drže svjetovnu vlast, kapitalisti imaju vlast novca, a teolozi upravljaju duhovnim vrijednostima ljudi.
U takvim okolnostima vlast više ne može nastupati iz jednog mjesta i s jednog izvora. Zbog toga je izmišljen pojam demokracije. Demokracija bi po svojoj definiciji morala biti vladavina naroda ali ona to ni približno nije. Vladari, kojih je sada vrlo mnogo, vladaju narodima pod parolom vladavine u ime naroda. Takvi mnogobrojni vladari sve su veći teret ljudima. Još više ih materijalno iskorištavaju i ugnjetavaju. Također, vladari još više misle umjesto svoga naroda. Iskoristili su posebne ljudske umove i stvorili medije, pomoću kojih ispiru mozak mnoštvu svojih sunarodnjaka. Tako ne vladaju u ime naroda – vladaju narodom.
Veliku dobrobit za sebe i za život na Zemlji čovjek bi učinio, ako bi svoj um iskoristio za borbu protiv štetnih ideologija i religijskih teorija. One ga još uvijek vuku u propast, u umnu zaostalost. Čovjek bi svoj um morao hitno upotrijebiti za stvaranje ispravnih pravila života u zajednicama ljudi, u zajednicama naroda i još bolje u jednoj jedinstvenoj zajednici ljudi na tlu cijele Zemlje bez postojanja država i raznih saveza.
Post je objavljen 12.09.2006. u 18:46 sati.